Bdijte i molite

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina C
ČITANJA: Jr 33,14-16; Ps 25,4bc-5.8-10.14; 1Sol 3,12 – 4,2; Lk 21,25-28.34-36

Na prvu nedjelju došašća nastavljamo u crkvi slušati biblijske odlomke koji govore o drugom Kristovu dolasku. U prvom čitanju iz proroka Jeremije govori se o Davidovu izdanku koji će uspostaviti konačnu pravdu. Kao kršćani možemo taj tekst čitati već i u odnosu na Kristov prvi dolazak, to jest njegovo utjelovljenje i čitav njegov zemaljski život u kojem je propovijedao blizinu Kraljevstva Božjega. No konačna pravda nastupa s njegovim drugim dolaskom kada će kako to kaže evanđelist Luka doći na oblacima nebeskim, a mi se trebamo truditi da mognemo uzdignute glave stati pred njega.

Kako ćemo to postići objašnjeno je već u otpjevnom psalmu (Ps 25) gdje molimo Gospodina da nam pokaže svoje putove. Naime, glavna tema ovoga psalma su putovi Božji koji vode prema istini i ljubavi. Psalmist okružen neprijateljskim ambijentom moli za spoznaju pravoga puta koji se otkriva poniznima i malenima. Treba primijetiti da tu nije riječ o spoznaji koja bi se postigla nekim iznenadnim i nadnaravnim prosvjetljenjem, nego o spoznaji koja se stječe učenjem. Do spoznaje Božjih putova, to jest njegove volje, dolazi se učenjem i vršenjem njegovih zapovijedi koje su nam objavljene u Svetome pismu.

U drugom čitanju iz Prve poslanice Solunjanima apostol Pavao predstavlja drugi Kristov dolazak kao uporišnu točku za mjerilo ispravnog života. U obliku molitve Pavao potiče Solunjane na međusobnu ljubav i unutar zajednice i u odnosu prema vani, to jest prema svim ljudima. Kao primjer takve ljubavi navodi svoju ljubav prema njima, Solunjanima, koje je poučio i dao im zapovijedi po kojima trebaju živjeti da bi ugodili Bogu. O čemu se radi Pavao je naveo prethodno u 2,1-13 gdje govori o svome propovijedanju evanđelja koje nije bilo samo prenošenje informacija, nego predanje samoga sebe iz ljubavi. Ta njegova ljubav živi je primjer suobličenosti Kristu na koju, bez lažne skromnosti, Pavao potiče Solunjane kako bi se o Kristovu dolasku pridružili procesiji svetih. Izraz „o Dolasku Gospodina našega Isusa Krista i svih svetih njegovi s njime“ treba, naime čitati u svjetlu Pavlova tumačenja uskrsnuća mrtvih u 5,13-18 gdje kaže kako „mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli.“ (5,15). Proces uključenja u zajedništvo s Kristom o njegovu dolasku na neki način poštuje kronološku razliku i slijed ljudskih naraštaja. Ali kriterij toga uključenja nije kronos, vrijeme koje nepovratno prolazi, nego dobro iskorišteni kairos, vrijeme ispunjeno življenjem prema evanđelju. Kao i sam Krist, tako i njegov apostol Pavao podsjeća nas da vrijeme ne trebamo mjeriti, nego ga trebamo ispuniti.

Konačno, evanđelje današnje nedjelje sastoji se od dva odlomka Isusove eshatološke besjede prema Evanđelju po Luki (21,25-28. 34-36) koju smo već slušali kroz protekli tjedan.

U prvom odlomku opisuju se kozmički znakovi koji će prethoditi svršetku svijeta i Dolasku Sina Čovječjega. Ti znakovi obilježeni su efektom straha i tjeskobe koju će izazivati kod ljudi. Poslije tih znakova dolazi Sin Čovječji koji je iznad svih sila. Stoga je zaključak ovoga odlomka, unatoč strahoti znakova koji će se događati, veoma optimističan. U tom smislu evanđelist Luka u Isusovoj eshatološkoj besjedi bilježi jedan detalj koji ne nalazimo kod ostalih sinoptika. Naime, Isus svoje učenike poziva da u svim tim događajima budu uzdignute glave. Za razliku oni koji će izdisati od onoga što prijeti svijetu, Isusovi učenici i u strahotama ovoga svijeta svoj pogled usmjeruju prema Onomu koji dolazi s velikom moći i slavom.

U drugom odlomku Isus donosi konkretne opomene s obzirom na stvari kojih se učenici trebaju čuvati. To su s jedne strane proždrljivost i pijanstvo, a s druge strane životne brige. I jedno i drugo može čovjeku prouzrokovati zaborav Boga i zamračiti pogled prema budućem dolasku Sinu Čovječjeg. Stoga učenici trebaju bdjeti i moliti. To povezivanje budnosti s molitvom opet je Lukina specifičnost koja određuje narav i kvalitetu same budnosti. Naime, nakon opomena o proždrljivosti i pijanstvu, budnost o kojoj se odmah zatim govori jasno se odnosi na disciplinu i kontrolu nad tjelesnim nagonima. Budući da se takva budnost može ostvarivati i iz nereligioznih pobuda, Lukino povezivanje budnosti s molitvom ističe da se radi o stavu neprestane okrenutosti Bogu. Bdjeti i moliti znači biti u stalnoj pripravnosti za izravan susret sa Sinom Čovječjim. Oni koji imaju takav stav prema drugom Kristovu dolasku bit će sačuvani od svih nevolja i tjeskoba koje će zadesiti one koji u proždrljivosti, pijanstvu i životnim brigama nemaju vremena posvetiti se budnosti i molitvi.

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: https://www.mir.hr/

Isusovo kraljevstvo istine

ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA

ČITANJA: Dn 7, 13-14; Ps 93, 1-2.5; Otk 1, 5-8; Iv 18, 33b-37

U procesu protiv Isusa pred rimskim upraviteljem Pilatom odvija se dijalog u kojem Pilat među ostalim pita Isusa je li on židovski kralj. Isus na to pitanje ne odgovara izravno, nego postavlja protupitanje. To Isus redovito čini kad mu netko postavlja pitanje na koje ne traži drukčiji odgovor od onoga koji već ima. Pilatu je, naime, dobro poznat Isusov slučaj. On zna da je optužba kako se Isus pravi kraljem lažna i da se tu radi o školskom primjeru zlobne zamjene teza. Isus koji uopće nije htio biti politički mesija i obnoviti Davidovo kraljevstvo tako da svrgne rimsku vlast u svojoj domovini, optužen je da buni narod i da se praveći kraljem protivi rimskom caru. Ali jedino takva optužba imala je smisla kod rimskog upravitelja, jer se Rimljani u načelu nisu miješali u židovska vjerska pitanja.Onima kojima je cilj smaknuti Isusa nije važno što je optužba lažna.

U takvom spletu laži svojim protupitanjem „Govoriš li to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?“ Isus upućuje Pilata na put osobnog i oslobođenog traženja istine. Isus poznaje Pilatovu plahu dušu. Zna u kakvu se procijepu nalazi i ohrabruje ga da se ponaša sukladno vlastitom uvjerenju. Čini se da u početku to i uspijeva jer svoje pitanje „Ti li si židovski kralj?“ Pilat preoblikujeu pitanje „Što si učinio?“.

