Ljubi Boga čitavim srcem, dušom i snagom

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Izl 22,20-26; Ps 18,2-4.47.51ab; 1Sol 1,5c-10; Mt 22,34-40

Ljubiti Boga prva je i najveća zapovijed, ali Isus uz nju spominje i zapovijed ljubavi prema bližnjemu jer su to dvije nerazdvojive zapovijedi o kojima visi sav Zakon i Proroci. Što znači ljubiti?

Različiti ljudi shvaćaju ljubav na različite načine. To vrijedi i za različiti skupine ljude, za različite narode i naraštaje; ljude koji su živjeli u različitim povijesnim razdobljima i koji žive na različitim krajevima svijeta. Pa ipak, u svim tim različitostima uvijek se radi o istim odnosima. O odnosu prema Bogu i o odnosu prema bližnjemu. Nedavno sam imamo prigodu razgovarati s jednim Afrikancem koji je pokušao objasniti što u njegovoj domovini, kulturi i jeziku znače riječi „Ja te volim“. Za njega te riječi zapravo znače izjednačenje subjekta i objekta kao da kažemo ne samo „Ja tebe volim“, nego: „Ja znam da ti mene voliš i prihvaćam i uzvraćam ti svoju ljubav“. Takvo izražavanje ljubavi u teološkom smislu čini se da pogađa srž ljubavi Božje.

Bog nas je prvi ljubio pa naša ljubav prema Bogu nije ništa drugo nego prihvaćanje njegove ljubavi prema nama. Isus u svom odgovoru farizejima kaže kako se ta prihvaćena ljubav uzvraća. Budući da gu pitali koja je zapovijed najveća u Zakonu on i odgovara navodeći riječi Zakona koji je Bog objavio Mosjiju: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom i svim umom svojim.“ Jednostavnije to bi se moglo reći: „Ljubi Gospodina Boga svojega čitavim svojim bićem“. Pa ipak, Isus odgovara navodeći čitavi tekst iz Pnz 6,5 u kojem se govori o ljubavi prema Bogu čitavim srcem, dušom i snagom, a mi ćemo primijetiti da prema Mt 22,37 Isus snagu s razlogom naziva umom.

Ljubiti Boga čitavim svojim srcem znači ljubiti Boga čitavom svojom voljom. To je ljubav koja govori hoću! Ljubiti Boga čitavim svojim srce znači i biti hrabar. U životu je puno razloga zbog kojih naš osjećaj ljubavi splasne, ali onaj tko ljubi srcem ljubi neprestano. Sigurno ne uvijek istim intenzitetom i ne na isti način, ali uvijek s istim ciljem da ta ljubav bude pokretačka snaga života kao što srce svojom snagom pokreće krv koja oživljava sve udove tijela.

Ljubiti Boga čitavom svojom dušom znači ljubiti Boga svjesno. Duša je svjesna svojega postojanja i ljubiti Boga čitavom svojom dušom znači znati tko mi je udahnuo dah života. Čovjek koji ljubi Boga čitavom svojom dušom jest čovjek koji vjeruje u Božju stvaralačku ljubav. Kažu da se filozofskim jezikom rečenica „ja te volim“ kaže „drago mi je što postojiš.“, a to nam otkriva da nas je Bog dozvao u postojanje upravo i jedino iz ljubavi.

Ljubiti Boga čitavim svojim umom isto je što i ljubiti Boga čitavom svojom snagom kao što stoji u Pnz 6,5. Snaga je sila koja izlazi iz nas. Jedna od njih je snaga uma. U ovom kontkekstu čini se da je ta snaga najvažnija. Ljubiti Boga svojom snagom znači vršiti njegove zapovijedi tako da činimo dobro. Ali da bismo srcem i dušom izvršili Božje zapovijedi trebamo ih naučiti svojim umom. Snaga uma koji uči Božje zapovijedi temeljni je stupanj vršenja Božje volje. Onaj tko ljubi Boga svojim umom to je onaj koji uči Božje zapovijedi i na Božju ljubav odgovara svojom djelatnom ljubavlju u svijetu koji je Bog stvorio.

Tako smo došli do ispita koji se zove moj bližnji. Ljubav prema bližnjemu provjera je vjerodostojnosti naše ljubavi prema Bogu. Ali ne samo to. Kad Isus kaže „Ljubi bližnjega kao samoga sebe“ iz tih riječ izvire poziv za upoznavanje istine o sebi i drugima. To je ona istina koja nam otkriva koliko smo ja i moj bližnji slični. Neizrecivo je koliko mi ljudi uza sve različitosti imamo još više toga zajedničkoga. Ali da bismo to otkrili potrebno je najprije ljubiti Boga svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim umom.

Ljubav prema Bogu svim svojim srcem otkriva nam Božju volju da se svi ljudi spase. Ljubav prema Bogu čitavom svojom dušom otkriva nam da svi udišemo isti životni dah. Ljubav prema Bogu čitavim svojim umom otkriva nam da stalno trebamo učiti kako ljubiti.

Na pitanje o tome koja je zapovijed najveća u Zakonu Isus nije odgovorio protupitanjem, premda obično tako čini u ostalim slučajevima kada ga iskušavaju. Na pitanje o najvećoj zapovijedi Isus je odmah dao izravan odgovor jer se radi o pitanju na koje se s odgovorom ne smije odugovlačiti. Bio bi to nedostatak ljubavi, a Isus je sama Božja ljubav koja svakom čovjeku u prvom udahnutom dahu kaže: „Volim te“. U duhu onoga afričkoga jezika, kada nam Bog kaže „Volim te“, onda bi to značilo: „Znam da u tebi ima ljubavi za mene.“ Božje povjerenje u našu ljubav vjerno je i strpljivo. Premda smo puni nedostaka i u ljubavi prema Bogu i u ljubavi prema bližnjemu, Bog nam ne bi zapovijedio ljubav kada mi tu zapovijed ne bismo mogli naučiti i izvršiti.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

U rodnome Otoku otkrivena spomen-ploča i poprsje Mo fra Anđelka Milanovića Litre

Dana 17. listopada 2020. godine u povodu obilježavanja tridesete obljetnice smrti, otkrivena je u rodnom Otoku spomen-ploča i poprsje dugogodišnjeg predstojnika i profesora Instituta za crkvenu glazbu »Albe Vidaković« u Zagrebu fra Anđelka Milanovića Litre. Uz otvaranje osnovne glazbene škole prije 15 godina koja nosi njegovo ime, to je drugi važan spomenik posvećen maestru Milanoviću u njegovu rodnom mjestu Otoku. Idejni začetnik i pokretač jednoga i drugog je fra Stipica Grgat. Program otkrivanja imao je dva dijela. Prvi se odvijao pred fra Anđelkovom rodnom kućom u 15,00 h, otkrivanjem spomen-ploče. Ploču su darovali braća franjevci i mješoviti zbor samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Otkrivanju je prethodio blagoslov koji je u nazočnosti brojnih mještana i gostiju, napose časnih sestara bivših maestrovih studentica, uz popratnu riječ obavio župnik fra Nikica Ajdučić. Na kraju blagoslova svi nazočni otpjevali su pjesmu O Gospe Sinjska. Sadržaj teksta na spomen-ploči glasi: 

