Promijeniti način života

ČITANJA: Ez 18,25-28; Ps 25,4b-6.7b-9; Fil 2,1-11; Mt 21,28-32

Prispodoba  o dvojici braće koju otac šalje u vinograd neodoljivo podsjeća na završni dio Isusova govora na gori kada je rekao: „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.“ (Mt 7,21). No u ovoj prispodobi imamo jednu dodatnu notu. Ovdje se, naime, ne radi o dvojici braće, koja su oba pozitivno odgovorila na očevu zapovijed da idu u vinograd, a onda jedan to izvršio, a drugi ne. Ovdje se radi o bratu koje je najprije rekao „neću“, a onda se predomislio i ipak otišao u vinograd, i o bratu koji je rekao „Evo me, gospodaru“, ali na kraju nije otišao raditi u vinograd.

Kada Isus govori u prispodobama, on želi svoje slušatelje potaknuti na razmišljanje. Prispodobe spadaju u vrstu mudrosne literature i tko ih pripovijeda želi da se u njegovim slušateljima započnu i odvijaju procesi koji će ih dovesti do razumijevanja poruke. Ova prispodoba ima tu mudrosnu svrhu na poseban način. Naime, upitamo li se koja je bitna razlika između dvojice braće, zapažamo da se u jednomu od njih dogodio proces koji je doveo da razumijevanja i promjene, a kod drugoga se to nije dogodilo.

Promotrimo najprije sina koji je rekao ocu „Evo me, gospodaru“, ali nije otišao u vinograd. Što se tu zapravo dogodilo? Je li izražena spremnost da se izvrši očeva zapovijed bila iskrena? Je li u trenutku kad je odgovorio ocu, ovaj  njegov sin stvarno bio spreman otići u vinograd, a onda se zbog nekog nepoznatog možda čak i opravdanoga razloga dogodilo to da nije izvršio ni očevu zapovijed ni održao svoju riječ? Iz konteksta se čini da to nije bilo tako. Jednostavan tijek propvijedanja izražen u rečenici: „A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru’, i ne ode“, sugerira da između pozitivnog odgovora ocu i ne-odlaska u vinograd nije bilo nikakva unutarnjeg procesa. Čini se da se dotični sin nije predomislio, nego da je njegov odgovor ocu od početka bio lažan. U tom slučaju ovaj sin svojim se odgovorom zapravo samo htio oca riješiti, a ne izvršiti njegovu volju. Premda bismo mogli reći da ovaj sin iz strahopoštovanja nije imao hrabrosti ocu reći ne,  njegov lažni odgovor ocu na kraju ispada drskiji od odgovora njegova brata koji je na početku ocu rekao „neću“

Reći ocu „neću“ nije lijepo. U patrijarhalnom društvu to je posebno nepoželjno jer se tako narušava očev autoritet. No s druge strane reći nekomu „neću“ može biti znak posebne bliskosti. Dok se njegov brat ne usuđujući se reći ocu ne pred njim zatvara, ovaj sin ocu iskreno i slobodno govori ono što osjeća i misli. Njegov odnos s ocem zapravo je kvalitetniji. On ocu može slobodno reći ne, ali se time od oca ne distancira. Naprotiv, nakon što je ocu rekao „neću“ ovaj sin oca se ne može riješiti. U njemu započinje proces  u kojem postiže sve veće razumijevanje očeve zapovijedi. Pa ako u početku zbog bilo kojege razloga nije htio ići u vinograd, on pomalo shvaća da se ovdje ne radi samo o vinogradu. Radi se o njegovu odnosu s ocem. Upravo zato što nije želio raditi u vinogradu, jasno je da je u vinograd otišao upravo zbog oca.

