Podajte caru carevo, a Bogu Božje

ČITANJA: Iz 45,1.4-6; Ps 96,1.3-5-7-10a.10c; 1Sol 1,1-5b; Mt 22,15-21

Jedno od najvećih razočaranja u Isusa koje su doživjeli narodne starješine, glavari svećenički, saduceji, farizeji i ostale sljedbe onoga vremena vjerojatno je bilo u trenutku  kad su shvatili da Isus,  koji se zvao Mesija, nije ima nakanu mijenjati vanjske političke strukture niti je pokazao naznaku da se želi boriti protiv tuđinske rimske vlasti u Judeji i Galileji. Njihova očekivanja od Mesije bila su današnjim rječnikom rečeno izrazito političke naravi. Nadali su se da će Mesija sloboditi svoj narod rimske vlasti i ponovno uspostaviti Davidovo Kraljevstvo. Isus je međutim propovijedio o Kraljevstvu Božjem i nije ispunio njihova očekivanja.

U tom razočaranju tražili su prigodu kako da se Isusa riješe, jer je on ipak uživao ugled u narodu, a to je smetalo ostvarenju njihovih ciljeva. Podlost kojom se ljudi u takvim situacijama rješavaju nepoželjnih osoba nije ništa novo. Farizeji se sastaju da smisle kako će Isusa uhvatiti u riječi, to jest, dovesti ga u zamku u kojoj će svaki njegov odgovor na njihovo pitanje  biti dovoljan da ga osude. Na kraju su smislili pitanje koje glasi: „Je li dopušteno dati porez caru ili nije?“.

Čini se da je svaki odgovor na to pitanje poguban. Ako Isus kaže da nije dopušteno dati caru porez,  svidjet će se mnogima, ali će ga ti isti optužiti Rimljanima da ne poštuje carevu vlast i zakone. Ako li Isus kaže da je dopušteno dati caru porez, bit će omražen kao onaj koji se pokorava tuđinskoj vlasti, a neće dobro proći ni na religioznom području jer tako priznaje cara za vladara Izraelova, a vladar Izraelov samo je Bog.

Međutim, Isus je vješt komunikator. On na pitanje odmah ne odgovara, nego ga analizira. Pri tome polazi od nakane samoga pitanja. Često u pitanju nije na prvom mjestu njegov sadržaj, nego nakana s kojom se to pitanje postavlja. Isus prepoznaje nakanu farizeja i herodovaca koji ga žele iskušati i prekorava ih zbog njhova licemjerja. Pitanje koje su postavili nije besmisleno i kao takvo ono zaslužuje odgovor. Ali prije toga potrebno je pročistiti komunikaciju. U svakom razgovoru nakane govornika moraju biti jasne. One mogu biti i negativne kao što je u ovom slučaju i mogu takve ostati do samoga kraja. Ali moraju biti otvorene i iskrene. Zato se prije odgovora na pitanje mora raskrstiti s licemjerjem. Farizeji i herodovci mogu i dalje imati negativan stav prema Isusu, htjeti ga uhvatiti u riječi, optužiti ga i osuditi. U svemu tome moguće je čak konstruktivno komunicirati. Međutim, kad takve svoje nakane oblače u ruho prijetvornih pohvala, onda je komunikacija blokirana.

Biti obučen u Krista

ČITANJA: Iz 25,6-10a; Ps 23,1-6; Fil 4,12-14.19-20; Mt 22,1-14

Od mnogih poruka koju možemo iščitati iz prispodobe o svedbenoj gozbi jedna se odnosi na sliku i stvarnost Crkve.