NA KUĆI U KOJOJ SE RODIO

FRA ANĐELKO MILANOVIĆ LITRE

1913.-1990.
SVEĆENIK, CRKVENI GLAZBENIK I SKLADATELJ

U SPOMEN
NA NJEGOV DOPRINOS RAZVOJU CRKVENE GLAZBE U HRVATSKOJ
I NA DUGOGODIŠNJE VODSTVO PJEVAČKOGA ZBORA
U SVETIŠTU MAJKE BOŽJE LURDSKE U ZAGREBU

ZAHVALNO PODIŽU
BRAĆA FRANJEVCI I ČLANOVI PJEVAČKOGA ZBORA
NJEGOVOGA SAMOSTANA U ZAGREBU

17. LISTOPADA 2020. 

U drugome dijelu programa uslijedilo je otkrivanje poprsja koje je otkrio i blagoslovio provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marko Mrše. Poprsje je postavljeno ispred glazbene škole »Fra Anđelka Milanovića Litre«. Nakon blagoslova uslijedili su prigodni govori: provincijala Mrše, dožupana Brčića, načelnika općine Đule, ravnateljice glazbene škole gospođe Veršić, fra Stanka Milanovića Litre člana obitelji. Potom je nastavljeno čitanje brzojava i čestitki pristiglih od pojedinaca i institucija na kojima je maestro Milanović djelovao: Nadbiskupa Marina Barišića, KBF-a i Instituta za crkvenu glazbu »A. Vidaković« u Zagrebu, KBF-a u Splitu, Nadbiskupijske klasične gimnazije »Don Frane Bulić« u Splitu, Franjevačke klasične gimnazije u Sinju, Franjevačkog samostana M. B. Lurdske u zagrebu, Dr. Izaka Špralje i Dr. Dragana Primorca. Na kraju se u ime organizacijskog odbora svima zahvalio fra Stipica Grgat.  

Program je bio popraćene Milanovićevim dvjema skladbama, Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina i Primi me, Gospodine koje je izveo zbor učenika ogš. »Fra Anđelka Milanovića« pod ravnanjem prof. Petra Župića. Na samom kraju svi nazočni otpjevali su Tebe Boga hvalimo. Na postolju poprsja upisano je:

Fra Anđelko Milanović Litre

Hrvatski crkveni glazbenik

1913. – 1990.

Podajte caru carevo, a Bogu Božje

DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Iz 45,1.4-6; Ps 96,1.3-5-7-10a.10c; 1Sol 1,1-5b; Mt 22,15-21

Jedno od najvećih razočaranja u Isusa koje su doživjeli narodne starješine, glavari svećenički, saduceji, farizeji i ostale sljedbe onoga vremena vjerojatno je bilo u trenutku  kad su shvatili da Isus,  koji se zvao Mesija, nije ima nakanu mijenjati vanjske političke strukture niti je pokazao naznaku da se želi boriti protiv tuđinske rimske vlasti u Judeji i Galileji. Njihova očekivanja od Mesije bila su današnjim rječnikom rečeno izrazito političke naravi. Nadali su se da će Mesija sloboditi svoj narod rimske vlasti i ponovno uspostaviti Davidovo Kraljevstvo. Isus je međutim propovijedio o Kraljevstvu Božjem i nije ispunio njihova očekivanja.

U tom razočaranju tražili su prigodu kako da se Isusa riješe, jer je on ipak uživao ugled u narodu, a to je smetalo ostvarenju njihovih ciljeva. Podlost kojom se ljudi u takvim situacijama rješavaju nepoželjnih osoba nije ništa novo. Farizeji se sastaju da smisle kako će Isusa uhvatiti u riječi, to jest, dovesti ga u zamku u kojoj će svaki njegov odgovor na njihovo pitanje  biti dovoljan da ga osude. Na kraju su smislili pitanje koje glasi: „Je li dopušteno dati porez caru ili nije?“.

Čini se da je svaki odgovor na to pitanje poguban. Ako Isus kaže da nije dopušteno dati caru porez,  svidjet će se mnogima, ali će ga ti isti optužiti Rimljanima da ne poštuje carevu vlast i zakone. Ako li Isus kaže da je dopušteno dati caru porez, bit će omražen kao onaj koji se pokorava tuđinskoj vlasti, a neće dobro proći ni na religioznom području jer tako priznaje cara za vladara Izraelova, a vladar Izraelov samo je Bog.

Međutim, Isus je vješt komunikator. On na pitanje odmah ne odgovara, nego ga analizira. Pri tome polazi od nakane samoga pitanja. Često u pitanju nije na prvom mjestu njegov sadržaj, nego nakana s kojom se to pitanje postavlja. Isus prepoznaje nakanu farizeja i herodovaca koji ga žele iskušati i prekorava ih zbog njhova licemjerja. Pitanje koje su postavili nije besmisleno i kao takvo ono zaslužuje odgovor. Ali prije toga potrebno je pročistiti komunikaciju. U svakom razgovoru nakane govornika moraju biti jasne. One mogu biti i negativne kao što je u ovom slučaju i mogu takve ostati do samoga kraja. Ali moraju biti otvorene i iskrene. Zato se prije odgovora na pitanje mora raskrstiti s licemjerjem. Farizeji i herodovci mogu i dalje imati negativan stav prema Isusu, htjeti ga uhvatiti u riječi, optužiti ga i osuditi. U svemu tome moguće je čak konstruktivno komunicirati. Međutim, kad takve svoje nakane oblače u ruho prijetvornih pohvala, onda je komunikacija blokirana.

Isus je otvorenim prijekorom otvorio put prema odgovoru na postavljeno pitanje. On u najkraćem obliku glasi „Podajte caru carevo, a Bogu Božje.“  Otprve te se riječi shvaćaju kao potrebno razlikovanje između cara i Boga, između careve i Božje vlasti, između dužnosti prema caru i dužnosti prema Bogu. No to razlikovanje istodobno podrazumijeva opstojnost, ili možemo čak reći potrebu i za vremenitim i za vječnim vladarom. Car i Bog jedan drugoga ne zamjenjuju. Ne radi se o dvije paralelne ili sukobljene  vlasti. Radi se o različitim razinama vlasti.

Carska ili neka druga politička vlast označava vremenitu strukturu koja omogućuje uredan, a onda i dobar društveni, obiteljski i osobni život. Svaki pojedinac dio je te strukture i svojim doprinosom može učiniti da ona ispunja svoju svrhu na opće i osobno dobro. Bez toga potrebnoga doprinosa nijedna struktura ne može biti dobra. Bez plaćanja poreza, a porez nije ništa drugo nego osobni doprinos zajedničkom dobru, ne postoje sredstva koja su potreban za ostvarenje bilo kojega infrastrukturalnoga cilja. A na ‘cara’ spada to da se brine i odgovara za ispravnu i pravednu upotrebu poreznoga novca.

