Pravi i odlučni trenutak objave Isusa Krista jest u času njegove smrti. “Zavlada Bog s drveta”. U trenutku svoje smrti ovladava on ljudima. Onda kad misle da je s njim svršeno, da je zauvijek taj galilejski čudak uklonjen kao buntovnik, započinje njegova istinska misija u svijetu. Nekoć je hodeći ovom zemljom pokazivao moć svoje riječi, snagu svojih djela, sažimlje sav svoj život kao patnik u posvemašnjoj šutnji na križu. Sav onaj inkvizicijski proces koji se na nj sručio prihvaća na sebe u šutnji.

Nikomu ne odgovara, napose ne onima koji bi se htjeli s njime posljednji put lakrdijaški poigrati. Ionako im je više neškodljiv, misle u sebi. Za jedan jedini odgovor Velikom svećeniku odlazi u smrt, a odgovore koje pruža Pilatu ostavljaju dotičnoga u nedoumici glede vlastite uloge u sramotnom procesu. Šutnjom se zaokružuje ovaj život koji je kao nijedan do njega i iza njega bio jedan jedinstveni veliki zov i poziv Neba čovjeku.

Možda je odveć zanemarena u razmišljanjima Isusova šutnja. Ta šutnja nije zbog rezignacije ili iz očaja. Ona je u najiskonskijem smislu riječi ‘rječita’ šutnja te stoga spada u oblik Božje objave u Isusu Kristu. Isus je objavitelj Oca ne samo u svojim riječima i djelima, već i u patnji i šutnji te konačno u uskrsnuću. Jer i šutanja je jedan od bitnih načina ljudske komunikacije.

Kroz patnju u šutnji daleko se više uči nego običnim učenjem. Upravo je Isus kroz kratke odgovore Kajfi kao sudac budućeg vijeka, Pilatu kao kralj u kraljevstvu Istine, svojim mučiteljima kroz geste praštanja, te supatnicima na križu kroz obećanje raja i na kraju kao onaj koji u posvemšanjoj napuštenosti viče svom Bogu umirući u kriku: upravo u tim Isusovim šturim riječima dana nam je mogućnost zadubiti se u karakter njegove patnje i šutnje. Božanski “de profundis”.

“U vrijeme svoga zemaljskog života prikaza molitve i usrdne prošnje s jakim vapajem i u suzama, onome, koji ga je mogao spasiti od smrti, i bi uslišan i oslobođen smrtnog straha” (Heb 5,7). Odgovor je dan, odgovor jest Isusovo uskrsnuće. U njemu izgovara Bog svoju povijesnu završnu objaviteljsku riječ.

Tjerajući s Isusom lakrdijašku igru zapravo nisu ni svjesni akteri te drame kako se Bog ruga čovjeku, njegovim planovima i očekivanjima. Čovjek bi htio jedno, a Bog je posve drugo uplanio. Čovjek bi htio slavu, Bog se spušta u sramotu, čovjek bi htio čast i vlast, a Bog je obešćašćen, nemoćan. U Isusovoj smrti izokreće Bog ljudska očekivanja i traganja. Čovjek bi htio jednu vrst revolucije, Bog izvodi suprotnu. Čovjek bi htio dokazati za života svoju moć, a Bog je pokazuje upravo u svojoj smrti, u trenutku umiranja na križu. Čovjekov je konačni cilj interes, a Božji je cilj istina.

Izručen soldateski koja ne poznaje smilovanja – a kad se koja vojska ikomu smilovala? – , Isus pretvoren u klupko jada i bijede, nakon nemilosrdna bičevanja, ogrnut u luđački plašt, s trskom u ruci kao kraljevskim zlatnim žezlom, s trnovom krunom kao kraljevskim odličjem, optočenim draguljima, taj i takav Isus jasno priznaje pred rimskim namjesnikom: “Ja jesam kralj”.

Na svakome sudištu osuđuju moćnici bespomoćne, pobjednici pobijeđene. Samo što se kroz cijelu povijest kolo sreće vrti i uloge smjenjuju. Nikad se Isus nije pozivao na ljudsku ili zemaljsku pravdu, jer je ona velika obmana, pričina, pa stoga je ne traži ni od Pilata, a nema mu što ni reći. Ne traži milost ni pomilovanje.

Znakovito je da i dandanas suci oblače za presuda druge haljine, stavljaju na glave vlasulje-perike, u dugim su talarima. Dvostruka uloga, varljivost pravde, nepravednost zakona i osuda. Sudi se u ime ljudskih zakona. “Ecce homo”. Cijelo je Isusovo suđenje jedna velika travestija i parodija suda i sudišta.