Crkva je zajednica pozvanih i sabranih. Različitost negativnih odgovora na poziv kralja koji je pripravio svadbu svoga sina uklapa se u opće pravilo. Razloga za negativan odgovor na poziv uvijek ima mnogo i na različite se načine mogu opravdati. Jedan uzvanik ipričava se zauzetošću njivom, drugi trgovinom, a ostali, koji su pohvatali i poubijali kraljeve sluge, otvoreno pokazuju da ne žele doći na svadbu kraljeva sina. No svima je zajedničko da im je nešto drugo važnije od svadbe na koju su pozvani.  Drugim riječima, svima im nedostaje ljubavi prema kralju i njegovu sinu, jer ljubav se nikada ne ispričava zauzetošću nečim drugim. Ona spremno odgovara na poziv ljubljenoga.

Vinogradari u Božjem vinogradu

ČITANJA: Iz 5,1-7: Ps 80,9.12-16.19-20; Fil 4,6-9; Mt 21,33-43

U pjesmi o vinogradu koju nalazimo kod proroka Izaije sam autor tumači njezinu simboliku. Vinogradar je Bog, Gospodin nad vojskama, a vinograd je njegov narod. Ta slika bila je bliska ljudima Izaijina vremena, a i danas je bliska ljudima koji se bave poljoprivredom i vinogradarstvom. Svi znaju koliku pažnju treba posvetiti vinogradu da bi donio dobar urod. Svi znaju da vinograd nije jednogodišnji nasad, nego je potrebno više godina čekati da donese rod, a potom stalno u njemu raditi. Ako bi se samo jednu godinu vinograd zapustio, bilo bi ga teško obnoviti.

Zato prorok Izaija naglašava kako je vinogradar u ovoj pjesmi učinio sve što je potrebno i to na najbolji način. Drugim riječima, Bog je učinio sve i na najbolji način ono što je potrebno njegovu narodu da bi se razvijao i donio plod.  Ali, nažalost, to se se nije dogodilo.

Vinograd koji predstavlja Božji narod zasađen je na rodnom svima vidljivu brežuljku. Sadnice su plemenite, a zemlja za sadnju besprijekorno uređena. Međutim, vinograd je umjesto slatkim grozdovima urodio smrdljivom vinjagom, te vinogradaru dalje ne preostaje drugo nego da takav vinograd uništi. On koji je se trudio oko vinograda i ogradio ga da bi ga zaštitio, sada mu ruši ogradu i prepušta ga gaženju. Pa ipak, ima još jedno „ali“.  Naime, sam prorok Izaija pripadnik je Božjega naroda. Stoga njegove oštre proročke riječi nisu samo prijekor. One su poziv na obraćenje i izraz nade da se vinograd može i hoće popraviti i donijeti dobar plod. A srušena ograda može se protumačiti i kao otvoren prolaz novim vinogradarima.

Promijeniti način života

ČITANJA: Ez 18,25-28; Ps 25,4b-6.7b-9; Fil 2,1-11; Mt 21,28-32

Prispodoba  o dvojici braće koju otac šalje u vinograd neodoljivo podsjeća na završni dio Isusova govora na gori kada je rekao: „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.“ (Mt 7,21). No u ovoj prispodobi imamo jednu dodatnu notu. Ovdje se, naime, ne radi o dvojici braće, koja su oba pozitivno odgovorila na očevu zapovijed da idu u vinograd, a onda jedan to izvršio, a drugi ne. Ovdje se radi o bratu koje je najprije rekao „neću“, a onda se predomislio i ipak otišao u vinograd, i o bratu koji je rekao „Evo me, gospodaru“, ali na kraju nije otišao raditi u vinograd.

Kada Isus govori u prispodobama, on želi svoje slušatelje potaknuti na razmišljanje. Prispodobe spadaju u vrstu mudrosne literature i tko ih pripovijeda želi da se u njegovim slušateljima započnu i odvijaju procesi koji će ih dovesti do razumijevanja poruke. Ova prispodoba ima tu mudrosnu svrhu na poseban način. Naime, upitamo li se koja je bitna razlika između dvojice braće, zapažamo da se u jednomu od njih dogodio proces koji je doveo da razumijevanja i promjene, a kod drugoga se to nije dogodilo.

