Čitanja: Iz 55, 1-3; Ps 145, 8-9.15-18; Rim 8, 35.37-39; Mt 14, 13-21

Jedna od bitnih ljudskih zadaća je priskrbiti sebi i svojoj obitelji kruha, koji je inače sinonim za sve egzistencijalne potrebe. Čovječanstvo se oduvijek nalazilo pred izazovom prehrane, a ljudi su se uvijek morali skrbiti kako da iz dana u dan osiguraju sebi hranu za život. I ma koliko poboljšavali svoje proizvodne kapacitete i uspijevali proizvesti više hrane, problem je i dalje trajno prisutan, pa čak i na globalnoj razini. A koliko je važno imati kruha, pokazalo se i u vrijeme pandemije koja još traje, jer su se mnoge države našle u neprilici zbog toga što nemaju dovoljno dobre prehrambene zalihe. I kao što su nekada kućedomaćini trebali skrbiti kako na ispravan način stvoriti i rasporediti hranu tijekom godine, tako i danas oni koji vode državne poslove trebaju paziti da stanovništvo ne ostave bez osnovnih namirnica, jer bi to moglo biti pogubno mnogima, pogotovo danas kada se većina ljudi ne bavi obrađivanjem zemlje, već drugim vrstama rada skrbi o svojoj egzistenciji. Osim toga u mnoge se uvukao strah pred budućnošću pa odbijaju i rađati djecu, jer navodno ne znaju hoće li ih moći prehraniti.

No osim što nam današnje Evanđelje donosi jedan takav primjer iz kojega se može vidjeti koliko je pogubno kada ljudi ostane bez hrane, današnji odlomak nam pokazuje kako Isus nudi i svoja rješenja kojima može odgovoriti na egzistencijalnu krizu čovjeka i čovječanstva. Naime, apostoli su imali svoje rješenje koje Isus nije usvojio. Oni su predložili da otpuste svijet da se ide snaći po selima i kupiti hrane, a Isus je bio mišljenja da oni trebaju dati jesti ljudima. To znači da je htio pokazati da je pitanje kruha i hrane, pitanje zajedničke odgovornosti svih ljudi. Od te odgovornosti nitko nije imao pravo i nema pravo prati ruke. Isto tako nitko nema pravo pribjegavati krivim rješenjima, kao što to čini današnji čovjek. Jer on, u strahu od nemogućnosti proizvodnje dovoljnih količina hrane na zemlji, provodi politiku smanjenja broja ljudi putem sterilizacije, abortusa, kontracepcije, ali nadasve stvaranjem mentaliteta u kojemu se ljudima sugerira da ne rađaju djecu jer je navodno nesigurno ili upitno hoće li moći preživjeti ili imati od čega živjeti. Tako čovječanstvo, umjesto da upotrebljava sredstva za život, upotrebljava ih za borbu protiv života pod izlikom sigurnog i mirnog življenja onog manjeg broja koji treba ostati živjeti sukladno nečijoj logici i politici.

“Proda sve što ima i kupi onu njivu.”

Čitanja: 1Kr 3,5.7-12; Ps 119,57.72.76-77.127-130; Rim 8,28-30; Mt 13,44-52

Božje!“. Navještaj Kraljevstva Božjega glavna je tema Isusova propovijedanje. Ali što je Kraljevstvo Božje? Što znači da se približilo? Kako ga možemo vidjeti, doživjeti, drugima pokazati? Sve su to pitanja za čiji odgovor ni sam Isus kao da ne nalazi prave riječi. Zato on o Kraljestvu Božjem govori u prispodobama. Nije dovoljna jedna prispodoba da bi se opisalo i navijestilo Kraljevstvo Božje. Isus je ispripovijedio puno prispodoba o Kraljevstvu, a u današnjem odlomku iz Evanđelja nalazimo ih čak tri.To su: prispodoba o blagu na njivi, prispodoba o dragocjenom biseru, i prispodoba o mreži.

