KRALJ PREMA MJERI SRCA

34. nedjelja kroz godinu A: Ez 34,11-12.15-17; 1 Kor 15,20-26.28; Mt 25,31-46

                Što više čovjek ponire u Isusov život, što više kuša shvatiti njegovo djelo i riječi, proniknuti u njegov način života, to se većma očituje kao neminovnost i neizbježnost činjenica koja je u biti paradoks. Naime, trenutak njegove objave, njegova gospodstva u punini, u pravom smislu riječi, trenutak kad se njegova osoba i veličina pokazuje i očituje u svim svojim dometima, trenutak kad sudbina svijeta počiva u njegovim rukama jest trenutak kad je lišen svekolike vlastite moći i kad je izručen moćima ovog svijeta, izraslinama zla, noći Getsemanija, ostavljenosti Gologote i očajničkog krika, smrtnoga hropca.

                Izručen ljudskim rukama, predan u tajanstvenost Očeve volje, vraća u trenutku smrti i križa smisao ljudskoj povijesti i oslobađa Božje lice. Sigurnost s kojom je nastupao za života nije ga napuštala ni u smrti, a riječ “Žedan sam” do danas odzvanja kao vapaj iz svih koji su na našem životnom putu potrebiti bilo kakve ljudske pomoći ili naše solidarnosti.

                Gdje se susresti s Bogom, s Božjim licem ili s licem Isusa Krista? Odgovor daje sam Isus Krist. Da bi čovjek mogao Boga ljubiti, Bog je morao postati čovjekom, ali istodobno ne prestati biti Bogom. Mi velimo to se zbilo u Isusu Kristu. Isus je onaj koji nam pruža mogućnost da po njemu i u njemu ljubimo Boga i da kao dio istoga čina ljubavi ljubimo i druge ljude, svoje bližnje, znane i neznane. Križ je istodobno objava ljubavi prema Bogu i bližnjemu i znamen te ljubavi.            Stoga je Isusov imperativ u patničkom licu čovječanstva gledati i vidjeti njegovo vlastito patničko lice. Jer vjera koju je donio Isus svijetu nije skup umotvorina, ideja ili načela, već doživljaj i iskustvo, stvarni odnos prema Bogu po Isusu Kristu, gdje su bližnji onaj nužni most.

                Isus se poistovjećuje s malenima, ugroženima, potlačenima, odbačenima, prezrenima, progonjenima. To će on reći sam u svome govoru apostolima kad ih odašilje u prve misije (Mt 19), to će odgovoriti i Savlu pred Damaskom (“zašto ga progoni?”, Dj 9,4).

                Međutim, neobičnost ovoga mjesta u konačnom obračunu kad se odlučuje o ishodu povijesti jest da se Isus poistovjećuje sa svakim čovjekom, ma tko on bio, vjernik ili nevjernik, bez razlike, na boju, rasu, klasu, vjeru. U siromasima i prezrenima nastupa kao sudac i kralj. Dobro je to shvatio nekršćanin Gandhi, kad je dao urezati na svoj obelisk: “Čovječe, zaustavi se i uprisutni si u ovom trenutku lice najvećeg bijednika koga si ikada susreo i zapitaj se, može li korak koji namjeravaš činiti biti tome bijedniku i od kakve koristi.” Nije riječ u Isusov u govoru o mistici u kojoj se stapaju Bog i čovjek niti je riječ o stoičkoj solidarnosti sa svim ljudima, već jednostavno o činu ljubavi prema svakom pojedincu, ma tko i kakav on bio, simpatičan ili nesimpatičan.    U gornjoj prispodobi cijeli svijet postaje metaforom za ono “što oko nije vidjelo, uho nije čulo te što čovječje srce nije oćutjelo”( 1Kor 2,9). Ono što je Isus započeo svojim druženjem s najbjednijima, nastavlja se, prema njegovu obećanju (“Evo ja sam s vama do svršetka svijeta” – Mt 28,20) u novim oblicima njegove prisutnosti gdje se odlučuje o ljudskom spasu ili propasti.

                U cijeloj prispodobi jedno je iznenađujuće: osuđenici nisu svjesni svoje krivnje. Sud ispada po njih katastrofalan upravo zato što su propustili činiti dobro. Vjera se mora pretakati u djela, riječi u čine, ono što je čovjek čuo u posluh i solidarnu ljubav. Nemoguće je ljubiti bližnjeg, ako čovjek prije nije upoznao Isusa. Onaj tko je iskusio veličinu praštanja na svome biću, sposoban je susretati svakog čovjeka u Isusovu Duhu.

                Isus stavlja naglasak na neprepoznatljivost situacije kad čovjek njega susreće. U cijeloj zgodi sve se svodi na spontanost postupka gdje se bližnjemu pomaže bez ikakvih “kako, zašto i ali”. Upravo kao u prispodobi o milosrdnom Samaritancu. Svaka moguća primisao o eventualnoj nagradi ili prijetećoj kazni već bi u samom začetku pokvarila i krivotvorila vlastiti postupak, čin ili propust. Stoga je treba svaki svoj dan, cijeli svoj život promatrati pod zrenikom svršetka, “konačne žetve” i obračuna. Ono što na kraju spasava nisu naša djela, već milosrđe, smilovanje i ljubav dobrog Oca, majčinski nagon ljubavi te vjernost samome sebi s Božje strane, kako lijepo veli Ivan Pavao II. u “Bogat milosrđem”.

                Kršćanstvo nije niti je ikad bilo filozofija ili ideologija koju se, oslonjeno na logičke argumente, moglo poučavati ili demonstrirati. Ono nikad nije bilo ni neko znanstveno tumačenje ili svjetonazor. Ipak u nama žive vječne istine, svatko ima udjela u istini i to je potrebo osloboditi u sebi da bi čovjek zasvirao melodiju vlastitog života. Makar nas nešto snažnija groznica ili pak mala količina droge, morfija znaju izbaciti iz kolotečine života, ipak ono što je čovjek kroz život činio i učinio neće propasti. Bog je sam temelj našeg života. Ništa što je stvarno u našem životu neće propasti i nestati. Samo nestvarno, krivo, krivotvoreno propada i nestaje.

                Jedan se suvremeni pisac izrazio ovako: “Kad razmišljam o Isusu, spoznajem najednom kako ništa ne znam. I ne shvaćam s kojega se onda razloga počinjem najednom glasno i od srca smijati. To me onda vodi do spoznaje kako shvaćam sve što mi je potrebno shvatiti. Tako iščitavam na licu jedne Majke Terezije doslovce zemljovid Isusova kraljevstva. Vidim ondje sve brežuljke i prodoline, sve vode. Ne trebam nikakve druge zemljovidne mape Isusova kraljevstva. U svjetlu takve vjere poput njezine gotovo su beznačajni svi neredi u Crkvi i svijetu” (M. Muggeridge).  

                Isusovo kraljevstvo nosi na sebi biljeg, stigmu kao kraljevstvo i ustroj u kome je društveno načelo ljubav, djelatna i djelotvorna, koja se nudi kao božanska alternativa svim ovosvjetskim podvojenos­tima. Naše djelovanje moralo bi nositi signaturu, potpit Božjeg kraljevstva s jasnim znacima preobrazbe svega prema slici onoga “po kome je sve, za koga je sve, prema komu se sve slijeva”. Na Isusovu licu sja Božja tajna i Božje lice kao znak spasenja posred svijeta propala duhovno, moralno i politički. U Isusu stavlja napokon Bog ruku na svijet da ga oslobodi od vlasti Zla i Zloga.

                Upravo nam ovo vrijeme pruža mogućnost prepoznati Isusa u svakome prognanom, ranjenom, bijednom, u svakome siromahu i svakoj ispruženoj ruci. Isus hoće da ga ljubimo i ondje gdje ništa ne govori u prilog njegove prisutnosti. Bog je učinio svojom bijedu ovog svijeta. On u gladnome gladuje, u žednome žeđa. Tajna je tog Isusova izričaja neiscrpna, tajna je to njegova smilovanja. Tako je nama svaki bližnji živi upitnik glede Isusa Krista i upitnik je glede našega stava prema Isusu Kristu.

                Krist nas sam pita u osobi brata. Konkretnost našeg brata za nas je kriterij, d slušamo Evanđelje, poznajemo li Krista. Nevolja svijeta postaje kriterijem spasenja ili prokletstva svakomu pojedinome od nas, ne samo stvar sućuti, simpatije ili antipatije. Oni koji se aktivno uključe u borbi protiv nesreće ovog svijeta iskusit će u toj borbi krajnju sreću, zadovoljstvo i na kraju silnu plaću u obliku “blaženstva onih s desne strane” Krista Kralja.