Promotrimo najprije sina koji je rekao ocu „Evo me, gospodaru“, ali nije otišao u vinograd. Što se tu zapravo dogodilo? Je li izražena spremnost da se izvrši očeva zapovijed bila iskrena? Je li u trenutku kad je odgovorio ocu, ovaj  njegov sin stvarno bio spreman otići u vinograd, a onda se zbog nekog nepoznatog možda čak i opravdanoga razloga dogodilo to da nije izvršio ni očevu zapovijed ni održao svoju riječ? Iz konteksta se čini da to nije bilo tako. Jednostavan tijek propvijedanja izražen u rečenici: „A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru’, i ne ode“, sugerira da između pozitivnog odgovora ocu i ne-odlaska u vinograd nije bilo nikakva unutarnjeg procesa. Čini se da se dotični sin nije predomislio, nego da je njegov odgovor ocu od početka bio lažan. U tom slučaju ovaj sin svojim se odgovorom zapravo samo htio oca riješiti, a ne izvršiti njegovu volju. Premda bismo mogli reći da ovaj sin iz strahopoštovanja nije imao hrabrosti ocu reći ne,  njegov lažni odgovor ocu na kraju ispada drskiji od odgovora njegova brata koji je na početku ocu rekao „neću“

Reći ocu „neću“ nije lijepo. U patrijarhalnom društvu to je posebno nepoželjno jer se tako narušava očev autoritet. No s druge strane reći nekomu „neću“ može biti znak posebne bliskosti. Dok se njegov brat ne usuđujući se reći ocu ne pred njim zatvara, ovaj sin ocu iskreno i slobodno govori ono što osjeća i misli. Njegov odnos s ocem zapravo je kvalitetniji. On ocu može slobodno reći ne, ali se time od oca ne distancira. Naprotiv, nakon što je ocu rekao „neću“ ovaj sin oca se ne može riješiti. U njemu započinje proces  u kojem postiže sve veće razumijevanje očeve zapovijedi. Pa ako u početku zbog bilo kojege razloga nije htio ići u vinograd, on pomalo shvaća da se ovdje ne radi samo o vinogradu. Radi se o njegovu odnosu s ocem. Upravo zato što nije želio raditi u vinogradu, jasno je da je u vinograd otišao upravo zbog oca.

Isusovi slušatelji – glavari svećenički i starješine narodne – brzo su shvatili koji je sin na kraju izvšio očevu volju, a Isus onda ovu prispodobu primjenjuje na njih. Oni su nominalno po statusu povezaniji s Božjim zapovijedima od bludnica i carinika. Ali u njima se ne događa unutarnji proces koji dovodi do boljega razumijevanja Božje riječi. Oni su se zatvorili mogućnosti da se predomisle i povjeruju Ivanu Krstitelju, kojega Isus ovdje spominje kao propovjednika koji je došao putem pravednosti. Tako su narodne starješine i glavari svećenički premda ‘profesionalno’ povezani s Bogom zapravo daleko od njega. Bliže su mu bludnice i carinici.

Bludnice i carinici po svom statusu mogu se opisati kao oni koji kažu ne Očevim zapovijedima. Živjeti kao bludnica ili carinik znači izravno i javno kršiti neke Božje zapovijedi. No bludnice i carinici u  ovoj prispodobi nisu osobe koje to čini tvrdokorno i bez otvorenosti prema promjeni života. Oni su povjerovali Ivanu Krstitelju, a to u kontekstu ove prispodobe znači da nisu samo promijenili mišljenje nego i način života. Poput sina koji je ocu rekao „neću“, a onda ipak otišao raditi u vinograd bludnice i carinici pretekli su glavare svećenićke u starješine narodne u kraljevstvo Božje.

