Kapitul na rogožinama naše Provincije održao se u ponedjeljak, 29. travnja 2024. u Kući susreta Tabor u Samoboru. Posljednji Kapitul na rogožinama održao se prije pet godina, u Cerniku 2019. 2020. je bio redovni Kapitul, a 2021. nismo se mogli okupiti poradi pandemije dok su sljedeće dvije godine su bili Izvanredni i redoviti Kapitul Provincije.
Susret je započeo molitvom Srednjeg časa nakon koje je voditelj Kuće fra Ivan Matić pristigloj braći zaželio dobrodošlicu. Provincijalni ministar fra Milan Krišto uputio je prigodnu riječ osvrnuvši se na aktualne teme. Uz to, vikar Provincije fra Dragutin Bedeničić iznio je obljetnice braće. Potom je ekonom fra Ivan Utješinović predstavio tijek obnove kaptolskog samostana i crkve sv. Franje. Zatim su se nazočnoj braći predstavili odgajanici: postulanti iz Rovinja, novaci s Trsata i braća juniori iz Zagreba koji su smješteni u kapucinskom samostanu u Dubravi.
Vrhunac Kapitula bila je sveta Misa koju je predvodio provincijalni ministar fra Milan, zajedno s delegatom generalnog ministra za prestrukturiranje fra Domagojem Runjem i provincijalnim ministrom Provincije sv. Jeronima fra Tomislavom Šankom i braćom svećenicima.
Slavlje je nastavljeno zajedničkim blagovanjem u bratskom zajedništvu.
Ove godine, po prvi puta do sada, organiziran je susret franjevačkih bogoslova svih obedijencija i provincija hrvatskog govornog područja. Susret je održan od 19. do 21. travnja u Samoboru, u Kući susreta Tabor. Ove godine organizator bila je Provincija sv. Ćirila i Metoda pod vodstvom magistra bogoslova fra Franje Vuka.
Susretu je nazočilo 70-ak franjevaca svih obedijencija. Prisutni su bili franjevci Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu, Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa sjedištem u Zadru, Franjevačke provincije Sv. Križa – Bosna Srebrena sa sjedištem u Sarajevu, Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM sa sjedištem u Mostaru, Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša i, kao domaćini, franjevci Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Susret je organiziran kako bi se franjevačke zajednice hrvatskog govornog područja mogle međusobno bolje upoznati i razviti bratske odnose, što je i franjevačka karizma.
Svaki dan bio je ispunjen prigodnim programom. Prvoga dana svaka zajednica kratko se predstavila svima na sebi svojstven način. Vrlo važno bilo je i molitveno zajedništvo, tako da se sva tri dana zajednički molila liturgija časova, a u subotu i nedjelju slavila i sveta misa. U subotu, 20. travnja, program je započeo izlaganjem magistra bogoslova iz Provincije Bosne Srebrene fra Danijela Nikolića o ranama sv. Franje. Nakon izlaganja bogoslovi su, podijeljeni u 7 grupa, imali rad u grupama. U međuvremenu su na ovaj susret došli provincijalni ministri, pa je organiziran i susret s njima. Bogoslovi su tom prigodom imali priliku postavljati pitanja provincijalima na koja su oni odgovarali. Osjetila se velika otvorenost i iskrenost, kako bogoslova, tako i provincijala. Susret s provincijalima završio je zajedničkom molitvom, ručkom i fotografiranjem ispred Kuće susreta Tabor.
U poslijepodnevnim satima bilo je vrijeme za zajedničku rekreaciju. Neki su iskoristili priliku, pa su se organizirali nogomet i košarka, dok su drugi posjetili centar grada Samobora, staru tvrđu i vidikovac. Navečer je organiziran zajednički kviz koji se sastojao od pitanja raznih tematika, poput teologije, povijesti, spisa sv. Franje i slično. Izlaganje rada po grupama koje je održano u subotu zaključeno je plenumom u nedjelju prijepodne. Braća su iznijela promišljanja svojih grupa na temelju pitanja Generalne kurije Reda manje braće vezanih uz velike obljetnice koje slavimo ove godine. Izlaganja su bila plod međusobnog razgovora, bratske otvorenosti, iskrenosti i susretljivosti. Vidljivo je bilo zajedništvo koje je pridonijelo utvrđivanju svakoga brata u njegovom franjevačkom identitetu.
