O onome koga je oslobodio okova i o dvama drugim čudima
1
Dok je na Petrovoj stolici sjedio gospodin papa Grgur IX., u raznim je krajevima nužno nastao progon krivovjeraca. U vrijeme toga progona neki je čovjek imenom Petar, iz mjesta Alife, bio optužen za krivovjerje i u Rimu uhvaćen među krivovjercima. Njega je gospodin papa Grgur na čuvanje predao biskupu Tivolija. On ga je pod prijetnjom da bude lišen biskupije uzeo i baci u okove. No budući da je njegova jednostavnost upućivala na nevinost, staviše ga u blaži zatvor. Neki plemići toga grada, kako se priča, želeći da biskup koga su otprije mrzili upadne u kaznu kojom mu se prijetilo, potajno spomenutom Petru savjetovahu da pobjegne. On ih posluša, jedne noći iziđe i brzo daleko pobježe. Kad je biskup to doznao, teško mu to pade i sa strahom je očekivao kaznu, ali ništa manje nije bio žalostan što se ispunila želja njegovih neprijatelja. Stoga upotrijebi svu pomnju, na sve strane razasla uhode, pronađe onog jadnika pa ga kao nezahvalnika smjesti u stroži zatvor. Zatvor je pretvorio u tamnicu opasanu jakim zidinama. Iznutra ju je obložio debelim daskama koje je učvrstio željeznim čavlima. Bacio ga je u željezne okove teške više libara, hranu mu je davao na mjeru i piće na mjeru . A kad već bila isključena svaka nada u oslobođenje, budući da Bog ne dopušta da nevinost propada , Bog mu je svojom dobrotom brzo pritekao u pomoć. Taj je čovjek stao mnogim vapajima i molitvama zazivati blaženoga Franju da mu se smiluje, jer je bio čuo da je već predvečerje njegova blagdana. Taj je čovjek imao veliku vjeru u svetoga Franju, jer je, kako je govorio, bio čuo da su ga krivovjerci veoma oblajavali. Noć uoči svoga blagdana, u suton, blaženi se Franjo smilova, siđe u tamnicu, pozva po imenu onoga čovjeka i zapovjedi mu da brzo ustane. On se prestraši i upita ga tko je on, pa ču da je to blaženi Franjo. On ustade, dozva čuvara i reče: „Veoma se zapanjih i smetoh, jer ovdje je netko tko mi zapovjedi da ustanem, a veli da je sveti Franjo.“ A stražar mu odvrati: „Jadniče, lezi i mirno spavaj. Ta luduješ jer danas nisi dobro jeo.“ No dok mu svetac Božji još uvijek zapovijedaše da ustane, oko podne vidje kako se okovi na njegovim nogama raskinuše i brzo padoše na zemlju. Osvrćući se po tamnici, vidje kako se daske rastavljaju premda su pričvršćene čavlima i da mu je otvoren put za izlazak. Iako oslobođen, on zaprepašten nije znao bježati, nego je na vratima vikao i prestrašio sve stražare. Kad oni javiše biskupu da se on oslobodio okova, misleći da je pobjegao jer još nije bio čuo za čudo, biskup od straha pade s mjesta gdje je sjedio jer je bio slab. A kad je čuo sve po redu, pobožno ode u tamnicu i jasno je spoznao moć Božju i ondje se pomoli Gospodinu . Okovi su potom doneseni pred gospodina papu i kardinale. Kad su oni vidjeli i čuli što se bilo dogodilo , zadivljeni blagoslivljahu Boga .