Poznato je da evanđelist Matej umjesto izraza kraljevstvo Božje  zbog tradicionalnoga židovskoga poštovanja prema Božjem imenu radije kaže kraljevstvo nebesko. Pa ipak u ovoj prispodobi upotrebljava pojam kraljevstvo Božje, jer u prvom planu nije odnos sinova prema vinogradu, nego prema Ocu.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

Neka naš rad bude i naša hvala Gospodinu

ČITANJA: Iz 55,6-9; Ps 145,2-3.8-9.17-18; Fil 1,20c-24.27a; Mt 20,1-16a

Zaključna rečenica „Tako će posljednji biti prvi, prvi posljednji.“ (Mt 20,16) u prvi plan prispodobe o radncima posljednjega sata stavlja poruku koja je uperena protiv zavisti onih koji misle da im je nešto uskraćeno ili ukradeno kad vide da tko ima ili dobiva nešto više ili bolje od njih. Gospodar vinograda koji je dao jednaku plaću svim radnicima bez obzira na vrijeme koje su proveli na poslu nije nikomu učinio štetu. S radnicima koji su počeli raditi rano ujturo on se pogodio za denar, i upravo toliko ima je posve pravedno dao na kraju radnog dana.  S onima koje je u nekoliko navrata pozvao kasnije u svoj vinograd nije se pogodio za točno određenu plaću, nego je rekao da će im dati „što bude pravo“.

U svom  poimanju onoga što je pravo gospodar nije smatrao da čini krivo ako onima s kojima se pogodio za denar, dade upravo toliko, a drugima koliko hoće. Gospodar radnicima koji su radili cijeli dan nije umanjio dogovorenu plaću, a to što je ostalima dao isto toliko smatrao je svojom dobrotom. Dao im je od svoga, a ne od onoga što pripada drugim radnicima.

Možemo razumjeti reakciju radnikâ prvoga sata i njhov osjećaj da gospodar nije postupio baš pravedno, ali gospodarov odgovor na kraju dana „Prijatelju ne činim ti krivo…“ treba shvatiti kao poticaj na dublje razmišljanje o odnosu poslodovca, radnika, rada i plaće.

Praštanje kao životni stav

ČITANJA: Sir 27,30 – 28,7; Ps 103,1-4.8.10-12; Rim 14,7-9; Mt 18,21-35

U Blaženstvima kojima započinje Isusov Govor na gori stoje i ove riječi: „Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!“ (Mt 5,7). To zvuči kao neko opće pravilo po kojem će svatko dobiti ono što zaslužuje. Znači li to da milosrđe moramo zaslužiti i možemo li iz toga izvući zaključak da će nemilosrdnima milosrđe biti uskraćeno? Prispodoba o okrutnom dužniku (Mt 18,23-35) pokazuje kako je kažnjen sluga kojemu je gospodar potpuno oprostio ogromni dug koji nikad ne bi mogao vratiti, a on nakon što je doživio toliko milosrđe nije imao smilovanja prema čovjeku koji mu je dugovao puno manji iznos novca. Gospodar, koji je prethodno oprostio dug, čuvši kako je postupio nemilosrdni sluga, predomislio se  i zatvorio ga u tamnicu dok mu ne vrati sav dug. Ali, kako će mu sada iz tamnice nemilosrdni sluga vratiti dug kad ni na slobodi nije mogao zaraditi dovoljno da ga podmiri? Ova prispodoba ne odgovara izravno na to pitanje, ali nam pokazuje kako se istinsko primanje milosrđa ostvaruje u davanju milosrđa. Naime, okrutni sluga kojemu je oprošten dug, a on sam nije htio oprostiti svome dužniku zapravo je izrugao milosrđe svoga gospodara. On gospodarevo milosrđe nije primio nego prezreo. Primiti milosrđe ne znači samo osloboditi se trenutnoga duga, nego usvojiti milosrđe kao princip svoga odnosa prema bližnjemu. Ukoliko se milosrđe ne prima na takav način, ne prima se nikako.