Isusovi slušatelji – glavari svećenički i starješine narodne – brzo su shvatili koji je sin na kraju izvšio očevu volju, a Isus onda ovu prispodobu primjenjuje na njih. Oni su nominalno po statusu povezaniji s Božjim zapovijedima od bludnica i carinika. Ali u njima se ne događa unutarnji proces koji dovodi do boljega razumijevanja Božje riječi. Oni su se zatvorili mogućnosti da se predomisle i povjeruju Ivanu Krstitelju, kojega Isus ovdje spominje kao propovjednika koji je došao putem pravednosti. Tako su narodne starješine i glavari svećenički premda ‘profesionalno’ povezani s Bogom zapravo daleko od njega. Bliže su mu bludnice i carinici.

Bludnice i carinici po svom statusu mogu se opisati kao oni koji kažu ne Očevim zapovijedima. Živjeti kao bludnica ili carinik znači izravno i javno kršiti neke Božje zapovijedi. No bludnice i carinici u  ovoj prispodobi nisu osobe koje to čini tvrdokorno i bez otvorenosti prema promjeni života. Oni su povjerovali Ivanu Krstitelju, a to u kontekstu ove prispodobe znači da nisu samo promijenili mišljenje nego i način života. Poput sina koji je ocu rekao „neću“, a onda ipak otišao raditi u vinograd bludnice i carinici pretekli su glavare svećenićke u starješine narodne u kraljevstvo Božje.

Poznato je da evanđelist Matej umjesto izraza kraljevstvo Božje  zbog tradicionalnoga židovskoga poštovanja prema Božjem imenu radije kaže kraljevstvo nebesko. Pa ipak u ovoj prispodobi upotrebljava pojam kraljevstvo Božje, jer u prvom planu nije odnos sinova prema vinogradu, nego prema Ocu.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

Neka naš rad bude i naša hvala Gospodinu

ČITANJA: Iz 55,6-9; Ps 145,2-3.8-9.17-18; Fil 1,20c-24.27a; Mt 20,1-16a

Zaključna rečenica „Tako će posljednji biti prvi, prvi posljednji.“ (Mt 20,16) u prvi plan prispodobe o radncima posljednjega sata stavlja poruku koja je uperena protiv zavisti onih koji misle da im je nešto uskraćeno ili ukradeno kad vide da tko ima ili dobiva nešto više ili bolje od njih. Gospodar vinograda koji je dao jednaku plaću svim radnicima bez obzira na vrijeme koje su proveli na poslu nije nikomu učinio štetu. S radnicima koji su počeli raditi rano ujturo on se pogodio za denar, i upravo toliko ima je posve pravedno dao na kraju radnog dana.  S onima koje je u nekoliko navrata pozvao kasnije u svoj vinograd nije se pogodio za točno određenu plaću, nego je rekao da će im dati „što bude pravo“.

U svom  poimanju onoga što je pravo gospodar nije smatrao da čini krivo ako onima s kojima se pogodio za denar, dade upravo toliko, a drugima koliko hoće. Gospodar radnicima koji su radili cijeli dan nije umanjio dogovorenu plaću, a to što je ostalima dao isto toliko smatrao je svojom dobrotom. Dao im je od svoga, a ne od onoga što pripada drugim radnicima.

Možemo razumjeti reakciju radnikâ prvoga sata i njhov osjećaj da gospodar nije postupio baš pravedno, ali gospodarov odgovor na kraju dana „Prijatelju ne činim ti krivo…“ treba shvatiti kao poticaj na dublje razmišljanje o odnosu poslodovca, radnika, rada i plaće.