Drugi dio Isusova odgovora („Bogu Božje“) pokazuje jedini način na koji se može ispravno upravljati dobrima. Pitanje je li dopušteno dati porez caru ili nije u svojoj biti utemeljeno je na stavu da plaćanje poreza caru može biti otpad od Boga, to jest davanje prvenstva caru, a ne Bogu. Svojim odgovorm Isus riješava upravo taj problem. On cara podvrgava Bogu. Ono što jamči uredan i sretan zemaljski život jednome narodu, nije samo to da bude poslušan svome caru i da vrši carske zakon. Potrebno je da i narod i car budu poslušni Zakonu Božjem. Prvenstvo Božjega zakona vrijednost je koje se nijedan čovjek vjernik ne može i ne smije odreći. U sukobu između cara i Boga nema nikakve dvojbe na koju stranu treba stati i komu se podvrći. Samo Bogu, a ne nekoj političkoj strukturi, dugujemo apsolutnu poslušnost. Ali isto tako ne smijemo zaboraviti da se vršenje Božjega zakona ne osigurava automatski promjenom ovoga ili onoga političkoga sustava. Ono se osigurava unutarnjim obraćenjem Bogu koje svaku ljudsku zajednicu čini ugodnim mjestom za život svakom čovjeku.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

Biti obučen u Krista

DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Iz 25,6-10a; Ps 23,1-6; Fil 4,12-14.19-20; Mt 22,1-14

Od mnogih poruka koju možemo iščitati iz prispodobe o svedbenoj gozbi jedna se odnosi na sliku i stvarnost Crkve.

Crkva je zajednica pozvanih i sabranih. Različitost negativnih odgovora na poziv kralja koji je pripravio svadbu svoga sina uklapa se u opće pravilo. Razloga za negativan odgovor na poziv uvijek ima mnogo i na različite se načine mogu opravdati. Jedan uzvanik ipričava se zauzetošću njivom, drugi trgovinom, a ostali, koji su pohvatali i poubijali kraljeve sluge, otvoreno pokazuju da ne žele doći na svadbu kraljeva sina. No svima je zajedničko da im je nešto drugo važnije od svadbe na koju su pozvani.  Drugim riječima, svima im nedostaje ljubavi prema kralju i njegovu sinu, jer ljubav se nikada ne ispričava zauzetošću nečim drugim. Ona spremno odgovara na poziv ljubljenoga.

Ne možemo reći ni da su svi oni koji su na kraju pozvani i sabrani u svadbenu dvoranu iskreno ljubili kralja i njegova sina. Sluge koje su po kraljevu naređenju izišle na raskršća i putove pozvali su i sabrali u svedbenu dvoranu sve koje su našli – i zle i dobre!  Eto to je slika i stvarnost Crkve. Ako ova prispodoba ima nakanu opisati sastav uzvanika na svadbi kraljeva sina, kao sliku sastava putujuće Crkva onda nam ona rasvjetljava onu stvarnost koje trebamo biti svjesni u našem svakodnevnom kršćanskom životu. U svadbenoj dvorani okupljeni su i zli i dobri. Crkva nije zajednica samo dobrih i pobožnih ljudi. Pripadnost Crkvi nije određena razinom osobnog moralnog života, stupnjem inteligencije, ekonomskim standardom, životnom dobi, spolom, nacionalnom pripadnošću i slično. Crkva na ovom svijetu je kompleksna stvarnost kao što su to uzvanici na nekoj svadbi gdje se susreću različiti ljudi, često oni koji se međusobno već dugo nisu vidjeli, ili se prije uopće nisu poznavali. No jedno ih ujedinjuje. Svi oni moraju na neki način biti povezani sa zaručnikom.

U prispodobi o svadbenoj gozni ta povezanost izražena je slikom svadbenoga ruha. U širem liturgijskom kontekstu tu se vidi aluzija na krsnu haljinu. U obredu krštenja, kada se krštenik odijeva bijelom haljinom kažu mu se ove riječi: „Postao si novo stvorenje i Krista si obukao. Bila ti ova haljina znakom toga dostojanstva. Pomognut riječju i primjerom svojih najbližih, donesi je neokaljanu u vječni život“.

Radi se, dakle, o haljini koja se prima u zajednici vjernika za život vječni. U našoj prispodobi riječ je o haljini koju gost prima na ulazu u svadbenu dvranu. Ne o odjeći u kojoj se pozvani našao na putu ili raskršću. Stoga je kralj, kada je ušao pogledati goste, bio zaprepašten kad je vidio da jedan od njih nije primio haljinu. Takvim ponašanjem on je uvrijedio kralja jer je omalovažio vrijednost svadbe njegova sina. Tko je pozvan na svadbu čini krivo i pokazuje manjak poštovanja prema domaćinu, ako se ne ponaša po pravilima svadbenog odijevanja i ophođenja. Takav može neko vrijeme biti u svadbenoj dvorani, ali u njoj ne može ostati do kraja.

Primijenimo li to na krštenike poruka je veoma snažna. Biti obučen u svadbeno ruho znači biti obučen u Krista. Apostolu Pavlu to je omiljena slika: „Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste.“ (Gal 3,27). Kao što se po odjeći prepoznaje čovjek koji ide na svadbu tako se po primjeru svoga života prepoznaje kršćanin. Onaj uzvanik koji nije bio odjeven u svadbeno ruho to je čovjek koji ulazi u svadbenu dvoranu, ali ne pripada svatovima.

Reakcija kralja domaćina koji kaže „Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?“ najprije daje nedostojnom uzvaniku priliku da se popravi. Te riječi podsjećaju na one Isusove Crkvi u Laodiceji iz Knjige Otkrivenja: „Savjetujem ti: kúpi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš …“ (Otk 3,18). No uzvanik iz prispodobe nije iskoristio priliku. Zanijemio je jer do tada kao da nije bio svjestan kako je svadba, koliko god bila mjesto veselja, slavlja i opuštenosti, isto toliko i ozbiljna svečanost kojom se slavi početak neraskidivog zajedništva života.

Onaj tko nije spreman staviti to zajedništvo na prvo mjesto, ispred svih ostalih važnih stvari pokazuje se nedostojnim svadbenoga slavlja.

Na koncu, premda iz ove prispodobe možemo izvući pouku o slici putujuće Crkve, Isus na početku ipak kaže da je ovo prispodoba o Kraljevstvu nebeskom. To znači da onoj konačnoj zajednici ne pripadaju automatski svi koji su pozvani, nego oni koji se na poziv odazovu s potrebnim dostojanstvom i ljubavlju prema Kralju, ljubavlju koja pazi na svaku želju ljubljenoga i odijeva se u haljinu koju joj on daje.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

Papa Franjo u Asizu potpisao novu encikliku “Fratelli tutti”

Sveti Otac Franjo je u subotu popodne 3. listopada, u talijanskom Asizu u regiji Umbriji (pokrajina Perugia), rodnom gradu sv. Franje, nakon svete euharistije, potpisao svoju novu, treću, encikliku “Svi smo braća” (na talijanskom: Fratelli tutti). Enciklika će službeno biti objavljena u nedjelju 4. listopada na blagdan sv. Franje Asiškog, javlja Vatican News.

Nakon što je predslavio misu u kripti u sklopu samostana i bazilike sv. Franje, kod groba svetoga Franje Asiškog, potpisao je svoju novu encikliku koja govori o bratstvu i socijalnom prijateljstvu ljudi, a povod je pandemija koronavirusa.

Sveta misa i svečanost potpisivanja enciklike u domu svetoga Franje održala se, na Papinu želju, bez nazočnosti vjernika iz preventivnih razloga zbog pandemije koronavirusa.
Papa Franjo se odmah nakon mise i potpisivanja enciklike vratio u Vatikan. Ovo je, inače, bilo peti puta u njegovom pontifikatu kako je papa Franjo posjetio Asiz. Enciklika će službeno biti objavljena u nedjelju 4. listopada na blagdan sv. Franje Asiškog.

