Sol zemlje i svijetlost svijeta

ČITANJA: Iz 58,7-10; Ps 112,4-8a.9; 1Kor 2,1-5; Mt 5,13-16

Jedna od misli koju rado ponavlja papa Franjo glasi: „Vrijeme je važnije od prostora.“ Važnije je započinjati procese koji traju, nego li osvajati i držati se prostora koje nazivamo svojima, a oni to zapravo nisu. U povijesti Crkve znale su se na tom području činiti kobne greške, kad se mislilo da će se kristijanizacijom prostora kao nešto samorazumljivo kristijanizirati i ljudi koji na tom prostoru žive. Kad ukrasimo ambijent kršćanskom ikonografijom i simbolima, ili nazovemo pojedina mjesta, pokrajine ili države kršćanskima, na trenutak se može učiniti kao da se doista i radi o kršćanskom prostoru, ali nas stvarnost brzo razuvjeri, dočim u tako nazvanim zemljama susretnemo mnoge ljude koji ne poznaju Kriste ne njegovo evanđelje, niti živi kršćanski. Kad vidimo da takvi ljudi nisu nikakva iznimka, ‘osvojivši’ njihov prostor spoznamo da nam je potrebnije i važnije vrijeme u kojem će se odvijati procesi istinske evangelizacije svijeta.

Papina omiljena rečenica može se promatrati na taj i na druge različite načine, a jedan od njih nalazimo u današnjem evanđelju.

Isus svojim učenicima kaže da su sol zemlje i svijetlost svijeta i poziva ih da doista budu ono što jesu. S jedne strane i sol i svjetlo zauzimaju i osvajaju prostor, ali da bi sol bila sol i svjetlost svjetlost važno je vrijeme, tj. trajnost procesa koji se pomoću njih odvijaju. Sol, naime, ako se ne upotrebljava može obljutaviti, a svjetlost  se može sakriti pod posudu, ili zamračiti zastorom.

Stoga je na nama Isusovim učenicima od soli i svjetlosti učimo kako u svijetu započinjati i održavati procese koji ljude privode spasenju.

Isus svojim učenicima kaže da su oni sol koja se, ako obljutavi, više ne može ničim začiniti. Kako će obljutaviti ta sol tj. Isusovi učenici? Odgovor je jednostavan. Sol učenika obljutavit će, ako učenici prekinu vezu sa svojim učiteljem. Učenici, ako ostave Isusa, ne mogu naći nekoga drugoga učitelja koji će ih učiniti solju svijeta. Zato se učenici trebaju držati svoga učitelja i jedino u zajedništvu s njime mogu začiniti zemlju dobrotom i mudrošću.

Život po blaženstvima

ČITANJA: Sef 2,3; 3,12-13; Ps 146,6c-10; 1Kor 1,26-31; Mt 5,1-12a

Isus svoj govor na gori izriče u stavu sjedenja. Sjedenje je stav koji zauzima učitelj pred svojim učenicima. S jedne strane sjedenje izražava vlast kao kad vladar sjedi na prijestolju s kojega zapovijeda, ali s druge strane to je položaj u kojem se govornik ne postavlja iznad svojih slušatelja, nego se spušta na njihovu razinu. Isusove riječi, dakle, moraju biti razumljive njegovim slušateljima. To bio bio jedan od razloga zašto Isus kada naučava, sjedi.

Pa ipak, valjda u Bibliji nema odlomka, koji bi bio toliko hvaljen, komentiran i izložen različitim tumačenjima, pitanjima i nesporazumima kao što je to ovaj odlomak koji stoji na početku Isusova govora na gori. Drugim riječima, to znači da se jasnoća ovih Isusovih riječi ne daje od prve, nego se do nje treba učenički pa čaki mučenički probijati. Treba se truditi i razumom i voljom i činom, da bi se došlo do onoga stanja u kojem se Isusova blaženstva razumiju tako jasno da to ih nije potrebno objašnjavati. Pomoć na putu do toga cilja svakako je molitveno čitanje Svetoga pisma u kojem se otvaramo Duhu koji nas uvodi u svu istinu i daje nam snage da vjerujemo i onda potpuno ne razumijemo, jer istina nije istovjetna s našim razumijevanjem nego s Božjim znanjem.