Praštanje kao životni stav

ČITANJA: Sir 27,30 – 28,7; Ps 103,1-4.8.10-12; Rim 14,7-9; Mt 18,21-35

U Blaženstvima kojima započinje Isusov Govor na gori stoje i ove riječi: „Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!“ (Mt 5,7). To zvuči kao neko opće pravilo po kojem će svatko dobiti ono što zaslužuje. Znači li to da milosrđe moramo zaslužiti i možemo li iz toga izvući zaključak da će nemilosrdnima milosrđe biti uskraćeno? Prispodoba o okrutnom dužniku (Mt 18,23-35) pokazuje kako je kažnjen sluga kojemu je gospodar potpuno oprostio ogromni dug koji nikad ne bi mogao vratiti, a on nakon što je doživio toliko milosrđe nije imao smilovanja prema čovjeku koji mu je dugovao puno manji iznos novca. Gospodar, koji je prethodno oprostio dug, čuvši kako je postupio nemilosrdni sluga, predomislio se  i zatvorio ga u tamnicu dok mu ne vrati sav dug. Ali, kako će mu sada iz tamnice nemilosrdni sluga vratiti dug kad ni na slobodi nije mogao zaraditi dovoljno da ga podmiri? Ova prispodoba ne odgovara izravno na to pitanje, ali nam pokazuje kako se istinsko primanje milosrđa ostvaruje u davanju milosrđa. Naime, okrutni sluga kojemu je oprošten dug, a on sam nije htio oprostiti svome dužniku zapravo je izrugao milosrđe svoga gospodara. On gospodarevo milosrđe nije primio nego prezreo. Primiti milosrđe ne znači samo osloboditi se trenutnoga duga, nego usvojiti milosrđe kao princip svoga odnosa prema bližnjemu. Ukoliko se milosrđe ne prima na takav način, ne prima se nikako.

Otkrivanje ili zataškavanje grijeha

Ez 33,7-9; Ps 95,1-2.6-9; Rim 13,8-10; Mt 18,15-20

Svjedoci smo koliko je Crkva doživjela problema posljednjih godina u situacijama kad bi prešutjela ili zataškavala neki grijeh svojih službenika koji je bio takve naravi da ga je trebalo odlučno riješiti. O tome se mnogo raspravlja, kako u građanskoj javnosti, tako i u crkvenim krugovima, te se s pravom postavljaju pitanja koja su istinska mjera između zataškavanja grijeha i zala te njihova raskrinkavanja. Ako je već jasno da se neke stvari u Crkvi ne smiju zataškavati, pitanje se postavlja je li zadaća pastira i poglavara Crkve pretvoriti se u lovce na grijehe i grešnike, te umjesto evanđeoskog navještaja praviti popise grešnika i njihovih prijestupa te objavljivati njihova imena u javnosti. Ista pitanja koja se postavljaju na razini javnosti, mogu se postaviti i u krugu obitelji i prijatelja: kada i kako jedni druge opominjati u obitelji i krugu prijatelja i poznanika? Kada i kako jedni drugima opraštati i čime drugoga potaknuti na put obraćenja?

Božja riječ koja nam je danas ponuđena dolazi ususret našim upitima i omogućuje nam dati odgovore na ova pitanja. A pretpostavka da bismo uopće govorili o ovoj temi je ljudska sklonost prema grijehu, te otpor prema obraćenju. Naime, svi se mi sporo i teško borimo protiv svojih grijeha i grešnih navika pokazujući tako veliki otpor prema obraćenju i drukčijem životu. Upravo zato jer nismo dovoljni sami sebi i jer smo spremni da izmjene kriterije onoga što je ispravno, potrebni su nam i drugi, a nadasve zajednica Crkva kao mjerodavna u prosudbi vrijednosti i ispravnoga života. No i tu treba biti oprezan, jer istina je doista da u životu postoji mnoštvo situacija u kojima se onda očituje kako ljudi mogu biti ‘teški’, pa slijedom toga i krivo postupati, bilo prema sebi bilo prema drugima. Ima onih koji su spori prema svomu obraćenju i ne vide svoga grijeha, pa tako i ne odustaju od njega. No s druge pak strane, među takvima koji ne vide svoga grijeha, ima onih koje živo zanimaju tuđi grijesi i rado se njima bave. Oni postaju ‘revnitelji’ u otkrivanju i progonjenju tuđih grijeha. Jednako tako ima onih kojima je zadaća opominjati, ali to ne čine jer se ustručavaju, znajući da bi se mogli zamjeriti nekome tko je bezočan i tko ne bi oprostio kad ga se prozove. Tako se dotični bore protiv svoga kukavičluka često da nađu žrtvu kojoj traže ‘dlaku u jajetu’, ali nemaju snage reći nekom tko pravi krupne prekršaje. Na taj način oni vježbaju mišiće na slabijima koji im ne uzvraćaju, dok uredno prešute one koji bi im se u svojoj zloći mogli osvetiti, a koje bi bilo najpoželjnije prekoriti i tražiti da se poprave.

