1Sam 16,1b.6-7.10-13a; Ps 23,1-6; Ef 5,8-14; Iv 9,1-41
U jednom televizijskom intervjuu jedan veoma učeni teolog odgovarao je na različita pitanja koja se tiču vjernika i svakoga čovjeka, Crkve i čitavoga ljudskoga društva, prolaznoga zemaljskoga života i vječnoga života nakon smrti. Odgovori su bili lijepo sročeni, tečni, logični i argumentirani. Slušatelji su se mogli diviti i uživati u njegovim riječima. Scena je podsjećala na onaj prizor kada je dvanaestogodišnji Isus u hramu među naučiteljima govorio tako da „svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim.“ (Lk 2,4). Međutim, kad je novinar postavio pitanje o tome kako teologija objašnjava patnju nevinih, uvaženi gost počeo je zamuckivati. Iz njegovih usta nije izišao odgovor koji bi barem malo zadovoljio slušatelje, a kamoli da bi ih oduševio. Zapravo, iz njegovih usta nije izišao nikakav odgovor. Možemo zaključiti zašto: zato jer se odgovor na pitanje patnje nevinih ne može ni dati na teoretskoj razini. Odgovor na patnju nevinih daje se najprije u praksi, koja onda na neki tajanstven način prosvjetljuje i naš razum.
Izl 17,3-7; Ps 95,1-2.6-9; Rim 5,1-2.5-8; Iv 4,5-42
U Isusovu susretu sa Samarijankom nije čudno samo to što Isus protivno običajima svoga vremena i društevnoga položaja na javnome mjestu razgovara sa ženom, i to sa ženom u najmanju ruku sumnjiva moralna ponašanja, nego i to što on koji od te žene traži piti, na kraju nije popio ni kap vode iz njezina vrča, niti je okusio hrane koju su u gradu kupili i donijeli njegovi učenici. Sve to signalizira da ovaj odlomak trebamo shvatiti na onoj razini u kojoj se hrana i piće odnose više na čovjekove duhovne negoli tjelesne potrebe. Hrana i piće ne služe samo za održanje tjelesnoga života. Hrana i piće imaju svoju moralnu, društvenu, duhovnu i vjersku vrijednost. Postoje naravno i drugi nematerijalni elementi koji su povezani s hranom i pićem, ali nam se četiri nabrojena čine posebno istaknuta u Isusovu susretu sa Samarijankom.
Post 12,1-4a; Ps 33,4-5.18-20.22; 2Tim 1,8b-10; Mt 17,1-9
Vjera je put
Abrahamova povijest započinje Božjim pozivom: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskoga, u zemlju koju ću ti pokazati.“ (Post 12,1). U nastavku Bog obećava Abrahamu blagoslov potomstvom u kojem će se blagoslivljati svi narodi. Bog poziva Abrahama da se odvoji od svoga oca kako bi postao ocem mnogih naroda. Očigledno je da očinstvo na koje Bog poziva Abrahama nije samo jedna karika u nizu povezivanja prošlih i budućih naraštaja. Očinstvo na koje Bog poziva Abrahama jest očinstvo u vjeri. Bog Abrahamu obećava i zemlju, ali ta zemlja nije imenovana u pozivu. To je zemlja koju će Bog Abrahamu tek pokazati. Sve dok ne dođe u nju Abraham ne zna koja je to zemlja, gdje se nalazi, kolika je i kako se zove. Stoga, da bi stigao u zemlju obećanja Abraham mora stalno slijediti Božji put. Njegove oči moraju stalno biti uprte u nebo, a uši osluškivati Božji glas. No cilj prema kojemu ide već je na neki način prisutan na putu. Zaputivši se kako mu je Bog rekao, Abraham je već na početku učinio prvi korak vjere koja će mu se uračunati u pravednost (Post 15,6) i već tada postao ocem nebrojenoga potomstva onih koji žive na temelju vjere. Svojim primjerom Abraham je pokazao da vjera nije rezultat, nego proces. Ona se ne ostvaruje u jednom trenutku dovršenog razumskog prosvijetljenja ili emocionalnoga doživljaja. Vjera je put s pouzdanjem u Božje vodstvo.