Te prispodobe povezane su jednoma zajedničkom idejom, a to je razlikovanje između vrijednog i nevrijednog, između dobra i zla.

Prispodobe o blagu na njivi i drgaocjenom biseru veoma su slične. One govore o ljudima koji su u svom životu pronašli nešto što je vrednije od svega drugoga što imaju: Krajlevstvo Božje, najveću vrijednot koju čovjek može pronaći u životu. Kraljevsto Božje otajstven je izraz, ali nije nejasan. Kraljevsvo Božje jest stvarnost u kojoj je na prvom mjestu pravi i jedini Bog. On vlada nad svime. Nijedna mu moć nije ravna. Osobno otkriti Kraljevstvo Božje, znači prepoznati Boga kao onoga kojemu u mom životu pripada prvo mjesto. Jedino tako čovjek može biti sretan.  Sve drugo su lutanja. Netko je definirao idolatriju kao praksu u kojoj čovjek kao najveću vrijednost uzima ono što u sebi nije najveća vrijednost.  Idoli možda nisu uvijek potpuno bezvrijedni, ali su  na pogrešnom mjestu. Kada služimo idolima, mi ih stavljamo na prvo mjesto. Klanjamo im se, a oni to ne zaslužuju.  Zato je klanjanje idolima ponižavajuće. Pred idolom se ponižavamo, a idol ne može uzvisiti ponizne, kao što Bog uzvisuje svoje malene i ponizne. Idolatrija je danas veoma suptilna. Ona redovito sa sebe skida plašt religioznosti, pa kad upadnemo u idolatriju obično  mislimo da smo slobodoumni  i napredni ljudi neopterećeni nikakvim religioznim uvjerenjima.  Tada smatramo idolatrima one  koji vjeruju u Boga i ne uviđamo svoju ograničenost misleći da su naše vrijednosti veće od vrijednosti Kraljevstva Božjeg.

Stoga se trebamo ugledati na čovjeka koji je našao blago na njivi i trgovca koji je našao dragocjeni biser. Oni se obojica prodali sve što su imali i dali to za puno veće blago. U tome su te dvije prispodobe slične. Ali su različite kao što je različit put do najvećega blaga. Za čovjeka koji je našao blago na njivi čini se kao da se to dogodilo iznenada. Ne znamo što je radio na toj njivi. Možda ju je obrađivao kao najamnik, a možda je bio slučajan prolaznik. U svakom slučaju, on nije tražio blago. Ali kad ga je otkrioučiniojepravustvar. Uvidio je da ništa što je dotada imao nije vrijedno poput toga blaga. Stoga je sve uložio u to da oktriveno blago stekne. Ako nam se u životu posreći da nam se Kraljevstvo Božje samo otkrije tj. da prepoznamo Boga na djelu u svom životu nemojmo propustiti priliku da sve što imamo dademo za to neprocjenjivo i jedino pravo blago.

Trgovac je do dragocjenoga bisera došao na drugi način. On nije slučajni pronalazetelj. On je tražio dragocjeni biser. Znao je da postoji biser dragocjeniji od onih koje on već ima. I kad ga je našao, sve je dao za nj. Ova prispodoba ohrabruje sve blagotražitelje života. Trgovac iz prispodobe doima se kao garancija uspjeha svima onima koji neumorno traže ono za čime čeznu.  Stoga se nemojmo obeshrabriti ako biser koji tražimo još nismo našli. Jedna misao Blaise-a Pascala kaže: „Ako me tražiš, to znači da si me već našao“.