Slavlje svete mise u nedjelju održalo se u samostanskoj crkvi Marijina Uznesenja u Samoboru s narodom. Nakon svete mise, nastavilo se druženje s vjernicima ispred crkve. Susret je završio zajedničkim ručkom s domaćinom Kuće susreta Tabor fra Ivanom Matićem i poslužiteljima Kuće susreta Tabor, koji su braći iskazali srdačno gostoprimstvo. Zahvalni Bogu da je ovakav susret održan, franjevački bogoslovi iskazali su želju i nadu da će se ovakvi susreti i ubuduće održavati.
Sva tri čitanja pružaju nam različite sadržaje kršćanskog života, ali nam svako na svoj način oslikava životne prilike u ranoj Crkvi, vjeru, nadanja i svakodnevni život. U prvom se čitanju izvješćuje o Pavlovu pohodu jeruzalemskoj zajednici koja je u nedoumici i nevjerici glede tako nagla zaokreta u životu doskorašnjeg zatornika Isusova djela. Nije im posve jasno, je li Pavao istinski obraćenik ili uhodi zajednicu. Kako vjerovati onomu tko je do jučer progonio vjernike, vodio u tamnice, osobno mučio, ponižavao? Je li moguće da dojučerašnji revnosni policajac postane preko noći zagovornik i propovjednik Isusa Krista? Trebalo je vremena da se taj dojučerašnji opasni protivnik dokaže kao vjernik, najsposobniji i najrevniji propovjednik Isusa Krista u povijesti Kristova djela. Isus mu je povjerio veliku zadaću, a pročitat to možemo u trima izvješćima o susretu s Gospodinom Isusom na putu u Damask koja nam prenosi sv. Luka u Djelima apostolskim (Dj 9; 22; 26) . Pavao je trebao preporuku, a imao je najbolju u iskusnome Barnabi koji se nagledao i naslušao onoga što je Gospodin preko Pavla činio. Continue reading →
Ova se nedjelja naziva “nedjelja Dobrog Pastira” zbog toga što se čita Isusov govor o “dobrom pastiru” i što se u cijeloj Crkvi moli za duhovna zvanja, za dobre i svete pastire u Crkvi. Čitanje iz Djela apostolskih navodi odlomak obrane Petra i Ivana poslije ozdravljenja hromoga na hramskim vratima. Židovsko “vrhovništvo” kuša ponovno izreći osudu nad Isusom u liku apostola, a uloge se zapravo okreću. Tko kome sudi nakon uskrsnuća? Isus je postavljen za suca i presuditelja svemiru. On je posvemašnja kriza svjetskog ustrojstva u svakom obliku. I on je mjerodavna “instanca” za pravorijek i pravosud nad cijelim svijetom. Drugo je čitanje iz Prve Ivanove poslanice – iz koje se uzimaju čitanja kroz cijelo uskresno vrijeme. Blizina vjernika Bogu u Isusu Kristu. Božje sinovstvo daje biljeg cjelokupnom životu u sadašnjosti, kako bismo bili sposobni gledati ga licem u lice, onakvim kakav jest. Continue reading →
Čitanja: Dj 3,13-15-17-19; 1 Iv 2,1-51; Lk 24,35-48
S čime su se ova dvojica učenika, napuštajući Jeruzalem te zaputivši se prema zapadu, u noć, morala rastati, morala pozdraviti i što su morali pokopati u svetome gradu kad su pošli u Emaus? Rekli bismo jednostavnim rječnikom: Iza sebe su ostavili zgarište vlastitih očekivanja, pokopali su sve svoje nade. U zidinama svetoga grada razoreno je i uništeno sve u što su polagali svoja životna očekivanja, svoje nade. S Isusovom osobom povezivaše ih sve čemu se cijeli narod nadao, što je očekivao u svim vremenima od svoga izlaska iz Egipta, od Jakovljeva obećanja o ‘zvijezdi iz Judina plemena’, spasenje Izraelovo, ispunjenje svih očekivanja. Vjerovali su da je taj konačni spas pod Isusovim rukama opipljiv. Toliko je dobra učinio, to sami priznaju nepoznatom pridošlici koji nema pojma što se ondje zbivali, a i on dolazi iz toga mjesta. Doživjeli su Isusa kao osobu silnu na riječi i djelu, i sad su bili očevici kako taj očekivani Mesija i Prorok zaglavi. Osudiše ga po pravu i zakonu, osudu potvrdiše i rimske vlasti, i na kraju grob osta vječni usud tomu Isusu iz Nazareta. To im je toliko neshvatljivo da su tužni i žalosni, utučeni, i što se više udaljuju od Jeruzalema prema Emausu, mjestu vlastitog Nedohoda, sve se više udaljuju od svoje budućnosti, idu prema ništavilu i beznađu. Jeruzalem i Emaus: dva pola, kontrapunktirana, razapeta između života i smrti. Continue reading →
