TIJELOVO – SVETKOVINA TIJELA I KRVI KRISTOVE

Lk 9,11b-17

Sve što jest, što na bilo koji način opstoji, jest tajna, velika. Fizičari ne mogu dokučiti tajnu materije, tvari. Pa ni svjetla. Je li svjetlo zraka ili čestica? Bog je tajna, stvorenje je tajna, čovjek također. Tajna ostaje nerješiva, o-tajna. Problemi se mogu rješavati, zagonetke također, ali tajne ne. Tajni se može samo pristupiti. Nježno, s osjećajem odgovornosti. Zato uvijek kad čovjek pokušava dosegnuti Boga, svijet ili sebe, dotiče u biti jednu veliku tajnu.

Pročitaj više

Izabrano novo Predsjedništvo Vijeća franjevačkih zajednica

Vijeće franjevačkih zajednica u RH i BiH održalo je 25. svibnja 2022. godine u Franjevačkom samostanu o. Ante Antića u Splitu – Trstenik svoju  redovitu sjednicu na kojoj je izabralo novo Predsjedništvo Vijeća. Za predsjednicu je izabrana s. M. Darija Jovanović (vrhovna poglavarica Sestara franjevki Bez-grješnog začeća iz Dubrovnika), za potpredsjednika je izabran fra Zdravko Dadić (provincijal Franjevačke provincije sv. Križa – Bosne Srebene), a za trećeg člana predsjedništva fra Marko Mrše (provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja). Četvrti član Predsjedništva, tajnik, izabran je na sjednici u siječnju.

 Članovi Vijeća franjevačkih zajednica u RH i BiH, sjednica Vijeća 25.05.22. – Split

         Presjedništvo Vijeća franjevačkih zajednica u RH i BiH, s lijeva nadesno:

                              fra Zdravko Dadić, potpredsjednik

                              s. M. Darija Jovanović, predsjednica

                              fra Marko Mrše, član Predsjedništva

                              Anto Matković, tajnik  Vijeća

NOVA GODINA – NOVI POČETAK NA BOŽJOJ GRAĐEVINI

Svaka je nova godina novi početak i zametak. Nova klica koja se stavlja u zemlju da bi izrasla u biljku, u stablo. U svemu što se sije – ako je sjeme zdravo – postoji nada novoga početka, nada budućnosti, vizija novoga života i stvaranja.

Iz povijesti možemo mnogo toga naučiti. Napose iz povijesti spasenja, koja je uvijek povijest uspona i padova, povijesnih plima i oseka, grijeha i smilovanja, nade i budućnosti. Prepun je toga Stari zavjet, a u Isusu Kristu položena je u temelje svijeta nova nada, novo stvorenje. Povijest Crkve zorno o tome svjedoči. Treba samo otvoriti oči srca i duha te iščitavati Božje znakove na povijesnomu hodu.

Cijeli je Stari zavjet prepun početaka. Uvijek novih, neznatnih, ali obećavajućih, jer je Bog bio glavni čimbenik u svim povijesnim hodnjama, i pojedinaca ali i Izabranoga naroda. On je bio vjerni suputnik koji nije dopuštao da se narod stopi s ostalima u ondašnjim svjetskim talionicama babilonske, egipatske, helenističke, rimske kulture i civilizacije. Naprotiv. Narod je uvijek morao izlaziti iz uhodanoga i postojećega, započinjati iznova.

Trebalo je ostaviti plodni Egipat, gdje bijaše svega u izobilju, u plodnoj nilskoj dolini, ali je narod živio u duhovnome ropstvu.  Trebalo je ostaviti i plodno područje ‘međurječja’, Eufrata i Tigrisa, gdje se rodila kultura i civilizacija, gdje bijaše sve isprepleteno kanalima za navodnjavanje te se zaputiti u kamenito, brdovito judejsko gorje te gotovo izumrli Jeruzalem i ondje započeti novu budućnost. Nova budućnost kao veliko gradilište, spasenje u obliku uklanjanja starih ruševina, klesanja te gradnje novoga Hrama koji bi trebao biti kristalizacijska točka za cijeli narod i svu potonju budućnost.