Otkrivanje ili zataškavanje grijeha

Ez 33,7-9; Ps 95,1-2.6-9; Rim 13,8-10; Mt 18,15-20

Svjedoci smo koliko je Crkva doživjela problema posljednjih godina u situacijama kad bi prešutjela ili zataškavala neki grijeh svojih službenika koji je bio takve naravi da ga je trebalo odlučno riješiti. O tome se mnogo raspravlja, kako u građanskoj javnosti, tako i u crkvenim krugovima, te se s pravom postavljaju pitanja koja su istinska mjera između zataškavanja grijeha i zala te njihova raskrinkavanja. Ako je već jasno da se neke stvari u Crkvi ne smiju zataškavati, pitanje se postavlja je li zadaća pastira i poglavara Crkve pretvoriti se u lovce na grijehe i grešnike, te umjesto evanđeoskog navještaja praviti popise grešnika i njihovih prijestupa te objavljivati njihova imena u javnosti. Ista pitanja koja se postavljaju na razini javnosti, mogu se postaviti i u krugu obitelji i prijatelja: kada i kako jedni druge opominjati u obitelji i krugu prijatelja i poznanika? Kada i kako jedni drugima opraštati i čime drugoga potaknuti na put obraćenja?

Božja riječ koja nam je danas ponuđena dolazi ususret našim upitima i omogućuje nam dati odgovore na ova pitanja. A pretpostavka da bismo uopće govorili o ovoj temi je ljudska sklonost prema grijehu, te otpor prema obraćenju. Naime, svi se mi sporo i teško borimo protiv svojih grijeha i grešnih navika pokazujući tako veliki otpor prema obraćenju i drukčijem životu. Upravo zato jer nismo dovoljni sami sebi i jer smo spremni da izmjene kriterije onoga što je ispravno, potrebni su nam i drugi, a nadasve zajednica Crkva kao mjerodavna u prosudbi vrijednosti i ispravnoga života. No i tu treba biti oprezan, jer istina je doista da u životu postoji mnoštvo situacija u kojima se onda očituje kako ljudi mogu biti ‘teški’, pa slijedom toga i krivo postupati, bilo prema sebi bilo prema drugima. Ima onih koji su spori prema svomu obraćenju i ne vide svoga grijeha, pa tako i ne odustaju od njega. No s druge pak strane, među takvima koji ne vide svoga grijeha, ima onih koje živo zanimaju tuđi grijesi i rado se njima bave. Oni postaju ‘revnitelji’ u otkrivanju i progonjenju tuđih grijeha. Jednako tako ima onih kojima je zadaća opominjati, ali to ne čine jer se ustručavaju, znajući da bi se mogli zamjeriti nekome tko je bezočan i tko ne bi oprostio kad ga se prozove. Tako se dotični bore protiv svoga kukavičluka često da nađu žrtvu kojoj traže ‘dlaku u jajetu’, ali nemaju snage reći nekom tko pravi krupne prekršaje. Na taj način oni vježbaju mišiće na slabijima koji im ne uzvraćaju, dok uredno prešute one koji bi im se u svojoj zloći mogli osvetiti, a koje bi bilo najpoželjnije prekoriti i tražiti da se poprave.

Pročišćavanje pameti

Misna čitanja:

Jr 20,7-9; Ps 63,2-6.8-9; Rim 12,1-2; Mt 16,21-27

Kao nastavak događaja o kojem smo razmišljali prošle nedjelje, kada je Petar priznao Isusa Mesijom i Sinom Božjim, u današnjem evanđeoskom odlomku čitamo nastavak evanđeoskog teksta o tom događaju, pri čemu je situacija sasvim suprotna: Petar se protivi Isusovu navještaju muke, smrti i uskrsnuća, te mu stoga Isus izgovara ne više riječi blagoslova, nego oštrog prijekora: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” U tim riječima vidimo da Isus predbacuje Petru da razmišlja ljudski i da mu je u pameti isključivo ljudska logika razmišljanja, što onda izričito i odlučno odbacuje. To je putokaz razumijevanja božanskoga nauma, jednako kao što je bio putokaz razumijevanja božanskog identiteta. Naime, u trenutku kad Petar priznaje Isusa Sinom Božjim, Isus ga hvali govoreći mu da mu je to objavio Otac nebeski, to jest proglašava ga blaženim što se otvorio Božjoj objavi i ispovjedio njegovo božanstvo. No kad je Isus potom nastavio naviještati druga otajstva koja su bila dio Božjega nauma, Petru su se učinila nelogičnima i nije dodatno otvorio svoju pamet njima i Isusovim riječima, nego je u tom slučaju razmišljao potpuno vođen ljudskom logikom.

Poput Petra svi mi imamo takvih ili sličnih zatvaranja ili zakrčenja pameti. Štoviše, možemo ih nazvati i onečišćenjima pameti. Isus je svoje učenike htio poučiti o čemu trebaju razmišljati i prema čemu njihova pamet treba biti usmjerena. Htio je da se oduševe za zajedništvo s Bogom, te da s velikim žarom i oduševljenjem doživljavaju božanski život i istine koje izlaze iz njegovih usta. No mi ljudi većinu našega vremena, te mentalne i duhovne energije potrošimo na svakodnevna sitna ljudska promišljanja, umjesto da živimo od promišljanja otajstava Božjih. Po cijele dane se bavimo ljudskim trivijalnostima do mjere da nismo niti kadri promišljati Božja otajstva i naume, te nam to ništa ne znači. U velikoj mjeri smo onečistili svoju pamet zemaljskim potrebama i interesima, ljudskim ambicijama i planovima, da uopće ne koristimo vlastitu pamet za dubinsko promišljanje života, njegova smisla i ljepote. A da ne kažem koliko se pamet onečišćuje grijehom i slabošću koji nas odvraćaju od Isusa kao što je Petar odvraćao Isusa od patnje i predanja za ljudsko spasenje.

Upravo zato je jedna od bitnih kršćanskih zadaća pročišćavanje pameti od natruha zemaljskih ideja i stavova. Pamet treba vratiti da promišlja Boga, njegova otajstva i njegove naume, a ne da ih prekraja po mjeri zemaljskih promišljanja i ideja. Pamet prije svega treba očistiti od grijeha i zla, jer oni su najveće zlo koje ju može zadesiti. Onda je treba čistiti od svjetovnih ideja i malograđanskih promišljanja, od kojih današnji svijet teško boluje. Takvo što je u ono doba uočio i sveti Pavao, te smo čuli kako piše Rimljanima o potrebi da se preobražavaju obnavljanjem svoje pameti: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“ Doista, naša pamet stari i postaje trošna ako se troši na ovozemaljsko i ako se suobličava svijetu. Tako postaje otrcana i potrošena kao potrošni materijal, umjesto da se iz dana u dan obnavlja, postaje svježija i krepkija razmišljajući o Bogu.

Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga

ČITANJA: Iz 22,19-23; Ps 138,1-3.6.8bc; Rim 11,33-36; Mt 16,13-20

Isusovo pitanje «A vi, što vi kažete tko sam ja?» u odlomku današnjega evanđelja ima posebno značenje za njegova učenika Petra. Pitanje o Isusovu identitetu središnje je pitanje koje se postavlja u Evanđelju, ali u tom pitanju krije se odgovor na pitanje identiteta Isusovih učenika. Kao prvo, Isus pretpostavlja da njihov odgovor o njegovu identitetu mora biti različit od odgovora drugih ljudi. Drugi ljudi to su oni koji ne pripadaju krugu Isusovih učenika i ne dijele  s njime svakodnevni život. Oni na pitanje «Tko je Isus?» odgovaraju uspoređujući Isusa s drugim velikim likovima. Jedni kažu da je Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija, treći da je Jeremija ili neki od proroka. Učenici Isusovi, to su oni koji s njim žive čitavo vrijeme. Njihov odgovor na pitanje «Tko je Isus?»  ne polazi od onoga što su o njemu čuli od drugih, pa čak niti od onoga što su čuli i vidjeli sami. Njihovo odgovor, a ovdje ga izgovara Petar, temelji se na onome što mu je objavio Isusov Otac nebeski.

