Josip pravedni (4. nedjelja došašća – A)

joseph_d-702x336

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina A
ČITANJA: Iz 7,10-14; Ps 24,1-6; Rim 1,1-7; Mt 1,18-24

Proteklih nekoliko nedjelja došašća odlomci iz evanđelja stavljali su pred nas lik Ivana Krstitelja, koji je uzor vrijedan divljenja. Ivan Krstitelj bio je i više nego prorok, veliki propovjednik, ali i isposnik čiji je način života veoma teško nasljedovati. Stoga, sve ako i nastojimo slušati i izvršavati Ivanov poziv na obraćenje i spremno čekati naviješteni dolazak Isusa Krista teško se možemo poistovjetiti s tako izuzetnim likom. Nismo svi nadareni i neustrašivi propovjednici niti na nam svima baš dobro stoji odjeća od devine dlake, a ni svačiji želudac nije gostoljubiv prema skakavcima i divljem medu. Uglavnom smo prosječne osobe složenih odnosa i promjenljivih emocija.

Možda nam zato današnje evanđelje stavlja pred oči jedan drugi veliki lik koji nas ne osvaja ni jednom jedinom rječju, nego svojom šutnjom, sumnjom, vjerom, kolebanjem i odvažnošću. Radi se o Josipu, Marijinu zaručniku, čija je uloga u Isusovu rođenju istodobno i sporedna i nezmjenjiva.

Ime Josip spominje se četiri puta u današnjem Evanđelju.

Prvi put Josip se spominje jednostavno kao čovjek s kojim je zaručena Isusova majka Marija, koja se našla  trudna po Duhu Svetomu prije nego što su njih dvoje započeli zajedno živjeti kao muž i žena. Time se želi jasno reći da Josip nije Isusov tjelesni otac.  Za bolje razumijevanje ove stiuacije treba reći i to da ovo prvo spominjanje Josipa u današnjem odlomku nije ujedno prvo spominjanje Josipa u Evanđelju po Mateju uopće. On je prethodno spomenut u Mt 1,16 na kraju Isusova rodosovlja, da bi se istaklo, kako Josip, premda nije njegov tjelesni otac, osigurava Isusu zakonito sinovstvo u ljudskom društvu.  Time je označena njegova uloga u otajstvu Kristova utjelovljenja, a u današnjem odlomku govori se o drami koja se pri tome odigravala u Josipovoj duši.

Drugi put Josip se naziva Marijinim mužem, pravednikom koji svoju trudnu ženu nije htio izvrgnuti sramoti, nego je  naumio da je potajice napusti. Radi se o veoma dramatičnoj situaciji koja potvrđuje kako je Josip  znao da on nije otac djeteta koje nosi njegova žena Marija, ali nije naravno znao ništa o začeću po Duhu Svetomu. Jedini  je njegov zaključak da je Marija, dok je bila s njime zaručena, učinila preljub za koji je po Zakonu propisana smrtna kazna. Josip je razapet između njegove očigledne ljubavi prema Mariji, boli koju mu je prouzrokavala njezina izvanbračna trudnoća i pravednosti koja nalaže da se onaj tko počini preljub kazni smrću. U takvoj situaciji Josip, koji u  ovom trenutku nije spreman primiti u svoj život ženu s tuđim djetetom, donosi jedinu drugu odluku koja spašava život. On će Mariju potajice napustiti i tako će u očima javnosti  koja misliti da Marija nosi njegovo dijete ispasti kao nepošten čovjek koji napušta svoju trudnu ženu. Ali Josip je spreman nositi na sebi tu krivnju, samo da spasi život Marije, a s njom i djeteta koje nosi. Ono što Josip još nije spreman već smo rekli: on nije spreman prihvatiti za ženu osobu s djetetom koje nije njegovo.