Inače, do Asiza je Sveti Otac putovao automobilom, a prije dolaska u baziliku sv. Franje svratio je kako bi posjetio i pozdravio časne sestre klarise u samostanu Vallegloria u Spellu.
Svetoga Oca u Asizu su dočekali asiški biskup Domenico Sorrentino, papinski legat za bazilike sv. Franje i svete Marije od Anđela kardinal Agostino Vallini, gvardijan samostana sv. Franje fra Mauro Gambetti i otac Enzo Fortunato, glasnogovornik samostana sv. Franje.

Sveti Otac javno pohvalio svoje suradnike – prevoditelje enciklike

Na svetoj misi u kripti samostana i bazilike sv. Franje nazočilo je oko 20 fratara i nekoliko redovnica. Nakon  evanđelja, papa Franjo proveo nekoliko minuta u razmišljanju, bez izgovorene riječi, odnosno bez propovijedi, a potom je nastavio misno slavlje.
Po završetku mise, Sveti Otac je pozvao mons. Paola Braidu da mu donese kopiju enciklike kako bi ju potpisao. Također, Papa je objasnio da je mons. Braida zadužen za prevodilačke poslove u Prvom odjelu Državnog tajništva Svete Stolice.

“On sve nadgleda. Zato sam i želio da ovdje bude sa mnom i da mi donese encikliku”, kazao je papa Franjo u svome stilu.

Usto, Sveti Otac je predstavio i pohvalio i drugu dvojicu svećenika iz Prvog odjela Državnog tajništva Svete Stolice, njegovih suradnika koji su radili na prijevodu enciklike. Otac Antonio preveo je encikliku sa originalnog španjolskog jezika na portugalski, a otac Cruz koordinirao je sve prijevode enciklike sa izvornog španjolskog na druge jezike, prenosi u subotu 3. listopada Vatican News.

Samostan i bazilika sv. Franje Asiškog počela se graditi 1228. godine

Podsjetimo, bazilika sv. Franje, koja se počela graditi gotovo 800 godina, odmah nakon kanonizacije Franje Asiškog, jedno je od najznačajnijih kršćanskih hodočasničkih mjesta u Italiji, nakon Rima naravno.

Kamen temeljac bazilici i samostanu položio je papa Grgur IX 17. srpnja 1228. godine.

Prenijeto s: https://ika.hkm.hr/

Vinogradari u Božjem vinogradu

DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Iz 5,1-7: Ps 80,9.12-16.19-20; Fil 4,6-9; Mt 21,33-43

U pjesmi o vinogradu koju nalazimo kod proroka Izaije sam autor tumači njezinu simboliku. Vinogradar je Bog, Gospodin nad vojskama, a vinograd je njegov narod. Ta slika bila je bliska ljudima Izaijina vremena, a i danas je bliska ljudima koji se bave poljoprivredom i vinogradarstvom. Svi znaju koliku pažnju treba posvetiti vinogradu da bi donio dobar urod. Svi znaju da vinograd nije jednogodišnji nasad, nego je potrebno više godina čekati da donese rod, a potom stalno u njemu raditi. Ako bi se samo jednu godinu vinograd zapustio, bilo bi ga teško obnoviti.

Zato prorok Izaija naglašava kako je vinogradar u ovoj pjesmi učinio sve što je potrebno i to na najbolji način. Drugim riječima, Bog je učinio sve i na najbolji način ono što je potrebno njegovu narodu da bi se razvijao i donio plod.  Ali, nažalost, to se se nije dogodilo.

Vinograd koji predstavlja Božji narod zasađen je na rodnom svima vidljivu brežuljku. Sadnice su plemenite, a zemlja za sadnju besprijekorno uređena. Međutim, vinograd je umjesto slatkim grozdovima urodio smrdljivom vinjagom, te vinogradaru dalje ne preostaje drugo nego da takav vinograd uništi. On koji je se trudio oko vinograda i ogradio ga da bi ga zaštitio, sada mu ruši ogradu i prepušta ga gaženju. Pa ipak, ima još jedno „ali“.  Naime, sam prorok Izaija pripadnik je Božjega naroda. Stoga njegove oštre proročke riječi nisu samo prijekor. One su poziv na obraćenje i izraz nade da se vinograd može i hoće popraviti i donijeti dobar plod. A srušena ograda može se protumačiti i kao otvoren prolaz novim vinogradarima.

U odlomku evanđelja po Mateju u tom smislu redefinira se pojam Božjega naroda. Prema Isusovoj također proročkoj prispodopi o vinogradu pojam naroda Božje proširuje se preko granica prvih vinogradara. U svom pripovijedanju Isus na početku jasno podsjeća na Izaijinu pjesmu o vinogradu: „Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže“ (Mt 21,33). Te riječi sigurno su bile poznate Isusovim slušateljima, pa im je poznato i njezino temeljno značenje. Bog opominje svoj narod s nakanom da ga spasi.  No Isusova prispodoba u odnosu na Izaijinu pjesmu ima i neke razlike koje otvaraju nova značenja. Kod Izaije sam Gospodar njeguje svoj vinograd, to jest narod, da bi na kraju bio razočaran lošim plodom i zaprijetio uništenjem, dok u Isusovoj prispodobi, Gospodar brigu oko vinograda povjerava vinogradarima, a vinograd se više ne odnosi na Izrael kao narod nego na Kraljevstvo Božje tj. Božju vladavinu u svemu stvorenom. Zapravo Izrael je sada predstavljen u ulozi vinogradara te se njegovo poslanje u Božjem vinogradu može protumačiti kao služenje spasenju čitavog čovječanstva. Međutim, prvi vinogradari nisu ispunili svoj posao i davali Gospodaru njegov urod. Odbijali su Gospodareve sluge, proroke, koji su tražili dobre plodove. Vrhunac odbijanja dogodio se u svjesnom i namjernom ubojstvu Gospodareva sina. A odbijanje Gospodareva sina jednako je odbijanju samoga Gospodara. Pa ipak to nije spriječilo ispunjenje Božjega plana spasenja. Gospodar će svoj vinograd predati drugim vinogradarima. Ti vinogradari predstavljaju istinski narod Božji koji marljivo radi u njegovu vinogradu i tako sudjeluje u izgradnji Božjega kraljevstva na zemlji.  Poziv za rad u tom vinogradu otvoren je svakom čovjeku i svatko tko se odazove ulazi u zajednicu Božjega naroda.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

RELIGIJA VANJŠTINE ILI SRCA

26. nedjelja kroz godinu A: Ez 18,25-28; Fil 2,1-11; Mt 21,28-32

          Kome i kada upućuje Isus gornju prispodobu? Prenesimo se u povijesno surječje u kome je izrečena. Isus je u Jeruzalemu, tragični je kraj neminovan, sukob se s vrhovništvima i vlastima zaoštrava, kao da očajnički želi po zadnji put pridobiti i osvijestiti za povijesni i životni kairos vođe naroda. Pokušava svima pojasniti kako nije dovoljno u odnosu na Boga imati skup predanih propisa, zakona, zapovijedi i zabrana, kako u kraljevstvo Božje neće unići oni koji izgovaraju na sav glas “Gospodine, Gospodine”, nabrajajući potom sve što su u Božje ime činili ili čine, poput onog carinika u hramu, već oni koji prepoznaju Božju volju u konkretnim povijesnim okolnostima i vrše je (usp. Mt 7,21sl).