Fra Tomislav Pervan
Međugorje

ULOG KOJI OBEĆAJE SGURAN DOBITAK

33. nedjelja kroz godinu A: Izr 31,10-13itd.;1 Sol 5,1-6; Mt 25,14-30

                Isusov nastup i stajalište bitno su usmjereni prema djelovanju. ‘Ako si spoznao, idi i čini i ti isto’! Djela a ne riječi. Neće Isus govora, disputanata, rječite dijalektike, raspri. Sve se dade razvući u beskrajne govore i praznozborenja, u puki intelektualizam. Makar mi vjerujemo da je na početku bila Riječ, za Isusa je bitno da na vjeru slijedi djelo. Međutim, problem je u ovome: Kako pristupam poslu, djelu? Radosno, pouzdano, s povjerenjem, ili kao onaj treći sluga, koji se boji, koji je uvijek u strahu od svoga gospodara? I budući da je tim egzistencijalnim strahom blokiran, on se ne odvažuje ni na kakav posao.

                S druge strane, nitko u životu nije bitno zakinut. Svatko ima svoje njemu određeno područje rada i djelovanja. I nitko nema pravo krivim ili zavidnim okom gledati na bližnjega pored sebe. Ali problem je u tome što nitko od nas ne usmjeruje svoj život prema onome što svatko može u svojemu životu učiniti, kako može najbolje upotrijebiti svoje sposobnosti, već se svi trudimo kako da ispadnemo u očima onih pored nas ljepši, simpatičniji, prihvaćeniji, voljeni. A da bi čovjek to postigao, poduzima sve što mu stoji na putu, često ne birajući sredstva. Isus nam pruža lijek protiv takva stava. Zato bismo morali čitati više puta upravo početne retke današnjeg odlomka. Namjesto da se obaziremo oko sebe, trebali bismo uprijeti pogled u Oca. Jer kad dođe odlučni, sudnji čas, neće nas Gospodin pitati, zašto nismo bili kao ovaj ili onaj, ova ili ona. Pitat će nas jednostavno, zašto nismo bili to što jesmo, odnosno onaj tko je u povijesti svijeta jedan i jedinstven, kao osoba neponovljiv i jedanput darovan ovoj Zemlji. A to je svatko od nas, p(r)ozvan svojim vlastitim imenom, koje je upisano u nebesima. I Bog će nas pitati, zašto u datim okolnostima nismo postali ono što je on od nas očekivao, bili i postali ono za što nas je on sam osobno poslao i osposobio.

                Zato nas Isus želi očito poučiti u ovoj prispodobi da promatramo svoj život kao Božji dar, kao divni talenat iz njegovih ruku. I da taj dar prihvatimo u zahvalnosti, a ne da se stalno uspoređujemo s drugima, gdje na kraju ispada da je čovjek čovjeku vuk, u neprestanoj konkurenciji, borbi za mjesto pod suncem. Ako se pak u toj borbi ne preživi, onda će nam na kraju biti sam Bog kriv što nas je ovako prikraćene, hendikepirane stvorio. Jasno, postoji mogućnost da se čovjek u životu nasuče, da bankrotira, ali tko je fiksiran samo na bankrot, na poraz, taj će ga zacijelo i doživjeti jer se onesposobljuje da nešto pametno u životu učini.

                To je problem trećega sluge. On se posve usredotočio na negativne strane svojega gospodara, i to bijaše njegova tragedija. Zapravo se trebao sam osobno uhvatiti sa životom u koštac, iskoristiti ponuđenu šansu, i imao bi na kraju ulog s dobiti. Ovako je svoj život pretvorio u živi grob, pokapajući prije vremena ponuđene mogućnosti. Bilanca njegova kukavičluka jest i ostaje samo smrt.

                Davno je kazano da odvažne pomaže i prati sreća (tj. Audaces fortuna juvat). Tko se otvori, osmjeli, odvaži, izloži te čak i sve riskira, imat će na kraju veliku dobit. Ono što nam je povjereno nije poput novčića u džepu, nego smo s onim povjerenim talentima u igri mi sami, cjelokupni naš život, te će tako onaj konačni obračun biti u stilu životnoga “biti ili ne biti”. Povjerenje s jedne strane iziskuje povjerenje i odgovornost s naše strane. Obadvoje je nužno da bi čovjek mogao djelovati stvarateljski, ne drsko, agresivno i neodgovorno zbog vlastitog fijaska, katastrofe i totalne životne inflacije, kao treći sluga.  

                Zato Isus svjesno izaziva slušateljstvo da se ono samo zamisli i u svojim stavovima promijeni prema načelu “obratite se”, tj. promijenite svoje uhodane misaone kategorije, mislite Božje misli, ljubite Božjim srcem, mjerite Božjim mjerilima koja nadvisuju sva ljudska očekivanja. A ako me je Isus poslao na posao, ako mi je povjerio tu divnu zadaću, da u njegovo ime djelujem, koje li onda za sve nas sreće, biti na njegovoj njivi, biti misionar.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

JESMO LI JOŠ UVIJEK SPOSOBNI ZA NADU?

32. nedjelja kroz godinu A: Mudr 6,12-16; 1 Sol 4,13-18; Mt 25,1-13

                Ići nekome u susret! Pogotovo ljubljenoj osobi, prepun ushita, iščekivanja, pa zar ima išta ljepše od toga? Klasična Isusova prispodoba o nerazumnim i razumnim djevicama daje biljeg cijelomu mjesecu studenome, a istodobno i vremenu koje slijedi, adventu, došašću. Tipično “adventski” ugođaj. Iščekivanje susreta s Bogom kao ciljem povijesti i naših života jest jedina realna osnovica koja nas motivira na odgovorno, svjesno, odlučno i evanđeosko djelovanje u svijetu i životu. U cjelokupnoj prispodobi nije govor o djevicama, nego je riječ o kraljevstvu Božjem i o budnosti, odnosno nepokolebljiv­osti nade da nam Bog dolazi u susret. Da je Bog uvijek kroz cijelu povijest onaj koji traži čovjeka, koji čovjeku ide ususret.

                U Isusu Kristu Bog zauvijek uzima režiju u svoje ruke. On vodi konce naših života. I kao jedno od središnjih iskustava Isusova djelovanja u povijesti i našim životima jest da svaka inicijativa koja ima za cilj približavanje, hod prema ovoj jedinstvenoj osobi, u slici zaručnika, potječe bitno od samog Isusa. Tko se trudi da ga upozna, prije ili kasnije uviđa da je spoznat i zahvaćen tim likom. Tko ga slijedi, tko se za njim zaputio, makar i u noć, svakim korakom doživljava da se taj Isus zaputio prema nama, i moguće je i u noći iskusiti njegovu moć. Tko započne ljubiti ga, sve snažnije shvaća i uviđa da je time samo ušao u krvotok ljubavi koja je davno prije prethodila svakom našem koraku prema Ljubavi.

                Živjeti ne znači ići u nekakav nedohod, utopiju ili distopiju, već to znači bitno iščekivati, nadati se. Ne utopiji, ne nekakvim nestvarnim snoviđenjima pojedinaca iz filozofije ili politike, već ići prema cilju cjelokupne povijesti, a taj je Bog. Ona će jednom doći na svoj cilj, makar mi ponekad tapkali u mraku ili radili u praznom hodu. Mi znamo kamo naši vlakovi voze, i u kojem su smjeru postavljene tračnice. Znamo tko nas na životnome obzorju čeka kao zora koja se rađa. Jer pred njegovim nogama prestaje cjelokupna povijest svijeta, budući da život nije neka besciljna pustolovina, nego hod sa izvjesnim, sigurnim ishodom. Potrebno je spremati se za taj finale, tu veličajnu završnicu o kojoj Isus zbori u slikama gozbe, svadbenog veselja.

                Unatoč svim životnim udarcima, neprilikama koje nas na putu snalaze, mi znamo tko nas u luci očekuje, tko je s druge strane mosta. Odnosno, znamo tko je kormilar na našoj životnoj lađi. Zato i ove mudre, razumne djevice žive u iščekivanju toga trenutka u kojemu padaju zastori i otkriva se smisao svega životnog traženja, čekanja i nadanja. Ne znamo kad će Gospodin Isus doći, ali je izvjesno: Doći će! Prva molitva Pracrkve bijaše: “Dođi, Gospodine Isuse! Maran Atha!”

                U Isusovim riječima postoji, skriva se i ton nalik tužaljki, baladi. Možda ipak može biti sve prekasno. O konačnom ishodu moga života ne odlučuje toliko onaj posljednji, sudnji čas, nego ovo moje “danas i ovdje”. Moj posao, moj život, sve ono što me snalazi u mojoj svakodnevici, odlučno stoji pod jednim osnovnim zajedničkim nazivnikom ili temeljnim predznakom: Sve se slijeva prema konačnici i od konačnog pravorijeka onoga “koji sudi žive i mrtve” zavisi smislenost i besmislenost mojega života i djelovanja. A mogućnost promašenosti data je kao u školskoj zadaći: Prelijepo napisano, ali promašena zadana tema! A kad je jednom roman dovršen, nemoguće ga je ponovno pisati.