Za mnoge to bijaše uzaludan posao, mnogi su rogoborili, ali je u tim skromnim početcima bila snaga budućnosti i nade jer sam Gospodin bijaše Graditelj, Arhitekt: “Ako Gospodin kuće ne gradi…” Šačica povratnika, s nešto ‘sirotinje’ u zavežljajima ili naprtnjačama, ali sa silnim obećanjima: Bog je s nama. Nije li to dobra slika nade i za naše koji su prognani, a potom iselili sa svojih djedovskih ognjišta te namamljeni u silna prostranstva prekooceanskih zemalja, gdje se obećaje ugodan i bolji život, samo da nestane Hrvata sa stoljetnih ognjišta?

Zašto u svim ovim nedaćama ne imati pred očima biblijsku sliku povratka na vlastita ognjišta, ako čovjek stavi svu svoju nadu u Gospodina i njegova obećanja? Bog ostaje vjeran svojim obećanjima.  Treba se pouzdavati u njegovu riječ i slijediti je.

Ivan je trideset godina odrastao ‘inkognito’, nepoznat i neprepoznat. Isus je odrastao u Nazaretu do svoje tridesete, a da ga nitko nije prepoznao kao Mesiju. ‘Među vama se nalazi Jedan koga vi ne poznajete’, koga vi ne prepoznajete. ‘Nije li ovaj Isus sin tesarov?  Što bi to na njemu bilo osobito? Pa sve mu njegovo znamo.  Zar bi on mogao biti taj Mesija? Nema šanse!’ I nisu dali ‘šansu’ Isusu njegovi sumještani.  Zato su prokockali svoju povijesnu i životnu priliku.

Neprepoznata je bila i rana Crkva. Tko je mogao i pojmiti da se u tim malim zajednicama rasutim po cijelom ondašnjem Sredozemlju rađa tiha Božja revolucija, da je sam Bog na djelu!?  Prvi kršćani nisu imali oko svojih glava svetačke aureole, nisu bili ni anđeli ni sveci. Pročitajmo samo apostolske spise i upute pa ćemo vidjeti kakvih je sve zastranjenja, opačina i grijeha bilo u tim zajednicama! Nije bilo anđeoskih korova ni njihove pratnje.  Ni sami apostoli nisu bili uvijek zanimljivi, nisu osvajali slušateljstvo. Veli se da je jedne zgode, ‘dok je Pavao vrlo dugo govorio’ (Dj 20,9), nekoga mladića obuzeo dubok san te je pao s trećega kata na tlo, mrtav. Na to ‘Pavao siđe’, oživi mladića, potom ‘razlomi kruh’ (tj. slavio je euharistiju) te ‘proslijedi‘ s nagovorom prilično dugo, sve do zore’ (r. 11). Jedino čudo bijaše da je Duh Sveti dirao ljude, probadao srca, otvarao oči, i ljudi nisu mogli ne činiti jedno: vršiti volju Očevu, slijediti Isusa Krista.

Utješno je to za nas današnje vjernike. Gospodin nas ne poziva na nekakve herojske pothvate. Treba samo jedno: U svome svagdanu slijediti Gospodina, dati se od njega voditi, slušati njegovu riječ, povlačiti iz tih riječi za vlastiti život poučke i zaključke. Čemu sastanci, čemu svete mise, čemu molitve, ako iz toga ne slijedi nikakva posljedica ili odluka? Svaka je nova godina nalik novogradnji. Mnogo toga nedovršeno, mnogo započeto, na sve strane razbacan materijal, svuda propuh, kako to već i biva na gradilištu. Graditelji studiraju i iščitavaju nacrt, idejni i izvedbeni, mnogo toga se za gradnje mijenja, sve je u pokretu, traže se novi radnici i suradnici.  Pogotovo treba stručnjaka, predradnika koji su spremni prihvatiti odgovornost za gradnju ‘Božje građevine’.