Post 2,7-9; 3,1-7; Ps 51,3-4.5-6a.12-14.17; Rim 5,12-19; Mt 4,1-11
Sotona kuša Isusa
Bog je stvorio čovjeka tako što ga je oblikovao od zemlje i udahnuo mu dah života. Nakon toga dao mu je pouku što je dobro, a što ne. Što treba jesti da bi živio, a što mu, ako te pojede, donosi smrt. No u odnos između Boga i čovjeka umiješao se napasnik.
Spominjanjem zmije kao napasnika i inicijatora grijeha ističe se činjenica da je zlo nešto što je u povijest čovječanstva unišlo izvana, ali ne bez čovjekova pristanka, u čemu je i korijen njegove vlastite grešnosti.
Zmija u svojoj lukavosti nastupa s pitanjem „Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?“ (Post 3,1), čime očigledno iskrivljuje sliku o Bogu predstavljajući ga kao onoga koji čovjeku samo nešto zabranjuje.
Korizma je vrijeme priprave za Uskrs, a dolazi od latinske riječi quadragesima što znači četrdesetnica (četrdeset dana). Riječ Četrdesetnica duboko je ukorijenjena u biblijskom govoru. Nalazi se kako u Starom tako i u Novom zavjetu. Opći potop trajao je 40 dana i noći (Post 7, 4), Mojsije je boravio na Sinaju 40 dana i noći (Izl 24, 18), izraelski narod 40 je godina hodio kroz pustinju (Jš 5, 6), Ilija je 40 dana i noći išao do svetog brda Horeba (1 Kr 19, 8), stanovnici Ninive 40 dana su činili pokoru (Jona 3). O Isusovu boravku u pustinji Marko piše: «I odmah ga (Isusa) Duh nagna u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.» (Mk 1, 12-13)
Nakon gornjih Isusovih riječi koje upravo čusmo pomislili bismo: Ovaj Isus kao da je pao s neba. Zar ne vidi kakve su prilike na svijetu, u kome je čovjek čovjeku vuk, ne brat? Daleko više neprijatelj nego prijatelj. Nije li to strani nauk u biću ovog svijeta? Nietzsche se rugao tim Isusovim riječima. Govorio je o klecavim i sakatim, kljastim učenjima Nazarećanina. Jer postoji staro pravilo: “Želiš li mir, spremaj se za rat – Si vis pacem, para bellum”. Političarima su prepuna usta govora o miru, a u potaji imaju na zalihi toliko uništavajućih oružja da mogu 50 puta pretvoriti u prah i pepeo ovaj naš planet.
Pa ipak moramo reći: Isusu nije bilo stalo do riječi, već do čina i života. Nije mu nikad ni na kraj pameti da održava postojeće stanje (status quo), već je osnažio obećanje iz Otkrivenja: “Gle, evo činim sve novo”! Ono što su ljudi okrenuli naglavačke, Isus uosovljava na noge i postolje, stavlja na pravo mjesto. Ne veže se uz formule, već uz sadržaje, ne uz pravednost ili osvetu, već uz ljubav i pomirenje, ne uz teoriju, već praksu.
Uzmemo li evanđeoski odsječak u cijelosti, uvidjet ćemo kako je to prevelik zalogaj. Poglavito za suvremenog čovjeka koji se ne želi ničim i nikim vezati ni obvezivati. Isusove antiteze imaju svoj vrhunac u 37. retku: “Vaš govor neka bude da ,da – ne, ne”. Sve što je povrh toga, od Zloga je. Nema toga tko nije ovim Isusovim riječima prozvan i izazvan. I u dubini pogođen. Ako bi tko pomislio, da je Isus protiv starih zakona, propisa i uredbi, on to sam opovrgava. On svemu podaruje novi i dublji smisao.
Isusu je stalo do čovjeka, ne do propisa, zakona, zapovijedi, makar to bila i vrhunska zapovijed ljubavi. U središtu nije nikakav propis, stranka, partija ili religija, već ono, o čemu svi političari i socijalni djelatnici pune uši svojim slušateljima: čovjek. A čovjek je zbiljnost koju je nemoguće obuhvatiti zakonima. Problem koji se oduvijek nameće: Je li čovjek tu zbog zakona ili su zakoni zbog čovjeka? Subota zbog čovjeka ili čovjek zbog subote, reći će kasnije svojim protivnicima sam Isus. Isusu je do ljubavi, a ne do zapovijedi ljubavi. Zakoni ne gube svoju vrijednost u Isusovim očima, već samodostat-nost.
