Učini srca naša po srcu svome

ČITANJA: Zah 9,9-10; Ps 145,1-2.8-11.13c-14; Rim 8,9.11-13; Mt 11,25-30

Što  znači biti krotak i ponizan? Isus kaže: „Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.“ Kad se za nekoga kaže da je takva i takva srca, onda se to ne odnosi na neku njegovu trenutnu i djelomičnu kvalitetu, nego se radi o temeljnim i trajnim osobinama dotičnog čovjeka. Zato, kad Isus za sebe kaže da je krotka i ponizna srca, onda on ne kaže da je trenutno dobroga raspoloženja i dobre volje, nego tim riječima predstavlja svoju intimnu i istinsku narav. On je krotak i ponizan.

Te dvije riječi tako su povezane da se mogu činiti sinonimi, kao da je biti krotak i ponizan jedno te isto, to što se navode obje riječi ima ulogu isticanja njihove važnosti i činjenice da Isus doista jest krotak i ponizan. Ipak, u kontekstu u kojem Isus izgovara te riječi, možemo uočiti određene razlike između tih dvaju srodnih i povezanih pojmova. Kontekst je učenje. Isus kaže da se trebamo učiti od njega upravo zato jer je on „krotka i ponizna srca“. U kršćanskoj pobožnosti iz tih Isusovih riječi iznikla je Zlatna krunica Srca Isusova u kojoj se stalno ponavalja zaziv „učini srca naša po srcu svome“. Naravni osjećaj vjernikâ razumio je Isusove riječi „učite se od mene jer sam krotka i ponizna“ kao poziv da u suradnji s njime svoja srca suobličujemo njegovom, tj. da i mi budemo krotka i ponizna srca. Kao što to vrijedi i za druge kreposti, sigurno postoje različiti stupnjevi krotkosti i poniznosti. Ali onaj tko moli Boga da bude krotak i ponizan to u određenom stupnju već jest. Jer, da bi se uopće moglo učiti potrebno je biti krotak i ponizan ili znati davati i primati.

Svetost i poslanje

ČITANJA: Izl 19,2-6a; Ps 100,2.3.5; Rim 5,6-11; Mt 9,36 – 10,8

Poznato je da se jezici razvijaju i riječi mijenjaju značenje. Jedna te ista riječ nema isto značenje u različitim vremenima i kontekstima. Uz to, razlikuje se često upotreba neke riječi od njezina izvornoga značenja.

Navodimo na početku ove jezične napomene da bismo bolje razumjeli jednu važnu rečenicu iz današnjih misnih čitanja. Ta rečenica glasi: „vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet!“. Čitamo je u prvom čitanju iz Knjige Izlaska u odlomku u kojem se govori o tome kako su Izraelci tri mjeseca nakon izlaska iz Egipta došli do brda Sinaja. Ondje su se utaborili, a Mojsije se popeo na brdo. Uslijedit će sklapanje Saveza između Boga i njegova naroda. U pripremi za sklapanje Saveza Bog koji se objavio Mojsiju kao Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev sada govori o Izraelu kao narodu koji će postati kraljevstvo svećenika, sveti narod. Tu smo došli do točke kada je potrebno protumačiti, što to znači sveti narod, to jest, što znači pojam svet.

Riječ svet mi redovito shvaćamo tako da u prvi plan stavljamo moralni pojam svetosti. Kad za nekoga kažemo da je svet, onda mislimo na njegov svetački, dobri, pravedni i pobožni život. To je, naravno,  ispravna upotreba riječi svet. Međutim, kada u Bibliji nalazimo tu riječ, ona redovito nema u prvom planu pojam moralne svetosti, nego posebnog stanja u odnosu na Boga i ljude, a to je stanje izdvojenosti ili izabranosti. Izrael je sveti narod jer ga je Bog izdvojio od ostalih naroda. Izbavio ga je iz egipatskog ropstva tako da ga je doslovno izveo iz Egipta i doveo u pustinju gdje se nalazi u posebnom odnosu s Bogom. Ne radi se dakle o tome da je Izrael svet narod u moralnom smislu. Pokazat će se puno put da je to narod grešan i tvrde šije. Ali svejedno je svet jer je izdvojen i izabran između drugih naroda da bude u posebnom odnosu s Bogom koji se objavljuje u njegovoj povijesti.