                Zato ima smisla, pogotovo u dugim jesenskim večerima, upaliti svijeću. Napose u vremenu došašća. Ta mala svijeća samo je vidljivi znak nazočnosti Nevidljivoga, ali Nazočnoga. I ta svijeća znamen je svjetlo one luke prema kojoj brodimo u tami života. Ali je ta svijeća ujedno i upitnik: Što je s mojom životnom svijećom? Da se nije utrnula? Što je sa životnim akumulatorima? Vozimo li kroz noć bez svjetala? Dajemo li ikakve životne signale da smo još na životu, i da nas je moguće pronaći? Dokle god u tami pružamo makar i najmanje svjetlosne signale, znak je to Gospodinu Isusu da smo još živi, da mu je moguće doći do nas i podignuti nas. Zato, neprestance naglašava Isus, bdijte i molite, jer ne znate kad će doći sudbinski odlučni trenutak vašega života.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

PROMIŠLJANJE UZ DUŠNI DAN – 2. studenoga

Postoje u našem vjerskom kalendaru dva dana kad kao ljudi, kršćani i vjernici zašutimo i zanijemimo. Ta su dva dana Veliki Petak i Dušni dan. Oba su vezana uz smrtnu tišinu, ali ujedno i uz tihu, neutrnjivu  nadu. Oba su nam znana i iz umjetnosti, uglazbljeni su i oslikani, opisani i žive u sjećanjima ljudi.

Veliki je Petak spomendan na Kristovu smrt na križu. Spomen na smrt jednog pravednika, čovjeka bez grijeha i mane, koji je zbog zloće i mržnje onih koji nisu podnosili utjelovljenu ljubav, dobrotu, blagost i čovjekoljublje što je iz njega isijavalo, poslali toga jedinstvenoga i jedincatog u sramotnu smrt na križu.

Dušni dan je isto tako zavijen u šutnju, u tihu bol i jecanje, napose u minulome ratu koji je iza sebe ostavio bezbroj znanih i neznanih pokojnika, koji je podignuo među nama tolike nove svježe grobne humke naših pokojnika. Dan je ovo kad se sjećamo svih koji su nam prethodili na svome životnom hodu kroz povijest i život te koji su nam ostavili ovo što danas imamo i uživamo.

Za Gospodina Isusa se veli kako je prošao zemljom i svijetom čineći dobro, samo dobro. Pomagao je svima, bez razlike, koji su bili otvoreni njegovoj osobi, koji su imali spremno srce za slušanje Boga. A na današnji, Dušni dan, sjećamo se onih kojih dobra uživamo, koji su otišli ispred nas. Istodobno se sjećamo svih onih za čije grobove ne znamo. Našim prostorima stoljećima je vladala tišina i pustoš Velikog Petka. Ratna razaranja, progonstva, veliki broj ranjenih, tugom i plačem zavijenih u crno. Veliki Petak i Dušni dan naša su hrvatska svakodnevica već više stoljeća. Kristova i Hrvatska Golgota stopile su se u jedan veliki jedinstveni vapaj i molitvu: Bože moj, Bože moj, zašto si mene, zašto si naš narod ostavio? Dokle će trajati ovaj hod na križ? Hrvatska i Kristova Kalvarija susreću se danas na našim grobljima s jednom mišlju, molitvom, vapajem i nadom: Ovo nije kraj. Smrt je početak Uskrsa.

Bog je sve što je imao dao nama ljudima u Kristu. Dao je za tebe i mene. Bog je unišao u našu ljudsku smrt da toj smrti oduzme tragičnost i beznadnost. Nitko tko danas umire nije više sam u tjeskobi svog vlastitog umiranja. S njime je Gospodin Isus. Iz smrti se, to nam veli Kristo križ, prelazi u život.

Groblja su mjesta tišine i mira. Ona su poziv da čovjek napusti staro, ostavi zlo i grijeh, da uskrsne na novi život nade. Da se u nama raspadljivo pretvori u neraspadljivo, da započnemo s novom ljubavlju novi život, za Boga, sebe same i za čovjeka.

Susret s pokojnima na našim grobljima susret je s onima koji su u krilu Očevu, u blaženoj vječnosti, koji su otišli ispred nas i spavaju snom mira. Susret s onima koji su u kraljevstvu Boga koji nije, prema Isusovim riječima, Bog mrtvih, već Bog živih, jer je smrt samo prijelaz. Njemu živimo, za njega postojimo.

U Isusu je izrekao Bog svoju zadnju riječ čovječanstvu. Poglavito u Isusovu uskrsnuću. S Isusovim Uskrsom započinje novi sretni odsječak ljudske povijesti. Naš bi život morao biti, sučeljen sa smrću, nešto poput stalnoga rasta i sazrijevanja. Upravo kao i u prirodi. Kako je divno izići u šumu u jesen, kad se sve zaodijeva u zlatne boje konačnog sazrijevanja i ubiranja plodova?! Umiranja, da bi nastao novi život. Stoga smrt nema niti može imati zadnju riječ. Biblija rabi jedan divan pojam kad veli za nekoga tko je preminuo: I pridruži se svojim ocima, svojim pretcima. Mi bismo mogli nadodati: I pridruži se svojoj braći i sestrama, očevima i majkama, prijateljima i dragim osobama. U svakome od nas živi nada da su svi ti nama utrli put i čekaju nas s onu stranu rijeke, na drugoj obali.

Veliki Dostojevski stavlja svome junaku Aljoši u Braći Karamazovima na samome kraju u usta riječi koje izgovara na grobu: “Ponovno ćemo se vidjeti.” Moja je želja da svatko od nas čuje one utješne riječi iz samih Gospodinovih usta u susretu s Njime: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega, i primite u posjed baštinu pripravnu za vas od postanka svijeta. – Nek nas ovih dana upravo ta misao i želja prati. Naime, biti jednom, naći se jednom u zajedništvu s Bogom u društvu svih svojih dragih i milih pokojnika. Nek vjera koju je posijao ovim svijetom Isus Krist prožima i naše dane. Vjera s kojom su na usnama i srcima otišli bezbrojni ispred nas u vječnost i čekaju nas ondje u sretnom blaženstvu.

Spomen svih vjernih mrtvih iz franjevačkih obitelji – 3. studenoga 

RAZMIŠLJANJE O SMRTI

(UZ SPOMEN SVIH VJERNIH MRTVIH)

Tko sam i što sam?

Mnogi naši suvremenici redovito prate horoskop. Revno pretražuju što im vele zvijezde, oslanjaju se na mudrost starih, suvremene gatare, šarlatane. Poštujemo one zvjezdoznance koji su se davno prije Isusa Krista bavili tom znanošću, njihova im je znanost pomogla da su pronašli put do Betlehema, zvijezda ih je dovela do prave Zvijezde, Krista Gospodina. Ondje su pronašli smisao i pošli drugim, novim putem u život. Međutim, jedno je sigurno. Nikakav nas horoskop ne može spasiti od neminovnoga kraja našega života, ma što nam ti pretkazivali za danas, sutra ili cijeli život. Uvijek za svakoga od nas ostaje upitnik, tko sam i što sam.

Vjerujemo da nas je Bog zamislio i stvorio, da smo ono što smo samo po njemu te da on određuje našu životnu sudbinu, da on drži konce našega života u svojim rukama i svojoj promisli. Ne zvijezde, ne horoskop. Nije upisano u zvijezdama što će biti s nama. Bog me vidi kakav sam, pri svemu što jesam, mislim, ćutim, osjećam, zna što je u meni, zna najskrovitije misli. Prisjetimo se Psalma 139., u kome se tako divno opijeva Božja sveprisutnost, sveznanje, napose u odnosu na svakoga od nas. Njemu je sve znano. Taj je psalam najiskreniji i najistinskiji horoskop svakoga od nas, u njemu se možemo otkriti i pronaći. U njemu Gospodin sam vuče konce našega života, on spaja u veliko jedinstvo sve niti i poveze da bismo postali ono što je on s nama uplanio šaljući nas u ovaj život.

Što je život?

Što je zapravo život? Trajni ispit zrelosti, provjeravanje vjernosti i naučenoga gradiva. Jer, neizostavno će doći trenutak konačne provjere, suda i prosudbe, krize i kriterija koje će sam Gospodin postavljati. O tome zbore sve religije svijeta i svaki čovjek neminovno osjeća da mu predstoji konačni sud i presuda nad cijelim životom. Stoga je veliki upitnik, što svakodnevno radimo i što zapravo u životu učimo da bismo opstali na konačnome sudu, odnosno položili ispit zrelosti pred samim Gospodinom.

U svojim snovima često sanjamo da stižemo prekasno, vrijeme za učenje je minulo, prohujalo, propalo i na kraju nam se ispostavlja račun za propušteno. Možda je moguće tu i tamo ponešto nadoknaditi, ali u bitnome se podvlači konačna bilanca života i rada. Bolesti nas mnogočemu uče, one nas ograničavaju u našim životnim nastojanjima i planovima, one stavljaju brklje na naše putove. One su nešto poput osmoga sakramenta, Božjega dara i milosti koja nam omogućuje da promijenimo svoj život, dadnemo životu novi smjer i smisao.

