ČITANJA: Dj 2,14.22-23; Ps 16,1-2a.5-11; 1Pt 1,17-21; Lk 24,13-35

Vazmeno vrijeme koje započinje otvorenim grobom može se usporediti s rukama koje su otvorene za primanje darova i milosti. Otvorene ruke vazmenoga vremena ispunjavaju se na na dan Pedesetnice kada su Isusovi učenici silaskom Duha obučeni silom odozgor. U toj sili ono navještaju evanđelje pa tako danas u prvom misnom čitanju apostol Petar kao glasnogovornik Dvanaestorice drži svojim sunarodnjacima Židovima i svima koji borave u Jeruzalemu javni govor u kojem izlaže otajstvo događaja Isusa Krista. Premda im Petar otvoreno spominje kako su upravo oni Isusa razapeli i pogubili, ton govora je pomirben i poticajan. Potpuno je u skladu s Isusovim riječima na križu „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34) i s darom Duha praštanja koji uskrsli Isus daruje svojim učenicima. U tom Duhu Petar poziva sve kojima se obraća da bez obzira na svoje prijašnje stavove povjeruju u uskrslog Isusa. Dar praštanja ne uskraćuje se nikomu tko ga želi primiti. Bog ljubavi objavljuje se svakomu tko želi čuti njegov glas.

U svom javnom govoru apostol Petar uvelike se služi sredstvom koje sadrži javnu Božju objavu svijetu: Svetim Pismom. Gotovo polovica odlomka njegova govora koji se danas čita citat je iz Ps 16,8-11 primjenjen na uskrslog Isusa. Davidova rečenica „Jer mi nećeš ostavit’ dušu u Podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.“ (Ps 16,10), ne može se prema apostolu Petru primijeniti na samog Davida čije je tijelo istrunulo u grobu. Tim riječima David je navijestio uskrsnuće Isusa Krista i tako posvjedočio da je Bog koji govori u Pismima rekao svoju konačnu riječ u svome Sinu.

U drugom čitanju opet nam govori apostol Petar. Pozivajući nas na svet i ćudoredan život on nam istovremeno stavlja pred oči sliku Boga kao Oca i kao Suca. Premda se na prvi mah te dvije slike čine kao dvije suprotnosti, one zapravo jedna drugu osvjetljuju. Božje očinstvo ne označava samo to da sve što postoji ima svoj izvor u Bogu. Božje očinstvo uključuje mnogo dublji odnos zajedništva ljubavi i odgovornosti čiji su kriteriji objavljeni u Pismu i u Kristu. Oni koji Boga nazivaju Ocem ne smiju živjeti ispraznim životom koji im namriješe njihovi oci (usp. 1Pt 1, 18), nego po Božjim zapovijedima i na temelju Kristova odnosa s Ocem.

Krista ljubiti i u nj vjerovati

ČITANJA: Dj 2,42-47; Ps 118,2-4.13-15.22-24; 1Pt 1,3-9; Iv 20,19-31

Opis prve kršćanske zajednice u Djelima apostolskim ističe temeljne vrijednosti kršćanskog društva koje se očituju u zajedništvu materijalnih i duhovnih dobara. Iz konteksta je očito da autor teksta ne govori o nekoj konkretnoj kršćanskoj zajednici nego o tome kakva bi trebala biti svaka kršćanska zajednica. Predmetom je stalnih rasprava koliko se treba doslovno shvatiti to da „bi svi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako je tko trebao“, ali je taj tekst u Crkvi bez sumnje nadahnjivao i još nadahnjuje mnoge oblike života u bratskoj zajednici.

Podatak da su prvi kršćani svakodnevno hrlili u hram govori bez ikakve primisli o njihovoj ukorijenjenosti u židovske oblike pobožnosti, što znači da tekst potječe iz vremena prije raskida između kršćanstva i službenog židovstva. To jasno svjedoči kako su kršćani sami sebe smatrali baštinicima obećanja koja je Bog obećao ocima, a sada ih ispunio u Isusu Kristu.

