Bog hoće da se svi ljudi spase

ČITANJA: Dj 14,21b-27; Ps 145,8-13b; Otk 21,1-5a; Iv 13,31-33a.34-35

Kad je prije nekoliko (2012./2013.) o pedesetoj obljetnici početka Drugoga vatikanskoga sabora papa Benedikt XVI. proglasio Godinu vjere, za početne riječi svoga prigodnog apostolskog pisma izabrao je izraz „Vrata vjere“ koji stoji na kraju današnjeg prvog čitanja iz Djela apostolskih: „Kada (Pavao i Barnaba) stigoše (u Antiohiju), sabraše crkvu i pripovijediše što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere.“ (Dj 14,27).

Sada smo pak u izvanrednoj jubilejskoj godini milosrđa kada vrata opet imaju posebno značenje. Kao što je poznato, u svojoj buli „Lice milosrđa“ sadašnji papa Franjo odredio je da se Vrata milosrđa u ovoj godini prema odluci mjesnih biskupa otvore na svim katedralama i ostalim značajnijim crkvama svijeta. Na taj način Crkva proglašava svijetu da su vrata Božjega milosrđa širom otvorena svakom čovjeku. Pa ako se u kraljevstvo Božje ulazi i kroz uska vrata, pristup je otvoren svakomu tko kroz ta vrata želi proći.

I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih

ČITANJA: Dj 13,14.43-52; Ps 100,2-3.5; Otk 7,9.14b-17; Iv 10,27-30

Današnja nedjelja obično se naziva nedjeljom Dobroga pastira, jer se na ovu nedjelju redovito čita odlomak iz Isusove besjede o sebi kao Dobrom pastiru. Budući da pastir u svome poslu poziva svoje ovce da idu za njim na ovu nedjelju posvećuje se posebna pažnja molitvi za duhovna zvanja. Premda je poziv svakoga vjernika duhovni poziv, u ovom slučaju obično se misli na redovnička i svećenička zvanja.

U naše vrijeme sve više jača svijest o velikim mogućnostima koje se pružaju i vjernicima laicima za vršenje crkvenih službi i u tom smjeru se u različitim krajevima svijeta napreduje različitim tempom. To je dobro, ali se s druge strane ne bi smjelo umanjivati svijest o važnosti redovničkih i svećeničkih zvanja jer se tu radi o pozivu koji i na institucionalno vidljiv način predstavlja  potpuno posvećenje u službi Bogu i njegovu narodu.

Naime, bilo da se radi o svećenicima (što uključuje biskupe i prezbitere), redovničkim osobama ili vjernicima laicima, Kristov poziv uvijek je poziv na potpuno, a ne na polovično nasljedovanje. O tome govori i današnja poruka Božje riječi.

Ljubiš li me?

ČITANJA: Dj 5,27b-32.40b-41; Ps 30,2.4-6.11-12a.13b; Otk 5,11-14; Iv 21,1-19

Jedna od glavnih crkvenih zapovijedi jest ta da se svaki kršćanin treba barem jednom godišnje ispovjediti i o Uskrsu pričestiti.  Zašto baš o Uskrsu? Odgovor na to pitanje na svoj  način daje nam današnje evanđelje u kojem se opisuje kako uskrsli Isus obnavlja prekinuto zajedništvo sa svojim učenicima.

On se već treći put ukazuje svojim učenicima, a ovaj put to čini na način koji podsjeća na najvažnije događaje u njihovu međusobnom odnosu.  No ne radi se samo o podsjećanju, nego o iscjeljivanju rana iz prošlosti. Zato se u ovom susretu na Tiberijadskome moru sve odvija tako kao da Isus s učenicima ponovno prolazi isti put, ali sada s jasnoćom uskrsnog svjetla.

Sedmorica učenika (broj koji simbolizira puninu) idu ribariti, kao što je to bilo i u njihovu prvom susretu s Isusom. Od poimence spomenutih učenika u ovom odlomku to se posebno odnosi na Petra i Zebedejeve sinove koje je Isus svojevremeno pozvao da idu za njim baš dok su se bavili svojim ribarskim poslom. Oni su tada sve ostavili i pošli za njim, a sada su se – ostavivši Isusa – vratili ribarenju. Međutim Isusov poziv je neopoziv i on poslije svoga uskrsnuća ponovno okuplja svoje učenike i to tako da ih ponovno poziva da idu za njim. Pri tome posebno mjesto ima Šimun Petar.