Nijedan drugi izričaj u gotovo svim evanđeljima i zabilj¬eženim Isusovim riječima ne odražava snažnije nutarnju samosvij¬est i identitet Isusova učenika od onih gornjih riječi iz Matejeva Evanđelja. Kako bi visoko morali misliti o sebi oni koji su prihvatili Isusovu poruku! Čini se kao da ovim riječima sam Gospodin stavlja sudbinu svijeta u učeničke ruke, kao da o njima ovisi cijelo nebo i zemlja. Kao da Isus hoće reći: Ma čovječe, u tebi živi nešto neuništivo, nešto što te veže sa samim Nebom, ako si prihvatio moju riječ, kako je kraljevstvo Božje, ne samo među vama, nego upravo u vama samima. Jer, upravo ti imaš što reći svijetu, ti raspolažeš pravim sredstvim¬a, ti si ona sol, koja čuva od truleži i raspadanja, ti si ono svjetlo koje svijetli, ti si vidljiva tvrđava koja odolijeva svim navalama vremena, bura i oluja, svih neprijateljskih vojni.
Obično se veli kako je biblijski govor ultimativan (tj. krajnje zahtjevan), apelativan (apelira na čovjekovu svijest) te alternativan (naime, čovjeka stavlja pred nužnu alternativu, odluku: ili – ili). Uzmemo li pak Isusov govor na gori, pronaći ćemo malo od toga svega. Isus u tome govoru upućuje na stvarno stanje stvari, upućuje na ono što se zbiva kad se prihvati njegov proglas. Dakle, govor je indikativan, govori u indikativ¬u.
Danas slavimo blagdan Svijećnice ili Prikazanja Isusovog u Hramu. Taj događaj nalazimo jedino u evanđelista Luke. Poput svih izvješća o Isusovom životu, i ovo nije tek obično prenošenje određenog povijesnog događaja. Spasiteljeva povijest je sveta povijest, povijest spasenja koja postaje danas – stvarnost spasenja – te ulazi i nastanjuje se u našim životima kako bi ih preobrazila. Stoga, Lukine ispisane činjenične stranice zapravo su sveti znakovi. Tako, čin nije obični čin nego sakrament, znak jedne dublje i trajnije Božje prisutnosti među nama. Današnje evanđelje obiluje takvim znakovima. Na nama je da molimo Duha Mudrosti da nas nadahne kako bismo ih otkrivali, primali u život i od njih živjeli. Ovom prigodom izdvojio bih tri takva znaka.
Odlomak današnjeg Evanđelja (Mt 5, 1-12a) donosi nam poznati Isusov proglas blaženstava kojim je otvorio svoj govor na gori. Njegove riječi su doista izazovne i zahtjevne za razumjeti, jer nitko nikada na ovakav način i ovakve sadržaje nije proglasio blaženim životom. A i većina nas, iz naše ljudske perspektive teško bismo se složili da je ‘biti siromah duhom, ožalošćen, krotak, gladan i žedan pravednosti, progonjen’, pa čak i ‘milosrdan, čist srcem i mirotvorac’ ne bi bile kategorije pravoga blaženstva. Po svoj prilici bismo takvo što proglasili besmislenim i naivnim u svijetu u kojemu gospodare i dolaze do izražaja samosvjesni, prepotentni, umišljeni, moćni i bogati. Uostalom kad bolje razmilimo, same po sebi takve kategorije ne predstavljaju nikakvu vrijednost. Doista, samo po sebi nijedno blaženstvo nije vrijednost, te očekivati da ljudi žive takva blaženstva, znači svjesno ih gurnuti u podređen položaj i u teži život nego što ga imaju drugi ljudi, ili pak tražiti od njih da se svjesno podlože nepravdama koje postoje u ovome svijetu. Ukoliko Isus takvo što traži od ljudi i na takav način im predstavlja vrijednosti života, onda bismo mu se trebali suprotstaviti i ne poslušati njegovu ponudu.
