Petak, 19. lipnja 2009. godine u 11 sati, Nursija, Umbrija. U kripti izgrađenoj na ruševinama rodne kuće svetog Benedikta opata a prema tradiciji i njegove sestre blizanke svete Skolastike, predvoditelj misnog slavlja izgovorio je “Missa est”. Grupa redovnika benediktinaca nakon svoje redovne mise u 10 po latinskom obredniku lagano je izlazila iz kapelice koja je bila obavijena maglicom svečanog misnog kada. A onda, pored oltara polagano se pomaljala smjerna figura našega patera Dude. Zastao je kod oltara i još se kratko zadržao u razmišljanju. Mogao sam samo pretpostavljati misli koje su se u tom trenutku množile u njegovoj glavi. Je li mu se sjećanje vraćalo na predkoncilsko doba i redovne latinske mise koje je on držao svakodnevno? Je li razmišljao o postkoncilskom dobu i koliko je toga učinjeno a koliko još više nije? Siguran sam da je ponovio svetoga Franju: “Braćo, krenimo sve ispočetka jer dosada nismo gotovo ništa učinili.”
Ono što znam da je sigurno ponavljao, glasilo bi nekako ovako “Bože moj! Bože moj! Bože moj! Nisam vjerovao da ću ovako i ovdje slaviti spomen na žrtvu i uskrsnuće tvoga Sina.” Još i to znam, molio je u sebi duboko i smjerno kao i svaki puta prije popričesne molitve “Isuse kog sad mi krije veo taj, žarku želju, molim, Ti mi uslišaj. Daj da otkrito Ti lice ugledam, i u slavi Tvojoj blažen uživam”.
Kada sam ga dočekao na izlazu i u svojoj smetenosti nakon tog nezaboravnog slavlja i čekajući da se raziđe dim nekako usputno komentirao “Ah koliko kada?”, on je stao pogledao me onim svojim ozbiljnim pogledom u čuđenju i skoro pa s prijekorom izgovorio “Tako to i treba biti! To je pravo.” Da, kako i kaže psalam 141,2 “Nek` mi se uzdigne molitva kao kad pred lice tvoje”.
Bilo je to pred deset godina. Danas je dvije godine kako je fra Bonaventura Duda otkrio Njegovo lice. Odmah dan nakon slavlja Gospe od Anđela – Porcijunkule. Blagdana koji je izuzetno volio. Možda i zato jer je pamtio riječi svetoga Franje “Braćo, sve vas želim poslati u Raj”. Hoću li ja u Raj? Volio je tu pjesmu, znao je reći da nije ona toliko snažna književno, ali teološki da je savršena.
“Neka tvoje Pismo bude moja čista slast” – riječi su svetoga Augustina koje je SB o. Aleksa Benigar zapisao kao “nasladu” na završetku svojih razmatranja vrhu Evanđelja svetoga Marka, prvog od pet razmatranja “vrhu” (Marko, Matej, Luka, Ivan, psalmi). S tim riječima je i o. Bonaventura Duda završio svoj pogovor istog tog Aleksinog “Marka”, uz jednu malu jezičnu korekciju: “radost” – “Neka mi budu čiste radosti Pisma tvoja!”. Kao da je želio jednim dahom poslati dvije poruke. Čitatelju da se nasladi ovim riječima vrhu evanđelja te da poput svetoga Franje oblizuje svoje usne vrškom jezika od naslade izgovarajući riječi svetoga Pisma i riječ Isus. Ali i sebi kako bi prikupljao radosti kroz objave tih pisama o. Benigara. A tih radosti je on prepoznavao mnogo. Radovao se svakoj knjizi koja je bila objavljena i svaki puta je naglašavao iznova: “Ah! Bože moj! Nisam vjerovao da će to Aleksino djelo biti štampano.” Radovao se kada su mu suradnici prenosili dojmove čitatelja. Radovao se kada su knjige bile rasprodane (makar ne više od ekonoma Provincije). Radovao se kada su se razmatranja citirala pri radu biblijskih skupina (prepoznavao je jednostavnost i vrijednost tih tekstova za novu evangelizaciju).
Znam da će se radovati kada konačno i “Ivan” izađe, a o “Psalmima” – tek! Pa za kraj ovog malog “memento” s nekoliko cvjetića manjeg brata fra Bonaventure Roko Duda prenosim njegov Pogovor “Razmatranja vrhu Marka” o. Alekse Benigara.
Hvala Ti kr(š)čanine.