Građevina napreduje, otpori su veliki, krize su nazočne, ali Božji grad raste, nezaustavljivo. Proljetne oluje ne mogu zaustaviti veliki hrast u njegovu grananju jer zna da slijedi ljeto i sunčani dani. Isto je i s Božjim gradom, najljepšim, najljudskijim na ovome svijetu. Isus stalno poziva, okuplja, želi ljude kao svoje sljedbenike.

Uvijek je tomu tesaru, građevinaru iz Nazareta kroz povijest uspijevalo pronaći oduševljenike za svoje djelo, pozvati ljude da se stijenj koji tinja ne utrne, da se napuknuta trska ne prelomi u njegovoj Crkvi. U svakome vremenu i narodu pronalazio je Gospodin svoje vjerne i najvjernije, otkrivao je ljude koji su se dali zapaliti njegovim idealima, njegovom porukom i obećanjima. I slijedeći njega otkrivali su da su ta obećanja vjerodostojna, moguća, ostvariva, istinita. Novorođeni je pokrenuo one kraljeve s Istoka, a Uskrsli je pokrenuo ljude iz svih krajeva, puka, naroda, zemalja. Svijet kao Božje gradilište i građevina koja i danas iz sebe ižaruje radost i sreću, blagoslov cijelomu svijetu.

Spas je došao usuprot svim nadanjima i očekivanjima. U drugomu obliku, na drugi način nego su pobožne duše očekivale, i onda, ali i danas. Doći će spas i danas, otvorimo li svoje oči, svoje uši, svoje srce i cijelo biće, pogodi li nas Isusova osoba. Po čemu je Međugorje postalo poznato u svijetu? Po čemu je postalo privlačnom točkom za milijune i milijune hodočasnika? Što su mogli ljudi pronaći u Međugorju, u Bijakovićima onih prvih godina? Nikakav zapadni standard, nikakav hotelski ugođaj ni smještaj. Bez tekuće vode, bez osnovnih civilizacijskih dostignuća, bez igdje išta što bi iole mirisalo na razvijeni Zapad.

A upravo je čovjek sa Zapada hrlio u Međugorje gdje je otkrivao radost života, molitvu, vjeru, gdje je otkrivao iznova Boga na hercegovačkome kršu, bijen zimskom burom, paljen ilindanskim čelopekom. Otkrivao je novi zanos za molitvom, sakramentima, napose pokorom i euharistijom, klanjanjem. Oboružani time i novim iskustvima vraćali su se kućama noseći u sebi klice obnovljene Crkve, ugrađujući sebe u divnu Božju građevinu, svjesno i odlučno.

Što bijaše odlučno? Iskustvo milosti, iskustvo spasenja. Milost nije nikakav apstraktni pojam, spasenje nije negdje u zraku. Ono je konkretno. Dade se odčitati na licima sretnika, obraćenika, na licima braće i sestara koji su zahvaćeni Isusom i njegovim Duhom. To je ono gradivo i vezivno tkivo što povezuje sve u divnu Božju građevinu.

Znamo s kime je Bog započeo u Novomu zavjetu, znamo tko bijaše prvi svjedok Isusova rođenja. U Božjemu djelu nitko nije nevažan, svako ima svoju nezamjenljivu ulogu. Važno je da svi prionemo na posao, radosni i sretni da nas je netko pozvao, unajmio, pa makar to bilo i u trećoj životnoj dobi. Nikada nije kasno. Ali može biti tragično i sudbonosno, nikada ne biti svjestan svoga kršćanskoga dostojanstva, da smo svi djeca Božja, braća i sestre Isusa Krista, pod križem darovani Mariji.  Neka i nova godina stoji u znaku Marije i Isusa.  Na njima i s njima gradimo svoju budućnost.