Ne znamo kako i kada se dogodila ta Očeva objava Petru. Možda baš u trenutku kad je Isus postavio pitanje?  A možda Petar nije bio ni svjestan što je rekao. Kasnije će, i to uskoro, pokazati svoju slabost i poteškoću da povjeruje kako je Isusov put muke, smrti i uskrsnuća put Božji (usp. Mt 16, 22-23). No u trenutku ispovijesti «Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga» Isus u tim Petrovim riječima prepoznaje i očituje objavu svoga Oca. A Otac je onaj  koji poznaje Sina (usp. Mt 11,27). Petar je među ostalim učenicima istaknut kao primatelj i ispovjedetalj objave Isusova Oca. U tom trenutku Isus Šimuna i naziva Petrom, tj. Stijenom na kojoj će sagraditi svoju neuništivu Crkvu. Otajstveno izabranje Petra da upravo on bude taj kojemu će Isus pokazati takvo povjerenje uvijek će ostati otajstvo. Ali ono što razlikuje vjernika od nevjernika među ostalim jest upravo to što vjeruje u otajstvo kao stvarnost danu od Boga kojemu smo dužni svako povjerenje.

Vjera i pouzdanje u Isusa

ČITANJA: Iz 56,1.6-7; Ps 67,2-3.5-6.8; Rim 11,13-15.29-32; Mt 15,21-28

Odnos prema strancima središnja je tema današnjih misnih čitanja. U prvom čitanju iz proroka Izaije jasno je izražena ideja univerzalnosti Božjega plana spasenja, koje ne ovisi o pripadnosti određenom narodu, nego o vršenju Božjih zapovijedi. S druge strane u drugom čitanju iz poslanice Rimljanima istaknuta je povijesno-spasenjska činjenica Božje objave u izraleskom narodu. To je trebalo istaknuti u vremenu kada su se pogani pokazali otvorenijima vjeri u Isusa Krista od Izraelaca, izravnih baštinika Božjih obećanja. No apostol Pavao uvjeren je da je otvrdnuće Izraela samo djelmično i privremeno,  i da tako negativan stav Izraelaca prema evanđelju ima i pozitivan učinak upravo u tome što je na taj način olakšan pristup vjeri poganima. A kad uđe punina pogana, spasit će se i čitav Izrael.

Takvo Pavlovo razmišljanje, kao i ono proroka  Izaije u kojem obojica ističu pozitivne aspekte konkretnoga stanja, ipak svjedoči o složenosti odnosa između domaćih (Izraela) i stranaca. U toj složenosti i apostol i prorok prepoznaju nešto jednostavno dobro: a to je da je Bog Bog svih ljudi. To znači da naš odnos prema strancima treba proizlaziti iz našega odnosa prema Bogu, a ne obratno tj. da naš odnos prema Bogu gradima na našem odnosu prema strancima i tako Boga doživljavamo ‘svojim’, a ne ‘njihovim’.  Opasnost takvoga stava prema Bogu utoliko je veća ukoliko strance još doživljavamo i kao neprijatelje. Kao one koji nas na bilo koji način ugrožavaju ili ometaju. Stvar je još gora, ako smo sa strancima imali loša iskustva pa to još potvrđuje naš stav da svoje zajedništvo s Bogom najbolje možemo ostvariti bez njih.