Kad sam prije dvadesetak godina došao do svih neizdanih spisa sluge Božjega fra Alekse Benigara – nakon njegove smrti 1. XI. 1988. – među tih osam-devet tisuća ispisanih stranica na hrvatskom, latinskom, talijanskom, nekako su najslojevitije nazočna njegova cjelovita razmatranja o četiri evanđelja i o psalmima. On češće kaže da su ta razmatranja napisana vrhu, to jest nad evanđeljima i psalmima.
Bila je to uistinu cjelovita egzegeza evanđelja i psalama, napisana doduše vrlo jednostavno, ali s obzirom na oblik vrlo stručno. Navodim ih prema naslovima, s naznakom ukupnog broja stranica pojedinog sveska. Najprije dolazi Evanđelje svetoga Mateja, hrvatski (436 stranica), na latinskom (sa 431 stranicom) – zatim Evanđelje sv. Marka, hrvatski (221 stranica) – Evanđelje sv. Luke, hrvatski (340 stranica) – Evanđelje sv. Ivana, hrvatski (409 stranica) – i Komentar psalama, hrvatski (549 stranica). Psalme je tumačio kroz dvije godine sestrama klarisama u Via in Selci, na talijanskom, a natipkao ih je na hrvatskom od rujna 1986. do 6. srpnja 1988., dakle uistinu kao starac, jer je svršio četiri mjeseca prije smrti. Tu odmah primjećujem da je to tipkanje bilo ujedno i sastavljanje prema talijanskom predlošku za pojedini psalam koji je imao iz godine 1977. do 1979. Nisam mogao naći te predloške, imamo samo sada sastavljeni i natipkani hrvatski komentar.
Posjedujemo danas i povremene tragove o tom cijelom poslu u pismima fra Alekse svom osobito povjerljivom mladom kleriku, još iz godine 1926., a poslije i provincijalu, kroz dvanaest godina, fra Damjanu Damjanoviću. Njemu od 1972. pa skoro do smrti, Aleksa piše mnoga pisma, imamo ih 79, gdje mu u nekoliko pisama piše i o tom svom poslu, pa ćemo ih kratko navesti. Njemu piše kao provincijalu svojih 60 pisama, a poslije, od god. 1972. pa skoro do smrti, drugih 79 pisama. Pogledajmo načas što piše!
U pismu 3. lipnja 1974. mu priopćuje: „Svršio sam razmatranja za Apokalipsu kako je imamo u Časoslovu. Krist je ipak nad svime Gospodin: od njega sve ide i k njemu se sve vraća pročišćeno i produhovljeno. Treba samo imati živu vjeru i izdržati junački ovakve neugodnosti.“ To je prva vijest o njegovim razmatranjima, ali od Apokalipse nisam više ništa našao u njegovoj ostavštini.
I nastavlja: „Radujem se Vašem spisateljskom radu. Samo naprijed! Ja imam gotova razmatranja vrhu svetog Mateja i Marka. Ona o sv. Mateju su na latinskom jeziku. To su duhovne konferencije koje sam kao spiritual naših studenata ovdje u Rimu držao kroz par godina. One vrhu sv. Marka su moja privatna razmatranja pisana hrvatskim jezikom. Radim sada na sv. Luki, a imam nakanu i na sv. Ivanu, ako mi Gospodin dade zdravlja i života. To su moja privatna razmatranja, za moju osobu. Inače upotpunjujem podatke o životu i radu Kardinala sluge Božjega Stepinca. O njemu imam dosta materijala, njegovih pisama nekoliko stotina te Vranekovićeve dnevnike. Kad umrem, kanim sve to ostaviti kardinalu Šeperu. Ovdje nemam kome ostaviti, a ipak je materijal dragocjen…“
30. travnja 1978. piše: „Klarisama, kojima već preko 20 godina svake nedjelje služim sv. misu, protumačio sam preko 100 psalama. Još mi preostaje oko 40, tj. za jednu cijelu godinu.“
A 7. travnja 1979: „… već duže vremena niste od mene dobili duže pismo. Razloga pravoga nema. Gubim se u radu koga mi ne manjka: egzorta vrhu psalama klarisama koje tjedno dajem, ispovijedanje u našoj bazilici, posao koji mi daje S. C. pro causis sanctorum i još koji manji posao. Sve me to zaokuplja cio dan. Eto zašto nisam duže pismo slao koje si Vi želite.“