Lijepa slika koju je kršćanska zajednica uživala u narodu također je idealizirana, ali i ona bez sumnje ukazuje na ulogu koju kršćani trebaju imati kao sol zemlji i svjetlo svijeta. Premda je kršćanska zajednica zajednica grešnika, ona ne smije izgubiti iz vida svoj ideal postojanosti u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvi, jer jedino stremeći prema tom idealu ona postaje mjesto na koje Gospodin okuplja spašenike.

Trebalo je da Isus ustane od mrtvih

ČITANJA: Dj 10,34a.37-43; Ps 118,1-2.16-17.22-23; Kol 3,1-4 (ili: 1Kor 5,6b-8); Iv 20,1-9

Prije tri godine Papina biblijska komisija objavila je dokument „Nadahnuće i istina Svetoga pisma. Riječ koja dolazi od Boga i govori od Bogu da spasi svijet“. U tom dokomentu među ostalim govori se o izazovima tumačanja Božje riječi. Jedan od tih izazova su povijesni problemi, a među njima Uskrsni opisi.

Sva četvorica evanđelista opisuju dan kada je Isusov grob nađen otvoren, a u grobu nije bilo Isusova mrtvoga tijela. Međutim, detalji u opisima nepomirljivo su različiti i nemoguće ih je uskladiti tako da su se baš svi mogli dogoditi točno onako kako je opisano. No činjenica da te razlike postoje u kanonskim evanđeljima i da Crkva nije smatrala potrebnim da ih izbriše već nam sama po sebi sugerira kako ih trebamo čitati. Uskrsni opisi kao i evanđelja u cjelini nisu samo kronologija Isusova života. To su teološki tekstovi u kojima sveti pisci teološki predstavljaju i naviještaju povijesne događaje. Zato Papinska biblijska komisija kaže: „To znači da, dok teološke tvrdnje o Isusu imaju izravnu i normativnu vrijednost, čisto povijesni elementi imaju podređenu funkciju.“ (br. 123). Drugim riječima, evanđelja nam govore više od onoga što se vidi na površini povijesti. Stoga ih je potrebno smjelo čitati sve dublje i dublje kao što je Petar smjelo ušao u otvoreni Isusov grob.

Svečani Isusov ulazak u Jeruzalem

ČITANJA: Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Mt 26,14 – 27,66

Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem dogodio se prvoga dana njegova posljednjeg tjedna. Budući da je Isus svečano ušao u Jeruzalemu jašeći na magaretu poput pobjedonosnoga kralja prvoga dana u tjednu, taj događaj može se shvatiti kao navještaj njegova uskrsnuća koje će se dogoditi sljedećega prvoga dana u tjednu. Na taj način Isusova pobjeda unaprijed je najavljena, ali do nje će doći prošavši kroz muku i smrt. Zato se na Cvjetnicu izvještaj o njegovoj muci i smrti čita s otvorenim pogledom prema njegovu uskrsnuću.

U Evanđelju po Mateju taj izvještaj počinje Judinom izdajom, a završava postavljanjem straže na Isusov grob „da ne bi možda došli njegovi učenici, ukrali ga pa rekli narodu: ‘Uskrsnuo je od mrtvih!’.“ (Mt 27,66). U taj okvir smještena je prava drama u kojoj se na strahovit način očituju različiti Isusovi odnosi, među kojima su posebno bolni trenuci izdaje i zataje sa strane njegovih učenika.

Isusovi protivnici, gotovo bez ikakva truda, nalaze saveznika u jednome od Dvanaestorice, Judi Iškariotskom, iz čijeg života s Isusom i ostalim učenicima do ovoga trenutka nije zabilježen ni jedan značajan detalj. Ne znamo ništa o tome kako je on doživljavao i shvaćao sve ono što je Isus činio i govorio u Galileji i u Jeruzalemu. Možda Isus nije ispunio njegova očekivanja? U kojem se trenutku razočarao? Ako se razočarao, zašto nije jednostavno ostavio Isusa? Zašto ga je izdao onima koji su ga htjeli smaknuti? Mnoga pitanja ostaju otvorena, ali znamo da se Juda u jednom trenutku pokazao voljnim da za trideset srebrenjaka pomogne glavarima Isusa uhvatiti. Iz toga ostaje strašan zaključak da je iz svoga odnosa s Isusom htio izvući kakvu-takvu korist. No kasnije se pokajao i očaju sam sebi oduzeo život.

