SMISAO PORCIUNKULSKOGA OPROSTA
Tijekom crkvene povijesti pitanja i prijepori glede oprosta i potpunoga oprosta bili su u žarištu teoloških raspri, napose u vremenu reformacije i Lutherova raskola. I danas smo nerijetko pred pitanjem oprosta bez pravoga odgovara, što bi on značio i koji mu je pravi smisao. U dvojbi smo što bismo s tim pojmom počeli i gdje bismo ga svrstali.
Primjerice, kad je riječ o tvz. Porciunkulskom oprostu koji se obavlja i moli u kolovozu, o blagdanu Gospe od Anđela, ili pak za Dušni dan, o spomenu svih vjernih mrtvih. Riječ je o duhovnoj stvarnosti koja se nerijetko krivo shvaća, tumači, osporava ili je pak zaboravljena, a zapravo predstavlja skriveno blago u krilu Crkve. O čemu je riječ kad se govori o oprostu?
U svojoj buli Lice Milosrđa papa Franjo govori o oprostu. Što se želi time izreći? Ponajprije treba reći da oprost nije odrješenje, oprost grijeha. Oprost grijeha događa se u sakramentalnoj ispovijedi. Zato treba unaprijed reći: Nema oprosta grijeha ni potpunoga oprosta vremenitih kazna bez sakramentalne ispovijedi.
Što želimo postići za porciunkulskoga oprosta? Koja je misao vodila Asiškoga sveca da traži od Pape oprost koji se dobiva u maloj crkvi – Porciunkuli? Za Franju crkva Gospe od Anđela – Porciunkula bijaše mjesto gdje je na poseban način primao od samoga Svevišnjega objave za sebe osobno, za svoj red i njegovu budućnost.
On se uvijek iznova vraćao u tu crkvicu koju su, kako sam Franjo svjedoči, pohađali nebeski duhovi. Tu, u toj crkvici, utemeljio je red, tu je primio i sv. Klaru, osnovao red klarisa. Tu je i preminuo, prema vlastitoj želji, gol na goloj zemlji. To bijaše opipljivo i iskustveno mjesto Duha i vjere, tu iščitavamo povijest vjere i franjevačkoga reda, ono je svjedok iskustvene povijesti njegova obraćenja, tu imamo živo surječje života i pokore, obraćenja i milosti, novoga života.
Prema predaji Franjo je zamolio papu Honorija 1216. (dakle, ove godine slavimo osamstotu obljetnicu od toga nadnevka!) da bi svima koji pohode tu crkvicu, nakon što okaju i ispovjede svoje grijehe, dobili potpuni oprost od kazna i krivnje za počinjene grijehe.
Naime, kao što znamo, u samom činu oprosta grijeha u sakramentalnoj ispovijedi grijesi se opraštaju, ali ostaju rane, tragovi, ožiljci, naplavine, ostaje ona čovjekova egzistencijalna impregniranost, obilježenost grijehom. Ostajemo grješni ljudi, grijehom zaraženi, kontaminirani, a jednako su tako okoliš i zrak koji udišemo grijehom onečišćeni. Udišemo otrovne zrake i pare, grijehom ozračenu atmosferu.
U Franjino vrijeme bijaše praksa da se za grijehe određivala i tjelesna pokora, tjelesna djela milosrđa, a za imućnije hodočašće u svetišta. Jeruzalem, Santiago, Rim: hodočašće bijaše nešto kao nutarnje pročišćavanje, povezano uz djela milosrđa ili milostinju za siromahe ili uzdržavanje svetišta.
To bijaše egzistencijalni proces povezan s rizicima. Franjo je znao da nisu svi kadri krenuti na daleki put, mnoštvo je bijednika i siromaha koji nisu mogli ništa odvojiti od svojih usta, njima je već život u bijedi bio zbiljska pokora i muka. Zato je u njegovoj zamisli hodočašćenje u malu crkvicu u Asizu duhovni hod i susret s radikalnim životom prema Isusovoj riječi. Franjo je krajnje radikalno činio pokoru i živio evanđeosku poruku.
To bi trebao biti poticaj vjernicima, slijediti, naime Franjin primjer. Pohod i molitva u crkvi bijaše i povod za usrdnu molitvu za drage pokojne i preminule, izričaj nutarnje povezanosti s pokojnicima, prema Pavlovoj: Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo (Rim 14,8). Granica i razdjelnica nije smrt, nego pripadnost ili nepripadnost Gospodinu. Sve bijaše veliki poziv na molitvu, unatoč zloporabama koje su se znale ušuljati. Vjernici su u tišinu ulazili i izlazili iz crkve za blagdan Gospe od Anđela, u molitvi. Milost se osjećala u zraku. Nakon Sabora to je nekako zamrlo u praksi Crkve.
