Od 2023. do 2026. godine obilježavaju se velike obljetnice s kraja života sv. Franje, od potvrde Franjinog Pravila, preko Božića u Grecciu, primanja rana na La Verni, sastavljanja Pjesme stvorova do Franjinog preminuća. Proslava Božića u Grecciu posljednje je razmišljanje o prvoj godini obilježavanja velikih obljetnica vezanih uz kraj života svetoga Franje, koje je pripremio fra Darko Tepert, tajnik za formaciju i studije u Generalnoj kuriji u Rimu

fra Darko Tepert

Poštovani slušatelji, prošla dva tjedna govorili smo o tome kako je sveti Franjo tražio samotna mjesta pogodna za molitvu i koja je bila njegova nakana kad je u jednom takvom samotnom mjestu htio na poseban način proslaviti Božić. Danas ćemo čuti kako je izgledalo to slavlje koje se odvilo prije osamsto godina. Ovo je, naime, prva u nizu od četiri godine u kojima obilježavamo osamstotu obljetnicu važnih događaja s kraja života svetoga Franje Asiškoga.

Kako bismo osjetili ozračje Franjinoga slavlja u Grecciu, dobro je čuti kako to opisuje fra Toma Čelanski, Franjin suvremenik, u svome Prvom životopisu svetoga Franje. Ondje on kaže: „I približio se dan veselja, došao je dan klicanja. Iz mnogih mjesta pozvana su braća. Muškarci i žene onoga kraja prirediše prema svojim mogućnostima svijeće i zublje da bi rasvijetlili noć koja je blistavom zvijezdom rasvijetlila sve dane i godine. Napokon je došao svetac Božji. Kad je vidio da je sve pripravljeno, obradovao se. Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac. Čast se ondje iskazivala jednostavnosti, uzvisivalo se siromaštvo, preporučivala se poniznost, a Greccio kao da postade novi Betlehem. Noć, rasvijetljena poput dana, bijaše ugodna i ljudima i životinjama. Pristiže narod i novom se radošću raduje novom otajstvu. Šuma odjekuje glasovima, a na zanosno klicanje odgovaraju stijene. Braća pjevaju, dužnu hvalu Gospodinu daju, i svu noć odjekuje zanosno klicanje. Svetac Božji stoji pred jaslama, od silnog ganuća uzdiše, shrvan krotkošću, a ispunjen čudesnom radošću. Jasle su oltar gdje se služi svečana misa; u neočekivanoj utjehi uživa svećenik“ (1Čel 85).

Prva stvar koja je odmah vidljiva već s početka ovoga izvještaja jest da je taj dan bio duboko obilježen veseljem. To je onaj temeljni kršćanski stav. Sveti Franjo, kojemu nije manjkalo trpljenja, pogotovo u tim posljednjim godinama njegova života, kad su ga obuzimale i bolesti i kad mu je vid počeo slabiti, pa je zbog toga prolazio i bolne tretmane toga doba, znao je naći radost u Kristu i njegovu otajstvu.

Drugo što je vidljivo, Franjo koji je volio samotna mjesta, znao je ipak svoj doživljaj Boga podijeliti s drugima, ne samo sa svojom braćom franjevcima, nego sa svim ljudima. Doista, takav blizak odnos redovnikâ i svega Božjeg naroda u temelju je franjevačke karizme, što je kroz povijest dolazilo do izražaja u najrazličitijim društvenim okolnostima.