Fra Tomislav Pervan OFM  – Međugorje

TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina C

ČITANJA: 2Mak 7,1-2.9-14; Ps 17,1.5-6.8b.15; 2Sol 2,16 – 3,5; Lk 20,27-38

Vjera u uskrsnuće

U ozračju svetkovine Svih Svetih i spomena Svih vjernih mrtvih kao i približavanjem kraja litrugijske godine na poseban način razmišljamo o posljednjim stvarima – smrti,  sudnjem danu, raju, paklu, čistilištu, uskrsnuću tijela i vječnom životu. U hrvatskoj crkvenoj terminologiji uvriježilo se o tim temama govoriti kao o posljednjim stvarima, što je prijevod grčke riječi eshatologija.

Međutim, postoji u Crkvi, pogotovoj rimskoj, i druga, latinska, terminologija koja govor o posljednjim stvarima naziva „de novissimis“. Doslovno bismo preveli:  „o najnovijim stvarima“,  kao kad govorimo o najnovijim vijestima. Naime, kad kažemo posljednje vijesti onda ne mislimo na takve vijesti nakon kojih više nema ničega, nego mislimo na najsvježije vijesti nakon kojih smo u očekivanju drugih još novijih vijesti.

Pročitaj više

Sveti Franjo i pravednost

Krepost pravednosti usavršava našu volju da Bogu i drugima dajemo ono što je njihovo. Za svetoga Franju, pravednost je Bog sam, kao što kaže u Pohvalama Bogu: „Ti si pravednost!“. Onima koji su boravili u samotištu piše da neka traže najprije Kraljevstvo Božje i pravednost njegovu. Jedino ako priznajemo Boga za Boga i dajemo mu dužnu hvalu, moći ćemo prepoznati da sve dolazi od njega i da nam ništa ne pripada, osim grijeha. „I blago njemu, jer dok daje caru carevo, a Bogu Božje (Mt 22,21), njemu ništa ne ostaje“ (Opom XI, 4).

Onaj koji priznaje Boga i klanja mu se, zadobiva mudrost i jednostavnost koja onda rađa pravednošću (usp. 2 Čel 142). Nemoguće je tražiti pravednost u našem ili tuđem životu, u društvu i u međuljudskim odnosima, ako prije ne prepoznajemo da pravi poredak može biti jedino u Bogu. Koji je to poredak koji je jedini ispravan, pravedan i božanski? To je poredak ljubavi ili „ordo caritatis“ koji vrednuje, sudi, daruje i vlada po ljubavi. Jedino je ljubav punina i savršenstvo i jedino ona može uspostaviti savršeni red. Ako tako budemo gledali na svu stvarnost, onda nam neće biti teško odreći se svega da zadobijemo Boga, njegovo kraljevstvo i njegovu ljubav. Tada će biti jasno ono što evanđelje kaže, ali i sveti Franjo ponavlja: „Blaženi progonjeni zbog pravednosti, jer njihovo je kraljevstvo nebesko“ (NPr, XVI, 10). Onaj tko ima ovu „puninu“ u sebi, ne može stavljati nikakvo stvoreno dobro iznad Boga. Znači li to da se ne treba brinuti zbog nepravdi u svijetu?

Franjin odnos prema novcu, npr. pokazuje da je bio jako osjetljiv na nepravdu, čak do te mjere da je i za milostinju smatrao da je to novac koji pripada siromasima. „A milostinja je baština i pravednost koja se duguje siromasima, a nama ju je stekao Gospodin naš Isus Krist“ (NPr, IX, 8). Činiti drugačije značilo bi potkradati siromahe i biti nepravedan prema samome Bogu. On stvorene stvari promatra prije svega u redu ljubavi koji vlada u Bogu. Budući da se je Krist koji je sam Bog zbog nas ponizio i „svukao“ od svoga božanskog veličanstva (usp. Fil 2, 7), koliko više smo mi to dužni učiniti radi Boga i drugih. Ako je sam Bog sućutan prema siromasima i na poseban način se brine o njima i štiti ih, potvrđujući tako njihovo dostojanstvo, i čovjek mora priznati da su ta dobra prije svega namijenjena onima kojima je najviše potrebno. Sva ta dobra su, dakle, u odnosu i prema Bogu i prema drugima. Ovaj Franjin stav je utjecao na sve one koji su ga htjeli slijediti, redovnike i laike, pa i kraljeve. Papa Pio XI. u svojoj enciklici „Rite expiatis“ iz 1926.g., tj. o sedamstotoj obljetnici smrti svetoga Franje, potvrđuje da je ovaj Franjin duh duboko utjecao na oblikovanje društvenog života.