Pročišćavanje pameti

Misna čitanja:

Jr 20,7-9; Ps 63,2-6.8-9; Rim 12,1-2; Mt 16,21-27

Kao nastavak događaja o kojem smo razmišljali prošle nedjelje, kada je Petar priznao Isusa Mesijom i Sinom Božjim, u današnjem evanđeoskom odlomku čitamo nastavak evanđeoskog teksta o tom događaju, pri čemu je situacija sasvim suprotna: Petar se protivi Isusovu navještaju muke, smrti i uskrsnuća, te mu stoga Isus izgovara ne više riječi blagoslova, nego oštrog prijekora: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” U tim riječima vidimo da Isus predbacuje Petru da razmišlja ljudski i da mu je u pameti isključivo ljudska logika razmišljanja, što onda izričito i odlučno odbacuje. To je putokaz razumijevanja božanskoga nauma, jednako kao što je bio putokaz razumijevanja božanskog identiteta. Naime, u trenutku kad Petar priznaje Isusa Sinom Božjim, Isus ga hvali govoreći mu da mu je to objavio Otac nebeski, to jest proglašava ga blaženim što se otvorio Božjoj objavi i ispovjedio njegovo božanstvo. No kad je Isus potom nastavio naviještati druga otajstva koja su bila dio Božjega nauma, Petru su se učinila nelogičnima i nije dodatno otvorio svoju pamet njima i Isusovim riječima, nego je u tom slučaju razmišljao potpuno vođen ljudskom logikom.

Poput Petra svi mi imamo takvih ili sličnih zatvaranja ili zakrčenja pameti. Štoviše, možemo ih nazvati i onečišćenjima pameti. Isus je svoje učenike htio poučiti o čemu trebaju razmišljati i prema čemu njihova pamet treba biti usmjerena. Htio je da se oduševe za zajedništvo s Bogom, te da s velikim žarom i oduševljenjem doživljavaju božanski život i istine koje izlaze iz njegovih usta. No mi ljudi većinu našega vremena, te mentalne i duhovne energije potrošimo na svakodnevna sitna ljudska promišljanja, umjesto da živimo od promišljanja otajstava Božjih. Po cijele dane se bavimo ljudskim trivijalnostima do mjere da nismo niti kadri promišljati Božja otajstva i naume, te nam to ništa ne znači. U velikoj mjeri smo onečistili svoju pamet zemaljskim potrebama i interesima, ljudskim ambicijama i planovima, da uopće ne koristimo vlastitu pamet za dubinsko promišljanje života, njegova smisla i ljepote. A da ne kažem koliko se pamet onečišćuje grijehom i slabošću koji nas odvraćaju od Isusa kao što je Petar odvraćao Isusa od patnje i predanja za ljudsko spasenje.

Upravo zato je jedna od bitnih kršćanskih zadaća pročišćavanje pameti od natruha zemaljskih ideja i stavova. Pamet treba vratiti da promišlja Boga, njegova otajstva i njegove naume, a ne da ih prekraja po mjeri zemaljskih promišljanja i ideja. Pamet prije svega treba očistiti od grijeha i zla, jer oni su najveće zlo koje ju može zadesiti. Onda je treba čistiti od svjetovnih ideja i malograđanskih promišljanja, od kojih današnji svijet teško boluje. Takvo što je u ono doba uočio i sveti Pavao, te smo čuli kako piše Rimljanima o potrebi da se preobražavaju obnavljanjem svoje pameti: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“ Doista, naša pamet stari i postaje trošna ako se troši na ovozemaljsko i ako se suobličava svijetu. Tako postaje otrcana i potrošena kao potrošni materijal, umjesto da se iz dana u dan obnavlja, postaje svježija i krepkija razmišljajući o Bogu.

Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga

ČITANJA: Iz 22,19-23; Ps 138,1-3.6.8bc; Rim 11,33-36; Mt 16,13-20

Isusovo pitanje «A vi, što vi kažete tko sam ja?» u odlomku današnjega evanđelja ima posebno značenje za njegova učenika Petra. Pitanje o Isusovu identitetu središnje je pitanje koje se postavlja u Evanđelju, ali u tom pitanju krije se odgovor na pitanje identiteta Isusovih učenika. Kao prvo, Isus pretpostavlja da njihov odgovor o njegovu identitetu mora biti različit od odgovora drugih ljudi. Drugi ljudi to su oni koji ne pripadaju krugu Isusovih učenika i ne dijele  s njime svakodnevni život. Oni na pitanje «Tko je Isus?» odgovaraju uspoređujući Isusa s drugim velikim likovima. Jedni kažu da je Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija, treći da je Jeremija ili neki od proroka. Učenici Isusovi, to su oni koji s njim žive čitavo vrijeme. Njihov odgovor na pitanje «Tko je Isus?»  ne polazi od onoga što su o njemu čuli od drugih, pa čak niti od onoga što su čuli i vidjeli sami. Njihovo odgovor, a ovdje ga izgovara Petar, temelji se na onome što mu je objavio Isusov Otac nebeski.

Ne znamo kako i kada se dogodila ta Očeva objava Petru. Možda baš u trenutku kad je Isus postavio pitanje?  A možda Petar nije bio ni svjestan što je rekao. Kasnije će, i to uskoro, pokazati svoju slabost i poteškoću da povjeruje kako je Isusov put muke, smrti i uskrsnuća put Božji (usp. Mt 16, 22-23). No u trenutku ispovijesti «Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga» Isus u tim Petrovim riječima prepoznaje i očituje objavu svoga Oca. A Otac je onaj  koji poznaje Sina (usp. Mt 11,27). Petar je među ostalim učenicima istaknut kao primatelj i ispovjedetalj objave Isusova Oca. U tom trenutku Isus Šimuna i naziva Petrom, tj. Stijenom na kojoj će sagraditi svoju neuništivu Crkvu. Otajstveno izabranje Petra da upravo on bude taj kojemu će Isus pokazati takvo povjerenje uvijek će ostati otajstvo. Ali ono što razlikuje vjernika od nevjernika među ostalim jest upravo to što vjeruje u otajstvo kao stvarnost danu od Boga kojemu smo dužni svako povjerenje.

Vjera i pouzdanje u Isusa

ČITANJA: Iz 56,1.6-7; Ps 67,2-3.5-6.8; Rim 11,13-15.29-32; Mt 15,21-28

Odnos prema strancima središnja je tema današnjih misnih čitanja. U prvom čitanju iz proroka Izaije jasno je izražena ideja univerzalnosti Božjega plana spasenja, koje ne ovisi o pripadnosti određenom narodu, nego o vršenju Božjih zapovijedi. S druge strane u drugom čitanju iz poslanice Rimljanima istaknuta je povijesno-spasenjska činjenica Božje objave u izraleskom narodu. To je trebalo istaknuti u vremenu kada su se pogani pokazali otvorenijima vjeri u Isusa Krista od Izraelaca, izravnih baštinika Božjih obećanja. No apostol Pavao uvjeren je da je otvrdnuće Izraela samo djelmično i privremeno,  i da tako negativan stav Izraelaca prema evanđelju ima i pozitivan učinak upravo u tome što je na taj način olakšan pristup vjeri poganima. A kad uđe punina pogana, spasit će se i čitav Izrael.