Treće, Franjo je bio čovjek osjetila. Njemu je bilo jasno da Bog ne može biti doživljen samo na intelektualnoj razini, nego je čovjeku, za potpuni doživljaj Boga, potrebno da upotrijebi sva osjetila. Zato je ovdje noć rasvijetljena bakljama, što je simbolika Krista koji svojim dolaskom postaje „mlado sunce s visine“, onaj koji rasvjetljuje tamu grijeha i smrti i donosi bljesak života. Zato su ovdje materijalne, stvarne jaslice sa slamom. Toma Čelanski kaže: „Greccio kao da postade novi Betlehem“. Cijelo je slavlje trebalo putem osjetila, putem izvanjskoga doživljaja, ljude u njihovoj nutrini premjestiti u Betlehem. Umjesto da se samo intelektualno razmatraju riječi evanđelja koje o tome govore, Franjo želi obuhvatiti cjelokupni doživljaj svake osobe. To je razmatranje, ne samo riječi, nego cjelokupne stvarnosti. U tom doživljaju kao da i priroda sudjeluje jer „šuma odjekuje glasovima, a na zanosno klicanje odgovaraju stijene“.

Četvrto, sve se događa u ozračju molitve jer braća franjevci pjevaju hvale Bogu, vjerojatno po Psalmima. Sveti Franjo, u svome Časoslovu muke Gospodnje, donosi i psalam koji je on sam sastavio, a trebao se moliti uz večernju molitvu u božićno vrijeme. On započinje riječima: „“Kličite Bogu, pomoći našoj (usp. Ps 80,2a), kličite Gospodinu Bogu, živomu i istinitomu, glasom radosnim (usp. Ps 46,2b). Jer Gospodin je svevišnji, strašan, Kralj velik nad zemljom svom (usp. Ps 46,3). Jer presveti otac nebeski, Kralj naš od davnina (usp. Ps 74,12a), posla ljubljenoga Sina svoga s visine; i rodi se od blažene djevice, svete Marije. On njega zazva: Otac moj si ti (usp. Ps 88,27a); i on ga postavi za prvorođenca, uzvišena nad kraljevima zemaljskim (usp. Ps 88,28). U onaj dan Gospodin posla milosrđe svoje, a noću pjesmu svoju (usp. Ps 41,9a–b). Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu (Ps 117,24). Jer presveti nam je ljubljeni dječak darovan; rodi se radi nas (usp. Iz 9,6) na putu i bi položen u jasle, jer nemaše mjesta u svratištu (usp. Lk 2,7). Slava na visinama Gospodinu Bogu, a na zemlji mir ljudima dobre volje (usp. Lk 2,14)“ (ČMu 15,1-8).

I u ovoj molitvi što ju je Franjo sastavio od riječi biblijskih Psalama, ali i od evanđeoskih tekstova, sve pršti od radosti. Dapače, Gospodin šalje svoju pjesmu. To je pjesma i klicanje koje i u Grecciu obuzima, ne samo ljude, nego sve stvorenje.

U takvom ozračju započinje sveta misa. Sveti Franjo nije bio svećenik, a budući da nam fra Toma Čelanski kaže da je Franjo obukao „levitsku odjeću“, što je naziv za liturgijsko odijelo đakona, i dodaje da je bio đakon. Osim toga, u liturgiji je upravo đakonova služba navijestiti evanđelje. Čelanski kaže da Franjo „zvonkim glasom pjeva evanđelje“ i nastavlja: „A njegov glas! Glas je to neodoljiv, glas sladak, glas jasan, glas zvonak! Sve poziva na najveću nagradu. Zatim propovijeda okupljenom narodu. Njegove riječi o rođenju siromašnoga kralja u malom gradu Betlehemu teku poput meda. A često je, kad je htio izgovoriti presveto ime ISUS, govorio silnim žarom. Nazivao ga je betlehemskim Djetešcem, a ime BETLEHEM izgovarao je poput ovce koja bleji. Usta su mu bila ispunjena glasom, ali još više slatkim osjećajima. Kad bi spominjao betlehemsko Djetešce ili izgovarao ime ISUS, sve bi oblizivao usne, jer je sretnim nepcem kušao i gutao slatkoću ove riječi. Množe se ondje darovi Svemogućega, a neki kreposni čovjek imao je viđenje. Vidio je naime kako u jaslama leži prestrašeno Djetešce i Božjeg sveca koji Djetetu pristupa kao da ga hoće oda sna probuditi. To viđenje nije bilo neumjesno, jer je Dijete Isus bilo zaboravljeno u srcima mnogih u kojima je djelovanjem milosti po njegovu sluzi Franji bilo probuđeno i duboko utisnuto u vjerno pamćenje. Konačno je dovršeno svečano bdjenje i svi se radosni povratiše kući“ (1Čel 86).