Bog na periferiji života

ČITANJA: Iz 8,23b – 9,3; Ps 27,1.4.13-14; 1Kor 1,10-13.17; Mt 4,12-23

Prema evanđeoskom izvještaju sv. Mateja, Gospodin Isus se nakon krštenja na Jordanu iz Judeje vratio u kraj u kojem je odgojen i po kojem je nosio ime Galilejac. Upravo u Galileji planirao je započeti svoje djelovanje, a koje će kasnije dovršiti u Judeji, duhovnom i bogoštovno središtu svoga naroda. Evanđelist navodi i razloge i motivacije takvog postupka ukazujući da je time ispunjavao proročanski nagovještaj proroka Izaije koji veli:  Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska – narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. Isus dakle dolazi u prostor u kojem se osjećala prisutnost poganstva više nego u drugim dijelovima Izraela, te je time pokazao da je došao odagnati tamu poganstva koja se nadvijala nad narod. No osim što je trebao svjetlom obasjati svoj narod, on je trebao postati i svjetlo drugim narodima, te tako sv. Matej najavljuje njegovo sveopće spasenjsko djelovanje. Njegovo mesijansko djelo nije se ticalo samo izraelskog naroda koji je sjedio u tmini i potom vidio svjetlost veliku, već je i svim narodima po njemu osvanula jarka svjetlost. Isus odlazi na periferiju života, među one koji su bili zabačeni i zapušteni, upravo tamo gdje je tama najveća, da bi donio svjetlo onima koji su ga bili najpotrebniji.

Isus odnosi grijeh svijeta

ČITANJA: Iz 49,3.5-6; Ps 40,2.4ab.7-10; 1Kor 1,1-3;

Kada je Abraham stavljen na kušnju da žrtvuje svoga sina Izaka i dok su išli prema mjestu žrtvovanja, upitao je Izak svoga oca: „Evo kremena i drva, ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?“ Abraham je odgovorio: „Bog će već providjeti janje, sine moj!“ (Post 22,7-8). Kad je pak Abraham uzeo u ruku nož da žrtvuje sina i Anđeo ga Božji spriječio da to ne učini, jer je Bog vidio da mu je Abraham spreman i sina žrtvovati, pojavio se u blizini ovan komu su se rogovi zapleli u grmlju. Na kraju je Abraham toga ovna žrtvovao umjesto svoga sina.

Odavno su crkveni oci u ovom dramatičnom događaju primijetili jedan detalj koji je potrebno razjasniti. Naime, premda je Abraham rekao svom sinu da će Bog providjeti janje za žrtvu, na kraju Abraham nije prinio za žrtvu janje nego ovna. Prema tome žrtva koju je Abraham prinio u zamjenu za svoga sina označila je po sudu mnogih teologa uspostavu starozavjetnoga žrtvenoga bogoslužja, ali je istodobno označila i njegovu nepotpunost i prolaznost. Ovan koji je prinesen umjesto Izaka, žrtva je po Božjoj volji i proviđenju u tom trenutku, ali ipak žrtva je to nepotpuna, jer to nije ono janje za koje je Abraham rekao da će ga Bog providjeti.

Poznavajući navedeni starozavjetni događaj lakše ćemo razumjeti što kaže Ivan Krstitelj kada ugledavši Isusa gdje dolazi govori: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“

Ono janje o kojem je govorio Abraham, naš otac u vjeri, prepoznao je Ivan Krstitelj u Isusu iz Nazareta i nazvao ga Jaganjcem Božjim koji odnosi grijeh svijeta.

ČITANJA: Iz 42,1-4.6-7; Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9b-10; Dj 10,34-38; Mt 3,13-17

Opis Isusova krštenja u Evanđelju po Mateju svjedoči nam kako je od samoga početka u kršćanskoj zajednici postavljano pitanje zašto se Isus trebao krstiti. To pitanje proizlazi iz shvaćanja krštenja kao očišćenja od grijeha i rađanja na novi obraćenički život. U tom smislu, budući da nam je Isus postao u svemu sličan osim u grijehu (usp. Heb 4,15),  nije jasno zašto se onda trebao krstiti.

Kad bi krštenje bio čin koji bi označavao samo očišćenje od grijeha na navedeno pitanje bilo bi nemoguće teoretski odgovoriti. Međutim, događaj Isusova krštenja svjedoči nam da krštenje nije samo čin očiščenja od grijeha. Premda se čini da i sam Ivan Krstitelj smatra krštenje isključivo obraćeničkim činom, pa se u to smislu – jer nije bilo potrebe – opire Isusovoj namjeri da se krsti, krštenje je puno više od toga. Ivan Krstitelj navijestio je Isusa Krista kao većeg od sebe. Kao onoga koji ne krsti vodom nego Duhom Svetim. I upravo u Isusovu krštenju to se očituje. Kao veći od njega, svojim krštenjem Isus Ivana Krstitelja, a s njime i sve nas, poučava dubljem značenju krštenja koje je on (Ivan) obavljao, a da mu i nije bio poznat čitav doseg značenja toga otajstvenoga čina. U Isusovu krštenju pokazuje se upravo to da krštenje nije samo prijelomni trenutak u kojem čovjek doživljava veliku promjenu života, nego je krštenje objava našega pravoga identiteta.

Praznovjerni mudraci?