          Nije dovoljno prihvaćati obrede i propise, već se treba otvoriti Božjem zovu i zaputiti se odlučno na posao u Božji vinograd. Vinograd je metafora za kraljevstvo Božje u ovom trenutku. Najavljeno u Ivanovu dolasku, ozbiljeno u Isusovoj osobi, poprima svoje konkretne oblike. Isus upućuje posljednji zov da se vođe naroda predomisle i okrenu novomu.

          Isusove su riječi gotovo bismo rekli posljednji pokušaj da svatko prepozna i vrjednuje svoj stav pred Bogom koji je Otac svih. Nitko više nije sluga ni rob, nikome ne bi smjelo biti teško dati se svim srcem na Božje djelo obnove i spasavanja svijeta. Isus želi u svakome aktivirati i posvijestiti sinovstvo koje nosi u sebi. Ako nas već Otac oslovljava sa “sinko”, onda ne bismo smjeli angažman u njegovu djelu shvatiti kao tlaku ili robovanje. Stariji sin se upravo tako ponaša. Zna da je po dužnosti obvezan izvršiti očev nalog i stoga spremno izgovara svoj “da”, ali ne odlazi na zadatak. Drugi sin prepoznaje u očevoj molbi služnički posao te na očevu nesreću izgovara svoj “ne”, ali se potom predomišlja i kaje zbog neposluha te odlazi na posao. Postaje mu jasno da ga otac nije pozvao kao slugu, već kao sina u svoj vinograd i ispunja njegovu volju. Stariji sin se najprije čini kao da prepoznaje na što smjera očev nalog i prividno pristaje, ali na kraju, nažalost, ne odlazi na posao, dok mlađi prepoznaje u ponudi samo zamorni posao i ništa više, pa stoga izgovara najprije svoj “ne”. Kasnije mu postaje jasno što je onaj nalog i ona ponuda. Neponovljiva životna šansa koju realizira u posluhu i otvorenosti prema ocu.

          Isus veli zorno i očito: U ovom trenutku treba odložiti služnički mentalitet i raspolože­nje te realizirati sinovski odnos na koji nas sve Bog u Isusu poziva. Kraljevstvo Božje je jedna silna i neponovljiva ponuda koju treba prihvatiti i aktivno se u nj uključiti, prihvatiti poziv te oslobođena i radosna srca zaputiti se u Gospodnji vinograd i u njemu obaviti zadati posao. Isus svima želi otvoriti oči: Nemoguće je samo riječima pristajati uz propise i obrede, a to je opasnost koja vreba u svakoj religiji.

          U židovskoj je to doživjelo upravo u Isusovo vrijeme svoj vrhunac. Sve bijaše poput svjetiljke bez ulja, tijela bez duha, obreda bez srca, vanjštine bez nutrine. Ni trunka od onoga što naviješta Isus, kako će se pravi klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini (usp. Iv 4,23). U cijeloj prispodobi težište i naglasak su na ponašanju onoga koji najprije veli “ne”, a onda se predomišlja. To predočava Isus svome slušateljstvu i stavlja kao primjer prepoznavanja znakova vremena danih u vlastitoj osobi. Ništa odnosno malo je učinjeno preuzimajući samo predaje i propise Zakona kako to čine farizeji. To je prema Isusovu poimanju najbolji i najlakši put promašiti sveukupnost Božje volje.

          Isus želi svomu slušateljstvu, a time i nama uprisutniti bezuvjetnu spremnost na vjerovanje kao prihvat Božje ponude u njegovoj osobi. Kroz cijelu povijest Bog je djelovao i otvarao ljudima nove i nepoznate putove gdje ga i kako prepoznati. Trebalo je samo ostaviti uhodane oblike vjerovanja, mišljenja, osjećanja, otvoriti se novomu i nepoznatom. Upravo kao što veli Poslanica Hebrejima, biti stalno na putu, spreman u svakom trenutku podignuti vlastiti šator i krenuti u nepoznato, za Isusom predvodnikom i dovršiteljem naše vjere. Napustiti uhodane predodžbe i stajališta. Pogotovo je u vjeri opasno ako se ona pretvori u obrede, religijske šablone, propise. Ljuštura bez jezgre, forma bez duha, funkcija bez srca. Vremenom mora nužno uslijediti otuđenje.

          Slično se dade promatrati npr. u braku, ali i inače u običnom životu. Život nije medeni mjesec. Jednako ni religija nije neprekinuti “aleluja” ili “hosana”, neprestano i nepomuće­no slavlje. Unatoč najljepšoj glazbi za nekog bogoštovn­og čina zna se dogoditi da srce i duh budu daleko od bitnoga, što bi morala biti vjera, naime, odnos osoba, povezanost srca, ljudskog i Božjeg. Tragedija farizeja bijaše upravo u tome što su se prihvatili vanjštine, a srcem bijahu daleko od biti odnosa čovjek – Bog.

          Kad se vjera pretvori u puko obdržavanje propisa, kad se ne računa s iznenađenjima i novim porukama, dogodi se da čovjek previdi takve likove kakvi bijahu Ivan Krstitelj i sam Isus Krist. Propisima se podiže zid između sebe i Boga tako da prihvaćanje vjerskih propisa postaje vremenom od­bacivanje samog Boga i zastiranje njegova lica.

          Koja je onda prednost carinika i bludnica prema Isusovu poimanju? Nipošto u tome da su oni to što jesu, što tako reći ‘profesionalno’ griješe ili što bi zbog svog grijeha i otuđenosti od Boga i sebe bili možebit idealna pretpostavka da se postane kršćaninom i dobrim vjernikom, već u tome jer su prepoznali znak vremena, jer su vidjeli novo u Isusu Kristu, ponudu spasenja i ljubavi s Božje strane. Bili su mrtvi pa su oživjeli, izgubljeni pa su se našli u Isusovu društvu i okrilju. Jednom riječju, susret s Isusom bijaše im nezaboravan. On im je preobrazio život.

          To je ujedno i poziv nama da tražimo Isusovu blizinu i društvo u svakodnevnim zgodama i poslovima. Da otkrivamo Božji rukopis, dešifriramo, dekodiramo njegove poruke u svim zgodama i nezgodama, pa i u ovim epidemiološkim nevoljama i stradan­jima. Vjera nije, kako su mislili farizeji, posjed, već neprestano zapućivanje prema Gospodinu koji nas s druge strane pozivlje da se odvažimo na iskorak u novo.

          Danas smo u opasnosti poistovjetiti svoje kršćanstvo s bogoslužjem, svesti naime vjeru na obrede i običaje, molitve i pobožnosti, misu i sakramente. Ako bi se to dogodilo, onda se Isusovim dolaskom ne bi ništa bitno izmijenilo u odnosu na Stari zavjet. Samo bi se staro zamijenilo novim. Isus je naviještao i živio kraljevstvo Božje kao Božje smilovanje i praštanje, izmirenje i ljubav, napose za one koji su ugroženi i unesrećeni. Isus je imao svoj križni put. Zato poziva svakog da nosi svoj križ, a naš je narod upravo ovih godina na velikom križnom putu i umiranju.

          Jasno, ne smijemo se odreći svog bogoslužja, ali ono mora biti odraz nutarnjega snažnog naboja vjere, pouzdanja i ljubavi te u životu poticaj na posvemaš­nje zalaganje i čovjekoljublje. U protivnom, bit ćemo optuženi iz samih Isuso­vih usta kao i njegovi suvremenici, za koje je rekao, navodeći proroka Izaiju: “Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuje naučavajući puke ljudske uredbe” (Mt 15,7sl).