U trećem spominjanju Josipova imena događa se velika promjena. Josip sam po sebi i okružen pravilima društva u kojem živi ne može učiniti iskorak vjere kojom bi prihvatio dotada nečuveni događaj začeća po Duhu Svetomu. Stoga mu se u snu javlja anđeo Božji. San je legitimno pa čak i povlašteno stanje u kojem se Bog obraća čovjeku. Dok je budan, čovjek je ograničen mnogočime, a posebno ljudskimo obzirima. Njegovo ponašanje uvjetovano je onim što će tko vidjeti i reći. U tome smislu san je područje veće slobode, iskrenijeg izricanja osjećaja i želja, pa tako i stanje u kojem se lakše čuje što Bog progovara našemu srcu. U takvom stanju Josip dobiva anđeosku pouku koja ga poziva na slobodu od straha, objavljuje mu da je ono što je u Mariji začeto doista od Duha Svetoga. To osnažuje njegovu vjeru u Marijinu čestitost i hrani njihovu međusobnu ljubav. Josipu je dana i vlast da djetetu koje će Marija roditi dade ime što znači da Bog svoga Sina povjerava ljudskom Josipovu očinstvu.

Četvri put Josip se spominje kao probuđen čovjek koji vrši ono što mu je u snu naredio anđeo Gospodnji. San je doista sve ono što smo maloprije rekli: i područje slobode i stanje u kojem se bolje čuje Božji glas kao i želje vlastitoga srca. Ali uza sve to san je ipak pasivno stanje. Ako se ništa ne učini, san ostaje samo san.

Stoga se nerijetko događa da čovjeka probudi upravo san. Svi imamo to iskustvo da smo se probudili u snu, a kao vjernici u tome možemo prepoznati Božji prst. Upravo to dogodilo se sa svetim Josipm. On je htio u svoj život primiti i Mariju i njezino dijete, ali mu je zarobljenu ograničenošću osobnog iskustva, gologa razuma i očekivanja društva bilo potrebno da ga za ispravno djelovanje probudi san.

Zasigurno se u mnogim životnim situacijama možemo poistovjetiti s Josipom. U dubinu našega srca Bog nam govori što je ispravno i htjeli bismo to i učiniti, ali nas ljudske brige i buka svijeta smete i zarobi dotle da ne govorimo i činimo ono što bismo doista htjeli. Naš san je biti potpuno vjeran Bogu, abrahamovski mu vjerovati i nadati se protiv svake nade. Naš san je da u naš život uđe Marija s Isusom Božjim sinom začetom po Duhu Svetomu, jedinim Spasiteljem ljudskoga roda. Neka nas taj san probudi da tako doista i živimo.

Fra Domagoj Runje
(preuzeto s dozvolom sa stranice mir.hr)

Isus Krist i Ivan Krstitelj (3. nedjelja došašća – Godina A)

ivan_krstitelj

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina A

ČITANJA: Iz 35,1-6a.10; Ps 146,6c-10; Jak 5,7-10; Mt 11,2-11

Svoje djelovanje u Galileji Isus je započeo kad je  čuo da je Ivan “predan“ (Mt  4,12) to jest kada je Herod bacio Ivana u tamnicu jer ga je javno opominjao što se oženio Herodijadom, ženom svoga brata Filipa (Mt 14,3). Kad je, dakle, Ivan završio u tamnici, Isus poziva i okuplja oko sebe dvanaestoricu učenika koje upućuje i poučava o Kraljevstvu nebeskom. Govori im o vrijednostima toga Kraljevstva i pred njima čini razna čudesa koja potvrđuju njegov dolazak. Isus ozdravlja bolesnike, vraća vidi slijepima, utišava oluju na moru, izgoni zloduhe, čisti gubavce itd.