Takvo Pavlovo razmišljanje, kao i ono proroka  Izaije u kojem obojica ističu pozitivne aspekte konkretnoga stanja, ipak svjedoči o složenosti odnosa između domaćih (Izraela) i stranaca. U toj složenosti i apostol i prorok prepoznaju nešto jednostavno dobro: a to je da je Bog Bog svih ljudi. To znači da naš odnos prema strancima treba proizlaziti iz našega odnosa prema Bogu, a ne obratno tj. da naš odnos prema Bogu gradima na našem odnosu prema strancima i tako Boga doživljavamo ‘svojim’, a ne ‘njihovim’.  Opasnost takvoga stava prema Bogu utoliko je veća ukoliko strance još doživljavamo i kao neprijatelje. Kao one koji nas na bilo koji način ugrožavaju ili ometaju. Stvar je još gora, ako smo sa strancima imali loša iskustva pa to još potvrđuje naš stav da svoje zajedništvo s Bogom najbolje možemo ostvariti bez njih.

Marija – dušom i tijelom uznesena na nebo. Vrijedi prisjetiti se okolnosti kad je ta istina vjere proglašena službenim naukom Crkve, dogmom. Vrijedi sagledati povijesno, društveno, misaono surječje, slijed zbivanja tijekom prve polovice dvadesetoga stoljeća. Naime, nakon što su filozofi proglasili smrt Boga, što je pretkazao u svome opusu već jedan Dostojevski, a njegovi zemljaci utirali put svjetskim revolucijama u miru švicarskih krajolika (Bakunjin, Lenjin), nastupilo je dvadeseto stoljeće kad je potiranjem i nijekanjem Boga logičnim slijedom došlo do potiranja i uništavanja čovjeka. Stoljeće je počelo u znaku velikih ratnih sukoba, dotada u povijesti nezapamćenih, svjetskih. Continue reading →

Misna čitanja:

1Kr 19,9a.11-13a; Ps 85,9ab.10-14; Rim 9,1-5; Mt 14,22-33

Nahranivši mnoštvo Isus se pokazao kao pastir koji se brine za svoje stado. Hrani ga i čuva. U čudesnom umnoženju kruhova ocrtava se Isusov odnos prema mnoštvu i odnos mnoštva prema Isusu. Isus se brine o svima, stalo mu je do zajedništva s ljudima i do zajedništva ljudi međusobno. Svi koji su se našli na mjestu gdje je Isus  razlomio kruhove i dao ih učenicima da ih podijele mnoštvu jeli su i nasitili se. Na kraju je ostalo čak preostalo dvanaest košara ulomaka. Svi ti ljudi koji su bili u mnoštvu sigurno su bili u mnogo  čemu različiti jedan od drugoga. Različit je vjerojatno bio i njihov odnos prema Isusu. Ali što se tiče potrebe za hranom Isus među njima nije pravio nikakvu razliku, a nije zabilježeno ni da je tko odbio jesti kruh koji su razdijelili Isusovi učenici. Prema svima Isus postupa kao prema zajednici ljudi s istim primarnim tjelesnim ljudskim potrebama.

No tu se Isusov odnos prema ljudima ne icrpljuje. On ljudima ne pristupa samo tek kao sastavnim dijelovima mnoštva, nego i kao pojedinoj i jedinstvenoj osobi. On ljudima ne pristupa kao onima koji su potrebni samo hrane, odjeće i zdravlja,nego kao osobama koje ne žive samo od kruha. Mnogi su primjeri takvih Isusovih susreta s ljudima zapisani u Evanđelju, a jedan od njih opisan je u odlomku o Isusovu hodanju  po moru.

