O opsluživanju siromaštva i samoodricanju, o onome što je činio da bi se svima pokazao najnevrednijim, o štovanju koje mu je narod iskazivao i kako je učio da treba poštivati svećenike i učitelje božanskoga zakona
1
Božji prijatelj Franjo svim je nastojanjem prihvaćao sveto siromaštvo, uskraćujući sebi i ono nužno, da ne bi kadgod bio prisiljen udovoljiti svojoj želji. Nije dopuštao da se u kući nalazi neka posudica, ako bi se bez nje moglo udovoljiti krajnjoj potrebi. Pomno je i brižno ispitivao djela braće, ništa nije ostavljao nekažnjeno, ali ni onima koji su činili ispravno nije utiskivao pečat svoga karanja .
2
Jednoga su dana braća u samotištu pripremila stol dosta siromašan, ali brižnije nego obično. Kad to vidje blaženi otac, dublje uzdahnu i poče govoriti da to nije stol siromaha nego bogataša. Pobježe u kut samotišta, sjede na podvijene noge i žalostan zaiska milostinju kao od tuđinaca .
3
Kuhana je jela jedva ili tek rijetko uzimao. A kad bi ih uzimao, ili bi ih posuo pepelom ili bi hladnom vodom uništio njihovu slast. Vina je pio malo, a ni same vode nije dovoljno pio. Kad je hodio po svijetu i propovijedao evanđelje o kraljevstvu Božjem , ako bi u kućama svjetovnjaka preda nj stavili meso, radi opsluživanja evanđelja malo bi pojeo, a ostatak neopazice nekamo odložio da se ne zamijeti . Postelja mu bijaše gola zemlja, poda se bi stavio samo tuniku, a češće bi spavao uopće ne liježući nego sjedeći, uzglavlje mu bijaše komad drva ili kamen .
4
Kad je jednom zgodom zbog bolesti pojeo malo pilećeg mesa, oporavivši tjelesnu snagu uđe u Asiz. Kad dođe pred gradska vrata , zapovjedi jednom bratu da mu oko vrata sveže uže i da ga kao lopova vuče po cijelome gradu govoreći poput glasnika: „Evo, gledajte izjelicu koji se utovio pilećim mesom!“ Mnogi dotrčaše na ovaj čudan prizor pa u srcu potreseni sebe proglašavahu jadnima .
5
Mnoge je stvari također često tako činio da bi sebe prezreo, a i druge je izazivao da ga prezru. Slavljen od ljudi , sam se smatrao posve bezvrijednim pa je, zaustavljajući naklonost ljudi ispred vrata, pozvao jednoga brata i pod poslušnost me zapovijedao da mu, protiv naklonosti ljudi i nezasluženih pohvala koje su mu iskazivane, govori zaslužene pogrde. Dok je taj to nevoljko činio i nazivao ga seljačinom, nadničarem i beskorisnim čovjekom, taj je presveti čovjek smiješeći se veselo odgovarao: „Bog te blagoslovio , predragi sine, jer govoriš najistinitije stvari i pravo je da ih čuje sin Petra Bernardonea“ .
6
Iz dana u dan je po Božjoj volji rasla vjera i odanost puka i svi su tako željno hrlili da ga vide da su mnogo puta jedni druge gazili . Pa tko bi se mogao dotaknuti barem njegove odjeće , smatrao je sebe sretnim zbog vrlo velike pobožnosti. A ruka je Gospodnja bila s njime, potičući srca ljudi na pokoru, tako da je trideset muževa skupa u jednom mjestu uzelo habit Reda. Kad je ulazio u neki grad ili selo , zvona bi zazvonila, ljudi bi ga često svečano dočekivali i svi bi mu s grančicama drveća išli u susret .
7
Zbog znamenja njegove svetosti i zbog izvanrednih čudesa smućivala se zloća krivovjernika, a uzdizala katolička vjera. Sve je naime poučavao da čuvaju vjeru svete Rimske Crkve, jer se jedino u njoj, tvrdio je, nalazi spasenje sviju koji se imaju spasiti . Svećenike i učitelje božanskoga zakona i svaki crkveni red prihvaćao je s velikom ljubavlju, naučavajući da ih ljudi treba da štuju više nego sve druge .
8
Ljudi su mu donosili kruh da ga blagoslovi, dugo bi ga vremena čuvali, pa bi blagujući ga ozdravljali od raznih bolesti. Mnogo su puta, puni vrlo velike vjere, kidali njegovu odjeću tako da je katkada ostajao gotovo gol . No da ne bi sebi prisvojio neku slavu zbog tjelesnog doživljaja, nije se stidio puku priznati svoje grijehe. Na sve je načine izbjegavao divljenje da ne upadne u taštinu .