Prva nedjelja došašća u godini B

Iz 63,16-17.19;64,3-7; 1 Kor 1,3-9; Mk 13,33-37

                Riječi današnjeg evanđeoskog čitanja završne su Gospodinove riječi prije vremena njegove muke prema Markovu Evanđelju. U njima sažimlje sve što je imao i ima reći te njima ujedno kruni svoj cjelokupni navještaj koji je započeo s proročkim pozivom i zovom: „Obratite se! Vjerujte u Radosnu vijest! Kraljevstvo je Božje blizu!“ (usp. Mk 1,15). Prvi redci Markova Evanđelja nešto su kao podsjetnik na prve redke Biblije, kad Gospodin stvara nebo i zemlju. Svi su čimbenici jednako na djelu, u pradoba i sada u Isusu te njegovu preteči Ivanu, na Jordanu.

                Neposredno prije riječi koje maločas čusmo zbori Isus o tome kako ni kamen na kamenu ne ostaje u Jeruzalemu i velebnom Hramu (usp. Mk 13,2), dok Bog svoj plan do kraja ne ozbilji. Božji se plan mora provesti, Boga se ne može zaustaviti u provedbi njegove namisli. Makar se to zbilo i u znaku posvemašnjeg prevrata. Na samom početku svog djelovanja govori Isus o obratu, osobnom obraćenju svakoga pojedinca, a na kraju o prevratu svega postojećeg. I pitamo se nehotice, zašto to, čemu toliki obrat u njegovu navještaju?

                Isus je imao jasnu sliku o čovjeku kao djetetu Božjemu. On je svednevice hodio u Božjem ozračju, s Bogom kao s Ocem ophodio, promatrao je sve Božjim očima, njegov način ophođenja s ljudima imao je značajke silne ljubavi i sućuti, empatije i simpatije sa svakim živim bićem. Htio je jednostavno da svatko od nas ima udjela u njegovoj slici i njegovu ophođenju s Bogom, htio je da svatko od nas dopusti Bogu da ga prihvatimo u svoj život, svoje srce.

                Htio je dozvati u pamet svakomu od nas koje je naše dostojanstvo, što nosimo u sebi, kakvu sliku i čast, s kolikim počitanjem i ljubavlju moramo jedni druge susretati, da bismo svi uživali u Božjem kraljevstvu i ozračju slobode, mira, razumijevanja, praštanja, gdje nestaje straha jednih pred drugima, i gdje se sve predaje u posvemašnjem povjerenju nebeskome Ocu.

                Međutim, situacija s kojom se suočio, govorila je o suprotnom. Suočio se s pragmatičarima i oportunistima, ljudima koji su sve svoje sigurnosti i cjelokupni svoj život i djelovanje polagali u novac i moć, vlastiti probitak, karijeru, koristoljublje te prividnu sigurnost od vanjskih neprijatelja. Vjerojatno su ti i takvi, kojima je Isus govorio (a među tima smo i svi mi, bez razlike) odveć realisti, odveć na terenu krute zbilje i zemlje natopljene krvlju nevinih, ubijenih. Previše je nepravde i zlosilja u povijesti, previše je okrutnosti, a da bi se čovjek mogao zanijeti Isusovim riječima.

                Zacijelo su mu upućivali prigovore na osnovi vlastita gorka iskustva, a ti isti prigovori provlače se kroz cijelu bogovjetnu povijest. Prisjetimo se razgovora Velikog inkvizitora i Isusa u romanu “Braća Karamazovi” od Dostojevskog: Kojim riječima Veliki inkvizitor ‘otprema’ Isusa u ropotarnicu, kao sanjara, fantasta, koji puni uši običnom svijetu nekakvim nezbiljskim obećanjima.

                Obećaje naime ljudima slobodu, odgovorno djelovanje, a ljudi neće slobode ni odgovornosti. Oni hoće kruha i igara. Za šaku novca i komad kruha, za malo vlasti i karijere, prodaje čovjek sebe, svoje dostojanstvo, slobodu i sve što bi kao čovjek morao staviti na prvo mjesto.        

                Međutim, čovjek ostaje uvijek sluga ili rob nekoga ili nečega, osoba ili stvari, odnosa i vlastitih probitaka. Svi vele: Živi se na tvrdom tlu zbilje, u ratu sviju protiv svih i protiv toga se nemoguće boriti. Isus svojom pojavom i svojim riječima smeta, narušava mir utemeljen na gore navedenim nosivim stupovima moći, novca, bogatstva, karijere, podčinjavanja i dodvaranja. A to što Isus zbori obična je zamamna opsjena, utopija, i ima se osjećaj kao da se Isus prerano rodio. Uostalom, imamo svoj mir, dobro se snalazimo i bez Isusa, i čemu još uznemirivanje nekakvim porukama, proroštvima, eshatološkim ili apokaliptičkim slikama ili objavama o kojima zbori taj Nazarenac?!

                Isus je upravo to i slutio te zato upozorava da nam srca ne otupe u razuzdanosti, pijanstvima, tjeskobnim brigama za život (usp. Lk 21,34). Bog sigurno dolazi, on svoj plan i svoja obećanja ozbiljuje i ispunjava. Prije negoli je Isusa samljeo mlin povijesti, neminovnost križa i Golgote, upućuje svima posljednju riječ: “Bdijte!” Bog dolazi! I zato je na nama kršćanima upravo danas zadaća pokazati svijetu, komu se nadamo i koga, odnosno, što u životu i od života očekujemo.