5. prosinca 1983. piše: „Ja, hvala dobrome Bogu, dobro. Dok su noge oslabile, vid mrenom zastrt skoro posvema, sluh umanjen, no ‘Capitolium’ je bistar i svjež. Nezasluženo dobročinstvo Božje! Uz dnevno ispovijedanje ovdje i u Lateranu pišem razmatranja vrhu sv. Ivana. Vrhu sv. Mateja, Marka i Luke sam već davno svršio. Molite se sv. Ivanu da mi očinji vid još toliko posluži da ga dovršim sam razmatrati i razmatrano napisati. Možda će to kasnije dobro doći. Bogu hvala da imamo tako izvrsnu biblioteku: sve svete oce, komentare i drugo, sve ovo čitam, razmatram, kad ne sjedim u ispovjedaonici.“
A na sam Božić, 25. prosinca 1984. piše: „Hvala Bogu da Vam je dao sposobnosti, volju i ustrajnost u literarnom poslu…… Ja dovršavam sada pretipkavati razmatranja vrhu evanđelja po Marku. Pišem na hrvatskom jeziku. Imam natipkana razmatranja vrhu Luke, Ivana. Oba na hrvatskom jeziku. Sv. Mateja imam na latinskom jeziku. Bile su to duhovne konverzacije našim studentima svećenicima ovdje kad sam još vršio službu spirituala. Dakle, sva četiri evanđelja. Za mene (to) njihovo razmatranje bilo je duhovni doživljaj. Znam da moj hrvatski jezik nije dotjeran, no možda će ipak poslije moje smrti moći to poslužiti za razmatranje. Danas navečer ću se opet zadubiti u prolog sv. Ivana koji za mene znači duhovni doživljaj. Ja tako mirno ovdje živim. Ujutro ispovijedam, a kroz dan pišem, jer je Sant’ Antonio idealno mjesto za miran studij i molitvu za onoga koji hoće studirati i moliti.“
A 21. rujna 1985. piše: „P. Smiljan Vam je mogao pričati o našim rimskim okolnostima… No ja za to ni ne marim. Dosta mi je ispovjedaonica i moj pisaći stol, oltar. Nakon očne operacije vidim na jedno (desno) oko, dok je drugo … u posvemašnjoj magli. Hvala Bogu i na tom!“
Razmatranja prema Evanđelju sv. Mateja na hrvatskom jeziku zauzimaju u fra Alekse posebno mjesto. On ih otipkava od 8. veljače 1985 do Bijele nedjelje 1986., i to izravno – slijedeći svoj sastavak na latinskom iz vremena dok je bio duhovnik franjevačkih postdiplomaca u Rimu (1955.- 1965.). Zapravo do ljeta 1959. tjedno je s njima prolazio različite teme, a od jeseni 1959. počeo je susljedno obrađivati Matejevo evanđelje. Kad sam dao fotokopirati Matejevo evanđelje na hrvatskom, zapisao sam: „Latinsko je djelo više meditativno nego hrvatsko koje još više nastoji da bude susljedna egzegeza. Velikom se većinom poklapaju, s različitim raspodjelama.“
Osim toga Aleksa na početku hrvatskoga teksta donosi tri stranice svoje Predhodne riječi u kojoj piše: „Dok sam vršio dužnost duhovnika studenata u Kolegiju sv. Antuna u Rimu (1955.-1965.), tjedno sam obvezatno držao nagovore svima zajedno. Budući da su svi bili već svećenici, mislio sam da je najbolje da s njima zajedno razmatram Evanđelje. Pobudu su mi dale dvije knjige Švicarca Richarda Gotzwillera Meditationem über Matthäus, dva sveska i Jesus der Messias – Christus in Matthäus evangelium. Počeo sam s Matejem, i to na latinskom jeziku. Kasnije, kad više nisam bio duhovnik, počeo sam razmatrati i pisati razmatranja vrhu Marka i Luke. Pisao sam sada na hrvatskom jeziku.“
I odmah prosljeđuje: „Konačno sam se odlučio i za pisanje razmatranja vrhu Evanđelja sv. Ivana. Osjećao sam naime nutarnju pobudu koja me više nije napuštala. Pisanje sam odgađao radi Ivanove teško dokučive dubine. Kako sam često razmatrao Ivanovo evanđelje i s našim ispovjednicima u Lateranu, jer sam ondje držao po njemu duhovnu obnovu, ovo me evanđelje zanijelo. Ovome zanosu nisam se mogao više oprijeti. Ali našao sam se u velikoj neprilici. Trebalo je govoriti, a osjećao sam da ne govorim dolično. Htio sam pisati, ali mi pisanje nije išlo od ruke. Htio sam šutjeti i prestati pisati, ali nisam smio jer je nutarnje nukanje bilo odveć jako i jer se Riječ Božja mora naviještati.“
Imamo dakle Ivana otipkanoga na hrvatskom, ali u Benigarovu arhivu koji se čuva u našem provincijalatu ne nalazim pisanoga teksta ni Ivanova ni Matejeva Evanđelja. Što se tiče Matejeva, on je po stranicama gotovo identičan s latinskim, latinski ima 431 stranicu, a hrvatski 436.