Time se otvara se prostor u kojem Isus govori o istinskoj naravi svoga kraljevstva. Isus jest kralj, ali njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Kraljevi ovoga svijeta u biti su lažni kraljevi, jer njihova vlast ovisi o drugim ljudima ili stvarima: o narodu, vojsci, politici, ekonomskoj moći, itd. Oni nisu kraljevi sami po sebi i njihova su prijestolja stalno uzdrmana. Isusovo kraljevstvo nije takvo. Ono ne ovisi ni o drugim ljudima ni o procesima koji se događaju u ovome svijetu. Isusovo kraljevstvo jest istinsko, a njegovo kraljevanje svjedočenje istine.

Zanimljivo je to Isusovo povezivanje kraljevstva i istine, pogotovo ako nam je poznata etimologija grčke riječi za istinu, a ona glasi aletheia. Naime, riječ aletheia, ako bismo je doslovno preveli značila bi odsutnost zaborava i to u smislu odsutnosti namjernog zaborava ili skrivanja činjenica. Prema tome, istina se ne može svesti na predmet spoznaje. Ona se ne može poistovjetiti sa znanjem. Ako se istina spozna na razumskoj razini, ali se skriva, zanemaruje i ignorira u životu, onda je to najveća laž. Čovjek može bez krivnje živjeti u zabludi i neznanju zbog toga što ne poznaje činjenice. Ali ako ih upozna, a ne prihvati, živi u laži i život mu postaje laž. Od takvoga lažnog života Isus je htio spasiti Pilata i zato mu govori o svome kraljevanju kao o svjedočenju istine. Znamo da na kraju Pilat nije smogao hrabrosti prihvatiti istinu, te je u povijesti ostao poznat kao lik koji se pritiješnjen između laži i istine priklonio laži jer je na taj način htio sačuvati svoju vlast. A zapravo je nije ni imao. Njegova vlast ovisila je o caru te mu Židovi kasnije prijete baš time da će, ako pusti Isusa koji se tobože caru protivi, izgubiti carevo prijateljstvo. Ne prihvaćajući istinu Pilat ne živi samo u laži nego i u istinskom strahu. Tako je sa svakim tko živi u laži. Stalno se boji da će se razotkriti istina.

U nastavku dijaloga, koji se izostavlja u odlomku današnjeg evanđelja, Pilat postavlja Isusu još jedno pitanje. Pita ga „Što je istina?“ i ne sačekavši Isusov odgovor odmah izlazi pred Židove i svjedoči da na Isusu ne nalazi nikakve krivice. U jednom trenutku opet se učinilo da je Pilat uspio pobijediti svoj strah. Na koncu je ipak pokleknuo pod pritiskom mase, ali je dao na Isusovu križu napisati natpis „Isus Nazarećanin, kralj židovski“ i u tom je ostao nepokolebljiv.

Međutim, to ipak nije bila sva istina. Nazvavši Isusa židovskim kraljem Pilat kao da se htio osloboditi tereta odgovornosti za istinu koju mu je Isus otvoreno rekao riječima „moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta“. Isus nije kralj jednoga naroda ili zemlje. On je istinski kralj svega stvorenja.

Svoje svjedočanstvo za istinu Isus je zapečatio mukom, smrću i uskrsnućem. U kraljevstvima ovoga svijeta istina je često namjerno zaboravljena te je u svjedočenju istine potrebno ući u dijalog i s onim ljudima koji više vole tamu od svjetla. Taj dijalog zna biti dramatičan, mučan i ponekad se čini besplodnim. Međutim, Isusovo kraljevsko svjedočanstvo uči nas se da se istine i za istinu ne treba bojati. Tko je od istine, sluša njegov glas.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: https://www.mir.hr/

Nadbiskup Puljić predvodio slavlje u Nacionalnom svetištu sv. Nikole Tavelića u Šibeniku

U Nacionalnom svetištu sv. Nikole Tavelića u Šibeniku na svečev blagdan, 14. studenoga, svečano euharistijsko slavlje predvodio je predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

U koncelebraciji je uz desetak svećenika, bio i domaći biskup Tomislav Rogić, te vikar Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Tomislav Glavnik.

Riječ dobrodošlice uputio je biskup Rogić, a uvodeći u slavlje nadbiskup Puljić podsjetio je kako danas po pozivu pape Franje obilježavamo i 5. svjetski dan siromaha. Posebno je ukazao na završetak Papine poruke, u kojoj piše kako se „siromahe ne broji, nego grli. To je poziv i nama da zagrlimo sve siromahe u našoj sredini, našem narodu i cijelom svijetu, da ih Bogu preporučimo, i da učinimo štogod za njih kako bi bili što manje siromašni“.

Na početku homilije nadbiskup Puljić osvrnuo se na sam čin kanonizacije sv. Nikole Tavelića i tadašnje okolnosti, koji nisu mogle spriječiti veliki broj hrvatskih hodočasnika iz domovine i iseljeništva da ispune baziliku Sv. Petra. 

Uz pitanje „što nam poručuje naš fra Nikola, višegodišnji misionar u Bosni i mučenik iz Jeruzalema“, propovjednik je dodao još jedno pitanje „koliko je uopće tema mučeništva danas prihvatljiva suvremenom čovjeku, posebice iz tako dalekih vremena?“ Podsjetio je kako Crkva temu mučeništva obrađuje temeljito i s poštovanjem, a tek onda donosi prosudbeni pravorijek. Polazi od uvjerenja da je mučeništvo i milost i osobiti Božji dar, ne samo onima koji podnesu mučeništvo, već i drugima koji su s njime povezani krvlju, rodom, jezikom, službom ili poznanstvom, kao i svima koji im se obraćaju, te zagovor i pomoć traže. 

Nadalje, ukazao je na činjenicu da je veliki broj naših katedrala uz obalu kao i župnih crkava posvećen mučenicima. „Oni toliko srasli s mjestom gdje ih se časti da je nemoguće zamisliti ni prošlost, a ni sadašnjost bez njih. Pokušajte npr. odstraniti sv. Jakova ili sv. Nikolu iz ovoga Krešimirova grada, iz njegove kulture, arhiva, umjetnosti i graditeljstva, što bi ostalo od grada kojega „ne štite ni visoke zidine ni more koje ga okružuje, već zaštita njegova moćnoga Gospodara“ čija je slika uklesana u kamenu zidina. To nije moguće ni zamisliti“, rekao je nadbiskup Puljić, te dodao kako su mučenici vjernicima bili nadahnuće kroz stoljeća, a nadati se da će nastaviti to biti i u vremenima koja nadolaze, usprkos problematičnim znakovima nevjere i vjerske ravnodušnosti s kojom se sve više susrećemo. 

U homiliji se nadbiskup Puljić kratko osvrnuo i na misna čitanja koja govore o prirodnom kraju u prirodi i u kalendaru. „Danijel nas podsjeća, ne da nas zastraši, nego da nas opomene kako prolazi obličje ovoga svijeta koje je omeđeno i vremenom i prostorom. Slušajući i gledajući potresne vijesti iz dana u dan o prirodnim katastrofama (poplave, požari i potresi), o ratovima i terorističkim napadima diljem kugle zemaljske, o poremećaju klimatskih promjena, imamo dojam kako je Danijelovo  proroštvo i Isusova najava o ‘velikim nevoljama’ već na djelu. Nitko se više ne osjeća sigurnim ni u autu kojim se vozi, ni u zrakoplovu kojim leti, kao ni u autobusu ili podzemnoj željeznici kojom svaki dan putuje. Strah je zavladao posvuda: na trgovima gdje su se ljudi okupljali, družili, trgovali i pjevali. Pa i duhovna središta kao zakloni naših duša, crkve, svetišta i hodočasnička mjesta pomalo su ugroženi suvremenom pandemijom kojoj se kraj ne nazire. Nigdje nema potpunog mira, ni sigurnosti. A budućnost nije predvidiva“, rekao je propovjednik, te naglasio kako su to teme o kojima je prikladno razmišljati upravo sada kad crkvena godina ide kraju i u prirodi i u kalendaru. 