Prispodoba o mreži u kojoj ima i dobre i loše ribe govori napokon o svršetku svijeta. Vječna sreća opisana ja kao odijeljenost dobrih od loših riba. U moru i u mreži one dijele isti prostor, ali im konačno sudbina nije ista. Ova prispodoba poziva nas da s ozbiljnošću poslušamo navještaj Kraljevstva. S ozbiljnošću, ali bez straha. Ne trebamo se bojati jer će odvajanje loših od dobrih riba biti pomnjivo. Ribari će nakon ulova mirno sjesti na obalu i sortirati ribe. Nikomu neće biti učinjena nepravda, jer Kraljevstvo Božje jest kraljevstvo pravde, ljubavi i mira.

Na kraju je Isus pitao svoje učenike jesu li shvatili što im je ispričao. Htio se uvjeriti da su ga razumjeli i stavio im pred oči sliku pismoznanca upućena u Kraljevstvo nebesko. On je kao domaćin koji iz svoje riznice vadi i staro i novo. On ne krije nego  otkriva tajne Pisma, jer se u njemu nalazi riječ koja spašava svakoga čovjeka.

fra Domagoj Runje

Dobro sjeme na njivi svijeta

ČITANJA: Mudr 12,13.16-19; Ps 86,5-6.9-10.15-16a; Rim 8,26-27; Mt 13,24-43

Dobro sjeme znači dobar početak. To što je dobro sjeme žita zasijano prije kukolja slaže se s biblijskim poimanjem stvaranja svijeta. Sve što je Bog stvorio u početku bilo je dobro. Zlo je došlo kasnije. Uvuklo se u stvorejne koje ima dobar početak i koje smjera dobrom svršetku. Tada zlo više neće imati nikakvu snagu kao što je ima sada poput kukolja zlonamjerno zasijana na njivu s dobrim sjemenom.

Prispodoba o dobrom sjemenu zasijanom na njivu na koju je poslije neprijatelj zasijao kukolj zapravo je slika aktualnoga stanja svijeta. Živimo u vremenu koje ima dobar iskon, u vremenu koje očekuje svoj dobar svršetak, ali i u vremenu u kojem je dobro pomiješano sa zlim. Tako će prema samom Isusovu tumačenju prispodobe o dobrom sjemenu i kukolju ostati sve do svršetka svijeta. Tek tada dobro će biti potpuno očiščeno od zla i „pravednici će zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega“.

Ostaje pitanje kako do tada živjeti  u ovom svijetu da bismo na kraju zasjali poput sunca. Kako živjeti kao dijete dobrog Oca? Kako biti dobro sjeme? Isus odgovara i na to pitanje. Između pripovijedanja prispodobe o žitu i kukolju i njezina tumačenja Isus pripovijeda još dvije ‘pomoćne’ prispodobe. To su prispodoba o zrnu gorušičinu i prispodoba o ženi koja stavlja kvasac u brašno i mijesi kruh. Te dvije prispodobe poučavaju nas kako u ovom svijetu u kojem ima i dobra i zla možemo živjeti kao sinovi Kraljevstva.

Prispodoba o sijaču i sjemenu

ČITANJA: Iz 55,10-11; Ps 65,10-14; Rim 8,18-23; Mt 13,1-23

U pjesmi prije Evanđelja danas pjevamo: „Sjeme je riječ Božja, a sijač je Krist.“ To je ključ za razumijevanje prispodobe o sijaču i sjemenu. Ali u toj prispodobi ima još mnogo važnih elemenata: tlo na koje sjeme pada, ptice koje zoblju sjeme palo uz put, sunce koje suši sjeme palo na plitko tlo, trnje koje guši sjeme koje je u nj palo i, napokon, dobra zemlja koja omogućuje bačenom sjemenu da urodi mnogostrukim rodom.

Prema tome sijač je isti, sjeme je isto, ali urod je različit ovisno o tlu na koje sjeme pada. Čini se kako se čitav problem rasta i uroda sjemena nalazi u vanjskim okolnostima. Nevjerojatno je koliko vanjske okolnosti utječu na primanje, razvoj i urod sjemena. Premda sijač nema nakanu bacati sjeme na loše tlo, i premda je sjeme u sebi dobro (ono nikne i u trnju i u plitkom tlu), vanjske okolnosti kao da u potpunosti određuju urod sjemena.