No ni Ivanovo tamnovanje nije pasivno. On je ostao u kontaktu sa svojim učenicima. Kako vidimo iz prve rečenice današnjega odlomka iz Evanđelja po Mateju, Ivan je u tamnici dočuo za Kristova djela i poslao je svoje učenike da ga upitaju: „Je si li to Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo“. Važan je upotrijebljeni izraz „Kristova djela.“ Naime, u početnoj rečenici današnje evanđelje koristi upravo taj izraz, dok se u nastavku onaj koji odgovara na pitanje naziva Isusom. Ivan je, dakle, čuo da Isus iz Galileje čini Kristova tj. Mesijina djela. A prorok Izaija, kako među ostalim čitamo u današnjem prvom čitanju, navodi neka od tih djela: „Sljepačke će oči progledati, uši će se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati k’o jelen, njemakov će jezik klicati“ (Iz, 35,5-6).

Ivan je već susreo Isusa. Dok je Ivan krštavao na Jordanu došao je jednoga dana Isus iz Galileje i htio je da ga Ivan krsti kao i ostale ljude. Ivan je već tada prepoznao Isusa i rekao mu: „Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« (Mt 3,14), ali je ipak popustio i krstio Isusa, nakon čega je uslijedila objava s neba i začuo se glas „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ (Mt 3,17). Prema tome, Ivanu je već tada bio poznat identitet Isusa iz Galileje. On je očekivani Mesija u kojem Bog hita da spasi svoj narod.

Međutim, u tom trenutku Isus još nije učinio nijedno Mesijino tj. Kristovo djelo. Bio je to stoga susret koji bi sigurno pao u zaborav da Isus svoj mesijanski identitet nije potvrdio djelima. Zato Isus Ivanovim učenicima odgovara neke jave Ivanu što su čuli i vidjeli. Isus ne naviješta Kraljevstvo nebesko samo riječima, nego se ono pokazuje u njegovim djelima. No ta poruka zapravo je izrečena više radi drugih,  negoli radi samoga Ivana, kao što i Ivan šalje svoje učenike da pitaju Isusa „Jesi li ti Onaj koji ima doći?“ više radi njih negoli radi sebe.

U kontekstu čitava Evanđelja po Mateju današnji odlomak doima se kao zajednički Ivanov i Isusov navještaj Radosne vijesti. Obojica poznaju jedan drugoga. Možemo ih nazvati i prijateljima koji nisu isključivi prema drugim osobama, nego u svoje zajedništvo žele uključiti sve ljude. Njihov dijalog preko posrednika – Ivanovih učenika –  kao da ima za cilj da i oni upoznaju Ivana i Isusa onako kako oni poznaju jedan drugoga. Ali ne samo oni.

Nakon što su Ivanovi učenici otišli da potvrde svom učitelju ono što je on već znao, Isus se obraća mnoštvu govoreći im o Ivanu Krstitelju. Isus ističe njegov moralni integritet, požrtvovnost i vjernost pozivu koji je veći od proročkog, jer su proroci u odnosu na Ivana samo službenici koji su najavili njegov dolazak kao Božjega glasnika.

Isus ovom prigodom izgovara i onu poznatu tvrdnju kako između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja.

To su riječi koje Isus nije rekao o nikomu drugom. Pa ipak, postoji i veličina veća od Ivanove. Čak i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega! Što znače te riječi? Na to pitanje nije lako dati kratak odgovor. Možemo ipak o tim riječima pokušati nešto reći.

Ivan, najveći rođen od žene, nalazi se u tamnici u koju su ga stavile vladalačke strukture ovoga svijeta. Te strukture odražavaju ono što se u ovom svijetu smatra vrijednim i poželjnim, a što nevrijednim i nepoželjnim. Onaj tko je utamničio Ivana na taj način pokazuje svoju veličinu, ali iz perspektive Kraljevstva nebeskog u kojem vlada Bog Ivan je kao Božji čovjek neusporedivo veći. S druge strane, u samom Kraljevstvu gdje Božja vladavina dosiže svoju puninu Ivanova je veličina zapravo sasvim obična stvar. I onaj najmanji u Kraljevstvu nebeskom gdje je sve po Božju, veći je od Ivana u trenutku kad Isus izgovara riječi „Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja.“

Fra Domagoj Runje

(preuzeto s dozvolom sa stranice mir.hr)

Obraćenje i promjena načina života (2. nedjelja došašća – A)

john-the-baptist-502x336

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina A
ČITANJA – Iz 11,1-10; Ps 72,1-2.7-8.12-13.17; Rim 15,4-9; Mt 3,1-12

Uobičajeni pozdrav kojim se propovjednik obraća vjernicima glasi braćo i sestredragi vjernici, ili nešto tomu slično. Propovjednik početnim pozdravom želi pokazati svoju dobrohotnost i blagonaklonosti prema slušateljima. To nalažu i govornička pravila kojima se govornik služi kako bi ne samo privukao pažnju slušatelja, nego ih i pridobio za svoju ideju.