                Rana je Crkva živjela u očekivanju dolaska Gospodnjega. ‘Parusija’, njegov ponovni dolazak bijaše u ustima i molitvama svih vjernika. Dođi, Gospodine Isuse, o ponoći: Tama te očekuje da je rastjeraš! Dođi podvečer, da te noć prihvati! Dođi o ranim pijetlovima, da te dočeka zora! Dođi, i nek s tobom dođe novi svijet! Tako je molila rana Crkva, u tome duhu slavili su svoje euharistije.

                Neka nestane ovaj postojeći svijet rasula, nereda, pustošenja, rata, mržnje, nepodnošljivosti, sebičnosti, bešćutnosti. Promjene nam treba. Nade nam treba, da bi svako ljudsko biće na ovom svijetu a i ono koje će se roditi i ugledati svjetlo ovoga svijeta uistinu ugledalo svjetlo, živjelo u svjetlu, hodilo u svjetlu, ne u tami. Zato nam treba klijališta nade koja može podariti svijetu budućnost. Stoga upravo mi kršćani moramo računati s Isusom i Bogom kao čimbenicima u tijekovima svijeta i povijesti.

                Tko prepušta svijet samomu sebi, djeluje neodgovorno. Tko prebacuje sve u maglovitu budućnost, ne računa s mogućnošću bilo kakve promjene u njemu ovdje i sada. Nada u Gospodinov dolazak treba hraniti našu sadašnjicu i svaki naš životni korak i potez. Jer i današnje nam evanđelje jasno zbori da je Isus Krist veličina o kojoj sve ovisi, koja drži povijesne konce u svojoj ruci.

                Gospodin dolazi. On je žarište prema kome sve smjera, on je cilj prema kome sve teži. On je smisao opstojanja nas i cjelokupnog svemira. Ne idemo u prazninu i ništavilo, već hodimo prema njemu. I sve što se zbiva u svijetu, stoji u znaku njegova ponovnog dolaska. Zato: Dođi, Gospodine Isuse!

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

ČITANJA: Ez 34,11-12.15-17; Ps 23,1-3.5-6; 1Kor 15,20-26.28; Mt 25,31-46

Prispododoba o posljednjem sudu u Mt 25,31-46 razlikuje se od drugih prispodoba po tome što je njezina poruka otprve jasna svakomu tko je čuje ili pročita. Naša djela su kriterij po kojem ćemo biti suđeni na kraju života. Bili toga svjesni ili ne, u našem odnosu prema bližnjemu zrcali se naš odnos s Bogom.

Pa ipak, uza svu svoju jasnoću prispodoba o posljednjem sudu toliko je bogata da svaki put u njoj možemo otkriti neki novi detalj. I to važan. Sveti apostol Pavao u Poslanici Rimljanima kaže na jednom mjestu kako će svatko od nas za sebe Bogu dati račun (Rim 14,11). To je točno. Stoga u tom svjetlu obično i prispodobu o posljednjem sudu iz evanđelja po Mateju doživljavamo na takav način. Svatko sebe prepoznaje u onomu tko jest ili nije nahranio gladnoga, napojio žednoga, odjenuo gologa i pohodio bolesnoga ili utamničenoga. Doista je dobro da čovjek polazi od sebe i riječi evanđelja primjenjuje na sebe. Svatko i može najviše učiniti ako radi na vlastitoj duhovnoj i moralnoj izgradnji.

Međutim, zanimljivo je da se u prispodobi o posljednjem sudu kralj sudac ne obraća pojedincima, nego svim narodima. Već je na početku rečeno kako će se pred Sinom čovječjim sabrati svi narodi.

Koju poruku i pouku možemo iz toga izvući?

Pođimo prvo od lika samoga kralja. Kralj nije ničiji privatni vladar. Kralj može biti vladar barem jednoga naroda. Gdje je kralj tu se podrazumijeva zajednica. Kralj ne može biti kralj samo jednoj osobi. Bez naroda nema ni kralja. Stoga ni Krist nije kralj samo jednoga stvorenja. On je kralj svega stvorenja, a to znači da je kralj svih ljudi. Prema tome, kralj i sudac iz ove prispodobe sudi svim ljudima zajedno, ali tako da svakom čovjeku sudi kao članu određenoga naroda. Zašto bi inače bilo rečeno da će se oko njega sabrati svi narodi, i zašto bi se on sa svoga kraljevskoga i sudačkoga prijestolja obraćao svima govoreći u množini? Kralj ne kaže „što god učiniš…“ nego „što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“

Polazeći od toga da nam se kralj obraća kao članovima određenoga naroda, a to možemo primijeniti i na svaku drugu zajednicu kojoj pripadamo, ova nam prispodoba posvješćuje da djela koja činimo nisu samo naša. Ona se ubrajaju čitavom narodu. Zato je naša životna odgovornost veća. Ako sam učinio nešto dobro to se pripisuje i zajednici kojoj pripadam, a isto tako ako sam učinio nešto loše.  Iskustvo nam to potvrđuje i u pozitivnom i u negativnom smislu.