Povezanost s Kristom pastirom

ČITANJA: Dj 2,14a.36-40; Ps 23,1-6; 1Pt 2,20b-25; Iv 10,1-10

U prispodobi  koju Isus pripovijeda u današnjem odlomku iz Evanđelja po Ivanu spominju se kradljivci i razbojnici koji preskaču preko zida ovčinjaka, pastir koji ulazi na vrata i vratar koji mu otvara da uđe zajedno sa svojim ovcama koje poznaje imenom. Slušatelji su vjerojatno bili zbunjeni raznolikošću likova i nisu mogli shvatiti tko su razbojnici i kradljivci, tko je pastir, tko je tuđinac, tko je vratar, tko su ovce.

Kasnije će Isus sebe nazvati pastirom (Iv  10,11.14), ali na početku tumačenja prispodobe on se ne identificira ni s jednim navedenim likom, nego dva puta kaže: „Ja sam vrata.“

Budući da su Isusovi slušatelji bili Židovi koji su poznavali svoju predaju i Pisma, Isusovu tvrdnju trebali su shvatiti u tom kontekstu. Biblijski događaj koji se čini najboljom podlogom za razumijevanje Isusove usporedbe s vratima dogodio se u Knjizi Postanka kada je patrijarh Jakov, otac čitavog izraelskoga naroda, usnio san u kojem „ljestve stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru, i anđeli Božji po njima se penju i silaze.“ (Post 28,12) te čuo Božje obećanje zemlje i potomstva, a onda probuđen oda sna potresen uzviknuo: »Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!« (Post 28,17). Na mjestu gdje se to dogodilo Jakov je sagradio žrtvenik, i onamo kasnije hodočastio sa čitavom svojom obitelji. To mjesto bilo je mjesto intenzivnog Jakovljeva susreta s Bogom. Tu mu je Bog obećao da će biti s njim i da ga nikada neće napustiti. To mjesto za Jakova bilo je strašno, ali upravo to mjesto prepoznao je kao Božju kuću i vrata nebeska.

Sličnost toga mjesta s mjestom Isusova uskrsnuća očita je. I u jednom i u drugom događaju prisutni su anđeli.  Njih žene vide u grobu i pred grobom uskrsloga Isusa, i anđeli im navješćuju poruku Isusova uskrsnuća. U Jakovljevu snu ta poruka nije izražena riječima nego gestama. Anđeli se najprije penju po ljestvama s vrhom do neba, a onda s njih silaze. Tako i Isus ustaje iz groba, četrdeset dana ukazuje se učenicima, a onda se penje nebo da bi ponovno sišao na zemlju.

Cjeloživotni odnos s Bogom

ČITANJA: Post 18,20-32; Ps 138,1-3.6-8; Kol 2,12-14; Lk 11,1-13

U današnjem prvom čitanju biblijski pisac navodi kako je do Boga stigla vika zbog njihovih grijeha te Bog odlučuje sići i vidjeti odgovara li vika istini. O tome kako je i do koga ta vika stigla do Boga biblijski tekst šuti, ali je istaknuto to da Bog ne žele donijeti nikakvu odluku dok se sam na uvjeri u grijehe Sodome i Gomore. Neimenovani tužitelji na Sodomu i Gomoru bili su u pravu, ali Bog u slučaju optužbe koristi ‘metodologiju sumnje’.  Kad netko o drugomu svjedoči dobrotu i ljubav, Bog to ne provjerava, ali kad se netko na nekoga tuži Bog se spušta da vidi je li to doista tako. Iz toga proizlazi jasan zaključak da je Bogu stalo do toga da spasi, a ne da uništi.