Naime, ništa od dobra, lijepa, istinita što je čovjek u životu iskusio i učinio ne će propasti. Vjera nas ne vara. Psalmist nam veli: Gospodnja je zemlja i sve na njoj. Mi možemo dodati mirne duše: Gospodnja je zemlja i sve je u njoj, svi koji u njoj počivaju. Gospodinu pripada sve. A Apostol nam veli: Što se sije, raspadljivo je; što se uskrisuje, neraspadljivo je; što se sije, sramotno je, a što se uskrisuje, slavno je; što se sije, slabo je; što se uskrisuje, silno je; sije se tijelo zemaljsko, uskrisuje se tijelo duhovno, u Duhu (1Kor 15,42-44).

Taj je Pavlov izričaj nešto poput summa mundi, zaokruženi pogled na svijet, na sveukupnost zemaljske zbiljnosti. Božja zemlja prihvaća posijano sjeme i daje da izraste i donese plod, najkasnije u proslavljenome Božjem kraljevstvu, novome stvorenju koje očekujemo. Jer sve naše ljudsko optočeno je s toliko manjkavosti, grijeha, da svemu treba nova kvaliteta. Uskrsava ono što je posijano u zemlju. Ne može uskrsnuti nešto iz ništa. Sve mora imati svoj odraz u zbiljnosti, da bi moglo iz toga uskrsnuti na novi život.

Smrt prijelaz iz staroga u novo

Svi osjećamo da život nestaje poput pješčanoga sata. To je naše iskustvo, svakodnevno, to je iskustvo i Svetoga pisma. Kad molimo ili čitamo Knjigu psalama, naići ćemo na svedobnu, Božjim Duhom prodahnutu mudrost, koja nam pomaže shvatiti i prihvatiti život sa svim njegovim usponima i padovima. Kad psalmist uzdiše kako mu srce lupa, da ga snaga ostavlja, da mu se i sama očinja svjetlost gubi, da ga ostavlja posve na cjedilu (Ps 38, 11), onda nam biva jasno na što misli. Čovjek je samo dašak, prolazi kao sjena, ni oko čega stvara buku, gomila bogatstva, a ne zna tko će to baštiniti. I sada, čemu se mogu nadati, Bože moj? Samo ti si nada moja! odgovara Božji molitelj u naše ime (Ps 39,6-8), jer je on kao čovjek koji ništa ne čuje, kao njemak, koji usta ne otvara,  u čijim ustima nema odgovora (Ps 38,14.15). Nevoljno je stanje koje psalmist opisuje. Međutim, on istodobno očekuje od Gospodina pomoć.

Isus nam sam veli, da podignemo svoje glave kad se to stane zbivati (usp. Lk 21). Jer, konačno sudište nije kraj, propast, već samo prijelaz iz staroga u novo, iz života kroz smrt u život. Smrtno treba ustupiti mjesto besmrtnome, prolazno neprolaznome, vremenito vječnome. Razgradnja staroga služi izgradnji novoga, a nadolazeće baca snagom svoga svjetla u sjenu sve ono što je bilo zemaljsko i prolazno.

S čime se dade usporediti ovaj prijelaz iz staroga u novo? Možda je najbolja slika redovnički novicijat, godina kušnje, u koju mladić ili djevojka ulaze kad stupaju u redovničku zajednicu. Kandidati ili pripravnici za redovnički život prečesto su posvema usredotočeni na ono što iza sebe ostavljaju ili moraju ostaviti, kad vele zbogom svome dosadašnjem životu. Međutim, namjesto te usredotočenosti na staro, trebalo bi da se usredotoče, usredište svoj pogled na ono što je ispred njih, što im se pruža i nudi, što im Bog daje. Trebalo bi da se posve usmjere prema Bogu te onome životu za kojim su pošli, jer zašto bi inače stupali u samostan i ostavljali normalni život iza sebe ako ga istodobno oplakuju?

Novak je zbilja novak, početnik, a ne starac, iskusnik. On se nalazi na novim obalama, stoji pred novim izazovima, treba ostaviti sve ono što je iza njega. On se nalazi u prijelaznome stanju. Ničemu više ne koristi ono čime je možda mogao postignuti karijeru ili uspjeh u svijetu. On se mora usmjeriti prema cilju da bude novi čovjek, novo stvorenje, pa stoga i bijaše običaj da stupajući u samostan dobije i novo ime!

Život – uvježbavanje za susret s Gospodinom

Za takav početak u životu nikad nije kasno. Ići u susret novome životu, uvježbavati se za susret s Gospodinom. Nitko nije nepodoban, svi su talenti pohranjeni u nas u činu krštenja. Što drugo znači taj životni odsječak nego uvježbavanje u hvalospjev Gospodinu, u vječno aleluja koje odzvanja svu vječnost u dvorima Gospodnjim. Blaženi koji prebivaju u Domu tvome, Gospodine. Blaženi koji te neprestano slave i hvale! Blaženi koji crpe snagu kod Tebe dok se spremaju na daleki put. Prolaze li suhom dolinom, sve im se pretvara u izvor, rana je kiša obiljem blagoslova ogrće. Stupaju s trajno novom snagom dok ne ugledaju Boga na njegovoj Svetoj gori. Tako opijeva psalmist (Ps 84) sreću onih koji se zapućuju služiti Gospodinu. Pjesma je to svih koji su na Gospodnjem putu. Tko to pak od nas nije unovačen i tko se ne sprema služiti Gospodinu?

Znamo kamo nas taj put vodi. I znamo tko nas ondje očekuje u svojim stanovima. Na svijetu smo da bismo jednom bili u zajedništvu s Gospodinom. Doći će vrijeme kad nas ne će biti, kad ne će biti više ni slike o nama u onima koji dolaze iza nas. Doći će vrijeme kad će spomen na nas nestati, kad će spomen na nas biti izbrisan iz sjećanja ljudi, kao da nas nikada nije ni bilo. Upravo kao što je to našim pokojnicima, prijateljima i poznanicima. Tko će ih se još sjećati, kad nas ne bude? I tko će se sjećati nas kad nas više ne bude? Dva ili u najbolju ruku tri naraštaja i nakon toga nema toga tko će reći da smo mu išta značili. Kao da nas nikada nije ni bilo! Nestajemo kao dašak. Dob je naša sedamdeset godina, a ako je čovjek jak, i osamdeset, sve je samo velika muka i nevolja, brzo prolazimo, prolijećemo životom (usp. Ps 90). Čovjekovi su dani kao trava, cvjeta kao cvijet poljski. Prijeđe li vjetar preko njega, njega nestaje, ne pamti ga više ni mjesto na kome je stajao i poniknuo (usp. Ps 103,15sl.).

Vjera i molitva – vode prema mudrosti života

Da, štoviše, ni mjesto gdje je čovjek stajao, ne pamti ga više. Ne zna više za njega. Međutim, Jedan je koji zna, koji pamti sve, koji ne zaboravlja, čije pamćenje ne slabi, čije je sjećanje božansko, vječno. Njegova je misao vječna, pamćenje također, i koga se On sjeća, taj ne prolazi, on je u vječnome spomenu kod Gospodina. Istina je to starozavjetnih molitelja, pogotovo pak onih koji su u Kristu usnuli.

U svome bogoslužju redovito molimo i vjerujemo da su pravednici u vječnome spomenu, da im se spomen nikada ne briše iz sjećanja Božjega, ako ih ljudi i zaborave.  Što nam preostaje u ovome trenutku? Moliti da nas Gospodin ispuni radošću silnom, da se u njemu radujemo, da u njemu kliče duša naša. Moliti da nas Krist Gospodin već ovdje, a pogotovo naše drage preminule u vječnosti zaodjene haljinom spasenja, haljinom spašenih, da nas zaogrne plaštem pravednosti, kao kad si mladoženja vijenac stavlja na glavu, kad se nevjesta urešuje nakitom (usp. Iz 61,10).

Ono što vrijedi za cijeli Božji narod, za Crkvu, vrijedi poglavito i za pojedinca u njoj, u čvrstoj vjeri da će sam Gospodin, koji se za nas predao, učiniti nas svetima i čistima u vodenoj kupelji riječju, da nas sebi privede okićene, bez ljage ili bore ili nečega tomu slična, da štoviše budemo sveti i bez mane (usp. Ef 5,26.27). Ima li ljepše utjehe za nas, za naše pokojne? Treba samo otvoriti Božju riječ, riznicu Crkve, vjerovati i moliti, napose ovih dana kad se podvlače godišnji računi. Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce, te da nas oni koji su ispred nas otišli Ocu u vječnost dočekaju s onu stranu s dobrodošlicom i dovedu nas zajedničkome Ocu.  

Fra Tomislav Pervan

Međugorje

SVETKOVINA SVIH SVETIH

31. nedjelja kroz godinu  A  – 1. studenoga 2020.

Svojim dolaskom na Zemlju Isus je stubokom zahvatio u vanjske i nutarnje tokove povijesti  svijeta ali i pojedinačnih života. Naime, svojom osobom utisnuo je neizbrisivi biljeg u ljudsku povijest tako da cjelokupna povijest nakon njegova dolaska, odn. pojavka na ovom planetu poprima novi izgled i sadržaj. Nikad više neće izgledati ljudska povijest poslije Isusova rođenja kao prije toga nadnevka. Nastupio je s tolikom samosviješću da ta jedinstvena osoba oko svog lika poput velikog magneta okuplja sav smisao egzistencije i svijeta i pojedinca tako da izvan te pojave ne postoji neki drugi konačni i zadnji smisao opstojanja. Niti pojedinca niti povijesti u cjelini.