Gospodin, međutim nudi i obrazloženje, to jest ispravnu nakanu koju treba imati kad se usvaja blaženi život prema njegovu receptu. I on je svjestan da živjeti njegova blaženstva, znači živjeti pod progonima, ili barem pogrdama, na zemlji. No on ne traži da živimo u takvim okolnostima kao da bi to bio ideal ili imperativ života, već, naprotiv, traži od nas da takve uvjete življenja ne samo prihvaćamo, već i svjesno izabiremo poradi njega. Jer temelj blaženoga života nije tek sadržan u izboru nekog stila života, ma koliko ga mi ljudi mogli procjenjivati sretnim životom. Jer sve naše ljudsko i zemaljsko prije ili poslije dođe do svoga besmisla. Istinski smisao i izbor kvalitetnog života je u izboru koji činimo poradi Boga, jer samo nas on može obdariti smislom i ljepotom. Samo on nam može zajamčiti veliku plaću na nebesima, bez koje sve što na zemlji imamo ne vrijedi ništa.
Zato se i mi vjernici trebamo neprestano preispitivati koliko smo spremni svoje izbore činiti poradi Isusa, jer smo sve više žrtve konformizma, te se ponašamo sukladno mjerama ovoga svijeta, kao i svi ostali ljudi. Ne vučemo poteze i ne donosimo odluke poradi Krista, već poradi sebe i svoje ljudske vizije i interesa koje proglašavamo i nazivamo blaženstvom ili srećom. Isusa eventualno zovemo da ozakoni ovo naše prizemljeno blaženstvo nekim formalnim izvanjskim blagoslovom, što doista nema veze s evanđeoskim blaženstvom. Jedini mogući pravi blaženi život je onaj koji se živi ‘poradi Isusa’ i ‘po Isusu’, kako će on i sam reći: Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Jer kad mi izabiremo poradi Isusa, tada živimo na način na koji nas je on učio, te nas svijet zbog toga progoni i pogrđuje jer ne želi da ostavljamo svjedočanstvo evanđeoskog i božanskog života na zemlji. A on, osim što nas poziva na određeni stil blaženoga života, postaje i uzorom tog istog života, te nam tim više daje snagu da ga nasljedujemo. Uistinu, nije dovoljno za blažen život da Isus, ili netko drugi u njegovo ime, blagoslovi naš život na način na koji smo ga sami programirali, već da mi živimo njegovim načinom života, što je onda istinsko blaženstvo.
Na taj način Isus nas osposobljava za drugačije i novo čovještvo. Poput njega koji je živio blaženo na zemlji, te je dobro znao što traži od svojih učenika, i nama ostavlja zadaću preporađati ljude oko nas živeći ‘poradi njega’, ‘po njemu’ i ‘u njemu’, kako bismo osjetili snagu božanskog života u sebi koja jedina može mijenjati svijet, to jest učiniti da se već na zemlji započne i za druge ljude ostvarivati blaženstvo koje je Isus obećao onima koji žive evanđeoski. Te stoga samo oni koji slijede njega i njegov nauk obogaćuju ljude duhom, jer donose kraljevstvo Božje na zemlju. Noseći Isusa u srcu oni donose utjehu žalosnima, baštinu krotkima, hrane gladne i žedne pravednošću, te ispunjavaju svijet milosrđem. Živeći u čistoći srca pomažu i drugima da Boga gledaju već sada na zemlji, te šire svijest o tome da su svi ljudi pozvani živjeti kao djeca Božja. Oni se ne boje progona, svjesni da svijet ne dolazi do pravednosti bez pravednika koji izlažu sebe i podmeću svoja leđa da Božja pravednost zaživi na zemlji.
Budimo stoga poučljivi i ne dopustimo da nauk koji je Isus izgovorio i za nas prođe pored naših ušiju a da ga ne prihvatimo sa svom ozbiljnošću koja život znači. Štoviše, primimo Isusa u svoj život, te će nam s njime doći svako blaženstvo koje izokreće ljudske kategorije blaženoga života. I ne bojmo se živjeti evanđeoska blaženstva, jer po našoj vjernosti njima dolazi Božji blagoslov na ljude oko nas i na cijeli svijet. Tako se ujedno ostvaruje kraljevstvo nebesko na zemlji, te nas kao njegove graditelje i podupiratelje čeka vječna nagrada i cjelovito ispunjenje na nebesima.