ČITANJA: Dj 5,12-16; Ps 118,2-4.22-27a; Otk 1,9-11a.12-13.17-19; Iv 20,19-31

Jedan od važnih detalja u opisima dana Isusova uskrsnuća su vrata.

Toga dana rano ujutro dok su žene išle na isusov grob putem su se pitale tko će im otvoriti teška grobna kamena vrata. One to same nisu mogle. No kad su došle na grob kamen s grobnih vrata bio je odvaljen.

Istoga dana uvečer Isusovi učenici u strahu od Židova zatvorili su vrata dvorane u kojoj su se bili okupili. A onda je dok su oni stajali iza zatvorenih vrata među njih došao uskrsli Isus. Redovito u tom susretu zamišljamo Isusa kako preobražena uskrsna tijela nadilazi prirodne zakone i ulazi kroz zatvorena vrata.

Ali pritom se nameće jedno pitanje: zašto uskrsli Isus nije izišao iz groba također kroz zatvorena vrata?

Svi izvještaji o praznom grobu na to pitanje daju implicitan i jednodušan odgovor. Vrata Isusova groba nisu se otvorila zato da bi on mogao izići iz groba, nego zato da bi žene koje su ga slijedile i ostali njegovi učenici mogli u grob ući i uvjeriti se da je grob prazan.

Što tražite Živoga među mrtvima?

ČITANJA: Dj 10,34a.37-43; Ps 118,1-2.16-17.22-23; Kol 3,1-4 (ili: 1Kor 5,6b-8); Iv 20,1-9

U misi Vazmenoga bdijenja ovo godine čita se odlomak iz Evanđelje po Luki (Lk 24,1-12), a na danjoj uskrsnoj misi odlomak iz Evanđelja po Ivanu (Iv 20, 1-9). Oba odlomka naravno govore o Isusovu uskrsnuću. Čitatelja ponekad mogu zbuniti razlike u tim tekstovima, ali i Luka i Ivan, kao i ostala dvojica evanđelista Marko i Matej svatko na svoj način donose iste bitne podatke: žene nalaze odvaljeni kamen s praznoga groba u kojem čuju poruku da je Isus uskrsnuo.

Promotrit ćemo kako o tome govore Luka i Ivan, jer se njihovi izvještaji, kako rekosmo, čitaju ove godine.

Lukin izvještaj o Isusovu uskrsnuću naglašava kako su žene koje su bile pod Isusovim križem po propisu obdržale subotu, a onda rano ujutro prvoga dan u tjednu noseći pripremljene miomirise došle na Isusov grob. Kamen s groba bio je otkotrljan, a ušavši u grob u njemu nisu našle Isusovo mrtvo tijelo nego poruku o njegovu uskrsnuću. Lukina posebnost u toj poruci jest retoričko pitanje dvojice ljudi odjevenih u bijelo upućeno ženama: „Što tražite Živoga među mrtvima?“ Taj izraz je snažan jer se pojam Živi u Starome zavjetu upotrebljava za Boga koji je ovdje na djelu u uskrslom Isusu, a dva čovjeka osim što svojim izgledom podsjećaju na anđele doimaju se kao svjedoci jer po Zakonu svako svjedočanstvo treba počivati na iskazu barem dvojice ili trojice svjedoka.

Ako ovi i ušute, progovorit će kamenje

ČITANJA: U procesiji s grančicama: Lk 19,28-40; U misi: Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Lk 22,14 – 23,56

Tri puta tijekom svoga javnog djelovanja Isus govori svojim učenicima kako će biti predan u ruke ljudima, kako će biti mučen i ubijen, te treći dan uskrsnuti (usp. Lk, 9,22. 44; 18,31-33).

Sada se to počinje ostvarivati na zapanjujući način. U Jeruzalem, grad u kojem će se sve to dogoditi, Isus ulazi svečano, i kao da već unaprijed naviješta da će se sva patnja i smrt pretvoriti u radost i život.