Vidimo najprije Franjin odnos prema Božjoj riječi. Ona ga duboko dotiče. On je doživljava ne samo kao informaciju, nego kao istinu koja prodire u čovjekov život i mijenja ga. Kad navješćuje evanđelje, Franjo kao da ga proživljava i pomaže drugima da ga dožive i prožive. Riječ Božja ne ostavlja ni njega ni one koji ga slušaju ravnodušnima.

Franjo i propovijeda, a njegov životopisac na poseban način ističe kako izgovara ime Isus i riječ Betlehem. U franjevačkoj tradiciji upravo je ime Isus prepoznato, kao što to piše i u Djelima apostolskim, kao ono jedino ime pod nebom po kojem se ljudi mogu spasiti. Uostalom, u hebrejskom jeziku, to ime – Jehošua – i znači „Gospodin spasava“. Tako Isusovo ime postaje znak njegova poslanja, znak spasenja i znak Božjeg milosrđa. U kasnijim razdobljima, upravo će franjevac, sv. Bernardin Sijenski, proširiti katoličkim svijetom pobožnost prema presvetom Imenu Isusovu.

Opčinjenost nazivom Betlehem, kod svetoga je Franje zasigurno bila povezana s njegovom snažnom ljubavlju prema Svetoj zemlji i njegovoj davnoj želji da pohodi krajeve koje je Gospodin posvetio svojom prisutnošću. Ne možemo sa sigurnošću znati je li mu uspjelo stići do Nazareta, do Betlehema ili do Jeruzalema. Njegovi životopisci govore o njegovim putovanjima prema Svetoj zemlji, o njegovu susretu sa sultanom kod Damiete u Egiptu, ali nemamo drugih vijesti. Kasnije se samo govori o njegovu povratku iz Svete zemlje. Ipak, tradicija franjevaca u Svetoj zemlji želi vidjeti svetoga Franju ondje. Ako je doista ondje bio, onda i ova ljubav kojom izgovara riječ Betlehem mora biti ispunjena sjećanjima na ono što je u Svetoj zemlji vidio i na mogućnost da vidi i dotakne mjesto Isusova rođenja. Ako li mu pak nije uspjelo doći do Betlehema, onda je morao u tim trenucima imati na umu ovu svoju tako snažnu, a neispunjenu želju. I ova želja da sâm pohodi Svetu zemlju proizlazi iz Franjina uvjerenja da osjetila itekako mogu pomoći čovjekovoj, pa i njegovoj osobnoj vjeri. Svaki hodočasnik koji je jednom posjetio Svetu zemlju reći će da više ne čita evanđelje na isti način, i da mu se uvijek iznova u pamet vraćaju slike mjesta, krajolici koje je ondje vidio, klima koju je ondje osjetio, susreti koje je ondje doživio.

Toma Čelanski opisuje i kako je neki čovjek imao viđenje i kako je u jaslama, u sijenu vidio Djetešce Isusa i Franju koji kao da ga hoće probuditi. Iz ovoga saznajemo da Franjo, premda je uprizorio prve jaslice, premda se potrudio da donese sijeno, da budu dovedeni vol i magarac, ipak nije u jasle postavio i lik Isusa. On je htio da Isus bude živo prisutan, a ne samo predstavljen nekim likom. Viđenje govori upravo o tome. Premda se nije fizički mogao vidjeti, Isus je bio prisutan. Osim toga, rečeno je da je to dijete bilo prestrašeno. Ovaj strah i nesigurnost objašnjeni su činjenicom da su mnogi ljudi na njega zaboravili. Tako trpljenje Kristova tijela – Crkve – postaje Isusovo osobno trpljenje. Franjin je zadatak, u ovom viđenju, da Isusa probudi, to jest da probudi svijest o njemu u srcima ljudi. To je ono što je Franjo i htio učiniti ovako osobitom proslavom Božića u Grecciu.