Razmišljajući na takav način lako možemo doći do toga da sve ono što je loše u nama i oko nas opravdavamo okolnostima u kojima živimo. Ali zdravi osjećaj za smisao kaže nam kako to ne može biti poruka ove prispodobe. Isus njome niti osuđuje niti opravdava, nego uočava i poučava.

Naime, Isus prispodobu o sijaču i sjemenu nije samo ispričao. On ju je i protumačio. A u tom tumačenju Isus sjeme ne poistovjećuje  samo s Božjom rječju nego i s primateljem riječi. Isus ne kaže da je primatelj sjemena tlo pokraj puta, kamenito tlo, trnje ili napokon dobra zemlja. On govori o onome koji je uz put zasijan, o zasijanome na kamenito tlo, o zasijanome u trnje, o zasijanome u dobru zemlju. Prema tome, unatoč prvom dojmu, naglasak prispodobe nije na okolnostima u kojima je sjeme zasijano, nego na samom sjemenu. A onda i na njegovu odnosu prema okolnostima.  Za onoga koji je zasijan na dobru zemlju Isus kaže da je to onaj tko riječ sluša i razumije, pa onda donosi plod. To ne znači da sjeme zasijano u dobru zemlju neće iskusiti sušu, da se na nj neće oboriti ptice, ili da u dobroj zemlji neće niknuti nikakav korov. Biti zasijan u dobru zemlju i donijeti plod u ovoj prispodobi zapravo znači u svim uvjetima zauzeti čvrsti stav slušanja, razumijevanja i nasljedovanja Isusa Krista. Drugim riječima, biti zasijan u dobru  zemlju znači položiti svoj život.

Biti dostojan Isusa

ČITANJA: Mudr 1,13-15; 2,23-24; Ps 30,2-6; 11.12a.13b; 2Kor 8,7.9.13-15; Mk 5,21-43

ČITANJA: 2Kr 4,8-11.14-16a; Ps 89,2-3.16-19; Rim 6,3-4.8-11; Mt 10,37-42

Ovih dana o svetkovini Svetih apostola Petra i Pavla uobičajeno je u našim krajevima da se rede mladi svećenici. U obredu ređenja postoji trenutak kada za to određeni službenik poziva kandidate, predstavlja ih biskupu i kaže mu: „Prečasni oče, sveta Majka Crkve ište da ovu našu braću zarediš za službu prezbitera.“. Na to biskup uzvraća pitanjem: „Znadeš li da su dostojni?“.

U tom pitanju stoji pridjev dostojan koji tri puta nalazimo u današnjem odlomku iz evanđelja.  Zapravo, u današnjem evanđelju tu riječ nalazimo u negativnom obliku. Isus kaže tko njega nije dostojan. Nije ga dostojan onaj tko više od njega voli oca ili majku. Nije ga dostojan onaj tko više od njega voli sina ili kćer. Nije ga dostojan onaj tko ne uzme svoj križ i ne ide za njim. Ako te rečenice preoblikujemo u potvrdni oblik onda znači da je Isusa dostojan onaj tko više voli njega od oca i majke. Isusa je dostojan onaj tko više voli njega od sina i kćeri. Isusa je dostojan onaj tko uzima svoj križ i ide za njim.

Ali što zapravo znači biti dostojan Isusa?

Na drugom mjestu u evanđelju kad Isus šalje svoje učenike propovijedati i liječiti kaže im da je radnik dostojan svoje plaće (usp. Mt 10,10). Kad je jedan rimski satnik molio Isusa da mu ozdravi slugu, prisutni židovi rekli su „dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.2 (Lk 7,5). U Knjizi Otkrivenja za Boga piše „Dostojan si, Gospodine, Bože naš, primiti slavu i čast i moć! Jer ti si sve stvorio, i tvojom voljom sve postade i bî stvoreno!“ (Otk 4,11). U istoj knjizi sav nebeski dvor pjeva Jaganjcu koji stoji posred Božjeg prijestolja : „Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda.“ (Otk 5,9).