Sadržaj prispodobe o posljednjem sudu već je sam po sebi takav da stavlja u prvi plan naše međusobne ljudske odnose. Sadržaj prispodobe po sebi je također takav da govori o djelima ljubavi prema bližnjemu u onim općim ljudskim potrebama koje svi imamo bez obzira na to pripadamo li ovom ili onom  narodu. Svakom čovjeku bez razlike treba činiti dobro. Ali forma prispodobe takva je da nas podsjeća kako kao ljudi nismo izolirana individualna bića bez ikakve pripadnosti nekoj ljudskoj zajednici. Stoga uz onaj otprve vidljivi kriterij koji jasno poručuje da ćemo biti suđeni prema svojim djelima treba primijetiti i drugi, koji nije svakom odmah vidljiv, a to je da djela koja činimo ili ne činimo nisu samo naša stvar. Ona se itekako tiču naroda ili zajednice kojoj pripadamo. Bit ćemo, dakle, suđeni  i prema tome koliko smo pred Bogom i ljudima osvjetlali lice svoga naroda.

Kralj svega stvorenja  i sudac pred čijim će se prijestoljem sabrati svi narodi već nam je otkrio da neće suditi samo ono što je učinio čovjek čovjeku, nego i što je učinio narod narodu.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

ČITANJA: Izr 31,10-13.19-20.30-31; Ps 128,1-5; 1Sol 5,1-6; Mt 25,14-30

Gospodar talenata

U prispodobi o talentima gospodar prije odlaska na put dijeli svojim slugama talente prma njihovim sposobnostima. Jednomu daje pet talenata, drugomu dva, trećemu jedan. Prema tomu, ovaj treći sluga najmanje je sposoban. Prvi je upotrijebio onih pet dobivenih talenata i stekao još pet. Drugi je s dva talenata stekao još dva. A onaj s jednim talentom nije s tim talentom stekao ništa. Na kraju gospodar pohvaljuje i nagrađuje prvu dvojicu, a trećega grdi i kažnjava.

U svemu tome lebdi u zraku jedno pitanje. Nije li gospodar ipak bio prestrog? Budući da mu je treći sluga vratio talent, gospodar nije pretrpio nikakvu štetu. Uz to, treći sluga bio je manje sposoban od ostale dvojice i ne možemo ga kriviti zbog njegove nesposobnosti.

Ali gospodar ni ne naziva trećega slugu nesposobnim. On mu kaže: „Slugo zli i lijeni!“. Gospodar ne kori slugu zbog manjka njegove sposobnosti nego zbog zloće i lijenosti. Zapravo, već na početku prispodobe vidimo da gospodar ima obzira prema sposobnostima svojih slugu. On trećega sluge ne opterećuje zahtjevima koje ne može ispuniti. Daje mu samo jedan talenat, a za uzvrat očekuje barem malo više. Treći sluga je manje sposoban od prve dvojice, ali nije potpuno nesposoban. On je zao i lijen. U čemu se sastoji njegova zloća i lijenosti?

Sluga je zao jer zlim okom gleda na svoga gospodara. On zna da je njegov gospodar strog i da žanje gdje nije sijao i kupi gdje nije vijao, a sve to vrijeme u ruci drži talenat koji mu je dao upravo taj strogi gospodar. Drugim riječima, optužba protiv gospodara je lažna. On jest strog i kažnjava oštro, ali ne žanje gdje nije sijao i ne kupi gdje nije vjao.

On je, a ne netko drugi, u ruke svojih slugi posijao talente i ima pravo očekivati da će u svoje vrijeme žeti. Ali gospodar iz ove prispodobe je čak i bolji. Pri kraju čitave priče gotovo uzgredno doznajemo da je onaj prvi sluga koji je dobio pet talenata i njima stekao još pet nazvan onim „koji ih ima deset“. Pretpostavljamo da je i onaj s dva talenta zadržao i druga dva da ih i dalje umnaža. Gospodar prema tome ne oduzima slugama stečene talente nego im svaki put povjerava sve više i dovodi ih sve bliže sebi kako svjedoče riječi: „Uđi u radost goospodara svoga“. Zato gospodareve riječi trećem sluzi „Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao“ treba čitati kao ciničan prijekor čovjeku koji svoju lijenost opravdava tobožnjim poznavanjem svoga zločestoga gospodara.

Što se više puta pročita ova prispodoba to se više stječe dojam kako oštri postupak gospodara prema trećem sluzi nije prvenstveno izazvan time što on nije ništa stekao dobivenim talentom, nego time što preuzetno tvrdi da svoga gospodara poznaje. Riječi „Gospodaru! Znadoh te…“ veća su uvreda od onoga što slijedi, jer se time zli i lijeni sluga uzdiže iznad svoga gospodara svodeći ga na sliku koju je sam o njemu stvorio.

