Želiš li se primaknuti Isusu, prići mu posve blizu, valja ti poći putem rana.

Jer samo kroz iskustvo rana možeš upoznati ljudsko i Božje srce.

Mimo rana ono ti ostaje nedostupno. Nepoznato.

Zastat ćeš na odstojanju, predaleko da bi ikoga mogao zagrliti, da bi ičiju bol mogao ublažiti i ponijeti.

 

Tko se zadrži na svojim ranama, tko živi usredotočen na njih, samo na njih, nije ni krenuo ljudskim putem.

Jer nema nijednog zemnog puta u koji nisu utkane rane onih koje susrećemo.

Ima ih koje su od rana otkane.

Čim ih osmotriš, dotakneš, zadrhte.

 

O ranama nije moguće govoriti.

Tko čuje govor rana ulazi u svijet tišine, nastavlja svoj hod potresen.

U ranama je sadržana cijena života.

Tko ju je voljan platiti, može ju platiti samo svojim srcem.

 

Neshvatljivo: rane – uz to što otkrivaju beskrajne prostore boli – otkrivaju i beskrajne prostore radosti.

Dopusti li ti tko da priđeš njegovoj rani, rani dubljoj od njegovog bića, otkrio ti je putove kojima njegovim – i tvojim! – srcem prolazi Bog.

Kad se čovjek s čovjekom susretne u njegovoj ranjenosti, sve poruke stanu u jedan osmijeh – smjeran i vjeran.

I znaš da stojiš – da goriš – pred licem Božjim.

 

Ima ih koji su se poistovjetili s Isusovim ranama, ponijeli ih na svom tijelu i u svojoj duši.

Oni znaju: čovjek Isusovih rana postaje malen, i sve manji, i sve što je vrijedno stane u tu malenost.

Oni – i ne znajući – nose povijest ljubavi.

Uče povijest ljubavi.

 

Stjepan Lice