2
Kad je Bartolomej iz grada Gaete, veoma se trudeći pri gradnji neke crkve blaženoga Franje, htio na građevinu pričvrstiti jednu gredu koja nije bila dobro postavljena, greda pade i teško mu ozlijedi vrat. Budući da je krv obilno tekla, trzajući se s malo daha od jednog je brata zatražio popudbinu. Budući da brat nije mogao istoga trena naći posvećenu hostiju, a vjerovalo se da već umire, rekao mu je riječ blaženoga Augustina: „Vjeruj i blagovao si“ . Slijedeće mu se noći ukaza blaženi Franjo s jedanaestoricom braće, noseći sa sobom u ruci janješce, pristupi njegovu krevetu, zovnu ga po imenu i reče: „Ne boj se, Bartolomeju! Neće te nadvladati neprijatelj, koji te htio omesti dok si meni služio, jer gle ustat ćeš zdrav. Ovo je janješce koje si tražio da ti daju, koje si primio već zbog dobre želje. Onaj ti je brat naime dao koristan savjet .“ I tako mu je rukom prešao po ranama pa mu zapovjedio da se vrati poslu koji je bio započeo. On ustade vrlo rano i pred onima koji su ga bili ostavili polumrtva pojavi se čitav i zdrav. Svi su doista, zbog neočekivana ozdravljenja, mislili da vide utvaru , a ne čovjeka .
3
Neka pobožna žena, koja se od svoga djetinjstva, zbog ljubavi prema vječnome Zaručniku, skoro trideset godina bijaše sklonila u usku ćeliju, zavrijedila je utjehu i prijateljstvo blaženoga Franje za njegova života. Kad se jednoga dana poradi nekih poslova popela na verandu, onesvijestila se i nezgodno pala na zemlju. I tako je slomila nogu iznad i ispod koljena, a i rame je potpuno iščašila. Budući dakle da djevica Kristova, tijekom mnogih minulih godina, nije nikoga poznavala po viđenju i da je bila odlučila zauvijek ne poznavati, kao trupac je ležala na zemlji, a ne želeći ničiju pomoć, nije znala kome da se obrati. Po zapovijedi jednog prelata i po nagovoru redovnika, silili su je da otvori svoju ćeliju, kako bi joj mogla pomoći jedna pobožna žena, jer su se bojali smrtne pogibelji koja bi zbog nebrige i nemara lako mogla nastupiti. No ona je to odbijala učiniti i opirala se kako god je mogla, da ne bi prekršila zavjet. Zato se ponizno bacila pred noge božanskoga smilovanja i, kad je nastupila večer , pobožnim se molbama potužila blaženome ocu Franji govoreći: „Presveti moj oče, koji blagonaklono pritječeš u pomoć potrebama tolikih koje u tijelu nisi poznavao, zašto ne pomogneš meni jadnici, koja sam sve dok si živio bila vrijedna tvoje preslatke milosti? Kao što vidiš, blaženi oče, moram promijeniti odluku ili podleći smrti. I dok je ove riječi premetala u srcu i ustima i uzdasima i vapajima otkrivala svoje bijedno stanje, spopade je san i zanese se duhom . I gle, predobrostivi otac, u bijeloj odjeći slave , siđe u mračnu ćeliju i poče joj govoriti umiljate riječi: „Ustani, kćeri blagoslovljena , ustani , ne boj se ! Primi znak potpuna ozdravljenja i svoju odluku čuvaj bez povrede!“ Uze je za ruku, podiže je i iščeznu. Ona se pak po ćeliji vrtjela amo-tamo ne znajući što joj je učinio sluga Božji. Mislila je naime da ima viđenje . Na koncu priđe k prozoru i načini uobičajeni znak. K prozoru vrlo brzo dođe jedan monah i s neizrecivim joj divljenjem reče: „Majko, što se dogodilo te si mogla ustati?“ No ona je još uvijek vjerovala da sanja i mislila da to nije on, pa zatraži da se upali oganj. Kad je doneseno svjetlo, došavši k sebi i ne osjećajući nikakav bol, ona pripovjedi sve po redu što joj se bilo dogodilo .
Ovo pripovijedanje i mi privedosmo kraju,
predajući šutnji mnoga čudesa koja bi trebalo zapisati.
Bogu hvala. Amen .