To nam pomaže bolje shvatiti gospodarevu rečenicu „Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima“. U širem kontekstu evanđelja te riječi zapravo se odnose na rast u vjerničkoj spoznaji Boga. Onaj tko ima još će mu se dati zapravo je onaj tko je svjestan svoga neznanja. On samo zna da Boga ne može ograničiti ni na jednu sliku i zato je otvoren procesu u kojem se talenti umnažaju i vjernička spoznaja Boga raste. Onaj tko nema, a oduzet će mu se i ono što ima, jest onaj koji u spoznaji ne raste. Zatvorio se. Zakopao je svoj talent u zemlju kamo ne dopire svjetlo te ostaje u tami koju je sam proizveo i u kojoj ne vidi pravo lice svoga gospodara.

Prispodoba o talentima ne govori samo o odnosu slugu prema dobivenim talentima. Ona još više govori o njihovu odnosu prema gospodaru koji im je talente dao. Stoga zakopati talente ne znači samo propustiti mogućnost da se oni umnože, nego i prezreti pravoga gospodara talenata. Prispodoba završava žalosnim ishodom zloga i lijenoga sluge, ali utješno je i nadobudno primijetiti da je dobrih i vjernih slugu koji su ušli u radost svoga gospodara dvotrećinski više.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

Varljiva sigurnost

Isus uspoređuje kraljevstvo nebesko s ponašanjem ludih i mudrih djevica i završava vrlo jasnim upozorenjem: „Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!“ (Mt 25,13). On ne želi da ljudi žive u trajnom strahu zbog neizvjesnosti glede njegova ponovnog dolaska, već da se ne zavaravaju lažnom sigurnošću svijeta. Zahvaljujući brzini prenošenja vijesti na radiju, televiziji i novinama, svaki dan smo svjedoci različitih nesreća u svijetu. Jednom je to pad zrakoplova sa stotinama mrtvih, drugi put sudar vlakova ili autobusa punih putnika, pa opet potresi, poplave, požari. U svakom od tih slučajeva smrt uzima svoje žrtve i ostavlja mnoge otvorene rane. Najčešće je to popraćeno jadikovanjem nad manjkavošću tehnike koja je opet zakazala ili nad manjkom ljudske budnosti i pažnje. To je i razumljivo. Od onih koji o tome izvješćuju ne možemo očekivati upozorenja slična ovom Isusovu. Nastavi čitati TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU A →

Dosljednost života

Evanđelist Matej poznat je po smislu i ljubavi za veće govorne cjeline. On od srodnih Isusovih riječi oblikuje prave govore iz kojih progovara Isus kao učitelj svoje Crkve za sva vremena. Tako su nastali Govor na gori (Mt 5 – 7), govor o poslanju učenika (Mt 10), govor o kraljevstvu nebeskom u prispodobama (Mt 13), govor o odnosu u zajednici Isusovih učenika (Mt 18). Prije zadnjeg velikog govora, onog o posljednjim stvarima (Mt 24 – 25), on cijelo jedno poglavlje (Mt 23) posvećuje Isusovu obračunu s pismoznancima i farizejima. Zapravo bolje bi bilo reći, on polazi od nedosljednosti njihova života kako bi „mnoštvo i svoje učenike“ (23,1) upozorio da ih ne nasljeduju. Kao da je namjerno Isusove najoštrije riječi čuvao za kraj. Doista, taj njegov sedmerostruki „jao vama, pismoznanci i farizeji“ sadrži daleko najoštrije sudove koje je Isus ikad izrekao o nekoj skupini ljudi. Nastavi čitati TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU A →

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Izl 22,20-26; Ps 18,2-4.47.51ab; 1Sol 1,5c-10; Mt 22,34-40

Ljubiti Boga prva je i najveća zapovijed, ali Isus uz nju spominje i zapovijed ljubavi prema bližnjemu jer su to dvije nerazdvojive zapovijedi o kojima visi sav Zakon i Proroci. Što znači ljubiti?

Različiti ljudi shvaćaju ljubav na različite načine. To vrijedi i za različiti skupine ljude, za različite narode i naraštaje; ljude koji su živjeli u različitim povijesnim razdobljima i koji žive na različitim krajevima svijeta. Pa ipak, u svim tim različitostima uvijek se radi o istim odnosima. O odnosu prema Bogu i o odnosu prema bližnjemu. Nedavno sam imamo prigodu razgovarati s jednim Afrikancem koji je pokušao objasniti što u njegovoj domovini, kulturi i jeziku znače riječi „Ja te volim“. Za njega te riječi zapravo znače izjednačenje subjekta i objekta kao da kažemo ne samo „Ja tebe volim“, nego: „Ja znam da ti mene voliš i prihvaćam i uzvraćam ti svoju ljubav“. Takvo izražavanje ljubavi u teološkom smislu čini se da pogađa srž ljubavi Božje.

Bog nas je prvi ljubio pa naša ljubav prema Bogu nije ništa drugo nego prihvaćanje njegove ljubavi prema nama. Isus u svom odgovoru farizejima kaže kako se ta prihvaćena ljubav uzvraća. Budući da gu pitali koja je zapovijed najveća u Zakonu on i odgovara navodeći riječi Zakona koji je Bog objavio Mosjiju: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom i svim umom svojim.“ Jednostavnije to bi se moglo reći: „Ljubi Gospodina Boga svojega čitavim svojim bićem“. Pa ipak, Isus odgovara navodeći čitavi tekst iz Pnz 6,5 u kojem se govori o ljubavi prema Bogu čitavim srcem, dušom i snagom, a mi ćemo primijetiti da prema Mt 22,37 Isus snagu s razlogom naziva umom.

