Bog koji surađuje s grešnicima

Misna čitanja:

Hoš 6,3-6; Ps 50,1.8.12-15; Rim 4,18-25; Mt 9,9-13

Današnji evanđeoski odlomak o obraćenju svetoga Mateja donosi jednu važnu Gospodinovu pouku koja objašnjava, s jedne strane, smisao njegova poslanja u odnosu prema nama, a s druge nas potiče da i mi zauzimamo ispravne stavove jedni prema drugima. Naime, nakon što je pozvao carinika Mateja da ide za njim, Gospodin je sjeo za stol u njegovoj kući, gdje su se okupili mnogi drugi carinici i grešnici s njim i njegovim učenicima. Zato su farizeji, kao dežurni kritičari i moralizatori, iščuđavajući se, komentirali njegovim učenicima: „Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?“ Vrlo dobro su znali da Gospodin nije sjeo s njima iz nekih pragmatičnih razloga, nego zato što je duboko bio svjestan svoga poslanja i njihove potrebe da se susretnu s Božjim milosrđem. Zato je on sam priskočio upomoć svojim učenicima da obrazloži zašto je sjeo blagovati s carinicima i grešnicima: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: ‘Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.’ Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.“

Ovim događajem i Isusovim riječima dotaknute su mnoge važne teme iz ljudskoga života. Ponajprije, Isus je htio istaknuti da iz Božje perspektive nijedan čovjek nije pravednik, jer samo je Bog istinska pravednost. U tom smislu, pravednost je relativan pojam za nas ljude. Mi posjedujemo tek jedan dio pravednosti, i to u mjeri u kojoj imamo udjela na Božjoj pravednosti. Ova Božja perspektiva, koja nas poučava istinskoj pravednosti, trebala bi biti i naša, to jest način gledanja na pravednost. I mi bismo trebali polaziti od ove svijesti da nismo pravednici sami po sebi, nego po Bogu koji nas opravdava. Vidimo da je upravo ta činjenica izmicala farizejima koji su sebe smatrali pravednima, a druge podcjenjivali kao grešnike. No, njihov temeljni problem nije bio stav prema drugim ljudima, jer je to bila samo posljedica njihovoga nezrelog stava prema Bogu. Njihov temeljni problem je što nisu u Božjem svjetlu bili svjesni svoje nepravednosti kojoj je bila potrebna Božja pravednost kao lijek. Tek ako smo kao ljudi svjesni ove činjenice, tada ćemo znati da i među nama može biti onih koji su više i onih koji su manje pravedni, no to neće biti razlog da se usredotočimo na tuđu nepravednost kao oni koji sebe drže pravednima. Umjesto toga, svjesni svoje nepravednosti koju je Bog izliječio i pretvorio u pravednost, bit ćemo na usluzi drugim ljudima da i njih dovedemo do istih učinaka.

Od Oca i Sina izlazi Duh Sveti

ČITANJA: Izl 34,4b-6.8-9; Otpj.pj.: Dn 3,52-56; 2Kor 13,11-13; Iv 3,16-18

Veliki napori ljudskog uma uloženi su kroz provijest Crkve u razumišljanjima, tumačenjima i definiranju dogme o Presvetom Trojstvu. No je li ljudski um sam od sebe došao do spoznaje Boga Oca i Sina i Duha Svetoga?  Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Trojstvo je otajstvo vjere u strogom smislu, jedna od onih ‘tajni skrivenih u Bogu koje se ne mogu znati ako nisu objavljene od Boga’.“ (KKC br. 237).

Prema tome, kada kao vjernici razmišljamo i govorimo o Presvetom Trojstvu, onda govorimo na temelju onoga što nam je Bog objavio o samom sebi. U  današnjim misnim čitanjima imamo nekoliko primjera Božje objave.