Upravo bi to htio naglasiti i Papa u svojoj buli kad govori o oprostu. U sakramentu pomirenja Bog oprašta, uništava grijeh, ali u svakome od nas ostaju negativni tragovi grijeha koji se ne daju lako izbrisati. Tragovi ili ‘ostatci’ grijeha ostaju u mislima, osjećajima, osjetilima, u ozračju u kome živimo. Grijeh je oprošten, ali ostaju posljedice koje su nerijetko dugotrajne, truju zrak koji udišemo, sputavaju nas u našim odlukama.
Toliko puta, primjerice, slušamo o nepodnošljivu ogovaranju na radnom mjestu. Svi sve ogovaraju, dodaju, domeću, prepričavaju, ponekada se odvija pravi mobbing, zlostavljanje koje graniči sa živčanim slomom ili pak samoubojstvom. Nož zna biti vrlo oštar ali i tup, ali su riječi ponekada oštrije od dvosjekla mača. Ozračje je kontaminirano, onečišćeno, grijehom, poganim jezikom ‘ozračeno’.
Glasine se lako šire i doskora svi znaju sve o svima, svi prepričavaju. Zapravo su to redovito neistine, poluistine, čiste laži ili izmišljotine. Ljudi osjećaju grizodušje nakon toga. Ispovijed može pomoći, ali ostaje ‘otrov’, ‘smrad’ u zraku. Božja milosrdna ljubav prašta grijehe, grli grješnika u sakramentu, grijeh je oprošten, ali to ‘nešto’ ne da mira, treba čišćenja, treba se toga osloboditi.
Kad se osoba vrati na radno mjesto, osjeća da atmosfera na radnom mjestu nije više ista. Posljedice se grijeha osjete i nemoguće je pohvatati konce. Glasina se proširila i svi su uvjereni u istinitost, makar je nerijetko posrijedi obična laž. Osoba trpi zbog ogovaranja ili glasina, svi na svoj način osjećaju posljedice vlastite krivnje, makar grijeh bio i oprošten.
I ona simbolična pokora koju grješnik dobije nakon ispovijedi ima smisla: Čovječe, učini nešto da bi svijet bio makar malo bolji nakon zla koje si svojim grijehom unio u svijet jer je tvojim/mojim grijehom svijet postao lošiji, onečišćeniji. Svaka izgovorena riječ ostaje u prostoru i vremenu, u svemiru!
Oprost o kome je ovdje riječ odnosi se na konkretne posljedice grijeha. Svaki se grijeh u sebi kažnjava, svaki grijeh nosi sa sobom nesretne posljedice. Pogotovo smrtni grijesi. Te posljedice neki nose sa sobom cijeli život, nikako si ne mogu oprostiti grijehe mladosti, makar vjeruju da im je Bog oprostio. Primjerice, neke osobe ne mogu si nikako oprostiti grijeh pobačaja u mladosti. Učinile to iz neznanja i lakoumnosti, a danas nose rane toga grijeha.
Upravo u ovome spomenutom oprostu riječ je o oslobađanju od tih kazna. Kako se to događa? U Crkvi, naime, nitko nije solo igrač, svi zajedno tvorimo Tijelo Kristovo – Crkvu. Pavao o tome zbori u Prvoj Korinćanima kad kaže da, ako se jedan ud raduje, svi se raduju, trpi li jedan ud, svi trpe. Gdje vjernici žive zbilja u zajednici, gdje se ljube i prihvaćaju, tu se to dade opipljivo iskusiti. Nosite bremena jedni drugih i tako ćete ispuniti Kristov zakon poručuje Pavao Galaćanima (6,2).
Radost podijeljena s drugima udvostručuje se, žalost podijeljena s drugima prepolovljuje se. Toliko puta znamo da drugi s nama nose naše boli i strahove jer su i sami prošli kroz slične situacije. Osjećamo pomoć kad je netko uz nas, kad imamo rame za plakanje, za odmor, kad netko s nama hodi, su-hodi na našem križnom životnom putu. Živimo jedni s drugima nerazdvojno povezani, u dobru i zlu. Kao što druge možemo podizati u dobru, plemenitosti i ljubavi, tako svojim zlom znamo povući druge u propast, razoriti ih, iza sebe ostaviti pustoš, ruševine, negativnosti, pa čak i za mnoge buduće naraštaje. Zlo je zarazno, povlači za sobom i druge. Ali, ima onih koji oko sebe šire pozitivnu auru.
Kako se to zbiva? Predočimo sebi: Sagriješili smo, ispovjedili se, čisti smo od grijeha, ali su posljedice grijeha još uvijek negdje u zraku, u svijetu. Htjeli bismo se riješiti toga kroz oprost. Idemo na svetu Misu, molimo na nakanu Sv. Oca, prolazimo kroz sveta vrata svoje crkve i molimo Gospodina za oprost, da nas se Gospodin smiluje i otpusti, da se posljedice grijeha ne sruče na našu glavu. Kako je to moguće?