Upozorio je, kako ljudi različito reagiraju na taj navještaj: jednu su indiferentni, a drugi sigurni da se ništa neće dogoditi i žele živjeti i uživati u svome životu danas, i nije ih briga za sutra. U tom kontekstu posvijestio je kako i mnogi kršćani nisu dosljedni. „Dođu u crkvu, ali čim iziđu sve zaborave i ništa u životu ne mijenjaju. Što su čuli na jedno uho izašlo je na drugo. Ima ih koji su u stalnom strahu i panici, neopušteni, nesigurni, u iščekivanju katastrofe. Nevolje koje se događaju u svijetu u tome ih podržavaju. Takvi stalno trče za nekim čudesnim događajima, najavljuju propast i u svemu vide znakove konačnih vremena“. No, pravi kršćanin je realan. „Ukorijenjen u vjeri, evanđelju, sakramentima i u Crkvi. On vjeruje Isusu koji će ponovno doći i prosuditi djela svakoga i koji poziva svoje učenike neka odgovorno žive. Jer, život je škola u kojoj ima mogućnost popravnih ispita. Ali, onaj zadnji dan kad se polaže ispit zrelosti, nema ponavljanja. To je definitivni dan Suda. No, za kršćana to nije dan straha, nego dan Očeve ljubavi i pravednosti“.

Posebice se večeras obraćamo našem prvom proglašenom svecu i mučeniku, svetom Nikoli, koji je osjetio u vlastitom tijelu dramu borbe dobra i zla, neka i dalje bdije nad nama svojim nebeskim zagovorom i štiti nas! Molimo i našu Gospu Velikoga Krsnoga Zavjeta. Gospa je, naime, bila i ostala „nada naša i svijetla zora spasenja”. Stoga je molimo neka po njezinu zagovoru u našem narodu i našoj Domovini vlada vrijeme blagoslovljenog i trajnog mira u istini i ljubavi. A mučeništvo svetoga Nikole i njegovih kolega, kao i svih drugih Božjih svjedoka kroz stoljeća, smatramo velikim Božjim darom Crkvi i narodu kojem su pripadali.  Ne samo njima kojima je Gospodin udijelio snagu da podnesu mučeništvo, nego i svima koji su s njima povezani, krvlju, rodom, jezikom i poznanstvom, kao i crkvenom pripadnošću. Svaki mučenik je naš mučenik, mučenik Crkve, ponos i radost velikoga dara koje je Bog udijelio svojoj Crkvi, zaključio je nadbiskup Puljić, te pozvao okupljene vjernike da se svi zajedno zazovu hrvatske mučenike, svece i blaženike da nas prate svojim blagoslovom, naklonošću i zaštitom.

Na kraju euharistijskoga slavlja riječ zahvale uputio je rektor svetišta fra Ivan Bradarić, te je predvoditelju slavlja darovao monografiju „Sveti budite“, kao podsjetnik na veliki jubilej 50 godina kanonizacije sv. Nikole Tavelića kojega je i nadbiskup Puljić bio dionikom.

Pjevanje su predvodili „Pivači sv. Jakova“. U slavlju su posluživali redovnički i svećenički kandidati Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca i bogoslovi Šibenske biskupije.

Prenijeto s: https://ika.hkm.hr/

Približilo se kraljevstvo Božje

TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU – B

ČITANJA: Dn 12,1-3; Ps 16,5.8-11; Heb 10,11-14.18; Mk 13,24-32

Čitajući odlomak iz Evanđelja po Marku koji govori o tome što će se dogoditi „u one dane“, a pri čemu se očito misli na kraj ovoga svijeta, zanimljivo je upitati se kako su te riječi zvučale u ušima prvih slušatelja i čitatelja. Ako znamo da je Evanđelje po Marku nastalo u Rimu i bilo kao prvim čitateljima upućeno članovima rimske kršćanske zajednice, onda znamo da se radi o ambijentu u kojem se smatralo da su nebeska tijela, sunce, mjesec i zvijezde, obdareni božanskim moćima, ili su pak prava božanstva. Općepoznato je da i danas planete nose imena rimskih poganskih bogova: Jupiter, Mars, Saturn itd., a znamo da je u vrijeme blizu nastanka Markova evanđelja rimski car Neron, jedan od poznatijih progonitelja kršćana, dao u svojoj palači izgraditi kip koji ga je predstavljao kao boga – Sunce.
U tom smislu Isusove riječi “sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati“ ne odnose se samo na kozmičku katastrofu koja će uništiti zemlju, nego još više na uništenje lažnih bogova za koje se čini da vladaju svijetom.
Da aktualiziramo. Svakodnevno slušamo o teorijama zavjere raznih misterioznih svjetskih centara moći koji stoje iza mnogih aktualnih ratova i njihovih posljedica, te drugih gospodarskih, socijalnih i moralnih katastrofa. Eto, sve takve sile kojih se ljudi boje pokazat će se lažnima i propast će u dan kad se pojavi Sin čovječji, to jest Isus Krist, s istinskom slavom i moći.
Zanimljivo je kako u najavi svoga drugoga, eshatološkoga, dolaska Isus s jedne strane za sebe koristi naziv Sin čovječji, a s druge govori o dolasku na oblacima. Na taj način istovremeno je predstavljen njegov i ljudski i božanski identitet koji će biti prepoznatljiv svima koji će ga ugledati. Drugim riječima, svi će u njemu prepoznati jedinu božju istinu o čovjeku i za čovjeka. Svako će se ljudsko djelo mjeriti u odnosu na Isusa Krista i svi će njegovi izabranici sa svih krajeva svijeta biti skupljeni oko njega.
Pitanje tko su ti izabranici, jedno je od pitanja koji često muče čitatelje i možda će se tko za sebe zabrinuti spada li među te izabranike. Odgovoriti na to pitanje ipak nije teško. Premda riječ „izabranici“ stoji u pasivnom obliku, u kontekstu čitavog evanđelja jasno je da se u biti radi o onima koji aktivno izabiru Isusa Krista za svoga Spasitelja. U užem kontekstu to se može zaključiti i iz slike  odnosno glasnika, koji sabiru izabranike. A kako će drukčije glasnici sabirati one kojima su poslani nego pozivom, to jest Isusovim riječima koje neće uminuti ni kad uminu nebo i zemlja. Prema tome oko Sina čovječjega sabiru se oni koji se odazivaju njegovu pozivu i koji su poslušni njegovima riječima.
Zanimljivo je također kako Isus ovdje ništa ne govori o onima koji neće pristupiti zajednici njegovih izabranika. Što možemo zaključiti iz toga? Vjerojatno to da je ovaj Isusov navještaj još uvijek otvoren poziv koji svakom čovjeku daje priliku da se na njega odazove.
Isto tako otvoreno je i pitanje kad će se sve to konačno dogoditi. Čudno je da Isus kaže kako ni Sin, to jest on sam, ne zna ni dana ni časa. Međutim, navodeći primjer smokve koja propupa i tako svi znaju da je ljeto blizu, on jasno podsjeća na dva bitna elementa svoga propovijedanja izražena na početku njegova javnog djelovanja. Radi se o rečenici „Ispunilo se vrijeme. Približilo se Kraljevstvo Božje“ (Mk 1,15). Prema onome što se događa u svijetu svaki bi čovjek koji vjeruje Isusovu evanđelju trebao biti sposoban u svome vremenu razlikovati pravoga Boga od lažnih bogova i prepoznati istinsku snagu Božjega kraljevstva koje se doduše s mukom probija, ali na kraju pobjeđuje sve propadljive sile ovoga svijeta.
A neznanje dana i časa u pozitivnom ozračju navještaja Kristova drugoga dolaska kao događaja konačne pobjede dobra nad zlom u potpunom je skladu s time da se navještaj radosne vijesti ne povezuje s mjerenjem nego s puninom vremena. Praktična primjena te teološke misli također je jednostavna. Bez obzira na to koliko će još ljudskih naraštaja kročiti ovom zemljom svatko ima na raspolaganju samo ono vrijeme koje mu je dano. To, odnosno, ovo vrijeme jest vrijeme u kojem nam Isus preko svojih anđela/glasnika govori kako ćemo se pribrojiti među njegove izabranike.