Ljubiti Boga čitavim svojim srcem znači ljubiti Boga čitavom svojom voljom. To je ljubav koja govori hoću! Ljubiti Boga čitavim svojim srce znači i biti hrabar. U životu je puno razloga zbog kojih naš osjećaj ljubavi splasne, ali onaj tko ljubi srcem ljubi neprestano. Sigurno ne uvijek istim intenzitetom i ne na isti način, ali uvijek s istim ciljem da ta ljubav bude pokretačka snaga života kao što srce svojom snagom pokreće krv koja oživljava sve udove tijela.

Ljubiti Boga čitavom svojom dušom znači ljubiti Boga svjesno. Duša je svjesna svojega postojanja i ljubiti Boga čitavom svojom dušom znači znati tko mi je udahnuo dah života. Čovjek koji ljubi Boga čitavom svojom dušom jest čovjek koji vjeruje u Božju stvaralačku ljubav. Kažu da se filozofskim jezikom rečenica „ja te volim“ kaže „drago mi je što postojiš.“, a to nam otkriva da nas je Bog dozvao u postojanje upravo i jedino iz ljubavi.

Ljubiti Boga čitavim svojim umom isto je što i ljubiti Boga čitavom svojom snagom kao što stoji u Pnz 6,5. Snaga je sila koja izlazi iz nas. Jedna od njih je snaga uma. U ovom kontkekstu čini se da je ta snaga najvažnija. Ljubiti Boga svojom snagom znači vršiti njegove zapovijedi tako da činimo dobro. Ali da bismo srcem i dušom izvršili Božje zapovijedi trebamo ih naučiti svojim umom. Snaga uma koji uči Božje zapovijedi temeljni je stupanj vršenja Božje volje. Onaj tko ljubi Boga svojim umom to je onaj koji uči Božje zapovijedi i na Božju ljubav odgovara svojom djelatnom ljubavlju u svijetu koji je Bog stvorio.

Tako smo došli do ispita koji se zove moj bližnji. Ljubav prema bližnjemu provjera je vjerodostojnosti naše ljubavi prema Bogu. Ali ne samo to. Kad Isus kaže „Ljubi bližnjega kao samoga sebe“ iz tih riječ izvire poziv za upoznavanje istine o sebi i drugima. To je ona istina koja nam otkriva koliko smo ja i moj bližnji slični. Neizrecivo je koliko mi ljudi uza sve različitosti imamo još više toga zajedničkoga. Ali da bismo to otkrili potrebno je najprije ljubiti Boga svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim umom.

Ljubav prema Bogu svim svojim srcem otkriva nam Božju volju da se svi ljudi spase. Ljubav prema Bogu čitavom svojom dušom otkriva nam da svi udišemo isti životni dah. Ljubav prema Bogu čitavim svojim umom otkriva nam da stalno trebamo učiti kako ljubiti.

Na pitanje o tome koja je zapovijed najveća u Zakonu Isus nije odgovorio protupitanjem, premda obično tako čini u ostalim slučajevima kada ga iskušavaju. Na pitanje o najvećoj zapovijedi Isus je odmah dao izravan odgovor jer se radi o pitanju na koje se s odgovorom ne smije odugovlačiti. Bio bi to nedostatak ljubavi, a Isus je sama Božja ljubav koja svakom čovjeku u prvom udahnutom dahu kaže: „Volim te“. U duhu onoga afričkoga jezika, kada nam Bog kaže „Volim te“, onda bi to značilo: „Znam da u tebi ima ljubavi za mene.“ Božje povjerenje u našu ljubav vjerno je i strpljivo. Premda smo puni nedostaka i u ljubavi prema Bogu i u ljubavi prema bližnjemu, Bog nam ne bi zapovijedio ljubav kada mi tu zapovijed ne bismo mogli naučiti i izvršiti.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Iz 45,1.4-6; Ps 96,1.3-5-7-10a.10c; 1Sol 1,1-5b; Mt 22,15-21

Jedno od najvećih razočaranja u Isusa koje su doživjeli narodne starješine, glavari svećenički, saduceji, farizeji i ostale sljedbe onoga vremena vjerojatno je bilo u trenutku  kad su shvatili da Isus,  koji se zvao Mesija, nije ima nakanu mijenjati vanjske političke strukture niti je pokazao naznaku da se želi boriti protiv tuđinske rimske vlasti u Judeji i Galileji. Njihova očekivanja od Mesije bila su današnjim rječnikom rečeno izrazito političke naravi. Nadali su se da će Mesija sloboditi svoj narod rimske vlasti i ponovno uspostaviti Davidovo Kraljevstvo. Isus je međutim propovijedio o Kraljevstvu Božjem i nije ispunio njihova očekivanja.