Sva četvorica evanđelista opisuju taj prvi dan Isusova posljednjeg tjedna, a ove godine čitamo izvještaj iz evanđelja po Luki. Stoga ćemo se zaustaviti na jednom detalju koji drugi evanđelisti ne navode.

Naime, kad je mnoštvo učenikâ koje je pratilo Isusa počelo iza glasa hvaliti Boga za sva silna djela što ih vidješe (Lk, 19,37) neki su farizeji rekli Isusu neka ih prekori, a on je odgovorio: „Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!“ (Lk 19,40).

Što znači taj Isusov odgovor?

Onaj prvi dojam što ga čovjek osjeti slušajući te riječi vjerojatno je i najbliži onomu što je Isus htio reći: Vikati se mora. Božja djela ne mogu ostati skrivena. Ne može se sakriti grad što leži na gori (Mt, 5,14). I ako učenici to ne budu vikali svojim ustima, vikat će sama Božja djela, pa čak i kamenja, jer i od njih Bog može „podići djecu Abrahamovu“ (Lk 3,8)

Zašto se Isus koristi baš slikom kamenja?

U događajima koji slijede kamenje će progovoriti na dva načina:

1) Kamenje hrama

Odmah u sljedećoj sceni, kad se Isus približio Jeruzalemu i ugledao grad, zaplakao je jer uskoro u njemu neće ostati „ni kamen na kamenu“ (Lk 20,44). Sveti grad Jeruzalem zajedno sa svojim hramom bit će razrušen, jer nije upoznao čas svoga pohođenja.

Od hrama, koji je trebao postati Dom molitve (usp. Iz 56,7) načinjena je pećina razbojnička (Lk 19,45; usp Jr 7,11). Hram u Jeruzalemu izabrano je mjesto, ali Božja prisutnost u hramu ne može se proizvesti ispraznim riječima, pa čak ako su te riječi i pobožne. Prorok Jeremija kaže:

„Ne uzdajte se u lažne riječi: ‘Svetište Jahvino! Svetište Jahvino! Svetište Jahvino!’ Ali ako zaista popravite svoje putove i djela svoja i ako zaista budete činili što je pravo, svatko prema bližnjemu svome, ako ne budete tlačili stranca, sirote i udovice i ne budete prolijevali krvi nedužne na ovome mjestu, ako ne budete trčali za tuđim bogovima na svoju nesreću – boravit ću s vama na ovome mjestu, u zemlji koju sam dao vašim ocima zauvijek.“ (Jr 7,4-7)

Hram u kojem umjesto pravde vladaju prodavači (Lk 19,45) ne može ‘zadržati’ Boga unutar svojih zidina.

Idi i odsada više nemoj griješiti

ČITANJA: Iz 43, 16-21; Ps 126, 1-6; Fil 3, 8-14; Iv 8, 1-11

Poznato je mišljenje biblijskih stručnjaka kako odlomak o preljubnici u Iv 8 vjerojatno nije izvorno Ivanov te da bi se jezično, sadržajno i stilski bolje uklopio u Evanđelje po Luki gdje se i nalazi u nekim starim rukopisima (nakon Lk 21,38). No, ako je i riječ o kasnijem umetku (što ne dokida njegovu kanonsku vrijednost) u Ivanovo evanđelje, postavlja se pitanje zašto se nalazi baš u Iv 8,1-11? Možda se odgovor nalazi u tekstu koji neposredno prethodi ovome odlomku gdje se govori o podvojenosti koja je nastala u narodu zbog Isusa, te su ga neki čak htjeli uhvatiti i pogubiti (v. Iv 7,43-44) te se u tom kontekstu nalazi i izjava Nikodema, člana Velikog vijeća koji je bio na Isusovoj strani i rekao: „Zar naš Zakon sudi čovjeku ako ga prije ne sasluša i ne dozna što čini?“ (Iv 7,51).

Nakon tih riječi, odlomak o preljubnici koju su doveli pred Isusa da bi iskušali njegovo tumačenje i primjenu Zakona, sadržajno je povezan s kontekstom Ivanova pripovijedanja. Iz opisa toga slučaja možemo istaknuti sljedeće elemente.