Kao što vidimo iz navedenih primjera uvijek se navodi razlog zbog kojega je netko nazvan dostojnim. I Bog i ljudi nazvani su dostojnima zbog svojih djela.

Čovjek može vjerovati samo u slobodi

ČITANJA: Jr 20,10-13; Ps 69,8-10.14.17.33-35; Rim 5,12-15; Mt 10,26-33

Koliko god se govorilo o osobnoj slobodi pojedinca, svaki čovjek ima potrebu za tim da nekomu pripada. Osjećaj pripadnosti jedan je od važnijih osjećaja za sretan i ispunjen život. Već samim rođenjem čovjek pripada određenoj obitelji, zavičaju, narodu i državi. Ta pripadnosti koja nije uopće izabrana nego je jednostavno činjenična, u mnogočemu određuje i ono što nazivamo religioznom ili vjerskom pripadnošću.  A vjerska pripadnost doista bi trebala biti stvar osobnoga izbora i opredijeljenja. Jasno je da dijete do određene životne dobi nije sposobno činiti slobodne životne izbore pa to u njegovo ime čine roditelji ili skrbnici. No u životu kad-tad dolazi čas kada čovjek u pitanju vjere doista izabire svoju pripadnost. Neki će tada i fromalno i stvarno napustiti pripadnost vjerskoj zajednici svojih roditelja. Neki, koji kao djeca nisu primili nikakav vjerski odgoj, doživjet će nešto što će promijeniti njihov život, naći će vjeru i tražiti Boga. Neki, koji su primili vjerski odgoj u roditeljskoj kući, nominalno će ostati pripadnici vjerske zajednici u koju su ih uključili roditelji, ali će živjeti daleko od vjere i vjernika.  Neki će pak sjeme vjere koje su primili u djetinjstvu njegovati te iz dana u dan rasti u svom odnosu s Bogom i drugim vjernicima. Životne su situacije doista različite.

Bog koji surađuje s grešnicima

Misna čitanja:

Hoš 6,3-6; Ps 50,1.8.12-15; Rim 4,18-25; Mt 9,9-13

Današnji evanđeoski odlomak o obraćenju svetoga Mateja donosi jednu važnu Gospodinovu pouku koja objašnjava, s jedne strane, smisao njegova poslanja u odnosu prema nama, a s druge nas potiče da i mi zauzimamo ispravne stavove jedni prema drugima. Naime, nakon što je pozvao carinika Mateja da ide za njim, Gospodin je sjeo za stol u njegovoj kući, gdje su se okupili mnogi drugi carinici i grešnici s njim i njegovim učenicima. Zato su farizeji, kao dežurni kritičari i moralizatori, iščuđavajući se, komentirali njegovim učenicima: „Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?“ Vrlo dobro su znali da Gospodin nije sjeo s njima iz nekih pragmatičnih razloga, nego zato što je duboko bio svjestan svoga poslanja i njihove potrebe da se susretnu s Božjim milosrđem. Zato je on sam priskočio upomoć svojim učenicima da obrazloži zašto je sjeo blagovati s carinicima i grešnicima: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: ‘Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.’ Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.“