Otajstvo današnje svetkovine svjedoči nam o tome da je događaj rođenja Sina Božjega na zemlji bio događaj za sve ljude i narode, a ne samo za izbrani Božji narod. Današnji evanđeoski odlomak svjedočanstvo je koje govori u prilog toj činjenici. Trojica mudraca s Istoka su došla pokloniti se novorođenomu židovskom kralju. Kad su stigli u Jeruzalem oni su obznanili i način kako su došli do važne vijesti o rođenju novoga kralja: „Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.“ Da nije riječ o mudracima, mogli bismo pomisliti da su ljudi kojima se slučajno ukazala neka zvijezda koju su potom protumačili kao zvijezdu židovskoga kralja, te da su pošli do Jeruzalema da istraže što mogu o njemu. Ali jer je riječ o mudracima koji su vidjeli jednu novu zvijezdu i došli do zaključka da je to zvijezda židovskoga kralja, onda je nevjerojatnije da su se kao učenjaci bavili promatranjem svijeta, pa i zvjezdoznanstvom koje je bilo dio znanosti koja se bavila proučavanjem nastanka svijeta i njegova uređenja. Jer je pitanje nastanka i uređenja svijeta ticalo se i neba i nebeskih tijela, njihova kretanja i značenja, nas navodi na pouzdani zaključak da je riječ o ljudima koji su stekli naziv mudraca jer su otkrivali ljepotu i značenje svega stvorenoga, te time i zvijezda.

No ako je riječ o zvjezdoznancima, onda se s pravom pitamo nisu li onda ozakonili upotrebu različitih praksi čitanja i pogađanja sudbina iz položaja zvijezda. Ili pak jesu li prešutno dopustili upotrebu gatanja i vračanja i drugih tehnika proricanja ljudske sudbine koje se temelje na promatranju zvijezda i njihova položaja? Nisu li i oni bili tek neki od praznovjernih ljudi koji posežu za magijom i magijskim moćima, pa iz položaja zvijezda odgonetaju ljudske sudbine? Zar se onda nisu upustili u aktivnosti koje je sam Bog od početka zabranjivao, a koje su davale povjerenje silama prirode i govorile o njihovom utjecaju na ljude? Zar nisu promatrajući zvijezde i nebeski svod više vjerovali u sile prirode, nego u samoga Boga i rasporedbu njegove milosti za nas ljude?

Umjetnost Boga Logosa

Veličina božićnog otajstva nas nuka da uvijek dublje i opsežnije promišljamo što se to dogodilo za čovjeka time što je Božja Riječ – Sin Božji postao čovjekom. U tome su nam istinsko i neiscrpno vrelo nadahnuća riječi današnjeg Evanđelja u kojem sveti Ivan u nekoliko rečenica daje sažetak cjelokupne povijesti spasenja, ostavljajući nama na dublje promišljanja svaku pojedinu riječ. Jedna od stvari koja je vrlo upečatljiva je da sveti Ivan predstavlja Božjeg Sina kao Logosa i Stvoritelja svega, onoga koji ima stvarateljsku i stvaralačku maštovitost. On je Božja Riječ po kojoj je sve stvoreno i koja svemu daje život. No osim što svemu daje život, on čini da život bude svjetlo, te omogućuje ljudima da žive tim svjetlom prosvjetljeni. Štoviše, da žive s mogućnošću da drugima budu nositelji dara svjetla neugasivoga. Tako je Božji Logos bio istinski umjetnik koji je kao Božja Mudrost sve stvorila dobrim i razložnim, te je ostavio zadaću i svakom čovjeku stvaralačke mudrosti i dobrote koji je i sam imao u punini. Jednom riječju, ostavio je čovjeku zadaću da bude umjetnik po svojoj slici prema kojoj je i stvoren. Nadalje, prosvijetlio je ljude svojim svjetlom koje im je život onda kada misle ono što Bog misli, kada osjećaju ono što Bog osjeća, kada traže živjeti s njime i poput njega. Jer tada su na vrhuncu svoga nadahnuća i tada pronalaze rješenje za sve poteškoće i izazove. Živeći u Božjem svjetlu čovjek postaje pravi umjetnik i izvorni tvorac, jer mu Bog povjerava moć sličnu svojoj.

Doista, čovjek je primio dar istog stvaralaštva koje je poput Božjega, da svojom mišlju i mudrošću bude slika Božje Mudrosti koja stvara život i koja životu daje da bude svjetlo koje ljudima svijetli i koje ih nosi u njihovoj životnoj stvarnosti. Čovjek se, međutim, pretvorio u običnog proizvođača, onda kad je sustavno počeo zanemarivati darovanu stvoriteljska moć, za koju će sveti Ivan reći da je to da bude dijete Božje. Kad je počinio grijeh oduzela mu se, to jest sam je sebi oduzeo stvarateljska moć da bude dijete Božje. Čim izgubi izvornost, a to je da bude svet i bez mane pred Bogom, sva stvaralačka moć mu propada, te se pretvara u proizvođača koji skrbi jedino o brzoj i dobroj zaradi, a ne o cjelovitoj dobrobiti. Ako je išta tako ugrožava, onda je to grijeh koji se predstavlja kao stvoriteljska moć, kao kreativan sadržaj, ali je u biti laž i opačina sa svime što proizvodi, izobličenje istine i ljepote u svijetu Božjem.