Druga vazmena nedjelja – ČITANJA: Dj 2,42-47; Ps 118,2-4.13-15.22-24; 1Pt 1,3-9; Iv 20,19-31
Opis prve kršćanske zajednice u Djelima apostolskim ističe temeljne vrijednosti kršćanskog društva koje se očituju u zajedništvu materijalnih i duhovnih dobara. Iz konteksta je očito da autor teksta ne govori o nekoj konkretnoj kršćanskoj zajednici nego o tome kakva bi trebala biti svaka kršćanska zajednica. Predmetom je stalnih rasprava koliko se treba doslovno shvatiti to da „bi svi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako je tko trebao“, ali je taj tekst u Crkvi bez sumnje nadahnjivao i još nadahnjuje mnoge oblike života u bratskoj zajednici. Continue reading →
Danas na svetkovinu Uskrsa u evanđelju slušamo o Mariji kao prvoj svjedokinji Isusova praznoga groba koja je nakon strašnog iskustva i traume o nasilnom prekidu Isusova života došla je na njegov grob. Susreće odvaljen kamen. I odlazi javiti dvojici učenika da je kamen s groba odvaljen i da je grob prazna. Praznina groba budi sumnje i pitanja. Strah i nepovjerenje. Susreću se s granicom ljudskih mogućnosti i očekivanja.
Što se dogodilo s Isusom iz Nazareta? Ivan nam na kraju izvještaja o ovom događaju kaže da nisu upoznali Pisma da Krist treba uskrsnuti od mrtvih. Riječ je dakle o putu vjere, o njezinom shvaćanju koja je jedan proces i u koji je čovjek pozvan s otvorenošću srca da upozna Božji način djelovanja i ostvarenja Božjeg kraljevstva.
Što zapravo govori Isusovo uskrsnuće pa da ga ne shvatimo i ne razumijevao kao nešto samorazumljivo. Potresaju li i dotiču li naše srce, naš život, naše odnose Isusovo uskrsnuće o kojem danas slušamo, kojeg danas slavimo?
Primijetit ćemo da danas živimo u krizi. Ne u krizi pred svijetom kao da bi svijet posjedovao stvarnost, nego živimo u krizi vlastitog srca odgovora na pitanje što je zapravo Isusovo uskrsnuće za nas osobno. U ovom trenutku dok slušamo ovo pitanje, i ta kriza u kojoj se nalazimo je zapravo prijelazni moment, označen onim presudnim trenutkom u kojem je postavljeno pitanje, pitanje u kojem se očituje naša dezorijentacija a koju prati i trpljenje u kojem se rađaju neočekivana pitanja i kada moramo odabrati, odgovoriti na to pitanje iz čega bi naposljetku trebao proizići novi identitet. Stoga je ovo pitanje o vjeri u uskrsnuće vrijeme našeg osobnog odgovora, rasta i novosti. Ovo pitanje zahtijeva stajanje pred radikalnošću vjere, tišinu kako bismo slušali odgovor koji nastaje iz nutarnje slobode i susreta s Isusom iz Nazareta koji je uskrsnuo. Otuda pitanje da li imamo hrabrosti i odvažnosti da to i učinimo da se vratimo onom bitnom u iskustvu vjere i naše duhovnosti kako bismo oslobođeni Isusovom uskrsnom slobodom hodali novim i svježim prostorima života.
Nakon obavljena spomena na slavni Gospodinova ulazak u Jeruzalem i nakon pročitane Muke Gospodinove, uistinu nema se što dodati niti reći, no ipak kako bismo mogli ovaj događaj i ovu liturgiju primijeniti na sebe, prisjetimo se Isusovog slavnog ulaska u naš život. Najprije bilo je to na svetom krštenju. Tim činom smo preporođeni i pritjelovljeni Isus Kristu i njegovoj Crkvi. Zatim i ostali sakramenti su ponovni Isusov svečani ulazak u naš život. I svako slavljenje sv. liturgije i sv. ispovijedi i sv. pričesti, ulazi Isus u naš život u naša srca. Mi redovnici na poseban način Isusu otvaramo svoje srce polaganjem naših redovničkih zavjete. Time se mi predajemo Bogu i Isusa želimo slijediti, mi franjevci po primjeru sv. Franje Asiškoga. Obilježavajući ove godine jubilej 800 godina od Franjinog primanja stigmi na brdu Laverna, moramo se zapitati, koliko smo ozbiljno prihvatili Isusa u svoj život i koliko je on vidljiv po nama u ovom današnjem svijetu.