Ovim događajem i Isusovim riječima dotaknute su mnoge važne teme iz ljudskoga života. Ponajprije, Isus je htio istaknuti da iz Božje perspektive nijedan čovjek nije pravednik, jer samo je Bog istinska pravednost. U tom smislu, pravednost je relativan pojam za nas ljude. Mi posjedujemo tek jedan dio pravednosti, i to u mjeri u kojoj imamo udjela na Božjoj pravednosti. Ova Božja perspektiva, koja nas poučava istinskoj pravednosti, trebala bi biti i naša, to jest način gledanja na pravednost. I mi bismo trebali polaziti od ove svijesti da nismo pravednici sami po sebi, nego po Bogu koji nas opravdava. Vidimo da je upravo ta činjenica izmicala farizejima koji su sebe smatrali pravednima, a druge podcjenjivali kao grešnike. No, njihov temeljni problem nije bio stav prema drugim ljudima, jer je to bila samo posljedica njihovoga nezrelog stava prema Bogu. Njihov temeljni problem je što nisu u Božjem svjetlu bili svjesni svoje nepravednosti kojoj je bila potrebna Božja pravednost kao lijek. Tek ako smo kao ljudi svjesni ove činjenice, tada ćemo znati da i među nama može biti onih koji su više i onih koji su manje pravedni, no to neće biti razlog da se usredotočimo na tuđu nepravednost kao oni koji sebe drže pravednima. Umjesto toga, svjesni svoje nepravednosti koju je Bog izliječio i pretvorio u pravednost, bit ćemo na usluzi drugim ljudima da i njih dovedemo do istih učinaka.

Od Oca i Sina izlazi Duh Sveti

ČITANJA: Izl 34,4b-6.8-9; Otpj.pj.: Dn 3,52-56; 2Kor 13,11-13; Iv 3,16-18

Veliki napori ljudskog uma uloženi su kroz provijest Crkve u razumišljanjima, tumačenjima i definiranju dogme o Presvetom Trojstvu. No je li ljudski um sam od sebe došao do spoznaje Boga Oca i Sina i Duha Svetoga?  Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Trojstvo je otajstvo vjere u strogom smislu, jedna od onih ‘tajni skrivenih u Bogu koje se ne mogu znati ako nisu objavljene od Boga’.“ (KKC br. 237).

Prema tome, kada kao vjernici razmišljamo i govorimo o Presvetom Trojstvu, onda govorimo na temelju onoga što nam je Bog objavio o samom sebi. U  današnjim misnim čitanjima imamo nekoliko primjera Božje objave.

U prvom čitanju iz Knjige Izlaska čitamo odlomak koji se nalazi u kontekstu obnove Saveza nakon što se narod odmetnuo od Boga i napravio sebi boga u liku zlatnoga teleta. Bog se narodu već objavio preko Mojsija i izveo ih iz egipatakoga ropstva, ali narod ‘tvrde šije’ hoće boga po svojim mjerilima. Narod nema problema s time da bogu iskazuje štovanje, ali on hoće boga kojega može staviti u svoje okvire. Umjesto da bude Božja slika čovjek pravi sebi boga po svojoj slici. Ali, kad-tad pokaže se ništavilom svaki bog kojega čovjek napravi po sebi. Stoga se u obnovi Saveza, nakon što je uništeno zlatno tele Bog ponovno objavljuje i sam govor i o sebi. On je „Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću.“ U nastavku teksta koji je izostavljen u današnjem čitanju Bog govori o sebi i kao onomu koji „iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja, nego kažnjava opačinu otaca na djeci – čak na unučadi do trećega i četvrtog koljena.“ (Izl 34,7). Te riječi trebale bi potresti narod i upozoriti ga da pitanje štovanja i vjere u pravoga Boga nije pitanje nekoga sporednoga izbora. Radi se o životnom izboru. Čovjek može u Bog ne vjerovati. Može ga odbaciti. Može ga ignorirati. I u svemu tome Bog čovjeku neće oduzeti njegovu slobodu. Ali ovdje se ne radi samo o pitanju slobode. Radi se o pitanju istine i ljubavi. Istina da Bog postoji i da je stvorio svijet u ljubavi koja je on sam, nije samo neka hipotetička tvdnja. To je istina koja se tiče svake egzistencije u samoj sebi. Stoga su Božja objaviteljska upozorenja čin njegove ljubavi prema čovjeku kojega je stvorio da živi, a ne da nestaje u ništavilu.