To vidimo i u njegovu napetom dijalogu s Abrahamom. Abraham postavlja Bogu pitanje može li zahvaljujući jednoj skupini nevinih poštedjeti od kazne čitav grad. Božji je odgovor potvrdan, samo je pitanje koliko velika treba biti skupina pravednih da bi se svi spasili. Abrahamova zagovornička molitva počinje s pedeset ljudi i spušta se sve do deset. Božji je odgovor svaki put potvrdan. I zbog deset pravednika Bog će spasiti čitav grad. No u Sodomi i Gomori nije se našlo toliko pravednika. Ipak,  premda zbog nedostatna broja pravednih Bog neće poštedjeti čitav grad, ipak će spasiti nevine pojedince. To je Abrahamov sinovac Lot sa svojim dvjema kćerima i ženom koja će se pretvoriti u stup soli jer se unatoč uputi anđela obazrela natrag prema Sodomi i Gomori. U svakom slučaju Abrahamovo zagovaranje pred Bogom pokazuje kako Bog nikad neće uništiti pravednike zajedno sa zlima, a grešnike će poštedjeti radi pravednika koji čuvaju njegovu riječ.

ČITANJA: Zah 12,10-11; 13,1; Ps 63,2-6.8-9; Gal 3,26-29; Lk 9,18-24

U ozračju molitve koja se temelji na njegovu odnosu s Ocem Isus svojim učenicima postavlja pitanje „Što govori svijet, tko sam ja?. Potrebno se zaustaviti već nad samom činjenicom da Isus postavlja to pitanje. Naime, u čitavoj Bibliji nema lika o čijem bi se identitetu postavljalo takvo pitanje. Ovdje se ne radi samo o tome što ljudi misle o Isusu iz Nazareta čiji je identitet poznat, nego što kažu tko je on uopće. Pa ipak, iz odgovora učenika vidimo da svijet o Isusu prvenstveno izražava svoje mišljenje.

Bog tvrde besjede

Čitanja: Jš 24,1-2a.15-18b; Ps 34,2-3.16-23; Ef 5,21-32; Iv 6,60-69

Mnogi kršćani su se navikli, pa i duhovno razmazili, jer su zaboravili ili zanemarili činjenicu da je Bog zahtijevan. Gotovo redovito očekujemo da Bog udovoljava naše prohtjeve, te da ima logiku i sklop razmišljanja poput našega. Pretpostavljamo da nam on treba govoriti ono što želimo čuti, te da od nas ne iziskuje nikakav napor kako bismo shvatili ono što govori. Čak i ne mislimo da trebamo rasti i odrasti kako bismo ga razumjeli bolje i dublje, uvjereni da se duhovni rast događa sam po sebi. Da bismo se to predočili, možemo usporediti s jednom slikom: misliti da je Bog tek tako po sebi shvatljiv, ma koliko je jednostavan i sveo se na mjeru čovjeka, isto je kao zamisliti da je malo neuko dijete kadro slušati i razumjeti sveučilišnog profesora. U životu dobro znamo da se treba mučiti i učiti kako bi se došlo do većih spoznaja, te nam je sasvim normalno da treba savladati niže razine znanja kako bi se pristupilo onim višima i dobro ih razumjelo.

Zajedništvo s Kristovim tijelom i krvi

ČITANJA: Izr 9,1-6; Ps 34,2-3.10-15; Ef 5,15-20; Iv 6,51-58

Današnje prvo čitanje (Izr 9,1-6)  govori o personificiranoj mudrosti i personificiranoj ludosti. Mudrost se prikazuje kao bogata i plemenita žena koja je sagradila kuću i priredila gozbu te poslala svoje sluškinje da s gradskih zidina pozivaju goste. Pri tome se obraćaju dvjema vrstama ljudi. To su prije svega oni koji ne posjeduju dovoljno mudrosti jer su mladi i neiskusni, a drugi su oni koji su bez obzira na životnu dob i bez svoje krivice ostali neuki i nepoučeni. Poziv na traženje mudrosti upućen je svima koji su neuki, ali su jednostavna i otvorena srca. To znači da će na gozbu koju je mudrost priredila doći oni koji mudrost traže i nisu prema njoj neprijateljski raspoloženi.