U svome Vjerovanju ispovijedamo kako vjerujemo u općinstvo svetih. Vjerujemo da u Crkvi ima mnoštvo bezimenih svetaca, muževa i žena, koji danonoćno mole, koji ne ispuštaju krunicu iz ruku, koji Gospodinu uzdižu ruke, Gospodinu su se do kraja posvetili. Ima takvih pojedinaca kojima su uzori i primjeri onaj starac Šimun i proročica Ana iz Hrama. Rekli bismo, ima viška ljubavi u nekih osoba, oni stvaraju zalihe milosti i blago ovdje i na nebesima. Uvjereni smo da oni na stanovit način nose i nas u našemu životu, da njihovo zauzimanje i molitve mogu kompenzirati posljedice naših prijestupa i grijeha.
Crkva kao Crkva jest zajednica, općinstvo svetih, a u euharistijskoj žrtvi realizira se to zajedništvo koje je Božji dar koji nas povezuje s nebrojenim svetima i blaženicima u nebu i na zemlji (usp. Otk 7,4). Njihova svetost pritječe u pomoć našoj nemoći i slabosti pa tako Majka Crkva sa svojim molitvama i svojim životom pritječe u pomoć našoj slabosti svojom svetošću. Živjeti oprost Svete godine znači prepustiti se Očevu milosrđu u sigurnosti da se njegov oprost odražava i na cjelokupni život vjernika. Iskusiti oprost znači iskusiti svetost Crkve koja ima udjela u spasonosnim plodovima Kristova djela.
I to je prilično lako predočiti i shvatiti. Kao što ljubav ima društvenu protežnicu tako i grijeh ima svoju socijalnu protegu. Ljubav se odražava u društvu kao i grijeh. Ako ljubav i dobrota pobijede zlo, plodovi Kristove ljubavi i ljubavi svetaca i svetih osoba mogu ponijeti na sebi terete i posljedice naših grijeha.
To je smisao oprosta. Na to misli i Papa kad govori da nam svima treba čišćenja i obnove srca. Kako pak posljedice grijeha imaju i socijalnu dimenziju, možemo ‘zaraditi’ za sebe i za svoje drage pokojne to nutarnje čišćenje. To i jest smisao čistilišta kao stanja pokojnika, ali ujedno i način razmjene duhovnih darova.
Oprost je gesta milosrdnoga Boga koji nas ljubi i prihvaća. Bog ljubi bezgraničnom ljubavlju koju ne možemo svojim umom dokučiti. On je uvijek spreman na oprost i pomirenje. Pavao usrdno preklinje i poručuje vjernicima: Dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji grijeha ne okusi Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u Kristu (2 Kor 5,20.21).
Sve nas to poziva da budemo u korizmenom i uskrsnom vremenu krajnje radosni jer imamo milosrdnoga Boga i ljubljenoga Oca koji nas poziva u svoje zajedništvo te u puno zajedništvo s onima koji su u Crkvi. Krist nas poziva da ne budemo samo pasivni primatelji otkupiteljskoga djela, nego da u svome tijelu dopunjamo što nedostaje Kristovim patnjama za njegovo Tijelo-Crkvu (usp. Kol 1,24). To Tijelo je Kristova Zaručnica, prema Knjizi Otkrivenja (19,8), kojoj je dano odjenuti se u predivno otkani tanani lan, blistav i čist! „A taj fino otkani lan – pravedna su djela svetih“! Svete su duše u svome životu tkale i otkale taj blistavi tanani lan, odjeću vječnosti. Koliko se samo vremena i strpljenja utroši u tkanje ili pak u vezivo ili one predivne čipke! Tako je i s dobrim, svetim djelima koja tkamo u svojim životima, polako ali uporno i predano zaboravljajući na protok vremena.
U Crkvi nema privatnoga vlasništva, privatne milosti, privatne svetosti, privatne dobrote. Sve dolazi od Krista, sve se slijeva i ulijeva u Krista. Blago Crkve su pravedna i sveta djela svetih. Poslanica Hebrejima ističe: „Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama“(12,1)! U svetima, onima na nebu i ovima na zemlji, imamo cijelu galeriju uzora, napose u mučenicima.
Znano geslo Spasi dušu svoju može se shvatiti samo u zajedništvu s drugima, kad se oslobodimo straha, egoizma, kad se brinemo i o spasenju drugih. To ćemo učiniti posve jednostavno, predanom molitvom u općinstvu svih svetih, kako bismo zajedno s njima davali svoj doprinos dobru, lijepu i plemenitu u ovome svijetu, da nestane zla i zavlada Božja milost i milosrđe.
Tako ćemo moći napokon iskusiti da je zrak i okoliš oko nas čist od grijeha i otrovna zadaha baruštine i močvare, sudobnim rječnikom, dekontaminiran, raskužen, budući da grijeh stvara kužno stanje. To bi bio u kratkim potezima smisao oprosta u ovoj svetoj, jubilarnoj godini, a i inače u našemu kršćanskom životu.
Dr. fra Tomislav Pervan – Međugorje