Tomislav Pervan – Međugorje

KAKVIM OČIMA GLEDAM?

25. nedjelja kroz godinu A: Iz 55,6-9;Fil 1,20c-24.27a; Mt 20,1-16a

          Kad bi se gospodarstvo i poduzetništvo, napose tržišno, te kapital ravnali prema gornjim Isusovim riječima, a posebice prema postupku onog domaćina, nema tog poduzetnika koji ne bi doskora najavio stečajni postupak i došao na bubanj. Međutim, naglasak Isusove prispodobe nije na problemu plaće, novčane naknade za rad, već bezgranične dobrote. Ljudi stavljaju pod upitnik dobrotu i darežljivost domaćina koji želi pokazati, tko je i kakav je.

          S prvima, onima od šest sati ujutro, ugovara dnevnicu od po “jednog denara”, dok s drugima ugovara da će im dati “ono što je pravo”. Je li to “pravo” denar ili nešto manje odn. više, zavisi od njega i njegove prosudbe. Važno je da nitko ne besposliči i da svatko dobiva za život i obitelj koliko mu je u datom času potrebno. Problem nastaje kad se ljudi uspoređuju i mjere jedni s drugima. Ostaje otvoreno pitanje jesu li se oni “sindikalisti” zadovoljili tumačenjem domaćina, jesu li prihvatili načelo dobrote i jednakosti prema svima ili nisu. O tome Isus ništa ne govori. Ostavlja svoje slušatelje u nedoumici da izvuku sami zaključak. Jednako kao i u prispodobi o dobrome ocu i dvojici sinova. Ostaje i ondje otvoreno pitanje, je li se stariji dao nagovoriti te je li ušao na raskošnu gozbu zbog povratka izgubljenog sina, odn. zalutalog brata (usp. Lk 15,12-32).

          Isus hoće svakoga od nas potaknuti da nauči promatrati ljude, odnose i stvari Božjim darežljivim, dobrostivim, dobrim očima, a ne zavidnim, odbojnim, sebičnim, zlim i pokvarenim ljudskim okom. Zar čovjeku nije dovoljno što ga Bog treba, što ga unajmljuje u svoj vinograd, na posao, što mu obećaje čak nagradu i plaću? Nije li sve to izričaj njegove dobrote? Tko ne shvaća da Bog daje daleko više od pravedne plaće, da se u Isusu posve razdaje, taj nije shvatio ništa od Božjeg postupka i ljubavi.

          A kako Bog postupa? Razvidno je to u Isusovim postupcima i riječima. Beskrajna ljubav i razumijevanje za sve, beskrajno milosrđe prema svima, napose zalutalima, grješnicima, carinicima, bludnicama. Svom slušateljstvu Isus stavlja pred oči pravo zrcalo Božje dobrote i pravednosti, milosrđa i praštanja iz poznatih događaja i riječi u Starom zavjetu. Kao da im veli: “Ako vas sablažnjav­aju moji postupci i kontakti s tim rubnim egzistencijama, onda ste se udaljili od Boga kome mislite da služite. Bogu nitko nije nevažan.

          Bog ništa ne radi u tajnosti kao neki poduzetnici koji znaju davati “ispod stola” napojnice zaslužnijim radnicima i poduzetnicima. Neka se svatko na vlastite oči uvjeri u postupke mog Oca.” Domaćin igra do kraja s otvorenim kartama, i čini se kao da priželjkuje konflikt kako bi svima održao pošteno slovo i životnu lekciju. Slušatelj napeto čeka ishod sukoba s radnicima. Vidimo, nikakve nepravde u postupku onog domaćina, jer se sve temelji na usmenom dogovoru koji je ujedno i radni ugovor.

          Time je točno orisana situacija u kojoj se nalazi sam Isus u sukobu sa svojim protivnicima. Nebo se napokon nakon stoljeća šutnje otvorilo, milost se preko njega izlijeva na sve, Božji Duh se širi po Isusovim rukama i postupcima, svatko je pozvan osjetiti novo ozračje. Što biva? Tzv. pravednici i pobožnici u Izraelu odbijaju u otvorenom prosvjedu i pobuni Isusove postupke i dosljedno Isusovu osobu. Razlog za svoje ponašanje traže u Isusovoj naklonosti grješnicima i carinicima, prema njihovu mišljenju, prokletnicima. Ne mogu se istinski radovati obraćenju tih prokazanih osoba, imaju zlo oko i srce. A upravo ti pravednici i pobožnici koji se trude da svoje ponašanje i život mjere ili usmjeruju prema Božjim odredbama, ne bi smjeli tako postupati. Valjda znaju za propis iz SZ koji veli: “Budite sveti i pravedni jer svet sam ja, Jahve, Bog vaš” (Lev 19,2).

          Stoga je za Isusa neshvatljivo kako se čovjek može zatvoriti i uskratiti tolikoj dobroti i ljubavi, tolikoj darežljivosti koju Otac svakomu iskazuje. Ta ljubav i darežljivost, začudo, nikomu ne čini ni trunke nepravde (r. 13) i želi da svatko, ne samo oni radnici, shvate da je upravo dobrota poticaj i razlog za onakve postupke. Za nas možda bolje da ne znamo kakav je bio ishod uvjeravanja, jer Božja dobrota je tolika da nikada nikoga ni u koje vrijeme ne isključuje iz svoje ljubavi i svog dosega. Svakome je pružena mogućnost prihvatiti ispruženu ruku Božje dobrote, upravo u Isusovoj osobi.

          U Isusovoj osobi Bog je do kraja tako reći “eks-centričan”, izišao iz sebe i razdao se i djeluje “ekscentrično”, dok je čovjek uvijek “ego-centričan”, misli na sebe i usmjeren samo prema sebi. I što je najgore, misli u pogrešnim vrijednostima, naime, u kategorijama novca, plaće, propadljivih vrjednota. Ako već Bog dopušta da se njegovi postupci vrjednuju prema ljudskim kriterijima i očima, zašto taj isti čovjek ne dopušta da Bog vrjednuje čovjekove postupke prema svojim kriterijima? Pa ćemo na kraju vidjeti kako čovjek ima “zlo oko”, a Bog dobro.

          Čovjek je ljubomoran, zavidan, gleda na sve oko sebe prijekim, u biti sebičnim i zavidnim okom, dok Bog gleda jednakim okom na dobre i zle, i na one koji su od početka života vjerni, koji se nisu iznevjerili njegovu glasu, kao i na one koji su, slikovito rečeno, skočili na papučicu posljednjeg vlaka u posljednji trenutak. Kao da Isus želi reći: “Čovječe, sačuvaj svoje dostojanstvo. Ne spuštaj se na razinu novca, materijalnog i propadljivog. Pronađi svoj identitet i dostojanstvo drugdje, ne u zaradi i plaći.” Žalosno je potrošiti odnosno pretvarati svoje vrijeme i život samo u plaću i novac. Vrijednost nije ni u uspjehu ni karijeri ni u aktivizmu po kome čovjek želi narasti u tuđim očima. Na tome planu nikad nije moguće imati dovoljno, jer nikad materijalne stvari ne mogu zadovoljiti čovjekovu metafizičku žudnju za Bogom, za Apsolu­tnim.