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: http://www.mir.hr/

U Isusu Kristu Bog nam ne daje od svoga suviška nego nam daje samoga sebe

TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU – B

ČITANJA: 1Kr 17,10-16; Ps 146,6c-10; Heb 9,24-28; Mk 12,38-44

Isusove oštre riječi o pismoznancima u današnjem odlomku iz evanđelja po Marku ne možemo ispravno shvatiti ako se ne prisjetimo da samo nekoliko redaka prije isti Isus pohvaljuje jednoga pismoznanca i kaže mu „Nisi daleko od Kraljevstva Božjega:“ (Mk 12,34). Radi se o pismoznancu koji je pitao Isusa koja je prva zapovijed od sviju, a kad je Isus odgovorio da je to ljubav prema Bogu i bližnjemu, pismoznanac je među ostalim uskliknuo da je to „više nego sve paljenice i žrtve“ (Mk 12,33).

Važno se sjetiti toga razgovora, jer u tom kontekstu shvaćamo da Isus ne stavlja sve pismoznance u isti koš. On ne upozorava ljude da se čuvaju svih pismoznanaca nego onih „koji rado idu u dugim haljina, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava.“ Naveli smo sve loše karakteristike onih pismoznanaca kojih se prema Isusovim riječima treba čuvati. Ali ključ za razumijevanje čitave poruke nalazi se već u prvoj slici, tj. u pismoznancima koji rado idu u dugim haljinama.

Duga haljina sama po sebi inače nije ništa loše. Dapače, radi se o odjeći koju nose učene osobe vrijedne časti i poštovanja. I sam Isus kao učitelj nosio je dugu haljinu. O tome svjedoči slučaj žene koja je bolovala od krvarenja i ozdravila samo zato što se puna vjere u mnoštvu dotakla njegove odjeće (Mk 5,27-28). Prema tome, problem nije u dugoj haljini nego u tome kako se pismoznanac u njoj i prema njoj ponaša.

Iz Isusovih riječi jasno proizlazi da se radi o pismoznancima koji vole okolo hodati u dugim haljinama, a nisu spremni kada je to potrebno ‘opasati svoje bokove’, ili podijeliti svoju odjeću sa siromasima. Drugim riječima, radi se o pismoznancima koji govore, a ne čine. Duga haljina, koliko god bila časna, nije praktična za fizički posao. Stoga, kad se prelazi s riječi na djela treba je podignuti ili zamijeniti drugom odjećom. Pismoznanci o kojima Isus ovdje govori to ne čine. Lijeni su da bi se presvukli i učinili bilo kakav posao na korist bližnjemu. A u svojoj tobožnjoj učenosti nisu naučili najvažnije: biti ponizan. To je utoliko gore što u svoje sebične svrhe zloupotrebljavaju molitvu i iskorištavaju (Isus kaže još oštrije: proždiru) kuće udovičke, to jest slabe, nezaštićene i, barem u ovom slučaju, lakovjerne osobe.

Nasuprot tom lošem primjeru kojeg treba odbaciti, Isus pokazuje i jedan dobar primjer koji treba nasljedovati. Radi se o udovici koja je u hramsku riznicu ubacila količinski manje novca od bogataša koji su upadno ubacivali mnogo, ali je ona ubacila više od njih jer je ubacila sve što je imala. Oni su pak ubacivali od svog suviška. U Isusovo vrijeme udovica je bila primjer siromašne i nezaštićene osobe, kao i u vrijeme proroka Ilije kojega je ugostila siromašna udovica u Sarfati. No često su upravo takve osobe primjer velikodušnosti i vjere.

Imamo doduše u Starom zavjetu nekoliko primjera i udovica koje su predstavljene i pohvaljene kao poduzetne žene. To su primjerice Tamara iz doba patrijarha i Ruta iz doba Sudaca koja se ušle i u Isusovo rodoslovlje, ili sveta udovica Judita koja je svojom domišljatošću spasila čitav narod od neprijateljske opsade. Ali ovdje se ipak radi o siromašnoj udovici kojoj nije spomenuto ni ime. Pojavljuje se kao kakva sporedna uloga u nekoj predstavi. Međutim, njezino kratko pojavljivanje nije ostalo neprimijećeno. Prvi ju je primijetio i pohvalio Isus. Ne znamo hvali li je Isus više zbog njezine darežljivosti ili zbog njezina pouzdanja, ali svako je ne hvali zbog njezine poduzetnosti. Ubacivši sav svoj žitak u hramsku riznicu, ona je postala još siromašnija i ovisnija o pomoći drugih.

Međutim, i ovaj odlomak iz evanđelja postaje jasniji kad ga promatramo u njegovu kontekstu. Nije nevažno što je primjer ove udovice posljednja Isusova pouka učenicima u hramu nekoliko dana prije nego što će podnijeti muku, biti ubijen i treći dan uskrsnuti.

Nakon što je udovica u hramsku riznicu ubacila sve što je imala, Isus izlazi iz hrama i s Maslinske gore govori svojim učenicima o njegovu uništenju. U tom kontekstu dva udovičina novčića dobivaju dodanu vrijednost. Na prvi pogled ispada da je novac uložila u nešto neisplativo, ali na kraju ovim svojim jednim jedinim činom ona je izrazila srž Isusova naučavanja:  U Isusu Kristu Bog nam ne daje od svoga suviška nego nam daje samoga sebe.

Kao ni pismoznanac koji je priznao kako ljubav prema Bogu i bližnjemu vrijedi više nego sve žrtve i paljenice, tako ni ova udovica nije daleko od Kraljevstva Božjega. Daleko su pismoznanci koji su se prilijepili na svoje duge haljine.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/

SVI SVETI – GODINA B

Otk 7,2-4.9-14; Ps 24,1-6; 1Iv 3,1-3; Mt 5,1-12a

Obećanje i poticaj

Zasluženo priznanje za već učinjeno i obećanje nagrade za ono što tek treba učiniti za čovjeka su uvijek jači poticaji od strogih zapovijedi i propisa. Isus ljude nikad ne suočava s teškim moralnim zahtjevima, a da im prije nije zajamčio Božju dobrotu i ljubav. Evanđelist Matej je to dobro shvatio i zato je na početak velikog Govora na gori, prije vrlo zahtjevnih Isusovih riječi, stavio Blaženstva (Mt 5,1-12) kao veliko priznanje i obećanje, koje onda samo po sebi postaje i snažan poticaj i nadahnuće da bude ostvareno u životu. Blaženstva su u isto vrijeme i veliko priznanje onima koji su se odlučili slijediti Isusa i još veće obećanje, ako ustraju u kušnjama koje će doći. Upravo zato Blaženstva su i najbolje nadahnuće za predan kršćanski život.