Božja djela u svijetu

1Sam 16,1b.6-7.10-13a; Ps 23,1-6; Ef 5,8-14; Iv 9,1-41
U jednom televizijskom intervjuu jedan veoma učeni teolog odgovarao je na različita pitanja koja se tiču vjernika i svakoga čovjeka, Crkve i čitavoga ljudskoga društva, prolaznoga zemaljskoga života i vječnoga života nakon smrti. Odgovori su bili lijepo sročeni, tečni, logični i argumentirani. Slušatelji su se mogli diviti i uživati u njegovim riječima. Scena je podsjećala na onaj prizor kada je dvanaestogodišnji Isus u hramu među naučiteljima govorio tako da „svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim.“ (Lk 2,4). Međutim, kad je novinar postavio pitanje o tome kako teologija objašnjava patnju nevinih, uvaženi gost počeo je zamuckivati. Iz njegovih usta nije izišao odgovor koji bi barem malo zadovoljio slušatelje, a kamoli da bi ih oduševio. Zapravo, iz njegovih usta nije izišao nikakav odgovor. Možemo zaključiti zašto: zato jer se odgovor na pitanje patnje nevinih ne može ni dati na teoretskoj razini. Odgovor na patnju nevinih daje se najprije u praksi, koja onda na neki tajanstven način prosvjetljuje i naš razum. Continue reading →

Voda od koje se ne žedni

Izl 17,3-7; Ps 95,1-2.6-9; Rim 5,1-2.5-8; Iv 4,5-42

U Isusovu susretu sa Samarijankom nije čudno samo to što Isus protivno običajima svoga vremena i društevnoga položaja na javnome mjestu razgovara sa ženom, i to sa ženom u najmanju ruku sumnjiva moralna ponašanja, nego i to što on koji od te žene traži piti, na kraju nije popio ni kap vode iz njezina vrča, niti je okusio hrane koju su u gradu kupili i donijeli njegovi učenici. Sve to signalizira da ovaj odlomak trebamo shvatiti na onoj razini u kojoj se hrana i piće odnose više na čovjekove duhovne negoli tjelesne potrebe. Hrana i piće ne služe samo za održanje tjelesnoga života. Hrana i piće imaju svoju moralnu, društvenu, duhovnu i vjersku vrijednost. Postoje naravno i drugi nematerijalni elementi koji su povezani s hranom i pićem, ali nam se četiri nabrojena čine posebno istaknuta u Isusovu susretu sa Samarijankom. Continue reading →

Vjera je put

ČITANJA: Post 12,1-4a; Ps 33,4-5.18-20.22; 2Tim 1,8b-10; Mt 17,1-9

Abrahamova povijest započinje Božjim pozivom: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskoga, u zemlju koju ću ti pokazati.“ (Post 12,1). U nastavku Bog obećava Abrahamu  blagoslov potomstvom u kojem će se blagoslivljati svi narodi. Bog poziva Abrahama da se odvoji od svoga oca kako bi postao ocem mnogih naroda. Očigledno je da očinstvo na koje Bog poziva Abrahama nije samo jedna karika u nizu povezivanja prošlih i budućih naraštaja. Očinstvo na koje Bog poziva Abrahama jest očinstvo u vjeri. Bog Abrahamu obećava i zemlju, ali ta zemlja nije imenovana u pozivu. To je zemlja koju će Bog Abrahamu tek pokazati. Sve dok ne dođe u nju Abraham ne zna koja je to zemlja, gdje se nalazi, kolika je i kako se zove. Stoga, da bi stigao u zemlju obećanja Abraham mora stalno slijediti Božji put. Njegove oči moraju stalno biti uprte u nebo, a uši osluškivati Božji glas. No cilj prema kojemu ide već je na neki način prisutan na putu. Zaputivši se kako mu je Bog rekao, Abraham je već na početku učinio prvi korak vjere koja će mu se uračunati u pravednost (Post 15,6) i već tada postao ocem nebrojenoga potomstva onih koji žive na temelju vjere. Svojim primjerom Abraham je pokazao da vjera nije rezultat, nego proces. Ona se ne ostvaruje u jednom trenutku dovršenog razumskog prosvijetljenja ili emocionalnoga doživljaja. Vjera je put s pouzdanjem u Božje vodstvo.

Sotona kuša Isusa

ČITANJA: Post 2,7-9; 3,1-7; Ps 51,3-4.5-6a.12-14.17; Rim 5,12-19; Mt 4,1-11

Bog je stvorio čovjeka tako što ga je oblikovao od zemlje i udahnuo mu dah života.  Nakon toga dao mu je pouku što je dobro, a što ne.  Što treba jesti da bi živio, a što mu, ako te pojede, donosi smrt. No u odnos između Boga i čovjeka umiješao se napasnik.

Spominjanjem zmije kao napasnika i inicijatora grijeha ističe se činjenica da je zlo nešto što je u povijest čovječanstva unišlo izvana, ali ne bez čovjekova pristanka, u čemu je i korijen njegove vlastite grešnosti.

Zmija u svojoj lukavosti nastupa s pitanjem „Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?“ (Post 3,1), čime očigledno iskrivljuje sliku o Bogu predstavljajući ga kao onoga koji čovjeku samo nešto zabranjuje.

Znakovito je da se zmija obraća ženi, pogotovo zato što ona u slijedu biblijskog pripovijedanja još nije bila stvorena kad je Bog čovjeku – muškarcu – zabranio jesti sa stabla spoznaje dobra i zla (2,17). Činjenica da žena znade odgovoriti zmiji podrazumijeva da je prethodno postojala zdrava komunikacija između žene i njezina muža, koja će u daljnjem tijeku događanja biti poremećena.

Naime, premda je zmija uspjela nagovoriti ženu da usprkos Božjoj zabrani pojede ploda sa stabla spoznaje dobra i zla – što znači da se prvi grijeha sastoji u neposlušnosti i nepovjerenju prema Bogu –  taj čin duboko je poremetio i međusobne odnose prvoga ljudskog para. Jednostavna rečenica „Dade i svome mužu koji bijaše s njom pa je i on jeo“ (Post 3,6b) može na prvi mah izgledati i kao znak zajedništva između Adama i Eve. No, budući da je riječ o neposluhu prema Bogu, učinak je potpuno suprotan. Čovjek i njegova žena koji su dotada mogli jedno pred drugim stajati goli bez stida (usp. Post 2,25), sada se pregačama od smokvina lišća kriju i od Boga i jedno od drugoga. Ono što ističe poveznica misnih čitanja ove nedjelje, jest da u takvom stanju, čovjek ne može spasiti sam sebe, niti drugoga čovjeka. Čovječanstvu je potreban božanski Spasitelj koji će pokazati kako se čovjek može oduprijeti  napasti.

Božji zakon

ČITANJA: Sir 15,15-20; Ps 119,1-2.4-5.17-18.33-34; 1Kor 2,6-10; Mt 5,17-37

Mnogi  pobožni ljudi često se pitaju: Kako mogu doznati Božju volju za svoj život? Što Bog od mene hoće u ovoj ili onoj životnoj situaciji? Koji je životni poziv Bog meni namijenio? Koju ću školu upisati? Je li osoba koju sam upoznao ona prava za zasnivanje braka i obitelji? Trebam li ostati živjeti ovdje gdje jesam ili je bolje da se odselim?

Takva i slična pitanja postavljamo vjerujući da Bog ravna našim životom, i da se nijedna stvar u životu koliko bila velika ili mala ne događa bez njegova znanja.

Pa ipak u mnogi životnim pitanjima put do otkrivanja Božje volje mučan je i nesiguran. Kad u životu donesemo neku odluku, nismo uvijek potpuno sigurni je li ta odluka po Božjoj volji. Dogodi se da nam ta odluka donese nesreću, da u životu doživimo neuspjeh i pomišljamo kako smo pogriješili. Sve to stvarnost je našega života i dok tražimo Božju volju u svojim odlukama čini nam se da je naše traganje bezuspješno.

Stoga nas odlomak iz današnjega evanđelja poziva da traženju Božje volje pristupimo na drugi način i pokazuje nam mjesto gdje je sigurno možemo naći. Isus u svom Govoru na gori kaže: „Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti nego ispuniti.“ Potom slijedi oštra opomena onima koji dokidaju ili umanjuju Božje zapovijedi pod prijetnjom da takvi neće ući u kraljevstvo nebesko. Drugim riječima, takvi neće ispuniti Božju volju da se svi ljudi spase.

Prema tome, kada Isus govor o Božjoj volji, on se poziva na Zakon i Proroke. Proroci su navješćivali radosnu vijest spasenja, a Zakon donosi Božje zapovijedi, koje nisu ništa drugo nego izraz Božje volje. U svojim zapovijedima Bog nam govori što želi od nas i za nas. Zato, ako hoćemo znati Božju volju, poslušajmo njegove zapovijedi.  Isus kaže kako će onaj koji ih bude vršio i druge učio Božjim zapovijedima biti velik u kraljevstvu nebeskom. Pri tome Isus govori ponajprije o sebi, jer je on najveći vršitelj i učitelj Božje volje.

Postojali su u Isusovo vrijeme i drugi učitelji od kojih se ovdje spominju pismoznanci i farizeji. Ali u njihovu poučavanju očito je nešto nedostajalo, jer Isus kaže svojim učenicima da njihova pravednost treba biti veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja. Koja je to veća pravednost može se spoznati samo ako se promotri kako Isus tumači Božje zapovijedi. Na jednom mjestu u Evanđelju po Ivanu Isus kaže: „Moj nauk nije moj, nego onoga koji me posla“ (Iv 7,17), a na drugom: „Ja govorim što vidjeh kod Oca“ (Iv 8,38). U tome je razlika između pismoznanaca i farizeja s jedne strane i Isusa s druge. Dok pismoznanci i farizeji iznosi svoj nauk o Božjim zapovijedima, Isus iznosi ono što je sam Bog htio reći u svojim zapovijedima.

U današnjem odlomku Isus na Božji način govori o nekoliko zapovijedi.  Zadržat ćemo se na dvjema: „Ne ubij!“ i „Ne čini preljuba!“.

Kratku zapovijed „Ne ubij!“ pismoznanci i farizeji očito su tumačili u najužem smislu riječi pa Isus produbljuje i proširuje njezino značenje. Zapovijed „ne ubij“ ne može se , naime, svesti na fizičko ubojstvo. Ako se u pravnom sustavu, tj. na sudu, samo počinjeno fizičko ubojstvo tretira kao ubojstvo, u stvarnosti je  ubojstvo puni širi pojam. To je svako uništenje komunikacije  i zajedništva među ljudima. Ako nekomu kažemo „glupane!“ ili „luđače?“ mi smo ubili komunikaciju s takvom osobom. Ako smo se nekim posvadili, nanijeli mu nepravdu i štetu, mi smo ga na neki način ubili. Ubojstvo je potpuno isključenje druge osobe iz svoga života, a to isključenje nije po Božjoj volji. Stoga čovjek ne može odavati Bogu istinsko štovanje, ako iz svoga zajedništva s Bogom isključuje druge ljude. Ne može se prinijeti dar na žrtvenik i omiljeti Bogu, ako ne nastojim urediti svoje odnose s bližnjim.