          Odbojnost jednih prema drugima stvara, kako vidimo na svakom koraku, u suvreme­nom svijetu nesmiljenu konkurenciju na tržištu, gaženje i nijekanje čovjeka i bližnjega zbog materijalnih probitaka. Materijalizam je u biti ekstremni oblik nijekanja čovjeka i svijeta te njihovih vrijednosti! Posvemašnja devalvacija svih vrednota. Bog se ne ravna prema tarifnom planu uglavljenom između poslodavaca i sindikata jer novac nije vrijednost koja bi mogla stvoriti jednakost među ljudima. Novac nije u konačnici ni simbol socijalnog statusa ni znamen nečije veće ili manje vrijednosti odn. značenja.

          Domaćin je spreman podvrgnuti svoj postupak sudu i prosudbi. Dakle, on se drži posve određenih norma i standarda. I sam se boji da ne bi komu možda nažao učinio. Zato se i poziva na posve konkretni ugovor sa svakim pojedincem, dok radnici, budući da nikome ne vjeruju, žele neki apstraktni sustav propisa i zakona, s pomoću koga bi mogli kontrolirati poslodavca i konačnu isplatu. Nemaju ćutila za vlastitu vrijednost ni za vrijednost drugih. U temelju njihovih života i postupaka je nepovjere­nje, posvemašnja odbojnost te sustav nadzora. Čovjek je čovjeku vuk i vučje raspoložen.

          Upravo gornja prispodoba nam očituje Isusa kao jasnog motritelja i savršenog poznavatelja ljudskih srdaca i postupaka. Znao je on za sve negativne naboje i negativnu dinamiku koja vlada u međuljudskim odnosima, uviđao je savršeno korijene za ljudske postupke i čine, svjesne, nesvjesne i podsvjesne motive, nagone i raspoloženja koji vladaju u obiteljima, među ljudima, poslodavcima u ondašnjem društvu, a u bitnome u svakom društvu.

          Isus se ne želi ponuditi kao nositelj istine koji će, ako mu se povjeruje, čarobnim štapićem ukloniti sve razlike i probleme u ljudskom društvu i životu. Nije on poput Velikog Inkvizitora od Dostojevskog ili Orwellova Velikog Brata koji naređuje svome slušateljstvu i podložnicima što imaju misliti, raditi, kako se ponašati te kako pronaći značenje i smisao života, kako postati uspješan i slavan, kroz savršeni posluh i ropsku podložnost.

          U gornjoj prispodobi Isusu nije žao ni domaćina, a nema milosti ni za radnike-buntovnike. On gleda i vidi karaktere, opisuje ih i nudi nam ih u panorami. Svatko treba pronaći sebe, izvući zaključak za sebe, pronaći svoj stil i način života. Preispitati svoje stavove i mišljenje. Svatko mora snositi odgovornost i posljedice za svoj stil života, i u svjetlu Božjih postupaka povući jedino valjane zaključke za ostatak svojih dana i života.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

MJERA PRAŠTANJA: PRAŠTANJE BEZ MJERE

24. nedjelja kroz godinu A: Sir 27,30 -28,7; Rim 14,7-9; Mt18,21-35

          Kako probiti začarani krug osvete, zakon „oko za oko, zub za zub“? Nije li protunaravno to što Isus traži? I kako preživjeti u svijetu u kojemu vlada zakon jačega, biološki i društveni darvinizam, gdje na površju ostaju samo najsnažnije jedinke i pojedinci iz neke vrste, a sve drugo treba da svrši na smetlištu povijesti? Isus ne samo da traži od nas odreknuće od bilo kojeg oblika osvete ili osvetoljubivosti, nego naređuje nemjerivo, bezgranično praštanje. Ako već očekujemo da, nama, dužnicima, Bog oprosti, i ako smo svjesni potrebe oproštenja, nije teško uvidjeti potrebu drugima iskazivati praštanje, milosrđe, smilovanje. “I jer smo iskusili i postigli milosrđe, ne malakšemo ” (2 Kor 4,1), ne umaramo se prenositi to na druge.

          Povijesno nam iskustvo veli da je temelj svake kršćanske zajednice u ljudskoj slabosti, nemoći, u kojoj se snažno očituje i razvija Božja snaga i milost. Prisjetimo se samo početaka kršćanske zajednice u Korintu koje tako zorno opisuje Pavao u svojim pismima toj mladoj Crkvi: koliko sukoba, slabosti, nemilih scena, nepodnošljivosti, optuživanja. Upravo je ta slabost osnovica na kojoj Bog gradi svoju Crkvu. Bog koji je u sebi sama ljubav u vremenu se očituje kao ‘praštanje i milosrđe’. Zborna molitva 26. nedjelje glasi upravo tako: “Bože, ti svoju svemoć očituješ najvećma praštanjem i milosrđem”.

          Svemoć postaje nemoć. Bog je nemoćan ne oprostiti! Ako je Bog takav, pogotovo bi morali biti onda oni koji su ‘nasljedovatelji Kristovi i Božji’, a to su svi vjernici u Pavlovoj zamisli. Praštanje je bit zajednice, ono je cement, vezivno gradivo u kući Božjoj. Praštanje nije znak slabosti, kapitulacija pred grijehom niti suglasnost s njime. Ono je dinamika ljubavi i spasenja. ‘Gdje je izobilovao grijeh, većma je izobilovala milost’ veli se u Poslanici Rimljanima. Praštanje je slavodobiće ljubavi nad grijehom.

          Svaki je čovjek prihvaćen i ljubljen onakav kakav jest, a ne kakav bi morao biti, ili kakvim bi nas neki htjeli vidjeti i imati. Prihvaćeni smo u svojoj elementarnoj slabosti, u svojemu grijehu i sa svojim grijehom. I budući da na ovako božanski način možemo iskusiti ljubav, osposobljeni smo predavati ljubav i praštanje, ljubeći i praštajući. Svatko ima pravo biti onakav kakav jest da bi imao udjela u Božjoj ljubavi i milosrđu. Samo je ljubav sposobna promicati u čovjeku onaj njegov najbolji i najljepši dio.

          Isusova prispodoba nam je ujedno i upozorenje kako je praštanje šansa za svakoga od nas da ga podijeli i podari bližnjemu. Prenijeti na bližnjega kao štafetnu palicu. I kako smo lako u opasnosti da zakažemo! Ako se na mene spustila blaga ruka Božja koja prašta, u što ću ja pretvoriti svoju ruku? U onu koja davi, guši, koja je stisnuta šaka što udara? Ili blaga ruka koja prihvaća i miluje? A veliki znalac čovjekovih dubina, Dostojevski, veli na jednome mjestu: “Ljubav je kao prosjak obilazila svijetom i stajala na tvojim vratima, a ti joj ne otvori. I tu počinje tvoj pakao”.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

Isključenje bez opomene

23. nedjelja kroz godinu A (Mt, 18, 15-20)

Isus nije tražio da se njegovi učenici prvenstveno ravnaju po slovu zakona i po načelima prava. Ispunjavanju zakona Isus pretpostavlja ljubav. A ljubav „sve razumije“. Isus nije slao učenike da ‘opominju’ grešnike i nevjernike, već da naviještaju Radosnu vijest spasenja, slobode, vijest o Božjem beskrajnom milosrđu. Isusov i naš Otac nebeski jest zahtijevan, ali pun je razumijevanja za sve ljudske neuspjele pokušaje da čine dobro. Pun je razumijevanja za stranputice i nikada se ne umara nuditi novu priliku na putu spasenja, i pozivati na taj put. Isus traži da budemo tako savršeni kao naš Otac nebeski.