Pročitaj više

NAJVEĆA ŽIVOTNA ZAPOVIJED

31. nedjelja kroz godinu B: Pnz 6,2-6; Heb 7,23-28; Mk 12,28-b-34

            Knjiga Ponovljenog zakona zbirka je propisa i zakona u kojima se u kružnim potezima kuša neprestance cijeli izabrani narod uvijek iznova suočiti s bitnim odrednicama svoje dramatične povijesti. Ni manje ni više naći ćemo u Starom zavjetu 248 zapovijedi, naredaba, i 365 zabrana. Činiti i ne činiti, morati učiniti, i ne smjeti činiti. Nije to sitničarenje, nego svijest i izričaj koliko je život i ozbiljan i kompliciran, koliko mora vjera prožimati čovjekov svagdan kako  bi život pojedinca, u obitelji ali i narodu bio blagoslovljen i imao sretan ishod.

            Narod kao cjelina mora upoznati smisao i posljedice svega onoga što je Bog učinio kroz cjelokupnu povijest za taj narod, i s tih motrišta sagledavati smisao svog posebnog izabranja i poziva. Opasnosti u novom okružju su velike. Zavodljivost poganskih božanstava je na svakom koraku prisutna, i zato neprestani refren, kao u Ravelovu ‘Boleru’, do maničke neizdrživosti i za najgluše uho: ‘Čuj, Izraele! Šema, Israel! Gospodin Bog tvoj, jedini je i jedincati Bog. Drugih bogova nema uz Jahvu. Upravo te riječi ponavlja svaki pravovjerni Židov do dana današnjeg kao svoju svakodnevnu molitvu, poput našega trokratnog ‘Angelusa’.          

            S istim problemom najvažnije i najveće zapovijedi suočio se i Isus. Pročitamo li onako navlas 12. poglavlje Markova Evanđelja, zamijetit ćemo da Isusovim protivnicima uopće nije ni stalo do pravih odgovora niti do egzistencijalnog odnosa prema Bogu. Sve Isusove protivnike u Jeruzalemu muči jedna misao i problem, kako naime uhvatiti Isusa u riječi, u klopku, jer je u pozadini svih pitanja i nastale problematike nepodnošljivost i mržnja Isusovih protivnika.

            Zato je potrebno veliko i široko srce, kakvo bijaše Isusovo, pa da čovjek u miru i staloženo, trijezno i hladne glave,  odgovara na smicalice i izazove, s onom bistrinom i jasnoćom, makar u današnjem evanđelju Isus pismoznanca hvali zbog njegova otvorena stav. Jer kad znaš da se oko tebe omča steže, da ti predstoji samo nekoliko dana i svršetak na Golgoti, onda su Isusovi odgovori tim više zapanjujući. Isus svodi sve zapovijedi i zabrane  na samo dvije riječi:  Bog i bližnji!  Sve se usmjeruje na ta subjekta, ne objekta. 

            Što hoće Isus navođenjem odgovora iz knjige Ponovljenog zakona? Želi samo reći: Slijedi glas svoje savjesti, svog srca. Slijedi onaj kompas koji ti je usađen u srce i pamet samim time što si Božja slika. Nosiš na sebi Božji code, autogram, potpis i svojim životom samo trebaš dopisivati ono što je započeo Bog stvarajući te i šaljući te na svijet.

            Jer već cjelokupno stvorenje na svoj način stvara prekrasnu harmoničnu simfoniju koja se stapa u veličajnu pjesmu stvorova, poput Beethovenove ‘Ode radosti’, ili toliki pozivi i zazivi u psalmima da sve živo veliča, tj. ljubi i hvali Gospoda. Ne smiješ se Boga bojati kao zakonodavca koji svaki čas samo vreba ne bi li te uhvatio u kakvom prijestupu ili grijehu. Nauči se u njemu promatrati oca koji ljubi i vodi svoje dijete.

            Nije li se u povijesti Izraela, tj. tvog naroda, ako želimo staviti ove riječi u usta Isusu kao odgovor protivnicima, taj Bog pokazao kao Bog otaca? I nije li vjerovanje odnosno povjerenje u tog Oca bilo ravno izlasku na slobodu i u slobodu, novi život, odbacivanju lanaca, napuštanju ropstva, prividne zbrinutosti koja nije davala nikakve šanse za nekakvo makar kakvo-takvo sutra, jer, Egipat je ‘kuća ropstva’, robovanja?

            Nije li posluh njegovu glasu bio ravan dolasku u vlastitu zemlju, u sreću, u pravi život? Dakle, pronađi tog Boga i služi mu, i onda ćeš ispuniti svoje poslanje u svijetu. Tad ćeš biti cjelovit čovjek, nepodijeljen, snažan za nove zaveslaje, nova obzorja. Treba pretvoriti osobni nominativ u dativ. Ne više ja, tko je meni bližnji, nego komu sam ja bližnji? Pa ćemo se susresti s Isusovom prispodobom o Milosrdnom Samaritancu.

            Tko nije čuo ili pročitao ‘Malog princa’ ili ‘Galeba Jonathana’ ili lozinku Martina Luthera Kinga, borca za crnačka prava, koji je, unatoč tolikim represijama prema svojim sunarodnjacima, savjetovao svojim crncima da imaju na umu samo jedno: ‘Unatoč svemu, ja sam netko!’ – but I am somebody!

            Mogu te nazvati svakakvim imenom, reći ti sve ružno, ‘but I am somebody’. Na to poziva Isus i želi nas oduševiti za isti stav. Ljubljen si i uzvrati ljubav. Descartes je započeo svoje umovanje krilaticom ‘cogito, ergo sum: mislim, dakle jesam’, i time inicirao racionalizam i moderno doba.

            Danas bismo, u vremenu hladnoće srca, nesmiljene konkurencije, kompjuterske ere, obezdušenosti na sve strane, morali reći: Voljen sam, ljubljen sam, dakle jesam. Odnosno, ljubim i volim, dakle jesam. I nema veće zapovijedi od te. Slijediti je, živjeti je i životom tumačiti: To je onda pravo životno ispunjenje koje od nas očekuje Isus.

            A što čine oni koji nisu voljeni i ne znaju voljeti, vidimo iz svog najbližeg okružja: znaju samo iz rušiteljske mržnje razarati i ubijati i voditi ratove. Žalosno je kad se psihopatološki tipovi domognu vlasti i demagoški povuku za sobom mase u nesmiljenu propast i mržnju. Jer tko nije iskusio ljubav, ne može je ni uzvratiti, i onda mu je cijeli svijet samo  neprijatelj i konkurent koga treba ukloniti s puta. Gospod je pak stvorio zemlju da bude zavičaj i obitavalište svih bez razlike, u ljubavi i razumijevanju.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

I S U S – SVJETLO SVIJETA

30. nedjelja kroz godinu B: Jer 31,7-9; Heb 5,1-6; Mk 10, 46-52

            Prvo čitanje povezuje s evanđeoskom perikopom navještaj spasavanja i iscjeljenja slijepih. Jeremija naviješta nakon pada Samarije spas ostatku, u neko buduće, mesijansko vrijeme. Isus je ozbiljenje tog vremena u povijesti. Treba samo otvoriti oči, srca i duha, i pronaći u Isusu odgovor, odnosno ‘svjetlo na prosvjetljenje naroda’ (Lk 2,32). Tekst se uklapa i u poruku današnje misijske nedjelje.

            Misionari moraju biti oni koji otvaraju oči za Isusa Krista, svojim životom, primjerom, svjedočanstvom. Oni svijetle Svjetlom. Isto se mora zbivati i u našem neposrednom okružju.  Biti svjedokom svjetla u Isusu Kristu. I zato je pred svakim od nas upitnik: Koliko smo otvoreni ili slijepi, koliko smo sposobni čuti i vidjeti, iskusiti onu nevjerojatnu sreću koju je doživio slijepac Bartimej, sin Timejev,  kod koga se Isus zaustavio? Sreća, doživljena, čovjeka obvezuje za cijeli život. Zato onaj tko ju je doživio ne može ne govoriti, nutarnjom logikom on mora svjedočiti.