U duhu Franjevačke karizme, tražiti promjenu društva uvođenjem prava i pravednosti, moguće je jedino ako u temelju stavimo Siromašnog Krista i ako priznajemo da dobra koja nam je Bog dao, prije svega pripadaju onima kojima su najpotrebnija. To nije toliko čin našega milosrđa prema njima, nego više pravednosti, jer im vraćamo ono što je njihovo. Ipak, ako bi netko htio uspostaviti ovakav društveni poredak jedino na ljudskoj razini, kao ljudsku pravednost, tada bi počinio najveću nepravdu prema čovjeku. Bez dubokog odnosa prema Bogu, bez ovog temeljnog duhovnog stava da je blažen onaj koji posjeduje Njega i vrši Njegovu volju, zakon bi se mogao vršiti jedino izvana, a to je onda protiv svake pravednosti. Čovjek će ostaviti sva dobra, ako je stekao ono najviše – Boga samoga, ali ako toga nema, ostaje samo vanjski zakon u kojem nema prostora za ljudski duh i dušu. Franjevci mogu u korijenu promijeniti društvo jedino ako budu tražili Kraljevstvo Božje i Njegovu pravednost, jer sve će se ostalo nadodati.

                                                                                                          Mirjana Pinezić

                                                                                                          Mala franjevačka obitelj   

Biskup Rogić kapitularkama: Pozvani smo biti i ostati znak, puno puta i osporavan, ali uvijek izazovan

ŠIBENIK (IKA) 

Družba sestara franjevki od Bezgrješne održala je od 21. do 25. lipnja u svojoj Kući matici u Šibeniku redoviti vrhovni kapitul, koji je imao izborni i radni dio. Misao vodilja vrhovnog kapitula bila je u duhu sv. Franje Asiškoga: Ne samo sebi živjeti, nego drugima koristiti.

U radnom dijelu kapitula analiziralo se stanje Družbe kroz razne izvještaje i anketu provedenu u zajednici. U završnom dijelu donesene su odluke i smjernice za daljnji život i djelovanje Družbe.

U izbornom dijelu za vrhovnu poglavaricu izabrana je s. Terezija Zemljić, za zamjenicu vrhovne poglavarice s. Slavica Bezjak, za vrhovne savjetnice: s. Valentina Mandarić, s. Mandica Starčević, s. Zvonimira Nimac i s. Ana Tadić.

Misu sa zazivom Duha Svetoga sa sestrama kapitularkama na početku kapitula slavio je šibenski biskup Tomislav Rogić. U homiliji istaknuo je kako poslanje redovnice ima ulogu znaka u svijetu. „Poslao nas je da izvršavamo volju njegovu i onda kada toga nismo svjesni. Možda je to i najljepši dio našeg poziva u Crkvi, da Bog djeluje preko nas i onda kad toga nismo svjesni. Kad jednostavno predstavljamo vidljivi znak koji na njega upućuje. Događa se to po onome što činimo i za što živimo. Događa se to i po znaku odjeće koju nosimo i po njoj u javnosti svjedočimo.

Bog je svoje želio drugačije, da budu drugačiji od svega ostalog u svijetu. Tako se njegova svetost i prisutnost pokazuje u svijetu. Poziv je dakle biti i ostati drugačiji, ne dopustiti da nas svjetovno zaokupi i sebi poistovjeti. Biti i ostati znak, puno puta i osporavan, ali uvijek izazovan“.