No Benigar zapisuje na prvoj stranici svoga Metejeva Evanđelja: „5. veljače godine 1985. bio sam operiran na desno oko. Lazerovom terapijom bila mi je oduzeta mrena. Lijevim okom ništa više ne vidim. Mrena mi se posve spustila. 8. veljače 1985. počeo sam prema razmatranju koje sam kao duhovnik studenata držao na latinskom jeziku prenašati na hrvatski. Dovršio sam pretipkavan i upotpunio na Bijelu nedjelju 1986. Da mi nije bila obavljena operacija, ne bih ništa mogao raditi jer se mrena spustila na oba oka. Sada vidim desnim okom i, hvala Bogu, još mogu raditi. Budi hvaljena beskonačna Božja dobrota i pomoć nebeske Majke Marije.“
Za mene je osobito interesantno što u svojoj Prethodnoj riječi Benigar već spominje Švicarca Gutzwillera. Sjećam se da smo i mi u Zagrebu već u to vrijeme, zapravo već od 1960., imali Gutzwillera prevedena i ciklostilom Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa izdana. Preveo ih je kanonik, a isluženi vjeroučitelj, dr. Nikola Kolarek.
Kada je Aleksa završio pretipkavanje Komentara psalama, zapisuje na prvoj stranici: „Drugi Vatikanski koncil veli: ‘Budući da je božanski časoslov, kao javna molitva Crkve, izvor pobožnosti i hrana za osobnu molitvu, zaklinjemo u Gospodinu svećenike i sve koji sudjeluju u božanskom časoslovu, neka im se u njegovu obavljanju duša slaže s glasom. Da bi to što bolje postigli, neka steknu obilatije liturgijsko i biblijsko znanje, osobito psalama.’ (Sacrosanctum concilium 90).“
„Kako se nakon koncila časoslov moli na talijanskom jeziku, u godinama 1977-1979 tumačio sam klarisama Via in Selci psalme, da bih im otvorio ljepotu i čar psalama. Iako sam navršio 93. godinu života, dođe mi misao da bi tumačenje psalama u obliku razmatranja možda bilo korisno i drugima. Odlučio sam razmatranja o psalmima, kako sam davao klarisama, prevesti na hrvatski. Na tu sam misao došao čitajući u ‘Vitis mystica’ sv. Bonaventure sljedeću misao: ‘Kojima je Gospodin dao dar uma neka lome i dijele kruh Sv. pisma onima koji su se udaljili od prava puta i zablatili grijesima svoju dušu. Bilo da ih priznaju ili ne, neka samo mole da bi se Gospodin udostojao otvoriti njihove duhovne oči, da ih upoznaju i ozdravi im okus srca njihova, da uzmognu kušati kako je sladak Gospodin, koga upoznaju u lomljenju kruha, tj. tumačenju Sv. Pisma.’ (Vitis mystica, Opera omnia VIII 215).“
„Ne smatram se za taj posao sposobnim niti si utvaram da imadem um, kako piše sv. Bonaventura. Ipak, ako sam klarisama davao razmatranja o psalmima, možda će komu dobro doći što sam njima davao kroz više godina. Ako me sestrica smrt posjeti u tom poslu, bit ću sretan što moram napustiti ovaj posao, jer ništa nije bolje od razmatranja pisane riječi Božje pohrliti u gledanje vječne Riječi u krilu Očevu.“
„Posao sam započeo mjeseca rujna 1986. Dovršio sam ga 6. srpnja 1988. u mojoj 95-toj godini i petom mjesecu. Pisao sam samo s jednim okom, jer je lijevo oko mrena posve prekrila, dok je desno bilo prije tri godine operirano. Ova razmatranja nisu egzegetičko tumačenje psalama, što prepuštam drugim sposobnijima. To su razmatranja koja ipak mogu pomagati bolje moliti psalme. Razmatranja su vrlo nesavršena. Manjkaju citati svetih otaca i prilagodba psalama, kako bi njihova molitva postala kršćanska molitva, liturgijska. Ako komu pomognu ova razmatranja da psalme moli u Kristovom duhu, Bog neka rasvijetli um i uspali volju da upozna Duha Svetoga koji ih je nadahnuo i za nas te neka ispravi moje staračke sile.“