U prvom čitanju iz Knjige Izlaska čitamo odlomak koji se nalazi u kontekstu obnove Saveza nakon što se narod odmetnuo od Boga i napravio sebi boga u liku zlatnoga teleta. Bog se narodu već objavio preko Mojsija i izveo ih iz egipatakoga ropstva, ali narod ‘tvrde šije’ hoće boga po svojim mjerilima. Narod nema problema s time da bogu iskazuje štovanje, ali on hoće boga kojega može staviti u svoje okvire. Umjesto da bude Božja slika čovjek pravi sebi boga po svojoj slici. Ali, kad-tad pokaže se ništavilom svaki bog kojega čovjek napravi po sebi. Stoga se u obnovi Saveza, nakon što je uništeno zlatno tele Bog ponovno objavljuje i sam govor i o sebi. On je „Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću.“ U nastavku teksta koji je izostavljen u današnjem čitanju Bog govori o sebi i kao onomu koji „iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja, nego kažnjava opačinu otaca na djeci – čak na unučadi do trećega i četvrtog koljena.“ (Izl 34,7). Te riječi trebale bi potresti narod i upozoriti ga da pitanje štovanja i vjere u pravoga Boga nije pitanje nekoga sporednoga izbora. Radi se o životnom izboru. Čovjek može u Bog ne vjerovati. Može ga odbaciti. Može ga ignorirati. I u svemu tome Bog čovjeku neće oduzeti njegovu slobodu. Ali ovdje se ne radi samo o pitanju slobode. Radi se o pitanju istine i ljubavi. Istina da Bog postoji i da je stvorio svijet u ljubavi koja je on sam, nije samo neka hipotetička tvdnja. To je istina koja se tiče svake egzistencije u samoj sebi. Stoga su Božja objaviteljska upozorenja čin njegove ljubavi prema čovjeku kojega je stvorio da živi, a ne da nestaje u ništavilu.

Darovi Duha Svetoga

ČITANJA: Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29bc-31.34; 1Kor 12,3b-7.12-13; Iv 20,19-23

U izvještaju iz Djela apostolskih (2,1-11) koji se čita na dan Pedestnice upada u oči jedna riječ  koja se ponavlja u gotovo svakoj drugoj rečenici. To je riječ svi: Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu;  Svi se napuniše Duha Svetoga;  Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci?; svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.« .

U nastavku stoji još: „Svi su izvan sebe zbunjeno jedan drugog pitali: »Što bi to moglo biti?«“(Dj 2,12)

Ali onda slijedi i rečenica: „Drugi su pak, podrugujući se, govorili: »Slatkog su se vina ponapili!« (Dj 2,13).

Što možemo zaključiti iz navedenih podataka?

Riječ svi u ovom odlomku odnosi se na dvije skupine. Prva su oni koji su bili okupljeni svi zajedno na istome mjestu i koji su se napunili Duha Svetoga. Doznajemo i to da su svi oni bili Galilejci. Druga skupina svih su žitelji različitih zemalja koji su došli u Jeruzalem slaviti Pedesetnicu i svi su bili zadivljeni što svatko čuje na svom jeziku kako Galilejci puni Duha Svetoga razglašuju veličanstvena djela Božja.

Jedna skupina svih oni su koji govore, druga su oni koji slušaju, dive se, razumiju one prve na svom jeziku, ali su zbunjeni i pitaju se što bi to moglo biti. Ipak, zbog svoje otvorenosti i jedna i druga skupina svih ujedinjuje se u jednu zajednicu koja aktivno sudjeluje u događaju Pedesetnice. Možemo slobodno reći da ih ujedinje Duh Sveti koji ne silazi na pojedinca u nekom privatnom obliku, nego na članove zajednice vjernika. Svi, i oni koji propovijedaju i oni koji slušaju postaju u Duhu Svetom ujedinjeni kao različiti udovi jednoga tijela čija je glava Krist.

No uz njih postoje i drugi  koji se prema događaju Pedesetnice odnose na sasvim drukčiji način. Oni se podruguju. Vjerojatno nema gorega stava koji čovjek može zauzeti prema čovjeku. Ruganje nije samo omalovažavanje nego najružniji oblik isključivosti. Protivljenja, rasprave i sukobi koliko god bili žestoki i bolni još uvijek su znak uvažavanja drugoga kao sebi ravna čovjeka, pa čak i neki oblik zajedništva. Možda nije baš najljepši primjer, ali je zapanjujuće koliko u nesretnoj povijesti ljudskih ratova ima primjera međusobnoga poštivanja ratničke časti. Tako na primjer David premda je imao priliku s leđa pogubiti svoga progonitelja kralja Šaula, to ne čini, a Šaul kad je to doznao odgovara: „Pravedniji si od mene jer ti si meni učinio dobro, a ja sam tebi učinio zlo. A danas si okrunio svoju dobrotu prema meni, jer me Gospodin predao u tvoje ruke, a ti me nisi ubio.“(1 Sam. 24,18-19).