Tko istinski vjeruje u Boga ne može se protiviti Isusu Kristu

ČITANJA: 1Kr 19,4-8; Ps 34,2-9; Ef 4,30 – 5,2; Iv 6,41-51

Nakon što je kralj Ahab ispričao svojoj ženi Izabeli kako je Ilija poubijao Baalove proroke koje je ona štitila, uplašen za goli život Ilija bježi. Do Beer Šebe u Judeji je s njime išao njegova mladi sluga, a onda je sam nastavio hod kroz pustinju.

Tu se događa trenutak koja bi se psihologijskim rječnikom mogao nazvati nečim nalik depresiji koja slijedi nakon nekog trenutno uspješnog posla. Naime, Ilijina borba s Baalovim prorocima na brdu Karmelu zasigurno se s Ilijine točke gledišta može smatrati uspješnom. Još je nakon toga poslije trogodišnje suše pala kiša. Međutim, ništa od toga nije pomogla da se obrati kralj Ahab i njegova kraljevska kuća. Dapače, njegova žena Izabela postala je još gorljivija u svome gnjevu protiv Ilije. Nasilje koje je Ilija učinio nad Baalovim svećenicima okrenulo se protiv  njega. Žrtvu koju je prinio na gori Karmelu, prinio je Ilija po Božjoj zapovijedi, ali poubijati protivnike nije spadalo u Božju zapovijed. Razlog Ilijine potištenosti može se stoga opisati ovako: Poubijavši Baalove proroke Ilija nije pobijedio neprijatelje vjere, jer im nije očitovao pravo lice milosrdnoga Boga koji poziva na život, a ne smrt. Napravio je veliku pogrešku u svome, inače dobrom i Bogu vjernom, proročkom djelovanju. Uspjeh u dvoboju s Baalovim svećenicima bio je prividan. Izgleda da se nitko nije obratio, i Iliju mori proročka bol zbog ljudske tvrdokornosti.

Rađanje novog čovjeka

ČITANJA: Izl 16,2-4.12-15; Ps 78,3.4bc.23-25.54; Ef 4,17.20-24; Iv 6,24-35

Središnje pitanje koje prožima čitavu Knjigu Izlaska jest pitanje Božje vlasti nad Izraelom. Tko je pravi vladar Izraela: Faraon ili Jahve Bog? Nakon deset egipatskih zala i prelaska preko Crvenoga mora, odgovor na to pitanje je jasan. Kralj Izraela je Bog koji je izveo narod iz egipatskog ropstva, a faraon je sa svojom vojskom potopljen u more. No, odmah nakon prelaska preko Crvenoga mora kada započinje dugotrajni put kroz pustinju pojavljuju se nova pitanja koja se također tiču Božjeg kraljevanja nad Izraelom. Narod je gladan i traži jesti. O tome govori odlomak današnjeg prvog čitanja.

Našavši se u pustinji narod mrmlja protiv Mojsija i Arona što su ih onamo doveli. No, mrmljanje protiv Mojsija i Arona zapravo je mrmljanje protiv Boga, jer poziva na slobodu i izlazak iz ropstva je Božji poziv. Stoga Bog odmah reagira. Kao što se pokazao kraljem svoga naroda pokazavši svoju moć nad faraonom, tako se sada kao kralj brine za svoj narod. U Izl 15,22-27, tekstu koji neposredno prethodi našem odlomku, Bog je već riješio problem s gorkom vodom, a sada rješava i pitanje gladi.