Carski namjesnik nasuprot Božjem Sinu komu je dana sva vlast, nebeska i zemaljska. Kritičar svake vlasti nosi na glavi krunu, ali od trnja. Pastir koji dolazi tražiti izgubljeno drži u ruci trstiku. Ogrnut u luđačke haljine da bi svakome kralju i imperatoru zanavijeke poručio kako im je u krajnjoj protezi dodijeljena uloga dvorskog lude, igračke u rukama dodvorica, dvorjana, dvorske kamarile. Odlučni protivnik zemaljskog mesijanizma obučen je u kraljevska odličja, a poklonici ga časte zaušnicama, ćuškanjem itd. Strahoviti krabuljni ples koji se doslovce može primijeniti na svakog ovozemaljskog silnika.

Ta simbolična travestija ima svoju nutarnju logiku. Jer, nije li taj Isus rekao kako nema gdje nasloniti glave, ako bi tko pokušao slijediti ga. Ona trstika u ruci će nam reći kako on ne lomi trske napukle niti trne stijenja što još tinja. Ono patničko lice lice je Izaijina Sluge Jahvina koje vidimo kroz cijelu povijest. Lice samog Boga, pogažena i ponižena, nijekana i potirana.

Isus je u Getsemaniju raskrinkao silu i nasilje, pred Kajfom, Pilatom i Herodom ljudsko pravosuđe, a u ovoj krabulji kao izrugani židovski kralj za sva vremena raskrinkava obmanu vlasti i moći. Jer vojnici koji su se narugali Isusu ondje u Pilatovu dvoru jednom zanavijek su se narugali svakome moćniku, svim nositeljima moći i autoriteta. Svaku moć čini Isus posprdnom, pod svakom krunom ima trnja, pod svakim grimiznim plaštem izmrcvareno je tijelo, a u svakom zlatnom žezlu obična je trska koja se lako prelomi, u obliku ovog ili onoga državnog udara (coup d’etat).

Za svoga javnog djelovanja Isus je ljude uspoređivao s malom djecom na trgovima zaokupljene svojom igrom, pozivajući suvršnjake da im se pridruže. Ti to ne žele. Isto čini i Božja Mudrost, utjelovljena u Isusu Kristu. Pristati na pravila igre koja daje Isus. Sudjelovati u sudbini tog Isusa. Ta se igra nastavlja kroz cijelu povijest. Gospodin je stavio svoj život za nas na kocku, i nama je uzvratiti mu istom mjerom.

Jer ispod one trnove krune, izmrcvarena tijela, neslomljene trske istječe protuotrov, odn. lijek svakoj ljudskoj pomami za vlašću, gospodare­njem nad drugima. Tu, u trenucima svoje muke Isus je zbacio iz sedla sve apokaliptičke jahače, sve himere, nemani nasilja, bespravlja, moći i smrti. A razbojniku s križa poručuje kako će još isti dan biti s njime u raju.

Isusovo poslanje i uloga u povijesti dade se shvatiti i spoznati samo iz kuta križa, muke, smrti i uskrsnuća. Tu se njegova misija ispunja, svijet biva oslobođen od svih demonskih, protubožnih sila. On je navjestitelj istine, njegovo je kraljevstvo istine. Jer istina nije podvrgnuta sredstvima javne prisile, nju se ne može ugoniti ali ni gušiti političkim sredstvima ili nasiljem. Istina treba da nas vodi prema traženju konačnoga smisla. Isus je cjelokupnim svojim nastupom, a poglavito u završnim danima svoje zemaljske egzistencije tuđin na ovoj zemlji, vlastitom narodu.

U Isusovu uskrsnuću Bog je izrekao svoje završno “Da” čovječanstvu, izrekao i ono najvažnije što trebamo znati, kako zadnju riječ nema smrt i uništenje, već život. Prema uskrsnuću smjeraju sve misaone, smislene te sudbinske crte povijesti i Isusova života. Istodobno, Uskrs ne znači kako je Isus otišao jednom zauvijek u nepovrat Neba. Ne znači da je tim događajem njegov križ opovrgnut, već naprotiv: Uskrs je prava legitimacija, ovjerovljenje i osnaženje onoga što je Isus pokušao dok je s nama ovdje boravio.

Njegov povijesni kraj na križu te njegovo cjelokupno djelovanje poprimaju uskrsnućem svemirske dimenzije završne borbe između Boga i Sotone, započete u Isusovu životu, koje je konac u eshatonu. Povijest je dio eshatona, a eshaton zadire kroz Isusovu zbilju u našu povijest. Jer Isusovim djelom kršćanstvo se legitimira u svijetu kao religija nade, mira, te pobjede nad strahom i očajem. A Bog koji se tu objavljuje najrječitiji je u svojoj šutnji, najbliži u svojoj daljini, Bog koji je vatra koja prži sve nevrijedno (Heb 12,29), za koga se isplati živjeti i koji je u svakoj smrti, upravo zbog Isusove smrti jamstvo novoga i vječnog života.

 

Fra Tomislav Pervan

Međugorje