David ne postupa prema Šaulu kao prema manje vrijednoj osobi. On se s njime ne slaže. U sukobu su. Ali kad Šaul pogine, David se neće radovati što se oslobodio neprijatelja nego će plakati za junakom.

Potpuno pozitivani još bolji primjer uvažavanja druge osobe možemo naučiti iz Isusova odnosa prema učenicima. Premda je on učitelj, oprao im je noge. Premda je on neusporedivo veći, svoje učenike ne zove slugama nego prijateljima. Premda su ga u kritičnom trenutku napustili, on ih nakon uskrsnuća ne osuđuje nego ponovno poziva i daruje praštanje kao učinkoviti dar Duha Svetoga.

Izvor istinske životne radosti

ČITANJA: Dj 1,12-14; Ps 27,1.4.7-8a; 1Pt 4,13-16; Iv 17,1-11a

U nedjelju prije blagdana Pedesetnice odlomak prvog čitanja prikazuje nam skupinu Isusovih učenika koji su se nakon Isusova uzašašća vratili s Maslinskog brda u Jeruzalem kako bi ondje čekali ispunjenje obećanja da će primiti Duha Svetoga. U toj skupini bila su jedanaestorica učenika, ali i žene od kojih se poimence spominje samo Marija, Isusova majka. Uz njih tu su i osobe koje se nazivaju Isusovom braćom.

Premda se tradicionalno među apostolima na dan Pedesetnice prikazuje samo Marija, nema razloga da iz te zajednice isključimo i ostale koje su spomenuti u današnjem odlomku. Štoviše postoji dobar razlog da istaknemo njihovu prisutnost jer to znači da Duhom nisu ispunjeni samo oni imenom poznati apostoli koji u zajednicu imaju prominentnu služni nego i anonimni pregaoci – žene  i muškarci – koji u svim aspektima života svjedoče svoju vjeru u Isusa Krista.

To svjedočenje nerijetko uključuje i patnju o čemu se govori u drugom čitanju iz Prve Petrove poslanice. Patnja je sastavni dio života svakoga kršćanina jer je bila i sastavni dio života Isusa Krista. No premda patnja ne gubi svoju dimenziju boli i muke, ona kod onih koji je podnose kao Krist rađa plodom radosti. Stoga se zbog patnje koja pogađa vjernike ne treba sablazniti niti je se stidjeti. Štoviše, i u patnji se treba radovati i slaviti Boga. Ne zbog same patnje, nego zbog toga što se ona podnosi kršćanski.

ČITANJA: Dj 8,5-8.14-17; Ps 66,1-3a.4-7a.16.20; 1Pt 3,15-18; Iv 14,15-21

Premda je đakonat u Crkvi ustanovljen za služenje kod stolova (Dj 6,2) kako bi se apostoli mogli više posvetiti molitvi i posluživanju Riječi  (Dj 6, 4), u današnjem prvom čitanju iz Djela apostolskih susrećemo jednog od sedmorice prvih đakona, imenom Filipa, kako propovijeda Krista u Samariji. Đakonska se služba prema tome već od samoga početka nije zamislila samo kao služba ‘tehničkoga’ služenja u smislu karitativnoga djelovanja ili osiguranja potrebne materijalne infrastrukture ili logistike za propovijedanje evanđelja. Đakonska služba uključuje navještaj evanđelja i djelima i riječima. Tako je Filip propovijedao Krista. Mnoštvo ga je slušalo, gledalo i prihvaćalo. Da je Filip samo govorio, a ne činio, autentičnost njegovih riječi ne bi se mogla potvrditi. Riječi bi ostale prazne i nepoticajne. A da je činio dobra djela bez navještaja Riječi, ostao bi nejasan izvor i motiv njegova djelovanja. Riječi i djela zajedno postižu najbolji uspjeh. Upravo tako prikazan je u Djelima apostolskim plod Filipova djelovanja koji je urodio velikom radošću.