U tom razočaranju tražili su prigodu kako da se Isusa riješe, jer je on ipak uživao ugled u narodu, a to je smetalo ostvarenju njihovih ciljeva. Podlost kojom se ljudi u takvim situacijama rješavaju nepoželjnih osoba nije ništa novo. Farizeji se sastaju da smisle kako će Isusa uhvatiti u riječi, to jest, dovesti ga u zamku u kojoj će svaki njegov odgovor na njihovo pitanje  biti dovoljan da ga osude. Na kraju su smislili pitanje koje glasi: „Je li dopušteno dati porez caru ili nije?“.

Čini se da je svaki odgovor na to pitanje poguban. Ako Isus kaže da nije dopušteno dati caru porez,  svidjet će se mnogima, ali će ga ti isti optužiti Rimljanima da ne poštuje carevu vlast i zakone. Ako li Isus kaže da je dopušteno dati caru porez, bit će omražen kao onaj koji se pokorava tuđinskoj vlasti, a neće dobro proći ni na religioznom području jer tako priznaje cara za vladara Izraelova, a vladar Izraelov samo je Bog.

Međutim, Isus je vješt komunikator. On na pitanje odmah ne odgovara, nego ga analizira. Pri tome polazi od nakane samoga pitanja. Često u pitanju nije na prvom mjestu njegov sadržaj, nego nakana s kojom se to pitanje postavlja. Isus prepoznaje nakanu farizeja i herodovaca koji ga žele iskušati i prekorava ih zbog njhova licemjerja. Pitanje koje su postavili nije besmisleno i kao takvo ono zaslužuje odgovor. Ali prije toga potrebno je pročistiti komunikaciju. U svakom razgovoru nakane govornika moraju biti jasne. One mogu biti i negativne kao što je u ovom slučaju i mogu takve ostati do samoga kraja. Ali moraju biti otvorene i iskrene. Zato se prije odgovora na pitanje mora raskrstiti s licemjerjem. Farizeji i herodovci mogu i dalje imati negativan stav prema Isusu, htjeti ga uhvatiti u riječi, optužiti ga i osuditi. U svemu tome moguće je čak konstruktivno komunicirati. Međutim, kad takve svoje nakane oblače u ruho prijetvornih pohvala, onda je komunikacija blokirana.

Isus je otvorenim prijekorom otvorio put prema odgovoru na postavljeno pitanje. On u najkraćem obliku glasi „Podajte caru carevo, a Bogu Božje.“  Otprve te se riječi shvaćaju kao potrebno razlikovanje između cara i Boga, između careve i Božje vlasti, između dužnosti prema caru i dužnosti prema Bogu. No to razlikovanje istodobno podrazumijeva opstojnost, ili možemo čak reći potrebu i za vremenitim i za vječnim vladarom. Car i Bog jedan drugoga ne zamjenjuju. Ne radi se o dvije paralelne ili sukobljene  vlasti. Radi se o različitim razinama vlasti.

Carska ili neka druga politička vlast označava vremenitu strukturu koja omogućuje uredan, a onda i dobar društveni, obiteljski i osobni život. Svaki pojedinac dio je te strukture i svojim doprinosom može učiniti da ona ispunja svoju svrhu na opće i osobno dobro. Bez toga potrebnoga doprinosa nijedna struktura ne može biti dobra. Bez plaćanja poreza, a porez nije ništa drugo nego osobni doprinos zajedničkom dobru, ne postoje sredstva koja su potreban za ostvarenje bilo kojega infrastrukturalnoga cilja. A na ‘cara’ spada to da se brine i odgovara za ispravnu i pravednu upotrebu poreznoga novca.

Drugi dio Isusova odgovora („Bogu Božje“) pokazuje jedini način na koji se može ispravno upravljati dobrima. Pitanje je li dopušteno dati porez caru ili nije u svojoj biti utemeljeno je na stavu da plaćanje poreza caru može biti otpad od Boga, to jest davanje prvenstva caru, a ne Bogu. Svojim odgovorm Isus riješava upravo taj problem. On cara podvrgava Bogu. Ono što jamči uredan i sretan zemaljski život jednome narodu, nije samo to da bude poslušan svome caru i da vrši carske zakon. Potrebno je da i narod i car budu poslušni Zakonu Božjem. Prvenstvo Božjega zakona vrijednost je koje se nijedan čovjek vjernik ne može i ne smije odreći. U sukobu između cara i Boga nema nikakve dvojbe na koju stranu treba stati i komu se podvrći. Samo Bogu, a ne nekoj političkoj strukturi, dugujemo apsolutnu poslušnost. Ali isto tako ne smijemo zaboraviti da se vršenje Božjega zakona ne osigurava automatski promjenom ovoga ili onoga političkoga sustava. Ono se osigurava unutarnjim obraćenjem Bogu koje svaku ljudsku zajednicu čini ugodnim mjestom za život svakom čovjeku.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Iz 25,6-10a; Ps 23,1-6; Fil 4,12-14.19-20; Mt 22,1-14

Od mnogih poruka koju možemo iščitati iz prispodobe o svedbenoj gozbi jedna se odnosi na sliku i stvarnost Crkve.