U svome liku sažimlje Isus svijet i ljudsku egzistenciju, prema njegovu liku smjeraju sve silnice, konvergira sve, skuplja se sve ono što “babilonskom pomutnjom” bijaše raspršeno. Sve što je izvan njega i domašaja njegove osobe, a to vidimo tako zorno na civilizacijskim tokovima zadnjih dvaju stoljeća, svršava u konačnici u ateizmu, anarhizmu, nihilizmu, organiziranom teroru, pokušaju stvaranja raja na zemlji bez Boga. Uklanjanjem Boga uklanja se i čovjek s pozornice, nestaje smisao života.

Ne samo da je Isus zahvatio u vanjske tokove svijeta. Zahvatio je u samo čovjekovo biće, u njegovu egzistenciju stvarajući i dajući neizbrisivi pečat jednomu novom obliku i vidiku življenja, novomu zreniku, do Isusova pojavka neviđenom na pozornici svijeta, a to je lik svetca. Isus je stvorio novi, ako tako smijemo reći, ‘tip’ čovjeka.

Svetci su onaj krajnji ostatak ostataka (usp. Rim 11,5), oni najvjerniji, koji su prihvatili Isusovu riječ doslovce, razgolili se, ostavili sve i pošli za Isusom. To je ono malo stado najvjernijih o kome Isus sam zbori, jezgrenica njegovih učenika kojih bijaše mnoštvo, izabranici pozvani biti na Taboru da bi poslije podnijeli agoniju Getsemanija.

Augustin veli: “Velika tajna, ali ipak poznata… Sad se naime smatraju Božjim narodom svi koji primaju sakramente. Svi koji prime sakrament krštenja zovu se kršćanima, ali svi ne žive dostojno tog sakramenta… Usred tvoga naroda koji nije primio milosrđe mi smo iskusili milosrđe.”

Svetci su uspjele ljudske i kršćanske egzistencije. Oni su sretnici i zrače srećom. Svetci nude svijetu kao u zrcalu Isusa Krista, odnosno istinitost njegove poruke i riječi, poglavito pak njegove osobe. Oni su najbolja slika i metafora za samu kristologiju. Dok se egzegeti, tj. znanstveni tumači Svetoga pisma, poglavito Isusova lika, muče oko Isusove biografije, psihologije, svijesti i samosvijesti, svetci ono što bijaše prisutno u Isusu uzbiljuju i žive ovdje i danas. Kao živu prisutnost i sadašnjost.

Kao što je Otac poslao Sina i kao što Sin živi od Očeva poslanja, tako i svetci žive od Isusova poslanja snagom Duha Svetoga. Zato su oni sposobni što nitko drugi nije sposoban, što nijedna druga religija nije kadra: biti ponizan do samoponištenja, a istodobno samosvjesno ostvarivati svoje, zapravo Kristovo poslanje u ovome svijetu. Biti do kraja transparentni, tj. prozračni spram Boga i Gospodina koji ih odašilje, a istodobno zadržati i svoje ljudsko ja. Paradoksalnost egzistencije: S jedne strane krajnja depersonalizacija, a s druge maksimalna individualizacija. U osobi sinteza vertikale (okomice) prema Bogu i horizontale (vodoravne) prema čovjeku, oni su jedinstvo ljubavi prema Bogu i bližnjemu u osobi.

Svetci su u svakom vremenu dokaz za svetost i istinitost Kristove Crkve. Crkva je po sebi uvijek smjerokaz prema istinitosti Isusa Krista i njegova poslanja. Jer Crkva, a i svetci u njoj, imaju samo onda svoje povijesno opravdanje uprisutnjuju li u sebi Kristovu riječ: “Evo, ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta.”

Kako je Isus, prema riječi Ivanova evanđelja, doslovce “egzegeza, tumač i komentar samoga Boga” (Iv 1,18) u ljudskom obličju, tako su i sveci kroz svu povijest živa, utjelovljena egzegeza, tumač i usadašnjenje, uprisutnjenje Isusa Krista. Dok se s jedne strane znanstveni tumači Novoga zavjeta spore oko toga, je li Isus činio čudesa opisana u evanđeljima, dotle su kroz cijelu povijest Crkve svetci činili tisuće čudesa. Najveće pak čudo jest čudo vlastite “metanoje”, obraćenja i preobrazbe kao preduvjet da čovjekom ovlada Bog te da pojedinac postane glasnikom, navjestiteljem Božjega kraljevstva.

Sveci pretpostavljaju u Crkvi ne neko apstraktno Evanđelje, već njegovu stvarnu prisutnost u Crkvi te oni redovito u svome životu ističu pojedine elemente Radosne vijesti koji su bili u danom trenutku povijesti svijeta i Crkve zapostavljeni ili su se izgubili iz zrenika. Istinitost i autentičnost njihova života pomogla je, pomagala je i još uvijek pomaže da se Crkva nađe i snađe u svijetu, definira sebe i svoju ulogu.

Svetci su najvjerodostojnije vjerodajnice Crkve u svijetu. Osobe, jednom riječju, koje je Isus Krist, kao nekoć apostole, pozvao, uzeo za ruku, učinio novim stvorenjima. Prisilio ih ostaviti sve i biti samo njegovi da bi ih uveo u otajstva Kraljevstva. Svetci su najvrjedniji i najznačajniji tumač samog Evanđelja jer su oni utjelovljeni tumači utjelovljene Riječi. Oni su svakom vremenu najbolji i najvjerniji pristup Isusu.

Dopušteno je ovdje zaključivati iz posljedica na uzrok. Učenici i učitelj, ne više sluge, nego prijatelji svog Učitelja. A onaj tko je možda najdoslovnije i najvjernije shvatio Učiteljevu riječ, Pavao iz Tarza, govori stalno o “metamorfozi” (doslovce: pre-obrazbi, pre-tvaranju, su-življavanju) učenika, vjernika prema Učiteljevu liku i slici.

Nasljedovanje, ne imitacija ili oponašanje jedini je put, u posvemašnjoj ljubavi i posluhu prema Gospodinu. Svetci nisu izumrli. Žive i oko nas kao što su živjeli u svakome vremenu. Nisu na mjestu žalopojke kako ih nema. Potrebno je imati oči i uši za njih i njihove poruke. Jer gdje nema prijamnika, antena, gdje nema ušiju, nemoguće je da zvučni valovi proizvedu bilo kakav ton, a nekmoli simfonijski ugođaj kakav su davali i još uvijek daju svetci u svim vremenima. Možda našim suvremenicima nedostaju upravo ti prijamnici, antene za poruke koje imaju i danas uputiti svetci čovječanstvu na bespućima povijesti.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

Ljubi Boga čitavim srcem, dušom i snagom

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Izl 22,20-26; Ps 18,2-4.47.51ab; 1Sol 1,5c-10; Mt 22,34-40

Ljubiti Boga prva je i najveća zapovijed, ali Isus uz nju spominje i zapovijed ljubavi prema bližnjemu jer su to dvije nerazdvojive zapovijedi o kojima visi sav Zakon i Proroci. Što znači ljubiti?

Različiti ljudi shvaćaju ljubav na različite načine. To vrijedi i za različiti skupine ljude, za različite narode i naraštaje; ljude koji su živjeli u različitim povijesnim razdobljima i koji žive na različitim krajevima svijeta. Pa ipak, u svim tim različitostima uvijek se radi o istim odnosima. O odnosu prema Bogu i o odnosu prema bližnjemu. Nedavno sam imamo prigodu razgovarati s jednim Afrikancem koji je pokušao objasniti što u njegovoj domovini, kulturi i jeziku znače riječi „Ja te volim“. Za njega te riječi zapravo znače izjednačenje subjekta i objekta kao da kažemo ne samo „Ja tebe volim“, nego: „Ja znam da ti mene voliš i prihvaćam i uzvraćam ti svoju ljubav“. Takvo izražavanje ljubavi u teološkom smislu čini se da pogađa srž ljubavi Božje.

Bog nas je prvi ljubio pa naša ljubav prema Bogu nije ništa drugo nego prihvaćanje njegove ljubavi prema nama. Isus u svom odgovoru farizejima kaže kako se ta prihvaćena ljubav uzvraća. Budući da gu pitali koja je zapovijed najveća u Zakonu on i odgovara navodeći riječi Zakona koji je Bog objavio Mosjiju: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom i svim umom svojim.“ Jednostavnije to bi se moglo reći: „Ljubi Gospodina Boga svojega čitavim svojim bićem“. Pa ipak, Isus odgovara navodeći čitavi tekst iz Pnz 6,5 u kojem se govori o ljubavi prema Bogu čitavim srcem, dušom i snagom, a mi ćemo primijetiti da prema Mt 22,37 Isus snagu s razlogom naziva umom.