Isusov odnos s Ocem

ČITANJA: Dj 6,1-7; Ps 33,1-2.4-5.18-19; 1Pt 2,4-9; Iv 14,1-12

Nakon odlomka iz Djela apostolskih koji se čitao prošle nedjelje i u kojem doznajemo kako se u jednom danu kršćanska zajednica povećala za oko tri tisuće duša (usp. Dj 2, 41), u današnjem se prvom čitanju susrećemo s određenim problemima u funkcioniranju bratskog života. U tom kontekstu pojavljuje se potreba za određenim strukturama i službama unutar zajednice, te se govori o ustanovi đakonata koji će u kasnijem razdoblju crkvene hijerarhije postati prvim stupnjem svećeničkog reda.

Tijekom crkvene povijesti đakonat je postao sve više ritualiziran i u najvećem broju slučajeva prijelaznom stepenicom kandidata za prezbiterat. Tek u novije vrijeme obnavlja se svijest o važnosti đakonata kao trajnog životnog zvanja. Današnji nas odlomak iz Djela apostoskih podsjeća na dvije bitne okolnosti koje se prethodile ustanovi đakonata kao posebne službe u kršćanskoj zajednici. Prvo, navještaj evanđelja u posluživanju Riječi podrazumijeva i služenje ljudima u njihovim osnovnim životnim potrebama; i drugo, u tom posluživanju treba paziti na to da se prema svakomu postupa sukladno njegovim potrebama te da se nikoga zbog bilo kojega razloga ne zanemaruje. Da bi se to postiglo potrebno je da u zajednici postoji prepoznatljiva institucija služenja. Upravo u tu svrhu ustanovljen je đakonat i novozavjetna nam tradicija donosi imena sedmorice prvih đakona. Prvi koji se navodi jest Stjepan, muž pun vjere i Duha svetoga, koji će postati i prvi mučenik za Kristovo ime. Upravo svojim mučeništvom učinio je najveće djelo svoga životnoga služenja, po uzoru na samoga Isusa koji svoju muku, smrt i uskrsnuće predstavlja kao najveći oblik služenja čovjeku (usp. Mk 10,45).

ČITANJA: Dj 2,14.22-23; Ps 16,1-2a.5-11; 1Pt 1,17-21; Lk 24,13-35

Vazmeno vrijeme koje započinje otvorenim grobom može se usporediti s rukama koje su otvorene za primanje darova i milosti. Otvorene ruke vazmenoga vremena ispunjavaju se na na dan Pedesetnice kada su Isusovi učenici silaskom Duha obučeni silom odozgor. U toj sili ono navještaju evanđelje pa tako danas u prvom misnom čitanju apostol Petar kao glasnogovornik Dvanaestorice drži svojim sunarodnjacima Židovima i svima koji borave u Jeruzalemu javni govor u kojem izlaže otajstvo događaja Isusa Krista. Premda im Petar otvoreno spominje kako su upravo oni Isusa razapeli i pogubili, ton govora je pomirben i poticajan. Potpuno je u skladu s Isusovim riječima na križu „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34) i s darom Duha praštanja koji uskrsli Isus daruje svojim učenicima. U tom Duhu Petar poziva sve kojima se obraća da bez obzira na svoje prijašnje stavove povjeruju u uskrslog Isusa. Dar praštanja ne uskraćuje se nikomu tko ga želi primiti. Bog ljubavi objavljuje se svakomu tko želi čuti njegov glas.

U svom javnom govoru apostol Petar uvelike se služi sredstvom koje sadrži javnu Božju objavu svijetu: Svetim Pismom. Gotovo polovica odlomka njegova govora koji se danas čita citat je iz Ps 16,8-11 primjenjen na uskrslog Isusa. Davidova rečenica „Jer mi nećeš ostavit’ dušu u Podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.“ (Ps 16,10), ne može se prema apostolu Petru primijeniti na samog Davida čije je tijelo istrunulo u grobu. Tim riječima David je navijestio uskrsnuće Isusa Krista i tako posvjedočio da je Bog koji govori u Pismima rekao svoju konačnu riječ u svome Sinu.