Nakon što je nahranio mnoštvo, koje je hrlilo za njim, Isus je htio otići u osamu, a dvanaestoricu svojih učenika natjerao je da se i oni sami  lađom otisnu na more i udalje od mnoštva. U tom kontekstu trebao se dogoditi još jedan čudesan susret.

U neko doba noći dok su lađu Isusovih učenika valjali valovi gonjeni protivnim vjetrom, Isus se uputio prema njima hodajući po moru. Prva reakcija učenika bila je strah i krik „Utvara!“. Iz teksta nije potpuno jasno jesu li učenici na moru ugledali neku nejasnu spodobu  ili su ipak razaznali obrise Isusova lika, ali su pomislili ili da im se pričinja ili da im se netko drugi utvara u Isusovu tijelu. U svakom slučaju, učenici u liku koji im se približavao hodajući po moru nisu prepoznali Isusa. Nisu potpuno povjerovali da je to on ni onda kad im je progovorio: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“

Čitanja: Iz 55, 1-3; Ps 145, 8-9.15-18; Rim 8, 35.37-39; Mt 14, 13-21

Jedna od bitnih ljudskih zadaća je priskrbiti sebi i svojoj obitelji kruha, koji je inače sinonim za sve egzistencijalne potrebe. Čovječanstvo se oduvijek nalazilo pred izazovom prehrane, a ljudi su se uvijek morali skrbiti kako da iz dana u dan osiguraju sebi hranu za život. I ma koliko poboljšavali svoje proizvodne kapacitete i uspijevali proizvesti više hrane, problem je i dalje trajno prisutan, pa čak i na globalnoj razini. A koliko je važno imati kruha, pokazalo se i u vrijeme pandemije koja još traje, jer su se mnoge države našle u neprilici zbog toga što nemaju dovoljno dobre prehrambene zalihe. I kao što su nekada kućedomaćini trebali skrbiti kako na ispravan način stvoriti i rasporediti hranu tijekom godine, tako i danas oni koji vode državne poslove trebaju paziti da stanovništvo ne ostave bez osnovnih namirnica, jer bi to moglo biti pogubno mnogima, pogotovo danas kada se većina ljudi ne bavi obrađivanjem zemlje, već drugim vrstama rada skrbi o svojoj egzistenciji. Osim toga u mnoge se uvukao strah pred budućnošću pa odbijaju i rađati djecu, jer navodno ne znaju hoće li ih moći prehraniti.

No osim što nam današnje Evanđelje donosi jedan takav primjer iz kojega se može vidjeti koliko je pogubno kada ljudi ostane bez hrane, današnji odlomak nam pokazuje kako Isus nudi i svoja rješenja kojima može odgovoriti na egzistencijalnu krizu čovjeka i čovječanstva. Naime, apostoli su imali svoje rješenje koje Isus nije usvojio. Oni su predložili da otpuste svijet da se ide snaći po selima i kupiti hrane, a Isus je bio mišljenja da oni trebaju dati jesti ljudima. To znači da je htio pokazati da je pitanje kruha i hrane, pitanje zajedničke odgovornosti svih ljudi. Od te odgovornosti nitko nije imao pravo i nema pravo prati ruke. Isto tako nitko nema pravo pribjegavati krivim rješenjima, kao što to čini današnji čovjek. Jer on, u strahu od nemogućnosti proizvodnje dovoljnih količina hrane na zemlji, provodi politiku smanjenja broja ljudi putem sterilizacije, abortusa, kontracepcije, ali nadasve stvaranjem mentaliteta u kojemu se ljudima sugerira da ne rađaju djecu jer je navodno nesigurno ili upitno hoće li moći preživjeti ili imati od čega živjeti. Tako čovječanstvo, umjesto da upotrebljava sredstva za život, upotrebljava ih za borbu protiv života pod izlikom sigurnog i mirnog življenja onog manjeg broja koji treba ostati živjeti sukladno nečijoj logici i politici.