U tom okviru treba razumjeti i primjenjivati bratsku opomenu. Kad u ponašanju drugoga primijetimo nešto neuredno, Isus ne traži da se udaljimo kao da se ništa nije dogodilo. Isus traži da takvom pristupimo i prekorimo ga. Ali to treba učiniti s ljubavlju koja „sve razumije“, ali naravno sve ne odobrava. Takvim pristupom upoznat ćemo stvarnu muku koja dotičnoga „tjera“ da čini zlo drugomu, a samim tim nanosi štetu i samom sebi. Jer ljudi općenito ne čine zlo tek tako što im se prohtjelo činiti zlo. Redovito to čine jer su tjerani mukom, koje često ni sami nisu svjesni ili s njom ne mogu „stupiti u kontakt“.

Ako „Božjim razumijevanjem“, tj. ljubavlju, priđemo svome bratu koji nas je uvrijedio, koji je učinio nešto što nas je naljutilo, ponizilo, što nas od njega odbija, činimo ono što Krist od nas traži: Zatraži li netko da ideš s njim jednu milju, pođi s njim po potrebi i dvije, idi s njim sve do kuće. Dvije milje mogu označavati dvije godine, dvadeset godina ili cijeli život. Dati prigodu nekome da progovori o svojim problemima, da ih uoči, imenuje, znači objaviti mu Radosnu vijest, dati mu prigodu za nov život. A ta prigoda se ne može dati u naručenom razgovoru, u očitanoj lekciji. Ta se prigoda ne sastoji u podjeli svijeta na bijelo i crno, na dobro i zlo tražeći od drugoga da se opredijeli.

Upravo je velika napast vjernika ovaj šaroliki Božji svijet s bezbroj nijansi podijeliti na svijet svjetla i tame, dobra i zla. Napast je vjernika da, unatoč Isusovoj opomeni da ne sudimo, preuzme ulogu suca. Bratska opomena je prvenstveno prigoda, ili stvaranje prigode da svatko iznese svoje tegobe, svoje muke, svoja razočaranja, svoje praznine i da se tako „rastereti“. Tako životni križ postaje lakšim i podnošljivijim.

Prije svake odluke da nekoga prekorimo moramo se također upitati s kojim se problemom mi sami u sebi borimo. Jer prst kojim upiremo na drugoga često bi zapravo trebalo okrenuti prema samima sebi. „Licemjere, najprije izvadi gredu iz vlastitoga oka, a onda vadi trun iz oka brata svoga!” Ako prije opomene i tijekom opominjanja nismo osjetili teret opominjanja drugoga, naša je opomena odveć „lagana“ i teško će se primiti.

Često opominjemo, prekoravamo jedni druge. No, koliko se pritom služimo Isusovim načinom opomene: najprije nasamo; ako to ne koristi, pred „svjedocima“; a tek potom pred zajednicom (Crkvom). Ako tim putem ne dođemo do cilja, Isus kaže da se prema dotičnom odnosimo kao prema poganinu i cariniku, tj. kao prema onima koji ne pripadaju našoj zajednici ili su od nje otpali.

Prisjetimo se da je i sam Matej koji je zapisao ove Isusove „upute“ za opominjanje bio carinik, a neupitna je njegova pripadnost Crkvi. Isus se i prema drugim brojnim javnim grešnicima odnosio s ljubavlju (nadcarinik Zakej). Isus je često upozoravao da ima prvih (tj. onih koji se smatraju pravednicima) koji će biti posljednji i posljednjih (tj. grešnika) koji će biti prvi. Isus je u brojnim slučajevima pohvalio ponašanje i vjeru pogana, onih koje je njegov narod smatrao bezbošcima (rimski satnik; Kanaanka). Dakle, ni u slučaju kada nas onaj ili oni koje opominjemo ne poslušaju, nismo pozvani da ih odbacimo, već da se prema njima pri-mjereno odnosimo. A svaka Isusova „mjera“ sadrži ljubav.

U Isusovim uputama vrlo je važan redoslijed: prekoriti (1.) sam, (2.) zajedno s dvojicom ili trojicom svjedoka, (3.) pred zajednicom. Drže li se kršćani Učiteljevih „uputa“ o bratskoj opomeni? Promatrajući praksu vlastite Crkve stječe se dojam da je Isusov redoslijed najčešće izokrenut. Prije dozna čitav svijet, ne samo cijela zajednica (Crkva), nego onaj na koga prijekor treba biti upućen. Tako se dotični nađe u obruču prijekornika, u ozračju sudnice i svezan na osuđeničkoj stolici. Dotični praktično s prijekorima (sa svih strana) istovremeno dobiva presudu o izopćenju. Još je gore kad dotični biva osuđen a da mu krivnja nije ni obznanjena, osuđen bez postupka, izopćen (ekskomuniciran) prijezirnim odnosima. Sve je to obavijeno velom šutnje. (I prije Božjega suda biva bačen u „tamnicu“. Time istovremeno i oni koji su mu presudili bivaju osuđeni jer su sudili a nisu smjeli. „Zatvor“ prepun osuđenika! Paklena atmosfera!)

Slične dijabolične učinke (razdor i paklenu atmosferu) imaju prijekori „gorljivih vjernika“ („pravednih“ i „produhovljenih“) upućeni „bezbožnom svijetu“. Dok Isus daje upute za opominjanje članova Crkve (vlastite zajednice vjernika), „gorljivi“ kršćani često svoje prijekore upućuju svijetu izvan Crkve (ili drugim vjerskim zajednicama) optužujući ga za njegovu bezbožnost zbog koje se dotični kršćani osjećaju ugroženima. Takvi prijekori vrlo brzo prerastu u osude a potom i u prokletstva. A sve to je posvemašnja negacija Isusove Radosne vijesti. U biti kršćanskoga života jest priznanje vlastitih grijeha (udaranje u vlastita prsa), a dotični kršćani upiru prstom u grijehe svijeta (udaraju u tuđa prsa). Osim što se na taj način predstavljaju nedužnima (bezgrešnima), zazivaju prokletstvo na svijet kojem zajednički Otac nebeski nikada ne uskraćuje svoj blagoslov. Tko kaže da nema grijeha, kaže sv. Ivan, lažac je i istine ni Duha Božjega nema u njemu. Umjesto (samo)kritike vlastite zajednice, dotični pokreću „križarske vojne“ na „bez-božni“ svijet (premda takav od Boga napušteni svijet ne postoji). Takve „vojne“ nerijetko predvode sami crkveni pastiri.

Kad pritom koji član Crkve digne svoj glas u obranu (Božjega) svijeta, biva na razne načine ušutkivan i praktično izopćivan, tj. smješten u „bez-božni svijet“ kojem su „pravovjerni“ već davno ispisali deklaraciju o prokletstvu umjesto navještaja Isusove Radosne vijesti. Oni koji su na takav način izopćeni vjerojatno su zaslužili izopćenje onako kako ga je zaslužio Učitelj, Isus iz Nazareta, izopćenje iz svoga naroda i svoje vjerničke zajednice. (fbv)

Izvor: https://www.gospa-sinjska.hr