Crkva je zajednica pozvanih i sabranih. Različitost negativnih odgovora na poziv kralja koji je pripravio svadbu svoga sina uklapa se u opće pravilo. Razloga za negativan odgovor na poziv uvijek ima mnogo i na različite se načine mogu opravdati. Jedan uzvanik ipričava se zauzetošću njivom, drugi trgovinom, a ostali, koji su pohvatali i poubijali kraljeve sluge, otvoreno pokazuju da ne žele doći na svadbu kraljeva sina. No svima je zajedničko da im je nešto drugo važnije od svadbe na koju su pozvani.  Drugim riječima, svima im nedostaje ljubavi prema kralju i njegovu sinu, jer ljubav se nikada ne ispričava zauzetošću nečim drugim. Ona spremno odgovara na poziv ljubljenoga.

Ne možemo reći ni da su svi oni koji su na kraju pozvani i sabrani u svadbenu dvoranu iskreno ljubili kralja i njegova sina. Sluge koje su po kraljevu naređenju izišle na raskršća i putove pozvali su i sabrali u svedbenu dvoranu sve koje su našli – i zle i dobre!  Eto to je slika i stvarnost Crkve. Ako ova prispodoba ima nakanu opisati sastav uzvanika na svadbi kraljeva sina, kao sliku sastava putujuće Crkva onda nam ona rasvjetljava onu stvarnost koje trebamo biti svjesni u našem svakodnevnom kršćanskom životu. U svadbenoj dvorani okupljeni su i zli i dobri. Crkva nije zajednica samo dobrih i pobožnih ljudi. Pripadnost Crkvi nije određena razinom osobnog moralnog života, stupnjem inteligencije, ekonomskim standardom, životnom dobi, spolom, nacionalnom pripadnošću i slično. Crkva na ovom svijetu je kompleksna stvarnost kao što su to uzvanici na nekoj svadbi gdje se susreću različiti ljudi, često oni koji se međusobno već dugo nisu vidjeli, ili se prije uopće nisu poznavali. No jedno ih ujedinjuje. Svi oni moraju na neki način biti povezani sa zaručnikom.

U prispodobi o svadbenoj gozni ta povezanost izražena je slikom svadbenoga ruha. U širem liturgijskom kontekstu tu se vidi aluzija na krsnu haljinu. U obredu krštenja, kada se krštenik odijeva bijelom haljinom kažu mu se ove riječi: „Postao si novo stvorenje i Krista si obukao. Bila ti ova haljina znakom toga dostojanstva. Pomognut riječju i primjerom svojih najbližih, donesi je neokaljanu u vječni život“.

Radi se, dakle, o haljini koja se prima u zajednici vjernika za život vječni. U našoj prispodobi riječ je o haljini koju gost prima na ulazu u svadbenu dvranu. Ne o odjeći u kojoj se pozvani našao na putu ili raskršću. Stoga je kralj, kada je ušao pogledati goste, bio zaprepašten kad je vidio da jedan od njih nije primio haljinu. Takvim ponašanjem on je uvrijedio kralja jer je omalovažio vrijednost svadbe njegova sina. Tko je pozvan na svadbu čini krivo i pokazuje manjak poštovanja prema domaćinu, ako se ne ponaša po pravilima svadbenog odijevanja i ophođenja. Takav može neko vrijeme biti u svadbenoj dvorani, ali u njoj ne može ostati do kraja.

Primijenimo li to na krštenike poruka je veoma snažna. Biti obučen u svadbeno ruho znači biti obučen u Krista. Apostolu Pavlu to je omiljena slika: „Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste.“ (Gal 3,27). Kao što se po odjeći prepoznaje čovjek koji ide na svadbu tako se po primjeru svoga života prepoznaje kršćanin. Onaj uzvanik koji nije bio odjeven u svadbeno ruho to je čovjek koji ulazi u svadbenu dvoranu, ali ne pripada svatovima.

Reakcija kralja domaćina koji kaže „Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?“ najprije daje nedostojnom uzvaniku priliku da se popravi. Te riječi podsjećaju na one Isusove Crkvi u Laodiceji iz Knjige Otkrivenja: „Savjetujem ti: kúpi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš …“ (Otk 3,18). No uzvanik iz prispodobe nije iskoristio priliku. Zanijemio je jer do tada kao da nije bio svjestan kako je svadba, koliko god bila mjesto veselja, slavlja i opuštenosti, isto toliko i ozbiljna svečanost kojom se slavi početak neraskidivog zajedništva života.

Onaj tko nije spreman staviti to zajedništvo na prvo mjesto, ispred svih ostalih važnih stvari pokazuje se nedostojnim svadbenoga slavlja.

Na koncu, premda iz ove prispodobe možemo izvući pouku o slici putujuće Crkve, Isus na početku ipak kaže da je ovo prispodoba o Kraljevstvu nebeskom. To znači da onoj konačnoj zajednici ne pripadaju automatski svi koji su pozvani, nego oni koji se na poziv odazovu s potrebnim dostojanstvom i ljubavlju prema Kralju, ljubavlju koja pazi na svaku želju ljubljenoga i odijeva se u haljinu koju joj on daje.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Iz 5,1-7: Ps 80,9.12-16.19-20; Fil 4,6-9; Mt 21,33-43

U pjesmi o vinogradu koju nalazimo kod proroka Izaije sam autor tumači njezinu simboliku. Vinogradar je Bog, Gospodin nad vojskama, a vinograd je njegov narod. Ta slika bila je bliska ljudima Izaijina vremena, a i danas je bliska ljudima koji se bave poljoprivredom i vinogradarstvom. Svi znaju koliku pažnju treba posvetiti vinogradu da bi donio dobar urod. Svi znaju da vinograd nije jednogodišnji nasad, nego je potrebno više godina čekati da donese rod, a potom stalno u njemu raditi. Ako bi se samo jednu godinu vinograd zapustio, bilo bi ga teško obnoviti.