Duhovnu pripremu za kapitul vodio je fra Ivan Režić, magistar novaka s Visovca. Posljednji dan sestre kapitularke pohodile su grob svoje utemeljiteljice službenice Božje majke Klare Žižić u crkvi Sv. Lovre, gdje su se zadržale u molitvi s preporukom da ih njihova utemeljiteljica zagovara pred licem Božjim u svim potrebama i nastojanjima kako bi u svom poslanju ostale vjerne karizmi svoje utemeljiteljice u služenju Crkvi i naviještanju Kraljevstva Božjega ljudima današnjeg vremena.

Misu zahvalnicu na završetku kapitula sa sestrama je slavio umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas u koncelebraciji s fra Matom Topićem, redovitim misnikom sestara. Biskup Ivas je višestoljetnu Družbu sestara franjevki od Bezgrješne, utemeljenu 1679. godine, dakle, prije 340 godina u Šibeniku, prispodobio stablu i nazvao ga Klarinim stablom. „Ima jedno stablo – Klarino stablo sestara franjevki od Bezgrješne. Razmišljao sam ovih dana: Koliko se toga događalo ovih stoljeća u našem gradu Šibeniku, u našoj Crkvi, u Hrvatskoj, u svijetu? Koliko se ljudskih djela i institucija, velikih i malih i moćnih, i dobrih ali i loših, pa i zlih i opakih rađalo, trajalo neko vrijeme, pa onda umiralo i nestajalo, čak i iz spomena ljudi i povijesti.

A Klarino stablo odolijeva, bori se u svim zamkama povijesti, živi i prolazi kroz sve tjesnace i bespuća vremena. Živi, jer živi ne svojim, nego Božjim životom, po primjeru Bezgrješne, po primjeru asiškog siromaha, po primjeru, po tragu, u vjerničkom i Božjem duhu svoje prve majke službenice Božje Klare i mnogih njezinih svetih sestara.”

Prenijeto s: https://ika.hkm.hr/

Održana jubilarna 35. Zlatna harfa

 

Na ovogodišnju Zlatnu harfu  u Međugorje stiglo je 2000 djece okupljene u 70-ak zborova iz šest biskupija, odnosno nadbiskupija: Mostarsko-duvanjske, Splitsko-makarske, Banjolučke, Dubrovačke, Zadarske i Vrhbosanske. Ovaj susret je organiziralo Povjerenstvo za Zlatnu harfu pri Vijeću franjevačkih zajednica povodom 35-te obljetnice njenog održavanja. Kroz sve te godine prošle su generacije organizatora, voditelja i djece koja vole pjevati. Započela je u hercegovačkoj župi Kočerin te se proširila u Bosnu, Hrvatsku, sve do Subotice u Srbiji.

Pročitaj više

Izaslanstvo Bosne Srebrene u Ruandi na obljetnicu smrti fra Vjeke Ćurića

 

 

U povodu 21. obljetnice smrti misionara fra Vjeke Ćurića, bosanskog franjevca koji je ubijen u glavnom gradu Ruande u Kigaliju 31. siječnja 1998., u posjet toj afričkoj zemlji stigli su franjevci iz Franjevačke provincije Sv. Križa – Bosne Srebrene, kojoj je pripadao pokojni fra Vjeko.

U posjet Ruandi stigli su provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić, župnik u župama Sokoline i Vrbanjci fra Juro Tokalić, tajnik Provincije fra Damir Pavić i fra Josip Adrić, provincijski krojač Bosne Srebrene koji će ostati neko vrijeme u Ruandi i poučiti lokalne franjevce šivanju habita.

Pročitaj više

Čekanje

Čekanje je stav na koji nas vrijem došašća uvijek iznova poziva. Čekati zapravo znači stanovati na nekom vidikovcu i gledati dolazi li netko, izviđati uokolo približava li nam se nešto. Čekanje može također značiti: biti pozoran, pažljiv. Čekanje uzrokuje u nama dvoje: širinu pogleda i pozornost na trenutak, na ono što upravo doživljavamo, na ljude s kojima upravo razgovaramo. Čekanje širi srce. Kad čekam osjećam da nisam dostatan samomu sebi.

Pročitaj više