Marijino majčinstvo

ČITANJA: Br 6,22-27; Ps 67,2-3.5-8; Gal 4,4-7; Lk 2,16-21

U opisu Isusova rođenja evanđelist Luka veliku ulogu daje pastirima. Njima je prvima naviješteno Isusovo rođenje. On su prvi pohitali u Betlehem da vide novorođeno dijete u štalici s Marijom i Josipom. Oni su prvi svima pripovijedali sve što su čuli i vidjeli o djetetu. Pa ipak, ti pastiri u Evanđelju po Luki više se nikada izrijekom ne spominju za vrijeme Isusova djelovanja. Njihov prvi susret s Isusom bio je veoma entuzijastičan, ali ne znamo ništa više o njihovu daljnjem odnosu s Isusom.

Slično je i s drugim likovima iz Isusova djetinjstva, pa čak i sa samim Josipom, koji mu je bio zakoniti otac jer su svi Isusa smatrali njegovim sinom. Jedina osoba iz Isusova djetinjstva koju u Evanđelju po Luki susrećemo i kasnije u Isusovu životu jest njegova majka Marija (Lk 8,19-21). Jedino njezin odnos s Isusom ne oganičava se na jedno razdoblje, nego obuhvaća čitav njegov i njezin život. U tome je Marija, kao od Boga izabrana i od ljage istočnoga grijeha oslobođena, jedinstvena osoba u povijesti spasenja. Ali, istovremeno, ona je svakomu od nas velika učiteljica života s Kristom.

U odlomku današjega evanđelja koje govori o poklonstvu pastira Marija je predstavljena kao ona koja „u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.“ Nema ništa čudno u tome što jedna majka tako dojmljivo i pojmljivo razmišlja o svemu što se tiče njezina tek rođena djeteta. Ali su sadržaji Marijina prebiranja u srcu ipak posebni.

Obitelj puna Boga – razmišljanje uz blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa

Dok slavimo danas blagdan Svete Obitelji prisjećamo se kako je Sin Božji postao čovjekom na sasvim jednostavan i naravan način kao što svaki čovjek dolazi na svijet rođenjem iz majčina krila, te je time postao članom ljudske obiteljske zajednice u kojoj je njegova majka Marija živjela s Josipom. Isus nije ušao na samo duhovan ili općenit način u ljudsku obitelj, već je ušao na sasvim konkretan način jer je ušao u zajednicu dvoje ljudi koji su se bili Bogu posvetili. Tom posvetom bilo je oplemenjeno i njihovo međusobno zajedništvo, a dolaskom Sina Božjega u njihovu životnu stvarnost do kraja je bilo uzvišeno i posvećeno. Prihvaćajući Sina Božjega u svoje zajedništvo oni su time utrli put i otvorili prolaz svakoj obitelji koja u ovome svijetu traži put vjerodostojnog obiteljskoga života. Božji Sin koji je ušao u ljudsku obitelj, posvetio ju je svojom prisutnošću i čini da ona izvrši ono iskonsko poslanje koje joj je Bog namijenio, a to je da bude mjesto klanjanja Bogu i poštivanja njegove svete volje. Njegovim ulaskom u ljudsku obitelj, obitelj postaje mjesto autentičnog života koji se nadahnjuje na Bogu, a ne samo ljudska zajednica koja se ravna po ljudskim mjerama života.

I dok s jedne strane imamo takvo uzvišeno poimanje, a i svjedočanstvo o obitelji, s druge pak strane imamo onu krutu stvarnost u kojoj vidimo tolike obitelji u krizi zbog kojekakvih poteškoća. Mnogo je uzroka osipanju obitelji, koje poprima razorne dimenzije, te uočavamo kako se razara obiteljsko zajedništvo i kako je ugroženo ono što je trebalo biti jedincato i jedinstveno, a to su vjernost i ljubav supružnika. Teško je razumjeti sve uzroke, ali ako pođemo od činjenica onda možemo vidjeti da u nekim obiteljima više prostora imaju kućni ljubimci, nego supružnici jedno za drugo ili pak roditelji i djeca. A da ne spominjemo koliko malo vremena obitelj posvećuje razmišljanju o Bogu, molitvi i zajedništvu s njim. Kad to izostane u obitelji, obitelji sebi nanose nesagledivu štetu i čine veliku pustoš jer se svjesno lišavaju Boga u korist zemaljskih vrednota.