Zato prorok Izaija naglašava kako je vinogradar u ovoj pjesmi učinio sve što je potrebno i to na najbolji način. Drugim riječima, Bog je učinio sve i na najbolji način ono što je potrebno njegovu narodu da bi se razvijao i donio plod.  Ali, nažalost, to se se nije dogodilo.

Vinograd koji predstavlja Božji narod zasađen je na rodnom svima vidljivu brežuljku. Sadnice su plemenite, a zemlja za sadnju besprijekorno uređena. Međutim, vinograd je umjesto slatkim grozdovima urodio smrdljivom vinjagom, te vinogradaru dalje ne preostaje drugo nego da takav vinograd uništi. On koji je se trudio oko vinograda i ogradio ga da bi ga zaštitio, sada mu ruši ogradu i prepušta ga gaženju. Pa ipak, ima još jedno „ali“.  Naime, sam prorok Izaija pripadnik je Božjega naroda. Stoga njegove oštre proročke riječi nisu samo prijekor. One su poziv na obraćenje i izraz nade da se vinograd može i hoće popraviti i donijeti dobar plod. A srušena ograda može se protumačiti i kao otvoren prolaz novim vinogradarima.

U odlomku evanđelja po Mateju u tom smislu redefinira se pojam Božjega naroda. Prema Isusovoj također proročkoj prispodopi o vinogradu pojam naroda Božje proširuje se preko granica prvih vinogradara. U svom pripovijedanju Isus na početku jasno podsjeća na Izaijinu pjesmu o vinogradu: „Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže“ (Mt 21,33). Te riječi sigurno su bile poznate Isusovim slušateljima, pa im je poznato i njezino temeljno značenje. Bog opominje svoj narod s nakanom da ga spasi.  No Isusova prispodoba u odnosu na Izaijinu pjesmu ima i neke razlike koje otvaraju nova značenja. Kod Izaije sam Gospodar njeguje svoj vinograd, to jest narod, da bi na kraju bio razočaran lošim plodom i zaprijetio uništenjem, dok u Isusovoj prispodobi, Gospodar brigu oko vinograda povjerava vinogradarima, a vinograd se više ne odnosi na Izrael kao narod nego na Kraljevstvo Božje tj. Božju vladavinu u svemu stvorenom. Zapravo Izrael je sada predstavljen u ulozi vinogradara te se njegovo poslanje u Božjem vinogradu može protumačiti kao služenje spasenju čitavog čovječanstva. Međutim, prvi vinogradari nisu ispunili svoj posao i davali Gospodaru njegov urod. Odbijali su Gospodareve sluge, proroke, koji su tražili dobre plodove. Vrhunac odbijanja dogodio se u svjesnom i namjernom ubojstvu Gospodareva sina. A odbijanje Gospodareva sina jednako je odbijanju samoga Gospodara. Pa ipak to nije spriječilo ispunjenje Božjega plana spasenja. Gospodar će svoj vinograd predati drugim vinogradarima. Ti vinogradari predstavljaju istinski narod Božji koji marljivo radi u njegovu vinogradu i tako sudjeluje u izgradnji Božjega kraljevstva na zemlji.  Poziv za rad u tom vinogradu otvoren je svakom čovjeku i svatko tko se odazove ulazi u zajednicu Božjega naroda.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

Neki tvrde da se uvijek treba govoriti tako kao da pred sobom imaš one koji o tome što govoriš slušaju prvi put. Ako se držimo ovog načela onda je potrebno i svetog Franju, kojeg danas slavimo, smjestiti u njegov prostor i vrijeme. Franjo se rodio i najveći dio svog života proživio u Asizu i Umbrijskoj pokrajini, na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće.

Društvo je bilo podijeljeno na one više (maiores) i one niže (minores); plemstvo je slabilo, trgovci su jačali, razvijaju se gradovi od kojih mnogi postaju kao gradovi – države koji između sebe ratuju. Kršćanski duh prožima cijelu civilizaciju, ali u jednoj napetosti koja ključa kao u loncu, jer i ovdje postoje oni viši i oni niži, a oni niži traže reformu Crkve po uzoru na prva kršćanska vremena i Djela apostolska.
Sve će to obilježiti život svetog Franje Asiškog. Kao sin bogatog trgovca, željan slave, mladenačkog dokazivanja i viteštva, i on uzima aktivnog udjela u tim borbama i ratovanjima između gradova i dospijeva u tamnicu. Tu je imao na pretek vremena da se u ondašnjim tamničkim uvjetima prvi put ozbiljno zamisli nad svojim životom i zapita kakav je to glas koji čuje u dubini svoga bića koji ga pita: »Franjo, kome je bolje služiti: Gospodaru ili sluzi?« Nastavi čitati Sveti Franjo Asiški →