Izgleda da se jedan od najvećih propovjednika svih vremena toga ne drži. Sveti Ivan Krstitelj, kada među ljudima koji mu dolaze da ih krsti vidi farizeje i saduceje, prvake naroda u poznavanju Zakona, obraća  im se najoštrijim riječima. Umjesto draga braćo, on im kaže leglo gujinje!, a izvorni grčki izraz koji stoji na tome mjestu mogli bismo još bolje prevesti: gujin porode!

Te riječi ne mogu biti oštrije jer nas gujin porod podsjeća na opis prvoga čovjekova grijeha u Knjizi Postanka, gdje se lukava zmija (puzavac kao i guja) pokazala kao Božji i čovjekov protivnik. Prema tome oni koji se nazivaju njezinim porodom to su oni koji se protive i Bogu i čovjeku. Teška je to optužba za saduceje i farizeje koji su se smatrali pobožnim ljudima i koji su smatrali svojom dužnošću i druge poučavati Božjem zakonu. U čemu su pogriješili?

To ćemo bolje  doznati ako se sjetimo da se na još dva mjesta u Evanđelju po Mateju koristi isti pogrdni naziv leglo gujinje. I u jednom i u drugom slučaju to više ne čini Ivan Krstitelj nego Isus.

U Mt 12,34 kada farizeji optužuju Isusa da izgoni zloduhe po poglavici đavolskom on im odgovara: „Leglo gujinje! Kako možete govoriti dobro kad ste opaki. Ta iz obilja srca usta govore! Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo.“ (Mt 12,34-35) te nastavlja kako će na Sudnjem danu svaki čovjek odgovarati za svaku bezrazložnu ili neargumentiranu riječ! Oni koji svoje duhovno podrijetlo vuku od lukave zmije izvrću Božju riječ, daju ljudima lažna obećanja i zamjenjuju teze proglašavajući dobrom zlom, a zlo dobrom. Isus je veoma osjetljiv na riječ, jer je ona objaviteljska i stvaralačka. Dobra riječ dolazi iz dobra izvora i natapa zemlju dobrom vodom omogućujući život svim stvorenjima. A iste mogućnosti samo u negativnom smislu ima i zla riječ. Ona izvire iz opaka srca i uništava sve oko sebe. Zato će se na Sudnjem danu pokazati plodovi riječi po kojima ćemo biti suđeni.

Drugi put kad se obraća pismoznancima i farzejima (Mt 23,33) Isus je još oštriji. On ih sada naziva i zmijama i leglom gujinim jer su zasjeli na Mojsijevu stolicu kao službeni tumači Zakona, ali oni sami ne čine ono što govore. Umjesto da životom svjedoče za riječ kojoj posvećuju vrijeme proučavanja Zakona, oni se ponašaju na takav način koji nije niti na slavu Bogu niti na korist ljudima. Zato ih Isus zove licemjerima. A licemjeri su jedina vrsta grešnika kojima se Isus obraća oštrim riječima. Inače je on s grešnicima postupao blago. Imao je za njih razumijevanja. Pozivao ih je da se obrate ohrabrujući ih svojom blizinom. Ali to nije mogao s licemjerima jer oni nisu ‚obični‘ slabi grešnici nego podlaci koji svoje grijehe „ne vide i ne mrze“ kako se izražava Ps 36,3. Oni su kao bolesnici koji, premda znaju da su bolesni, ne priznaju svoju bolest i neće da uzmu lijeka.