U drugom čitanju opet nam govori apostol Petar. Pozivajući nas na svet i ćudoredan život on nam istovremeno stavlja pred oči sliku Boga kao Oca i kao Suca. Premda se na prvi mah te dvije slike čine kao dvije suprotnosti, one zapravo jedna drugu osvjetljuju. Božje očinstvo ne označava samo to da sve što postoji ima svoj izvor u Bogu. Božje očinstvo uključuje mnogo dublji odnos zajedništva ljubavi i odgovornosti čiji su kriteriji objavljeni u Pismu i u Kristu. Oni koji Boga nazivaju Ocem ne smiju živjeti ispraznim životom koji im namriješe njihovi oci (usp. 1Pt 1, 18), nego po Božjim zapovijedima i na temelju Kristova odnosa s Ocem.

Krista ljubiti i u nj vjerovati

ČITANJA: Dj 2,42-47; Ps 118,2-4.13-15.22-24; 1Pt 1,3-9; Iv 20,19-31

Opis prve kršćanske zajednice u Djelima apostolskim ističe temeljne vrijednosti kršćanskog društva koje se očituju u zajedništvu materijalnih i duhovnih dobara. Iz konteksta je očito da autor teksta ne govori o nekoj konkretnoj kršćanskoj zajednici nego o tome kakva bi trebala biti svaka kršćanska zajednica. Predmetom je stalnih rasprava koliko se treba doslovno shvatiti to da „bi svi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako je tko trebao“, ali je taj tekst u Crkvi bez sumnje nadahnjivao i još nadahnjuje mnoge oblike života u bratskoj zajednici.

Podatak da su prvi kršćani svakodnevno hrlili u hram govori bez ikakve primisli o njihovoj ukorijenjenosti u židovske oblike pobožnosti, što znači da tekst potječe iz vremena prije raskida između kršćanstva i službenog židovstva. To jasno svjedoči kako su kršćani sami sebe smatrali baštinicima obećanja koja je Bog obećao ocima, a sada ih ispunio u Isusu Kristu.

Lijepa slika koju je kršćanska zajednica uživala u narodu također je idealizirana, ali i ona bez sumnje ukazuje na ulogu koju kršćani trebaju imati kao sol zemlji i svjetlo svijeta. Premda je kršćanska zajednica zajednica grešnika, ona ne smije izgubiti iz vida svoj ideal postojanosti u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvi, jer jedino stremeći prema tom idealu ona postaje mjesto na koje Gospodin okuplja spašenike.

Trebalo je da Isus ustane od mrtvih

ČITANJA: Dj 10,34a.37-43; Ps 118,1-2.16-17.22-23; Kol 3,1-4 (ili: 1Kor 5,6b-8); Iv 20,1-9

Prije tri godine Papina biblijska komisija objavila je dokument „Nadahnuće i istina Svetoga pisma. Riječ koja dolazi od Boga i govori od Bogu da spasi svijet“. U tom dokomentu među ostalim govori se o izazovima tumačanja Božje riječi. Jedan od tih izazova su povijesni problemi, a među njima Uskrsni opisi.

Sva četvorica evanđelista opisuju dan kada je Isusov grob nađen otvoren, a u grobu nije bilo Isusova mrtvoga tijela. Međutim, detalji u opisima nepomirljivo su različiti i nemoguće ih je uskladiti tako da su se baš svi mogli dogoditi točno onako kako je opisano. No činjenica da te razlike postoje u kanonskim evanđeljima i da Crkva nije smatrala potrebnim da ih izbriše već nam sama po sebi sugerira kako ih trebamo čitati. Uskrsni opisi kao i evanđelja u cjelini nisu samo kronologija Isusova života. To su teološki tekstovi u kojima sveti pisci teološki predstavljaju i naviještaju povijesne događaje. Zato Papinska biblijska komisija kaže: „To znači da, dok teološke tvrdnje o Isusu imaju izravnu i normativnu vrijednost, čisto povijesni elementi imaju podređenu funkciju.“ (br. 123). Drugim riječima, evanđelja nam govore više od onoga što se vidi na površini povijesti. Stoga ih je potrebno smjelo čitati sve dublje i dublje kao što je Petar smjelo ušao u otvoreni Isusov grob.