Poznato nam je svima kako sv. Franje govori u svojoj Oporuci: “Nakon što mi je Gospodin dao braću, nitko me nije upućivao što moram činiti, nego mi sam Svevišnji objavi da živim po svetom Evanđelju”. A za Franju život po Evanđelju je život bezuvjetnog nasljedovanja Krista. O tome govori šesta Opomena: „Svi, braćo, gledajmo dobroga pastira koji je, da spasi svoje ovce, podnio muku križa. Gospodina su njegove ovce slijedile u nevolji i progonstvu, u preziru i gladi, u bolesti i kušnji i u svemu ostalome; zato su od Gospodina primile život vječni. Stoga je nama, slugama Božjim, velika sramota da su sveci izveli djela, a mi hoćemo da primimo hvalu i čast govoreći o njima.“
Gledajući Ivanovo evanđelje, današnji evanđeoski tekst je zadnji Isusov javni govor. Nalazimo se pri samom kraju Isusova zemaljskoga života.
Ovaj tekst, kao zapravo i cijelo evanđelje, nam jasno poručuje da naš Gospodin ne slijedi logiku ovoga svijeta, već da On ima jedan drugačiji pogled na svijet i na život. Kratko korizmeno vrijeme koje još stoji pred nama, može nam biti poticaj da vidimo nastojimo li zaista biti Isusovi učenici i živjeti životom kakvim On to želi. Možemo vidjeti, ravnamo li se njegovim načelima u svagdanjem životu ili slijedimo životni primjer onih koji nas uče kako što laganije i bezbolnije proći ovim svijetom.
Isus danas pred nas stavlja maleno i neznatno pšenično zrno s kojim On uspoređuje svoj život. Znamo svi koja je svrha svakoga zrna, pa tako i onog pšeničnog. Ono se u prikladno vrijeme baca u zemlju kako bi kasnije donijelo plod te se od njega pravio kruh i druge potrepštine potrebne za život. No da bi maleno zrno moglo donijeti plod, ono mora pustiti korijenje, rasti i probijati se kroz zemlju. U tom cijelom procesu zrno nestaje, ne postoji više u onom obliku kakvom smo ga bacili u zemlju. Rečeno Isusovim rječnikom: ono je umrlo sebi kako bi donijelo plod. Međutim ako zrno u zemlji ostane u svom prvobitnom stanju od njega nema ploda te će s vremenom zrno istrunuti i propasti bez ikakva roda.
Današnja četvrta korizmena nedjelja, „Dominica Laetare“, „Veseli se” poziva nas i potiče da se veselimo. Ovaj poziv Laetare – Veseli se!, nalazimo u riječima ulazne pjesme iz Knjige proroka Izaije: Veseli se, Jeruzaleme, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime, svi koji ste nad njim tugovali! Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove. (Iz 66,10-11) Osim toga, razlog veselju nalazimo i u današnjem evanđelju koje nam govori da Bog neizmjerno ljubi svijet – nas ljude i sve što je stvorio – te je poslao svoga Sina na svijet da se svijet spasi po njemu. I dok u našim ušima odzvanja poziv na radost, žalosti nas činjenica da i danas mnogi žive kao da Boga nema, pa čak i otvoreno govore kako ne vjeruju u Boga. Mnogi se današnji državnici i vođe naroda ponašaju isto kao što to govori knjiga Ljetopisa, svi svećenički poglavari i narod gomilali su nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda, oskvrnjujući dom Gospodnji. Jer i danas svjedočimo kako u mnogim zemljama oni koji vode javne poslove, državnici i vladari nisu puno bolji. Oko nas bjesne ratovi, a oni koji nisu u njima direktno uključeni, često sudjeluju posredno. Tamo gdje izgleda da vlada mir, često su prisutni razni skandali, korupcija i nepravda. Mnogi se danas opravdavaju za svoju nevjeru, govoreći da ne vjeruju da Bog postoji jer dopušta da nevini trpe i da mala djeca stradavaju i pate. Oni očito nikada nisu čuli riječi današnjeg evanđelja, koje je Isus rekao Nikodemu: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ Kako bi bolje shvatili veličinu ljubavi Božje, prenijet ću misli jednog propovjednika koje sam nedavno slušao.