Ne čudi stoga što im se i Ivan Krstitelja tako oštro obratio. Oni su došli zajedno s ostalim ljudima da ih on krsti, ali je Ivan u njihovu stavu uočio nevjerodostojnost i nakanu nedostojnu krštenja koje podrazumijeva obraćenje i promjenu načina života.

No,  upitajmo se na kraju nismo li ipak malo preoštri s pismoznancima, farizejima i saducejima? Jesu li Ivan i Isus na njima samo iskaljivali svoje nezadovoljstvo njihovim životom? Činjenica da se i Ivan i Isus s njima susreću relativno često, sugerira stanovitu bliskost. Nisu li možda  i Ivan i Isus bili slobodni reći farizejima i pismoznancima ono što im pripada zato što su smatrali da će njihova oštra upozorenja pasti na plodno tlo? Zasigurno to je ovisilo o svakom pojedinom slučaju. Neki su pismoznanci, farizeiji i saduceji poslušali Ivana i Isusa, a neki nisu.

No, ono što je sigurno jest da se i Isus i Ivan pokazuju kao propovjednici koji ne izbjegavaju delikatne i neugodne teme. Ne podilaze svojim slušateljima i ne izbjegavaju konflikte. To nedvojbeno svjedoči oštrina njihovih riječi. No, koliko god se činilo paradoksalnim, te oštre riječi izraz su i njihove dobrohotnosti i blagonaklonosti. Možda čak i djetinje bezazlenosti i naivnosti, kao u onog djeteta iz Knjige proroka Izaije koje se igra nad rupom gujinom i zavlači ruku u leglo zmijinje (usp. Iz 11,8). U svojoj djetinjoj dobroti Ivan i Isus ne boje se stupiti u kontakt ni s tako opasnim stvorenjima kao što su zmije, a u svom zrelom predanju Božjega plana spasenja oni znaju da im nikakva zmija niti ijedno drugo zlo ne može naudit. I Ivan i Isus nastradat će barem od nekih od onih kojima su oštrim riječima naviještali Kraljevstvo Božje.  Ali to nije konačni ishod njihova djelovanja. Isus je uskrsnuo od mrtvih, a Ivan je dionik njegove slave. I kad god se naviješta evanđelje, njihove riječi pozivaju nas na obraćenje Bogu. A kada pri tome koriste oštre izraze vidi se koliko im je stalo do toga da se poruka spasenja shvati ozbiljno.

Fra Domagoj Runje

(preuzeto s dozvolom sa stranice mir.hr)

Božji dolazak na zemlju (1. nedjelja došašća – Godina A)

erster-advent1

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina A

ČITANJA: Iz 2,1-5; Ps 122,1-2.4-9; Rim 13,11-14a; Mt 24,37-44

Kao što sama riječ Došašće  kaže po sebi, ovo vrijeme na početku nove liturgijske godine u središtu ima slavljeničku pripremu za Kristov dolazak. Došašće se tradicionalno dijeli na dva dijela. U prvom dijelu Došašća (do 16.prosinca) pažnja je usmjerena na drugi Kristov dolazak u slavi na kraju vremena, a drugi (od 17. prosinca) dio usmjeren je na slavlje Kristova dolaska koji se već dogodio njegovim rođenjem od Djevice Marije.

U svakom slučaju ono što se slavi u Došašću jest Božji dolazak. To je bitna značajka kršćanske vjere. Mi, naime, ne slavimo Boga koji bi prebivao negdje na nebesima i ne bi htio imati nikakva posla sa zemljom. Mi slavimo Boga koji dolazi na zemlju da bi prebivao među svojim narodom.

Čitamo li Sveto pismo vidjet ćemo kako je čitava biblijska povijest puna Božjih dolazaka na zemlju koji se uvijek ostvaruju preko ljudi. Bog je na životnom  putu zajedno s Abrahamom, našim praocem u vjeri, kao i s Izakom i Jakovom, ocima Izabranoga naroda. Bog kroz povijest govori po prorocima i nadahnjuje pastire da se poput Mojsija nesebično posvete služenju  narodu oslobađajući ga iz duhovnoga i materijalnoga ropstva.