Ljubiti Boga čitavim svojim srcem znači ljubiti Boga čitavom svojom voljom. To je ljubav koja govori hoću! Ljubiti Boga čitavim svojim srce znači i biti hrabar. U životu je puno razloga zbog kojih naš osjećaj ljubavi splasne, ali onaj tko ljubi srcem ljubi neprestano. Sigurno ne uvijek istim intenzitetom i ne na isti način, ali uvijek s istim ciljem da ta ljubav bude pokretačka snaga života kao što srce svojom snagom pokreće krv koja oživljava sve udove tijela.

Ljubiti Boga čitavom svojom dušom znači ljubiti Boga svjesno. Duša je svjesna svojega postojanja i ljubiti Boga čitavom svojom dušom znači znati tko mi je udahnuo dah života. Čovjek koji ljubi Boga čitavom svojom dušom jest čovjek koji vjeruje u Božju stvaralačku ljubav. Kažu da se filozofskim jezikom rečenica „ja te volim“ kaže „drago mi je što postojiš.“, a to nam otkriva da nas je Bog dozvao u postojanje upravo i jedino iz ljubavi.

Ljubiti Boga čitavim svojim umom isto je što i ljubiti Boga čitavom svojom snagom kao što stoji u Pnz 6,5. Snaga je sila koja izlazi iz nas. Jedna od njih je snaga uma. U ovom kontkekstu čini se da je ta snaga najvažnija. Ljubiti Boga svojom snagom znači vršiti njegove zapovijedi tako da činimo dobro. Ali da bismo srcem i dušom izvršili Božje zapovijedi trebamo ih naučiti svojim umom. Snaga uma koji uči Božje zapovijedi temeljni je stupanj vršenja Božje volje. Onaj tko ljubi Boga svojim umom to je onaj koji uči Božje zapovijedi i na Božju ljubav odgovara svojom djelatnom ljubavlju u svijetu koji je Bog stvorio.

Tako smo došli do ispita koji se zove moj bližnji. Ljubav prema bližnjemu provjera je vjerodostojnosti naše ljubavi prema Bogu. Ali ne samo to. Kad Isus kaže „Ljubi bližnjega kao samoga sebe“ iz tih riječ izvire poziv za upoznavanje istine o sebi i drugima. To je ona istina koja nam otkriva koliko smo ja i moj bližnji slični. Neizrecivo je koliko mi ljudi uza sve različitosti imamo još više toga zajedničkoga. Ali da bismo to otkrili potrebno je najprije ljubiti Boga svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim umom.

Ljubav prema Bogu svim svojim srcem otkriva nam Božju volju da se svi ljudi spase. Ljubav prema Bogu čitavom svojom dušom otkriva nam da svi udišemo isti životni dah. Ljubav prema Bogu čitavim svojim umom otkriva nam da stalno trebamo učiti kako ljubiti.

Na pitanje o tome koja je zapovijed najveća u Zakonu Isus nije odgovorio protupitanjem, premda obično tako čini u ostalim slučajevima kada ga iskušavaju. Na pitanje o najvećoj zapovijedi Isus je odmah dao izravan odgovor jer se radi o pitanju na koje se s odgovorom ne smije odugovlačiti. Bio bi to nedostatak ljubavi, a Isus je sama Božja ljubav koja svakom čovjeku u prvom udahnutom dahu kaže: „Volim te“. U duhu onoga afričkoga jezika, kada nam Bog kaže „Volim te“, onda bi to značilo: „Znam da u tebi ima ljubavi za mene.“ Božje povjerenje u našu ljubav vjerno je i strpljivo. Premda smo puni nedostaka i u ljubavi prema Bogu i u ljubavi prema bližnjemu, Bog nam ne bi zapovijedio ljubav kada mi tu zapovijed ne bismo mogli naučiti i izvršiti.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

Podajte caru carevo, a Bogu Božje

DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Iz 45,1.4-6; Ps 96,1.3-5-7-10a.10c; 1Sol 1,1-5b; Mt 22,15-21

Jedno od najvećih razočaranja u Isusa koje su doživjeli narodne starješine, glavari svećenički, saduceji, farizeji i ostale sljedbe onoga vremena vjerojatno je bilo u trenutku  kad su shvatili da Isus,  koji se zvao Mesija, nije ima nakanu mijenjati vanjske političke strukture niti je pokazao naznaku da se želi boriti protiv tuđinske rimske vlasti u Judeji i Galileji. Njihova očekivanja od Mesije bila su današnjim rječnikom rečeno izrazito političke naravi. Nadali su se da će Mesija sloboditi svoj narod rimske vlasti i ponovno uspostaviti Davidovo Kraljevstvo. Isus je međutim propovijedio o Kraljevstvu Božjem i nije ispunio njihova očekivanja.

U tom razočaranju tražili su prigodu kako da se Isusa riješe, jer je on ipak uživao ugled u narodu, a to je smetalo ostvarenju njihovih ciljeva. Podlost kojom se ljudi u takvim situacijama rješavaju nepoželjnih osoba nije ništa novo. Farizeji se sastaju da smisle kako će Isusa uhvatiti u riječi, to jest, dovesti ga u zamku u kojoj će svaki njegov odgovor na njihovo pitanje  biti dovoljan da ga osude. Na kraju su smislili pitanje koje glasi: „Je li dopušteno dati porez caru ili nije?“.

Čini se da je svaki odgovor na to pitanje poguban. Ako Isus kaže da nije dopušteno dati caru porez,  svidjet će se mnogima, ali će ga ti isti optužiti Rimljanima da ne poštuje carevu vlast i zakone. Ako li Isus kaže da je dopušteno dati caru porez, bit će omražen kao onaj koji se pokorava tuđinskoj vlasti, a neće dobro proći ni na religioznom području jer tako priznaje cara za vladara Izraelova, a vladar Izraelov samo je Bog.

Međutim, Isus je vješt komunikator. On na pitanje odmah ne odgovara, nego ga analizira. Pri tome polazi od nakane samoga pitanja. Često u pitanju nije na prvom mjestu njegov sadržaj, nego nakana s kojom se to pitanje postavlja. Isus prepoznaje nakanu farizeja i herodovaca koji ga žele iskušati i prekorava ih zbog njhova licemjerja. Pitanje koje su postavili nije besmisleno i kao takvo ono zaslužuje odgovor. Ali prije toga potrebno je pročistiti komunikaciju. U svakom razgovoru nakane govornika moraju biti jasne. One mogu biti i negativne kao što je u ovom slučaju i mogu takve ostati do samoga kraja. Ali moraju biti otvorene i iskrene. Zato se prije odgovora na pitanje mora raskrstiti s licemjerjem. Farizeji i herodovci mogu i dalje imati negativan stav prema Isusu, htjeti ga uhvatiti u riječi, optužiti ga i osuditi. U svemu tome moguće je čak konstruktivno komunicirati. Međutim, kad takve svoje nakane oblače u ruho prijetvornih pohvala, onda je komunikacija blokirana.

Isus je otvorenim prijekorom otvorio put prema odgovoru na postavljeno pitanje. On u najkraćem obliku glasi „Podajte caru carevo, a Bogu Božje.“  Otprve te se riječi shvaćaju kao potrebno razlikovanje između cara i Boga, između careve i Božje vlasti, između dužnosti prema caru i dužnosti prema Bogu. No to razlikovanje istodobno podrazumijeva opstojnost, ili možemo čak reći potrebu i za vremenitim i za vječnim vladarom. Car i Bog jedan drugoga ne zamjenjuju. Ne radi se o dvije paralelne ili sukobljene  vlasti. Radi se o različitim razinama vlasti.

Carska ili neka druga politička vlast označava vremenitu strukturu koja omogućuje uredan, a onda i dobar društveni, obiteljski i osobni život. Svaki pojedinac dio je te strukture i svojim doprinosom može učiniti da ona ispunja svoju svrhu na opće i osobno dobro. Bez toga potrebnoga doprinosa nijedna struktura ne može biti dobra. Bez plaćanja poreza, a porez nije ništa drugo nego osobni doprinos zajedničkom dobru, ne postoje sredstva koja su potreban za ostvarenje bilo kojega infrastrukturalnoga cilja. A na ‘cara’ spada to da se brine i odgovara za ispravnu i pravednu upotrebu poreznoga novca.

Drugi dio Isusova odgovora („Bogu Božje“) pokazuje jedini način na koji se može ispravno upravljati dobrima. Pitanje je li dopušteno dati porez caru ili nije u svojoj biti utemeljeno je na stavu da plaćanje poreza caru može biti otpad od Boga, to jest davanje prvenstva caru, a ne Bogu. Svojim odgovorm Isus riješava upravo taj problem. On cara podvrgava Bogu. Ono što jamči uredan i sretan zemaljski život jednome narodu, nije samo to da bude poslušan svome caru i da vrši carske zakon. Potrebno je da i narod i car budu poslušni Zakonu Božjem. Prvenstvo Božjega zakona vrijednost je koje se nijedan čovjek vjernik ne može i ne smije odreći. U sukobu između cara i Boga nema nikakve dvojbe na koju stranu treba stati i komu se podvrći. Samo Bogu, a ne nekoj političkoj strukturi, dugujemo apsolutnu poslušnost. Ali isto tako ne smijemo zaboraviti da se vršenje Božjega zakona ne osigurava automatski promjenom ovoga ili onoga političkoga sustava. Ono se osigurava unutarnjim obraćenjem Bogu koje svaku ljudsku zajednicu čini ugodnim mjestom za život svakom čovjeku.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

Biti obučen u Krista

DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Iz 25,6-10a; Ps 23,1-6; Fil 4,12-14.19-20; Mt 22,1-14

Od mnogih poruka koju možemo iščitati iz prispodobe o svedbenoj gozbi jedna se odnosi na sliku i stvarnost Crkve.