Iz tih kraćih i dužih njegovih obavijesti što ih je kroz petnaestak godina pisao svom negdašnjem kleriku iz godine 1926., dok je bio magister klerika u Zagrebu, i iz različitih zapisa na nekim Evanđeljima, možemo saznati više pojedinosti. On je po svoj prilici i duge sate prosjedio u velikoj biblioteci Antonianuma u Rimu čitajući i proučavajući različite autore pojedinih evanđelja. Na početku svakoga sveska daje glavne autore. Potom je i duže vremena razmatrao i kontemplirao pojedine odlomke, a onda ih je zapisivao rukom. O tom svjedoče rukom pisani primjerci svakog evanđelja i psalama. Godine 1978. već imamo Markovo evanđelje. Markov tekst na hrvatskom i za sva daljnja evanđelja rabi naš prijevod, Duda-Fućakov iz godine 1972. A za psalme uzima tekst iz Zagrebačke Biblije 1968. s paralelnim talijanskim. Tipkanje je trajalo duže vremena, jer on prekida taj posao poglavito ispovijedanjem u bazilici sv. Antuna i u Lateranumu te drugim obvezama, npr. ispovijedanjem u različitim kućama časnih sestara i dr.
Dakako, on nije ni mislio da će taj svoj veliki posao izvesti do kraja, nego – kako mu Bog bude darovao života. A 1988. u srpnju proživio je devedeset i pet punih godina, do devedeset šest mu je falilo samo pola godine, no umro je već nakon tri mjeseca. I upravo u tom posljednjem trogodištu on sastavlja i tipka svoj hrvatski Komentar psalama. To su zapravo prvi njegovi počeci posebnoga studija Biblije. To su jednostavna razmatranja o psalmima što ih je od godine 1977. do 1979. tjedno razmatrao sa sestrama Klarisama u Via in Selci u Rimu. Po tim talijanskim bilješkama, koje nikako nisam mogao pronaći, on je sada, pri kraju života, napisao ovaj Komentar psalama hrvatski. Cijelo to vrijeme on je za ta evanđeoska razmatranja uzeo naš tekst, Duda-Fućakov Novi zavjet iz godine 1972., a za psalme tekst iz naše Zagrebačke Biblije, paralelno s talijanskim prijevodom.
Dok sam sređivao Aleksin arhiv, od godine 1989. nadalje, nisam ni mislio što ćemo s tim evanđeljima i psalmima. Tek poslije, najprije sam uzeo Markovo evanđelje i popravio njegov hrvatski jezik. Naime, sam Aleksa veli da mu je hrvatski jezik nesavršen. Ta već od godine 1929. on živi i intenzivno djeluje u Kini, a onda u Rimu te piše svoje knjige i sva svoja razmatranja i predavanja na latinskom i talijanskom jeziku. Osim toga, on nije predmnijevao da će ta evanđelja biti štampana te nije nastojao oko lijepoga hrvatskog jezika.
Sada smo zamolili našega hrvatskoga bibličara dr. fra Marija Cifraka da napiše uvod u Marka i njegovo evanđelje, ali smo netaknutim ostavili i Aleksin uvod. Nismo stavljali ni druge bilješke nego što ih je on stavljao.
Želimo sada i molimo da nam se čitatelji – ili osobno ili sa svojih manjih ili većih biblijskih skupova – jave kako im se sviđaju ta razmatranja and Markom za njihov duhovni život, pa se nadamo da bismo onda izdali evanđelje za evanđeljem. Sada najprije pripravljamo Ivanovo evanđelje koje je Aleksa izvanredno cijenio.
I nemamo druge želje nego što ju je on sam napisao na kraju svog evanđelja po Marku, a navodi iz Augustinovih Ispovijesti 11.2.3 (hrvatski prijevod Stjepana Hosua, 10. izdanje, str. 216): „Sint castae deliciae meae Scripturae tuae – Neka mi budu čiste radosti Pisma tvoja!“
fra Bonaventura Duda, siječanj 2011.
(Pogovor za “Razmatranja vrhu Marka”)