Izvještaj o Grecciu u Prvom životopisu svetoga Franje što ga je napisao fra Toma Čelanski završava riječima: „Sačuvano je sijeno koje je bilo prostrto u jaslama, da bi Gospodin sačuvao domaće životinje kao što je umnožio svoje sveto milosrđe. I tako se postupalo. Mnoge životinje u onome kraju koje su imale različite bolesti, ako su jele od ovoga sijena, bile su oslobođene od svojih bolesti. Štoviše, i žene koje bi imale težak porod, kad bi na se stavile nešto od ovoga sijena, sretno bi rodile. Ondje bi vjernici obaju spolova, pogođeni kakvom bolešću, zadobivali zdravlje. Mjesto jaslica posvećeno je time što je ondje podignut hram Gospodnji, a na čast blaženoga oca Franje povrh jaslica je načinjen oltar i posvećena crkva da bi ondje gdje su jednoć životinje jele sijeno ubuduće ljudi za zdravlje duše i tijela blagovali tijelo neokaljanog i netaknutoga Jaganjca, Gospodina našega Isusa Krista, koji nam se s najvećom i neizrecivom ljubavlju dao za hranu, on koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje Bog uvijek i slavan kroz sve vijeke vjekova. Amen“ (1Čel 87).

Opisano je, dakle, kako sijeno iz ovih Franjinih jaslica dobiva čudotvornu moć. Moglo bi se činiti kao da je riječ o kakvoj magiji, no sve je objašnjeno onim prethodnim viđenjem: to je bio živi Isus. Nije stoga sijeno to što čini čuda, nego je Isus jedini pravi čudotvorac. On je davao zdravlje životinjama koje su ljudima značile život. On je pratio žene u teškom porodu. On je svim ljudima vraćao zdravlje, baš kao što je to toliko puta opisano u evanđeljima.

I danas se franjevačkom samostanu kod Greccia nalazi mjesto gdje su bile jaslice. Kao što Toma Čelanski i kaže, ondje se nalazi hram Gospodnji. Mala udubina u stijeni pretvorena je u bogoslužni prostor. Iznad nje podignuta je crkvica, a uz nju i maleno boravište za braću franjevce. Kasnije će ovaj samostan biti proširen te se i danas uzdiže na stijeni kao znak Božje blizine i ljudske želje da ga prepoznamo i da ga probudimo u svojim srcima.

Franjin životopisac dobro završava cijeli izvještaj podsjećanjem da je izvor svega dobra, izvor zdravlja i svakoga blagoslova sâm Gospodin koji nam se daje za hranu u euharistiji.

Poštovani slušatelji, kao što smo vam veći više puta spomenuli, cijela obitelj franjevačkih redovnika, redovnica i svjetovnjaka ove godine obilježava osamstotu obljetnicu objavljivanja Franjinog Pravila što ga je potvrdio papa Honorije i osamstotu obljetnicu proslave Božića kod Greccia. Sve je to bilo tri godine prije Franjina svetog preminuća.

Zbog toga će se svi franjevci, franjevke, pripadnici različitih franjevačkih redova i svi simpatizeri svetoga Franje koji se nalaze u Rimu i okolici, 29. studenoga ove godine, na dan kad je prije osamsto godina papa potvrdio Pravilo, naći u bazilici sv. Ivana na Lateranu, kako bi obilježili ovu veliku obljetnicu i u molitvenom raspoloženju zajedno promišljali o Franjinom pozivu da živimo evanđelje i tako nasljedujemo stope Gospodina našega Isusa Krista. Slični događaji bit će organizirani u svim dijelovima svijeta gdje je živa franjevačka karizma.

Prenijeto s: https://www.vaticannews.va/

link