Crkva je zajednica pozvanih i sabranih. Različitost negativnih odgovora na poziv kralja koji je pripravio svadbu svoga sina uklapa se u opće pravilo. Razloga za negativan odgovor na poziv uvijek ima mnogo i na različite se načine mogu opravdati. Jedan uzvanik ipričava se zauzetošću njivom, drugi trgovinom, a ostali, koji su pohvatali i poubijali kraljeve sluge, otvoreno pokazuju da ne žele doći na svadbu kraljeva sina. No svima je zajedničko da im je nešto drugo važnije od svadbe na koju su pozvani.  Drugim riječima, svima im nedostaje ljubavi prema kralju i njegovu sinu, jer ljubav se nikada ne ispričava zauzetošću nečim drugim. Ona spremno odgovara na poziv ljubljenoga.

Ne možemo reći ni da su svi oni koji su na kraju pozvani i sabrani u svadbenu dvoranu iskreno ljubili kralja i njegova sina. Sluge koje su po kraljevu naređenju izišle na raskršća i putove pozvali su i sabrali u svedbenu dvoranu sve koje su našli – i zle i dobre!  Eto to je slika i stvarnost Crkve. Ako ova prispodoba ima nakanu opisati sastav uzvanika na svadbi kraljeva sina, kao sliku sastava putujuće Crkva onda nam ona rasvjetljava onu stvarnost koje trebamo biti svjesni u našem svakodnevnom kršćanskom životu. U svadbenoj dvorani okupljeni su i zli i dobri. Crkva nije zajednica samo dobrih i pobožnih ljudi. Pripadnost Crkvi nije određena razinom osobnog moralnog života, stupnjem inteligencije, ekonomskim standardom, životnom dobi, spolom, nacionalnom pripadnošću i slično. Crkva na ovom svijetu je kompleksna stvarnost kao što su to uzvanici na nekoj svadbi gdje se susreću različiti ljudi, često oni koji se međusobno već dugo nisu vidjeli, ili se prije uopće nisu poznavali. No jedno ih ujedinjuje. Svi oni moraju na neki način biti povezani sa zaručnikom.

U prispodobi o svadbenoj gozni ta povezanost izražena je slikom svadbenoga ruha. U širem liturgijskom kontekstu tu se vidi aluzija na krsnu haljinu. U obredu krštenja, kada se krštenik odijeva bijelom haljinom kažu mu se ove riječi: „Postao si novo stvorenje i Krista si obukao. Bila ti ova haljina znakom toga dostojanstva. Pomognut riječju i primjerom svojih najbližih, donesi je neokaljanu u vječni život“.

Radi se, dakle, o haljini koja se prima u zajednici vjernika za život vječni. U našoj prispodobi riječ je o haljini koju gost prima na ulazu u svadbenu dvranu. Ne o odjeći u kojoj se pozvani našao na putu ili raskršću. Stoga je kralj, kada je ušao pogledati goste, bio zaprepašten kad je vidio da jedan od njih nije primio haljinu. Takvim ponašanjem on je uvrijedio kralja jer je omalovažio vrijednost svadbe njegova sina. Tko je pozvan na svadbu čini krivo i pokazuje manjak poštovanja prema domaćinu, ako se ne ponaša po pravilima svadbenog odijevanja i ophođenja. Takav može neko vrijeme biti u svadbenoj dvorani, ali u njoj ne može ostati do kraja.

Primijenimo li to na krštenike poruka je veoma snažna. Biti obučen u svadbeno ruho znači biti obučen u Krista. Apostolu Pavlu to je omiljena slika: „Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste.“ (Gal 3,27). Kao što se po odjeći prepoznaje čovjek koji ide na svadbu tako se po primjeru svoga života prepoznaje kršćanin. Onaj uzvanik koji nije bio odjeven u svadbeno ruho to je čovjek koji ulazi u svadbenu dvoranu, ali ne pripada svatovima.

Reakcija kralja domaćina koji kaže „Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?“ najprije daje nedostojnom uzvaniku priliku da se popravi. Te riječi podsjećaju na one Isusove Crkvi u Laodiceji iz Knjige Otkrivenja: „Savjetujem ti: kúpi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš …“ (Otk 3,18). No uzvanik iz prispodobe nije iskoristio priliku. Zanijemio je jer do tada kao da nije bio svjestan kako je svadba, koliko god bila mjesto veselja, slavlja i opuštenosti, isto toliko i ozbiljna svečanost kojom se slavi početak neraskidivog zajedništva života.

Onaj tko nije spreman staviti to zajedništvo na prvo mjesto, ispred svih ostalih važnih stvari pokazuje se nedostojnim svadbenoga slavlja.

Na koncu, premda iz ove prispodobe možemo izvući pouku o slici putujuće Crkve, Isus na početku ipak kaže da je ovo prispodoba o Kraljevstvu nebeskom. To znači da onoj konačnoj zajednici ne pripadaju automatski svi koji su pozvani, nego oni koji se na poziv odazovu s potrebnim dostojanstvom i ljubavlju prema Kralju, ljubavlju koja pazi na svaku želju ljubljenoga i odijeva se u haljinu koju joj on daje.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

Vinogradari u Božjem vinogradu

DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Iz 5,1-7: Ps 80,9.12-16.19-20; Fil 4,6-9; Mt 21,33-43

U pjesmi o vinogradu koju nalazimo kod proroka Izaije sam autor tumači njezinu simboliku. Vinogradar je Bog, Gospodin nad vojskama, a vinograd je njegov narod. Ta slika bila je bliska ljudima Izaijina vremena, a i danas je bliska ljudima koji se bave poljoprivredom i vinogradarstvom. Svi znaju koliku pažnju treba posvetiti vinogradu da bi donio dobar urod. Svi znaju da vinograd nije jednogodišnji nasad, nego je potrebno više godina čekati da donese rod, a potom stalno u njemu raditi. Ako bi se samo jednu godinu vinograd zapustio, bilo bi ga teško obnoviti.

Zato prorok Izaija naglašava kako je vinogradar u ovoj pjesmi učinio sve što je potrebno i to na najbolji način. Drugim riječima, Bog je učinio sve i na najbolji način ono što je potrebno njegovu narodu da bi se razvijao i donio plod.  Ali, nažalost, to se se nije dogodilo.

Vinograd koji predstavlja Božji narod zasađen je na rodnom svima vidljivu brežuljku. Sadnice su plemenite, a zemlja za sadnju besprijekorno uređena. Međutim, vinograd je umjesto slatkim grozdovima urodio smrdljivom vinjagom, te vinogradaru dalje ne preostaje drugo nego da takav vinograd uništi. On koji je se trudio oko vinograda i ogradio ga da bi ga zaštitio, sada mu ruši ogradu i prepušta ga gaženju. Pa ipak, ima još jedno „ali“.  Naime, sam prorok Izaija pripadnik je Božjega naroda. Stoga njegove oštre proročke riječi nisu samo prijekor. One su poziv na obraćenje i izraz nade da se vinograd može i hoće popraviti i donijeti dobar plod. A srušena ograda može se protumačiti i kao otvoren prolaz novim vinogradarima.

U odlomku evanđelja po Mateju u tom smislu redefinira se pojam Božjega naroda. Prema Isusovoj također proročkoj prispodopi o vinogradu pojam naroda Božje proširuje se preko granica prvih vinogradara. U svom pripovijedanju Isus na početku jasno podsjeća na Izaijinu pjesmu o vinogradu: „Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže“ (Mt 21,33). Te riječi sigurno su bile poznate Isusovim slušateljima, pa im je poznato i njezino temeljno značenje. Bog opominje svoj narod s nakanom da ga spasi.  No Isusova prispodoba u odnosu na Izaijinu pjesmu ima i neke razlike koje otvaraju nova značenja. Kod Izaije sam Gospodar njeguje svoj vinograd, to jest narod, da bi na kraju bio razočaran lošim plodom i zaprijetio uništenjem, dok u Isusovoj prispodobi, Gospodar brigu oko vinograda povjerava vinogradarima, a vinograd se više ne odnosi na Izrael kao narod nego na Kraljevstvo Božje tj. Božju vladavinu u svemu stvorenom. Zapravo Izrael je sada predstavljen u ulozi vinogradara te se njegovo poslanje u Božjem vinogradu može protumačiti kao služenje spasenju čitavog čovječanstva. Međutim, prvi vinogradari nisu ispunili svoj posao i davali Gospodaru njegov urod. Odbijali su Gospodareve sluge, proroke, koji su tražili dobre plodove. Vrhunac odbijanja dogodio se u svjesnom i namjernom ubojstvu Gospodareva sina. A odbijanje Gospodareva sina jednako je odbijanju samoga Gospodara. Pa ipak to nije spriječilo ispunjenje Božjega plana spasenja. Gospodar će svoj vinograd predati drugim vinogradarima. Ti vinogradari predstavljaju istinski narod Božji koji marljivo radi u njegovu vinogradu i tako sudjeluje u izgradnji Božjega kraljevstva na zemlji.  Poziv za rad u tom vinogradu otvoren je svakom čovjeku i svatko tko se odazove ulazi u zajednicu Božjega naroda.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