            Teža od fizičke jest duhovna sljepoća. Samo treba biti svjestan svoje sljepoće. Jerihonski slijepac je bio svjestan svoga stanja i zato nije prestajao vikati za očinjim vidom. Povraćen mu je i iz zahvalnosti se zaputio za Isusom. Mi na ovim prostorima proživjeli smo rat, vrijeme posvemašnjeg pomračenja svake vrsti vida i uma. Ljudi su slijepi za bilo kakvo dobro, za bilo koju istinu. Slijepi su bili pored tolikih uništavanja, razaranja, ubijanja. Slijepi i zaslijepljeni: Slijepi vođe vode slijepce u propast. Tako bi se moglo obilježiti vrijeme koje smo proživjeli. Slijepci koji vode iz mraka u još veći mrak. Sjetimo se slijepog redovnika Jorgea u Ecovu romanu “Ime ruže” – vlastitim sljepilom želi zaraziti sve oko sebe, ne dopušta da itko vidi i progleda.

            Predočimo paradoksalnost prizorišta oko Isusa. Slijepac Bartimej vidi bolje od ostalih. Usprkos ugaslim očima vidi on dublje, dalje, zornije i prodornije od onih koji su u Isusovoj pratnji. Ne da se smesti. Nastupio je njegov mesijanski i zvjezdani trenutak, za čovjeka u mraku. Slijepac čuje. Inače su slijepci istančanijeg sluha i ostalih ćutila kao nadomjestak za manjak vida. Vjerojatno je i prije čuo za tog Galilejca, čudotvorca. Povjerovao u njegovu moć i samo čekao trenutak kad će im se putovi ukrstiti, kad će ga susresti.

            Isus se zaustavlja. Moramo se i mi nad tim izričajem zaustaviti. Bogu nitko nije nebitan, a pogotovo Bogu kojega je lik i otisak sam Isus ovdje na zemlji. Gdje je Isus, tu je spas, smilovanje, tu je Bog na djelu. Svatko mu je bitan. Poglavito onaj prosjak, slijepac, pored puta. I Zakej, carinik jerihonski. Isus ne pozivlje osobno slijepca. Služi se drugima. Kao da nam želi reći: Morate biti (po)služitelji spasenja svojoj braći. Ne ih ušutkavati u njihovoj nevolji ili ih gurati u stranu. Nema za Boga malenih, neznatnih, prezrenih. Svatko ima mjesta u Božjem planu. A koga Isus pozove, taj je već spašen! ‘Imenom sam te tvojim zazvao, ti si moj’  (usp. Iz 43,1).

            Isusovo je okružje slijepo. Isus pita Zebedejeve sinove (kao i ovoga slijepca: usp. 10,36), koja je njihova želja. Posve luda i neostvariva. Žele položaje, i zato su slijepi i nerazumni kod vlastitih očiju. Isus im jasno zbori kako ne znaju što ištu. Što hoće Bartimej? Da ‘ponovno progledam’ (grčki izvornik: ana-blepso), učini da ponovno vidim. Možda je nekoć imao vid, pa ga izgubio! Ni onaj bogati mladić ne vidi. On je zaslijepljen svojim bogatstvom i ne može se odlučiti na nasljedovanje.

            Zato je veliki upitnik: Tko je zapravo slijep? Učenici su slijepi (usp. 8,32; 9,32; 10,42.35-45), ne vide smisla u Isusovu pretkazivanju muke i smrti, patnje. Upravo je u križu, patnji i nasljedovanju Isusa pravi spas. Isus je nada slijepima, siromasima, poniženima. On je spasitelj i osloboditelj. On je vidljivi znak nade. ‘Gospodine, da progledam’ – da vidim ono što vidi sav svijet oko tebe, Isuse. Da vidim jasno Božje namjere. Bartimej moli za ono što bi svi u Isusovoj pratnji morali vidjeti. Za godina boravka i drugovanja s Isusom morali su steći barem neke osnovice, da su imali otvorene oči.

            Bartimej odbacuje svoj prosjački ogrtač na koji je skupljao milostinju. Da bi se čovjek osposobio za susret s Isusom, potrebno je odbaciti sve ‘ogrtače’, oklope, okove, predrasude. Skočiti ‘kao srndać’ (Iz 35,6: cijeli ovaj odlomak u Izaiji naviješta mesijansko doba). Zatim dopustiti Isusu da nas osobno pita, suočiti se s njime, oči u oči, dati mu da nam ih premaže svojim melemom (usp. Otk 3,18) te tako progledamo. I onda se zaputiti za njim. Bog treba od svakoga nas čudo vjere da bismo shvatili konačnicu koja slijedi: Jeruzalem i sve ono što slijedi nakon ulaska u taj grad snova.

            JOŠ JEDNOM: SLIJEPAC BARTIMEJ

             Isusovo je okružje slijepo. Slijepo za Isusa i ono što se u njemu zbiva i otkriva svijetu. Bartimej vidi bolje od ostalih. Usprkos slijepim očima, vidi on dublje, dalje i zornije od Isusove pratnje. Zato se ne dade smesti. Njemu je kucnuo mesijanski, zvjezdani trenutak u životu.

            Slijepac čuje. Slijepci inače imaju istančanija druga osjetila kao nadomjestak za manjak vida. Vjerojatno je prije čuo za Galijeca, čekao na trenutak susreta s tim čudotvorcem, i ovdje dočekao svoj kairos. Putovi su im se ukrstili.

            Isus se zaustavlja. Potrebno je nad ovom se riječi zaustaviti i zamisliti. Gdje je Isus, tu je spas i spasenje, smilovanje i milosrđe, tu je Bog na djelu. Isus poziva. Spasenje je u vjeri u Isusa, u nasljedovanju i križu. Isus je nada slijepima, poniženima, siromasima. Osloboditelj, spasitelj, znak nade.

            Što hoćeš da ti učinim? – Da progledam, Gospodine! Da gledam i vidim svijet u tvome svjetlu, tvojim očima, da vidim što drugi ne vide, da vidim i sagledam Božje namjere sa svojim životom. Bartimej nije siguran u svome oslovljavanju Isusa. Jednom je on ‘Davidov Sin’, drugi put ‘Rabbuni’, treći put ‘Isus’. Nesigurnost vjere koja traži. Učenik uvijek traži, pita. To je značajka za sva vremena. Tko je Isus zapravo bit će nam jasno tek u konačnici, u eshatonu. Dotle nas čeka put nasljedovanja, križ, patnja, uskrsnuće.

            Bartimej se zapućuje za Isusom. Učenička je egzistencija upravo u tome: “Biti na putu s Isusom” (r. 32), biti na putu prema križu, svršetku. Isusova riječ nikad nije teoretska, nije ona skup načela za život, već praktični poziv na hod za Isusom. Učenik se svojom egzistencijom uključuje u povezanost s Isusom, na putu je.

