Božić – rođenje Gospodinovo (Razmišljanje)

Prije nekoliko godina imao sam priliku gledati jedan kratki film koji prepričavam po sjećanju. Možda se potkrade i pokoja pogreška, ali se nadam da će poruka biti jasna. Radnja filma odvija se u Japanu za vrijeme i netom poslije drugoga svjetskoga rata. U nekom selu oženio se jedan mladić i vrlo brzo nakon vjenčanja regrutiran je u carsku vojsku. U ratu je doživio, vidio, pa i sam činio svašta: ubojstva, mučenja,  silovanja, paleži, protjerivanja ljudi iz njihovih domova itd.  Sve je to doživio i preživio, ali se nakon rata nije vratio kući. Budući da ga nitko nije vidio ni mrtva ni živa smatrali su ga nestalim.

A onda se počelo govoriti kako su ga vidjeli u šumi koja se nalazi blizu njegove rodne kuće u kojoj još žive i čekaju ga njegovi roditelji i njegova mlada žena. Kada je čula govorkanja, žena je pošla u potragu. I doista, jednoga dana ugledala je svoga muža kako ide na jezero usred šume piti vodu. Ali njezin muž nije hodao uspravno kao čuvjek. Gmizao je po zemlji kako zmija ili kakav drugi gmizavac. Žena je shvatila o čemu se radi. Uzela je kamen. Pogodila svoga muža u glavu i rekla: „Zar se stidiš biti čovjek!?“.

Čini se da je ovo pitanje stalno aktualno. Svjedoci smo kako i u ovom našem vremunu postoji toliko razloga da se zastidimo što smo ljudi. I danas se ratuje, pali, ubija, siluje, protjeruje, bježi i ne pokazuje dovoljno brige da se stvari promijene na bolje. Zgražamo se nad svime time i ne želimo promijeniti svoj način života. Možda se čak ni ne pitamo: trebamo li se stidjeti biti ljudi. Kada su prvi čovjek i žena sagriješili ne poslušavši Boga, nego zmiju, otvorile su im se oči da vide svoju golotinju i oni su se zastidjeli. Prvotni skladni odnosi između Boga i ljudi kao i ljudi međosobno poremetili su se. Čovjek i žena osjetili su potrebu da se zaštite jedno od drugoga i spleli su pregače od smokova lišća. Sakrili su se i od Boga. Kad su čuli njegov korak u vrtu za dnevnoga povjetarca šćućurili su se među stablima u edenskom vrtu. Ali Bog ih traži. On čovjeka pita gdje si? i započinje dijalog koji puninu svoje riječi postiže u utjelovljenju Vječne Riječi.

Nakon onoga razgovora u edenskom vrtu Bog je čovjeka i  ženu odjednuo odjećom od  krzna i obučeni tom odjećom oni su mogli nastaviti živjeti, a da se ne stide. Nakon što je sagriješio čovjek više ne može biti gol, a ne osjećati stida. Potrebna mu je odjeća bolja od pregača od smokvina lista. U takvoj odjeći čovjek se nije mogao pokazati pred Bogo. Za to mu je potrebna odjeća koju mu može dati samo Bog.

Za nas kršćane ta odjeća jest odjeća novoga čovjeka  uronjenja čitavim tijelom u Isusa Kristu. Ali mi se ne bismo mogli zaodjenuti Kristom, da on prethodno nije u potpunosti obukao na sebe odjeću naše ljudske krhkosti.

Utjelovljenjem svoga Sina Bog nam je pokazao što njemu znači biti čovjek. Nijedna riječ ni djelo koje promiče ljudsko dostojanstvo ne može se mjeriti s činom Božjeg utjelovljenja. Postavši čovjekom u Isusu Kristu Bog nam je pokazao kako možemo u ovom biti ljudi, a da se toga ne stidiomo. Svi argumenti koji govore protiv čovjeka padaju u vodu, kad se sjetimo da je Bog postao čovjekom. Premda smo grešni i svojim djelima zaslužujemo smrt, Bog nad stalno poziva na život.

Ostaje nam zapitati se koliko smo svjesni toga sadržaja naše vjere i koliko u toj svijesti živimo. Svijest o Božjoj ljubavi prema čovjeku, koja se očitovala Kristovim utjelovljenjem, ne može se živjeti tek prigodno. To je stvar koja se tiče cjelovitosti našega života. Pa ipak to ne znači da Božić i božićni blagdani nisu prigoda da uhvatimo novi zalet u svom vjerničkom životu. To nam osobito omogućuju naša liturgijska slavlja u kojima se intenzivira naša svijest o Božjoj prisutnosti među nama.

Tijekom došašća, pogotovo u posljednjim danima pred Božić, ime Emanuel – s nama Bog – kojim je prorok Izaija navijestio Kristovo rođenje često je odzvonilo u našim ušima. Neka to zvonko ime dopre i do našega srca.

U priču o mladom vojniku koji se stidio biti čovjekom, ne spominje se Bog. Zlo rata i nasilja ignorira i zamagljuje Božju prisutnost među nama. U priči o grijehu prvih ljudi Bog se, dok sam ne potraži čovjeka, spominje samo u trećem licu. Čini se kao nije prisutan ondje gdje se griješi. Ali on je svejedno tu. I kad griješimo on je tu da na od grijeha očisti. Zove nas na obraćenje i daje nam odjeću kako bismo mogli živjeti tako da se ne stidimo biti  ljudi.

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: https://www.gospa-sinjska.hr/