RELIGIJA VANJŠTINE ILI SRCA

26. nedjelja kroz godinu A: Ez 18,25-28; Fil 2,1-11; Mt 21,28-32

          Kome i kada upućuje Isus gornju prispodobu? Prenesimo se u povijesno surječje u kome je izrečena. Isus je u Jeruzalemu, tragični je kraj neminovan, sukob se s vrhovništvima i vlastima zaoštrava, kao da očajnički želi po zadnji put pridobiti i osvijestiti za povijesni i životni kairos vođe naroda. Pokušava svima pojasniti kako nije dovoljno u odnosu na Boga imati skup predanih propisa, zakona, zapovijedi i zabrana, kako u kraljevstvo Božje neće unići oni koji izgovaraju na sav glas “Gospodine, Gospodine”, nabrajajući potom sve što su u Božje ime činili ili čine, poput onog carinika u hramu, već oni koji prepoznaju Božju volju u konkretnim povijesnim okolnostima i vrše je (usp. Mt 7,21sl).

          Nije dovoljno prihvaćati obrede i propise, već se treba otvoriti Božjem zovu i zaputiti se odlučno na posao u Božji vinograd. Vinograd je metafora za kraljevstvo Božje u ovom trenutku. Najavljeno u Ivanovu dolasku, ozbiljeno u Isusovoj osobi, poprima svoje konkretne oblike. Isus upućuje posljednji zov da se vođe naroda predomisle i okrenu novomu.

          Isusove su riječi gotovo bismo rekli posljednji pokušaj da svatko prepozna i vrjednuje svoj stav pred Bogom koji je Otac svih. Nitko više nije sluga ni rob, nikome ne bi smjelo biti teško dati se svim srcem na Božje djelo obnove i spasavanja svijeta. Isus želi u svakome aktivirati i posvijestiti sinovstvo koje nosi u sebi. Ako nas već Otac oslovljava sa “sinko”, onda ne bismo smjeli angažman u njegovu djelu shvatiti kao tlaku ili robovanje. Stariji sin se upravo tako ponaša. Zna da je po dužnosti obvezan izvršiti očev nalog i stoga spremno izgovara svoj “da”, ali ne odlazi na zadatak. Drugi sin prepoznaje u očevoj molbi služnički posao te na očevu nesreću izgovara svoj “ne”, ali se potom predomišlja i kaje zbog neposluha te odlazi na posao. Postaje mu jasno da ga otac nije pozvao kao slugu, već kao sina u svoj vinograd i ispunja njegovu volju. Stariji sin se najprije čini kao da prepoznaje na što smjera očev nalog i prividno pristaje, ali na kraju, nažalost, ne odlazi na posao, dok mlađi prepoznaje u ponudi samo zamorni posao i ništa više, pa stoga izgovara najprije svoj “ne”. Kasnije mu postaje jasno što je onaj nalog i ona ponuda. Neponovljiva životna šansa koju realizira u posluhu i otvorenosti prema ocu.

          Isus veli zorno i očito: U ovom trenutku treba odložiti služnički mentalitet i raspolože­nje te realizirati sinovski odnos na koji nas sve Bog u Isusu poziva. Kraljevstvo Božje je jedna silna i neponovljiva ponuda koju treba prihvatiti i aktivno se u nj uključiti, prihvatiti poziv te oslobođena i radosna srca zaputiti se u Gospodnji vinograd i u njemu obaviti zadati posao. Isus svima želi otvoriti oči: Nemoguće je samo riječima pristajati uz propise i obrede, a to je opasnost koja vreba u svakoj religiji.

          U židovskoj je to doživjelo upravo u Isusovo vrijeme svoj vrhunac. Sve bijaše poput svjetiljke bez ulja, tijela bez duha, obreda bez srca, vanjštine bez nutrine. Ni trunka od onoga što naviješta Isus, kako će se pravi klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini (usp. Iv 4,23). U cijeloj prispodobi težište i naglasak su na ponašanju onoga koji najprije veli “ne”, a onda se predomišlja. To predočava Isus svome slušateljstvu i stavlja kao primjer prepoznavanja znakova vremena danih u vlastitoj osobi. Ništa odnosno malo je učinjeno preuzimajući samo predaje i propise Zakona kako to čine farizeji. To je prema Isusovu poimanju najbolji i najlakši put promašiti sveukupnost Božje volje.

          Isus želi svomu slušateljstvu, a time i nama uprisutniti bezuvjetnu spremnost na vjerovanje kao prihvat Božje ponude u njegovoj osobi. Kroz cijelu povijest Bog je djelovao i otvarao ljudima nove i nepoznate putove gdje ga i kako prepoznati. Trebalo je samo ostaviti uhodane oblike vjerovanja, mišljenja, osjećanja, otvoriti se novomu i nepoznatom. Upravo kao što veli Poslanica Hebrejima, biti stalno na putu, spreman u svakom trenutku podignuti vlastiti šator i krenuti u nepoznato, za Isusom predvodnikom i dovršiteljem naše vjere. Napustiti uhodane predodžbe i stajališta. Pogotovo je u vjeri opasno ako se ona pretvori u obrede, religijske šablone, propise. Ljuštura bez jezgre, forma bez duha, funkcija bez srca. Vremenom mora nužno uslijediti otuđenje.

          Slično se dade promatrati npr. u braku, ali i inače u običnom životu. Život nije medeni mjesec. Jednako ni religija nije neprekinuti “aleluja” ili “hosana”, neprestano i nepomuće­no slavlje. Unatoč najljepšoj glazbi za nekog bogoštovn­og čina zna se dogoditi da srce i duh budu daleko od bitnoga, što bi morala biti vjera, naime, odnos osoba, povezanost srca, ljudskog i Božjeg. Tragedija farizeja bijaše upravo u tome što su se prihvatili vanjštine, a srcem bijahu daleko od biti odnosa čovjek – Bog.

          Kad se vjera pretvori u puko obdržavanje propisa, kad se ne računa s iznenađenjima i novim porukama, dogodi se da čovjek previdi takve likove kakvi bijahu Ivan Krstitelj i sam Isus Krist. Propisima se podiže zid između sebe i Boga tako da prihvaćanje vjerskih propisa postaje vremenom od­bacivanje samog Boga i zastiranje njegova lica.

          Koja je onda prednost carinika i bludnica prema Isusovu poimanju? Nipošto u tome da su oni to što jesu, što tako reći ‘profesionalno’ griješe ili što bi zbog svog grijeha i otuđenosti od Boga i sebe bili možebit idealna pretpostavka da se postane kršćaninom i dobrim vjernikom, već u tome jer su prepoznali znak vremena, jer su vidjeli novo u Isusu Kristu, ponudu spasenja i ljubavi s Božje strane. Bili su mrtvi pa su oživjeli, izgubljeni pa su se našli u Isusovu društvu i okrilju. Jednom riječju, susret s Isusom bijaše im nezaboravan. On im je preobrazio život.

          To je ujedno i poziv nama da tražimo Isusovu blizinu i društvo u svakodnevnim zgodama i poslovima. Da otkrivamo Božji rukopis, dešifriramo, dekodiramo njegove poruke u svim zgodama i nezgodama, pa i u ovim epidemiološkim nevoljama i stradan­jima. Vjera nije, kako su mislili farizeji, posjed, već neprestano zapućivanje prema Gospodinu koji nas s druge strane pozivlje da se odvažimo na iskorak u novo.

          Danas smo u opasnosti poistovjetiti svoje kršćanstvo s bogoslužjem, svesti naime vjeru na obrede i običaje, molitve i pobožnosti, misu i sakramente. Ako bi se to dogodilo, onda se Isusovim dolaskom ne bi ništa bitno izmijenilo u odnosu na Stari zavjet. Samo bi se staro zamijenilo novim. Isus je naviještao i živio kraljevstvo Božje kao Božje smilovanje i praštanje, izmirenje i ljubav, napose za one koji su ugroženi i unesrećeni. Isus je imao svoj križni put. Zato poziva svakog da nosi svoj križ, a naš je narod upravo ovih godina na velikom križnom putu i umiranju.

          Jasno, ne smijemo se odreći svog bogoslužja, ali ono mora biti odraz nutarnjega snažnog naboja vjere, pouzdanja i ljubavi te u životu poticaj na posvemaš­nje zalaganje i čovjekoljublje. U protivnom, bit ćemo optuženi iz samih Isuso­vih usta kao i njegovi suvremenici, za koje je rekao, navodeći proroka Izaiju: “Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuje naučavajući puke ljudske uredbe” (Mt 15,7sl).

Tomislav Pervan – Međugorje