            Suvremeni je svijet zaslijepljen. Potrebna mu je orijentacija u pitanjima smisla života, ohrabrenja u vjeri, otvorenost s naše strane. Krist poziva na nasljedovanje, a to nije samo poziv na aktivnost, nego ulazak u aktivno zajedništvo s njime. Temeljno u nasljedovanju Isusa jest: Biti s njime, gledati njega, slušati ga, poznavati ga. Iz toga onda slijedi navještaj i svjedočenje. Zato je potrebno stvoriti u sebi sintezu akcije i kontemplacije, apostolata i molitve.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

NOVI ČOVJEK I NOVI POREDAK

29. nedjelja kroz godinu B: Iz 53,10-11; Heb 4,14-16; Mk 10, 35-45

            Odlomak iz proroka Izaije čitamo u njegovoj cjelini na Veliki petak. Isus u Evanđelju najavljuje svoju smrt, po treći put, a učenici su spori u shvaćanju, slijepi pored očiju, gluhi pored ušiju. Nakon godina drugovanja kao da nisu ništa naučili u Gospodinovu okružju. A poslije će Isus uputiti isti prigovor onoj dvojici na putu u Emaus.        U našem svakodnevnom životu nema većega razočaranja nego kad nakon godina drugovanja i prijateljevanja s nekom nama dragom osobom na kraju shvatimo da nas ta osoba nije ni shvatila ni razumjela, unatoč svim našim osobnim pokušajima da joj se približimo, podarimo svoje misli, osjećaje, nakane, svoje životne planove.

            S istim se problemom suočavao svakodnevno i Isus. Dok on s jedne strane govori o svojoj smrti (r. 32-34), oni se međusobno prepiru o mjestima s desne i s lijeve. Namjesto ‘fotelja’ Isus od njih traži samo jedno: Ići za njim, poći njegovim križnim putom.

            Što im Isus nudi? ‘Kalež’, novo ‘krštenje’, gorčinu, suze, znoj. Mučeništvo kao konačnicu vjernosti njemu, Učitelju. Isus se poistovjećuje sa ‘Slugom Jahvinim’ iz Izaije te polaže svoj život kao žrtvu pomirnu i otkupnu, ‘za sve’. Učenici uglas prihvaćaju Isusovu ponudu: i kalež, i patnju, i progonstvo. Možemo! „Yes we can!“ Samo dokle i do kada? Prelistamo  li u istom Evanđelju samo dva lista naprijed, vidjet ćemo ishod toga njihova lakovjernog obećanja. Kad je u Getsemaniju postalo ‘ gusto i vruće’, “svi ga ostaviše i pobjegnu” (Mk 14,50). Doduše, Ivanovo Evanđelje kuša donekle ispraviti sliku o ‘Ljubljenom učeniku’, gdje se redovito misli na Ivana Zebedejeva, ali je ono nastalo poslije i ima svoju specifičnu nakanu.

            Evanđelist je Marko stariji i vjerodostojniji u izvješćima. Da su dvojica Zebedejevih u svom mladenačkom idealizmu i zanosu mogli samo načas pogledati u budućnost, što čeka Učitelja i njih, ne bi se onako olako izjašnjavali i izgovorili „Možemo“. Tko nam jamči da ćemo u odsudnom trenutku biti hrabri i ne zakazati? Samo i jedino povezanost s Bogom, odnosno s Isusom Kristom. Daleko više može vjera i povjerenje od svih izljeva hrabrosti. Čovjek će biti daleko čovječniji, snažniji, vjerodostojniji, što je tješnje povezan s Gospodinom.

            Cijelo deseto poglavlje u Marka bavi se zapravo tematikom kušnje i pada, odnosno postojanosti u kušnji i njezinu nadvladavanju. Isus je u pustinji nakon četrdesetdnevnog posta bio trostruko kušan: kušnja bogatstva, moći, ugleda, vlasti, karijere. Sotona mu nudi svega u izobilju, samo ako ga bude slijedio, ako mu se prikloni i pokloni.

            Iskonska kušnja s kojom su suočeni prvi ljudi, Adam i Eva, ponavlja se u svakoj pojedinačnoj egzistenciji. Isus nadvladava kušnje i time daje primjer svojima. Ovo poglavlje, deseto, obrađuje trostruku tematiku: braka, bogatstva i moći. Time kao da u zametku imamo utemeljenje triju zavjeta u Crkvi – čistoće, siromaštva i posluha, odnosno poniznosti. Tomu se suprotstavljaju trostruka požuda: tijela, očiju, oholost života, i ako im se čovjek prepusti, onda nanosi štetu i ugrožava svoga bližnjega, a još većma samoga sebe.

            Ono što bi moglo poslužiti normalnu razvoju čovjekova života, postaje zamkom, porokom, stupicom. U ovome surječju zavjeti ne bi bili ‘krjeposti’, ili uvježbavanje u krjeposnom načinu života, nego kao put otkupljenja, oslobođenja. Put do novog čovjeka, novog srca. Put iz otuđenja u slobodu. Stoga Isus daje prvenstvo pojedincu, osobi, pred društvom. Pojedinac mora iskusiti spasenje, spašenost, mora se istrgnuti iz svih oblika otuđenja.

            Spasenje nadilazi i pojedinca i društvo, a postoji patnja koja se ne da riješiti niti nadići ni socijalnim, a ni političkim putem. I u najboljim i najoptimalnijim socijalnim uvjetima i strukturama može čovjek skapavati i umrijeti od otuđenja. Optimalne strukture ne čine čovjeka automatski dobrim, zrelim, krjeposnim bićem. Isus je uvijek imao u zreniku Oca i čovjekov odnos prema njemu, a tek iz egzistencijalnog odnosa prema njemu slijedi pravi, ispunjeni i osmišljeni život.

            Zato kraljevstvo Božje i ustroj toga kraljevstva nema ništa zajedničkog s ovozemaljskim sličnim ustrojbama. Njegova se misao stubokom suprotstavlja bilo kakvoj vrsti nasilja, gospodarenja, moći, zlosilja. Kao da i ovdje slušamo blizu jeku one Jotamove basne iz knjige Sudaca /9,7-15/ gdje glog postaje kraljem nad svim voćkama i stablima. I po(r)uka je jasna: Tko se otima za vlast i premoć? Samo klatež, bezvrijedno, koje nikomu ne koristi, a svakomu škodi!

            U Isusovu očištu imamo jasni sukob starog i novoga. Čovjek je dužan davati danak starom poretku i nemoguće ga je tako lako promijeniti. Samo s tom razlikom što Isus veli: Tako ne smije biti među vama, otkupljenicima, spašenima. Među vama moraju vladati novi odnosi. Služba u zajednici Crkve mora biti to što i ime kaže: Služenje! To je nutarnja identifikacija i identitet zajednice.

            Zajednica je Božje djelo i nemoguće je ulijevati ‘novo vino u stare mjehove’. Svaka služba ili služenje u zajednici služba je Istini, Evanđelju, a ne većinskom ili općem mnijenju. Isusova riječ nije teoretiziranje o načelnim pitanjima ljudskih međuodnosa, nego je to zbir životnih načela koji su nužni i ostvarivi, želi li čovjek služiti Isusu Kristu. Vjernik, u evanđelju ocrtan u liku najbližih Isusovih učenika, sudbinski se uključuje i povezuje s Isusom Kristom. On je ‘na putu s njime’ (r. 32), tj. na putu prema Jeruzalemu i Golgoti.

            Isus nije, kako su ga neki htjeli prikazati, društveni prevratnik. Nije pozivao na prevrat niti na rušenje postojećih ustrojbi. Nije očekivao boljitak u svijetu promjenom struktura ili rušenjem vlasti, ma kako i koliko ona bila nečovječna. On je glasnik obraćenja, obraćena i preobražena srca. To se srce mora staviti u službu čovjeku.           Promijeni li se poredak ili strukture, a ne istodobno i srce, stvara se prostor bez duha, bezdušni prostor, koji se doskora prevraća u nasilje i strahovladanje. Služba, a ne gospodarenje, podaruje svakoj vlasti toplinu i čovječnost. Takva je služba onda ljubav, jer ljubav uvijek služi.