No najveći dolazak Božji u svijet dogodio se u Isusu Kristu. Prije Kristova rođenja Bog je silazio na zemlju po izabranim  ljudima, a u Isusu Kristu sam je postao čovjekom. To otajstvo kršćanske vjere koliko je god veliko i sveto toliko je sablazan svijetu koji ne želi mijenjati svoju sliku o Bogu. A slika o Bogu u koju smo pozvani gledati kao vjernici nalazi se u Svetome pismu u kojem je naviješten i prvi i drugi  Božji dolazak u Kristu.

Kako smo rekli, u prvom dijelu Došašća naš je pogled usmjeren prema drugom Kristovom dolasku u slavi. Taj dolazak on sam je navijestio i upozorio nas da taj navještaj shvatimo ozbiljno i dočekamo ga spremni. U odlomku koji čitamo u današnjem evanđelju Isus u posljednjem tjednu prije svoje muke smrti i uskrsnuća izlazi iz jeruzalemskoga hrama da bi ga izvana mogao vidjeti u cijelosti i uputiti učenicima svoju eshatološku besjedu. U sklopu te besjede on govori o dolasku Sina Čovječjega i uspoređuje taj budući događaj s davnim danima patrijarha Noe.

U Noine dane „zemlja se u očima Božjim bila iskvarila; nepravdom se napunila“ (Post 6,11) te je Bog odlučio nešto poduzeti. Na zemlju je pustio potop, koji je došao nenadano za sve osim za Nou, koji je bio „čovjek neporočan i pravedan u svome vremenu i hodio s Bogom“ (Post 6,9). Zaključak je jednostavan. Jedino čovjek koji je hodio s Bogom mogao je znati i Božje namjere. Ostali nisu marili za Boga i nastradali su jednostavno zato jer nisu htjeli biti s Bogom.

Uspoređujući dan dolaska Sina Čovječjega s Noinim vremenom Isus ukazuje upravo na to. Biti pripravan na Gospodinov dolazak znači s Njime hoditi.  Jesti i piti, ženiti se i udavati, raditi u polju i mljeti u mlinu, slike su iz svakodnevnog života koji čovjek može živjeti na dva načina, ili u Gospodinu ili zaokupljen vremenitim brigama i zavodljivšću bogatatstva koje čovjeka zasljepljuje i udaljava od Boga.

No uspoređujući vrijeme Gospodinova dolaska s vremenom Noe i općega potopa valja primijetiti još nešto. Premda se u prvom planu potop predstavlja kao kazna, on zapravo označava novi početak. Svrha potopa nije bila samo da zemlju kazni, nego da je vrati u stanje u kojemu je bila na početku stvaranja: sva pod vodom i u tami (usp. Post 1,2). Smisao potopnih voda sastojao se u tome da očisti zemlju od njezinih nečistoća i pruži joj šansu za novi početak. Kad se nakon prestanka potopa ponovno ukazalo kopno, u oblacima iz kojih je daždila kiša ukazala se duga kao znak Božje blagonaklonosti prema čovjeku  (usp. Post 9,13-16). Novi poslijepotopni svijet dopao je u baštinu potomstvu pravednoga Noe, čovjeka koji je hodio s Bogom.

Prema biblijskoj povijesti čitavo današnje čovječanstvo potječe od toga pravednika. To što je Noa bio jedini čovjek koji je u svome izopačenom vremenu živio pravedno omogućilo je budućnost čitavom ljudskom rodu. To nam govori i o tome kolika je moć u rukama svakoga pojedinoga čovjeka. Noa nije uspio uvjeriti ljude svoga naraštaja da se obrate i žive po Božju. Ali, uza sve svoje ljudske slabosti, on sam nije odustajao od toga da čitav život kroči putem Stvoritelja života. To je ono što i danas u olujnom vremenu različitih nevolja i pokvarenosti našega naraštaja može učiniti svaki pojedinac koji to doista želi. Tako će biti stalno pripravan i za drugi Kristov dolazak u slavi.

Fra Domagoj Runje

(preuzeto s dozvolom sa stranice mir.hr)

Fra Tomislav Dukić: Brošura za slavlje Badnje večeri

Fra Tomislav Dukić priredio je na 28 stranica brošuru „Molitveno bdijenje na Badnju večer – Dođi, Isuse!“. U brošuri su sadržane molitve i božićne pjesme. Brošura je namijenjena vjernicima za obiteljsko slavljenje kao pomoć i prijedlog u kršćanskom slavljenju Badnje večeri. Iskorijenjenima iz katoličke tradicije brošura će sigurno pomoći oplemeniti Badnju večer kršćanskim sadržajem i molitvom.

offenbach_bozic_bdijenje_brosura_16-2

Vrijeme Došašća

Evo, predragi, onoga toli slavljenoga vremena, svečanog i, kako veli Duh Sveti, pravoga vremena, dana spasenja, mira i pomirenja, vremena, za kojim nekoć s toliko želja i uzdaha žuđahu žarko i gorljivo drevni patrijarsi i proroci, što ga napokon u provali radosti vidje pravedni Šimun, i što ga Crkva oduvijek svečano slavi pa ga tako moramo proživjeti i mi u pobožnom raspoloženju, hvalama i sveudiljnom zahvaljivanju vječnome Ocu za milosrđe što nam ga iskaza u tome otajstvu: jer nam je u došašću svoga Jedinorođenca iz neizmjerne ljubavi prema grešnicima poslao onoga koji će nas osloboditi od vražjega nasilja i gospodstva, pozvati u nebo, u rajske nas odaje uvesti, samu nam istinu otkriti, poštenu nas življenju poučiti, priopćiti plodove kreposti, obogatiti blagom svoje milosti i konačno primiti nas mežu sinove svoje i baštinike vječnoga života.

Pročitaj više

Sv. Elizabeta Ugarska u Ngubi

Sveta Elizabeta Ugarska je zaštitnica Domaćinske škole u Ngubi-Bukavuu, koju vode naše sestre u DR Kongo te je na njezin spomendan 17. studenog u samostanskoj kapeli u Ngubi slavljena sv. misa s nakanom za napredak škole i dobrobit njezinih učenica. Uz odrasle djevojke – polaznice škole, na euharistijskom slavlju su sudjelovali učenici i učenice dopunske škole.

Pročitaj više

Stjepan Lice objavio novu knjigu pjesama u prozi

„Želim ti sva blaga Božja”

Stjepan Lice objavio novu knjigu pjesama u prozi

„Želim ti sva blaga Božja” naslov je nove knjige Stjepana Licea. Riječ je o knjizi pjesama u prozi koje slijede duhovna, humanistička i općeljudska nadahnuća pri čemu je sasvim osebujan autorov stil uvijek sve povjerljiviji, mekši i prihvatljiviji. Lice propituje sebe i nas, ispituje nam savjest, vjeru i čovječnost, smješta je u vidokrug svetog i nebeskog – evanđeoskog obzora. Njegova trajna i nepresušna inspiracija zapravo je evanđelje.
Ova knjiga posve skromno, ali s dubokim povjerenjem, govori kako je smisao čovjekova života da se pridoda bezmjernoj Božjoj dobroti. Govori o tome katkada s ganućem, katkada sa zanosom, katkada sa zebnjom, ali uvijek sa zahvalnošću. Pritom svjedoči da krhkost, unatoč svemu, obogaćuje čovjeka i njegove odnose, jer su u nju utkane snaga blagoslova i tajna zagrljaja, koji sve povezuju.
Stjepan Lice po struci je pravnik i dugogodišnji je suradnik Kršćanske sadašnjosti u čijoj je nakladi do sada objavio petnaest knjiga.

preuzeto s IKA