            Ljubav mijenja dvojako: I onoga tko ljubi i ljubljenu osobu. To onda mijenja svijet i njegov poredak. Stanje nikad nije bilo idealno. Obmana je očekivati takvo nešto. Uvijek su ljudi u procijepu, krizi. Pisac Poslanice Hebrejima, koja je malo odulja homilija, kuša svojim spisom ugroženoj zajednici uliti svježe krvi i oduševljenja u životnoj borbi. Pogled upire neprestance u Isusa Krista. A mi, ljudi pod teretom života i obveza, grijeha i padova smijemo podignuti pogled i zagledati se u Isusa Krista, predvodnika i krčitelja puta, mostograditelja između Neba i Zemlje.

Fra Tomislav Pervan, Međugorje

IZDRŽATI ISUSOV POGLED

28. nedjelja kroz godinu B: Mudr 7,7-11; Heb 4,12-13; Mk 10,17-30

            Problem i pitanje vječnog života ujedno je pitanje živoga Boga u čovjekovu životu te zajedništva s njime. Bez Boga vječni je život vječna smrt. Zato se oduvijek čovjeku nametala misao, kako urediti svoj život da bi bio osmišljen i na kraju imao sretni ishod u vječnosti. Problem je to teoretske i praktične mudrosti života koja se slijeva u spoznaju Boga i zajedništvo s njime.

            Prisjetimo se Isusova oproštajnog govora u Ivanovu Evanđelju gdje Isus govori o ‘vječnom životu’ kao egzistencijalnoj ‘spoznaji njegova Oca’ – Iv 17,3, u povijesnoj pojavi onoga koga je Otac poslao: Isusa Krista. Dakle, upoznati Isusa Krista, s njime drugovati, vrhunac je spoznaje u kratkom ljudskom životu.

            Upravo je ta spoznaja, spoznaja pravog životnog puta i istine ono s čime se čovjek suočava kad se susretne s nečim nadmoćnim, što nadilazi svakodnevne kategorije i spoznaje. Treba uvijek biti svjestan činjenice kako Novi zavjet uopće ne nameće pitanje Božje opstojnosti. Novi zavjet uopće ne dokazuje Božju opstojnost.

            Za sve novozavjetne spise Bog je najnaravnija datost jer su učenici a i ljudi u ophođenju s Isusom Kristom došli do spoznaje da upravo na Kristovu licu, osobi, djelu, riječima sami Bog utiskuje svoj pečat, štambilj, daje svoj potpis. S tom nadmoći Isusove osobe suočio se i mladić iz današnjeg evanđeoskog ulomka.

            Prema njegovu vlastitom svjedočanstvu živio je čestitim, poštenim, korektnim životom. Provodio je ‘normalan’ život u okvirima Božjih zapovijedi. Nije naodmet napomenuti da Isus navodi samo drugi dio, drugu ploču Dekaloga koja ravna čovjekovim društvenim odnosima.

            Takav ‘dobar’, korektan život nije ono što ga je moglo usrećiti. On pita dalje: Ima li šta više, što nudiš ti, Isuse? On sluti da bi nešto moralo biti. I za razliku od mnogih svojih suvremenika za njega je pitanje vječnog života otvoreno. Kao da sluti da samo obdržavanje zapovijedi, obrednih propisa ne može do kraja zadovoljiti čovjekovo srce.      ‘Što mi je još dalje činiti?’ – Upravo s tim pitanjem ‘dotrči’ on Isusu, ‘pada na koljena pred njega’ i vapije. Mladiću se žuri jer ‘kairos’, taj znani biblijski ‘pravi čas i trenutak’, izmiče. Isus je neponovljiva prigoda i šansa njegova života. To je ona žurba posvjedočena u Bibliji kad god Duh čovjeka sili da iskoristi pravi trenutak, povoljni čas, božanski milosni dar. Isusov prolaz (‘pasha’) takav je neponovljiv kairos!

            Mladić sluti da bi ovaj Isus mogao biti odgovor. Zato oslovljavanje s: ‘Dobri učitelju’! Neponovljiv je to pozdrav u svim evanđeljima. Mladić sluti: Isus zrači posebnom dobrotom, i zato kao da želi upitati: Što mi je činiti da budem dobar kao ti, Isuse? 

            Isus skreće pogled na Oca: Samo je on dobar! U tome Isusovu odgovoru krije se cjelokupna teologija Božje dobrote. Jer, ljudi su zli! „Ako dakle vi, premda ste zli, znate davati svojoj djeci dobre darove”, tj. namjesto zmije ribu, namjesto štipavca jaje, namjesto kamena kruh, što drugo preostaje mome Ocu nego da vam udijeli Duha onkraj svake mjere (usp. Lk 11,11-13). Bog bi postupao gore nego vi, zli, kad vam ne bi udijelio svoga Duha! A ako čovjek osjeti nazočnost Duha, onda ga on ne pušta na miru.

            Za Isusa problem u svijetu nije siromaštvo, nego bogatstvo! Jasno je to u odgovoru mladiću koji je bio bogat. Isus ga je pogledao, prožeo, prožgao svojim očima, istinski zavolio, ali i stavio pred alternativu: Ili Bog ili Mamona. Nemoguće je služiti dvojici gospodara (Mt 6,24).

            Za Isusa je problem kako to da se mi ljudi damo tako lako uvući u pandže novca, pohlepu, u posvemašnju ovisnost o bogatstvu. Kao da mu Isus želi poručiti: ‘Ako si shvatio da sam ja pravi odgovor tvomu traženju, onda hodi, to što imaš prodaj, razdaj siromasima i pođi za mnom’. Jer to što ima, neuporabivo je za kraljevstvo Božje. Nemoguće je promicati Isusovo djelo ljudskim sredstvima, ako čovjekovo srce nije posvema uz Isusa.

            To pretpostavlja obdržavanje zapovijedi, put od Sinaja, preko Govora na gori do osobnoga nasljedovanja Isusa Krista. Priznanje Boga vodi u spoznaju Boga, ljubav prema Bogu. U životu ne postoji susljednost, sekvencije u odnosima: Najprije ja, potom moj život, pa tek onda Bog. Isus zna za neodvojivost čimbenika, isprepletenost Boga i čovjeka u jedinstvu. Zato je i Isusov imperativ jasan: Ostavi lažno bogatstvo, lažne dragulje, da bi dobio pravo blago i dragocjeni biser.

            Mladić za to nije sposoban. Ostavlja, ispušta iz ruku biserni dragulj i ostaje kod svojih ‘staklenih perla’ (Hesse). Lice mu se smrknu na Isusovu riječ. Isusova ga je pogled prožgao, nije mogao izdržati ljubavni pogled i poziv Isusov. Nije podnio pogled, ali ni sud Istine. Odlazi žalostan, izabire žalost namjesto radosti i sreće. Šansa je otišla u nepovrat, odlazi u svoj nemir i nedohod.

            Milost nije jeftina, ona se plaća životom, egzistencijom. Zato su učenici prestravljeni i pitaju se o mogućnosti spasenja. I Petra je Isus pogledao i prožeo u dvorištu Velikog svećenika, na što je Petar ostavio sve svoje bogatstvo i ostao uz Isusa zauvijek (Lk 22,61). Isto se zbilo i sa Zakejem, kojega je Isus zapazio, pogledao, vidio na divljoj smokvi (Lk 19,1-10), na što se Zakej spremno odriče svog bogatstva, jer je Isus u vlastitoj kući i srcu najveće blago, koje se ne da ničim ni nadomjestiti i koje jedino usrećuje. Isus je spas i život vječni.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje