ČIJI GLAS U ŽIVOTU SLIJEDIM?

Čitanja: Dj 4,8-12; 1 Iv 3,1-2; Iv 10, 11-18

Ova se nedjelja naziva “nedjelja Dobrog Pastira” zbog toga što se čita Isusov govor o “dobrom pastiru” i što se u cijeloj Crkvi moli za duhovna zvanja, za dobre i svete pastire u Crkvi. Čitanje iz Djela apostolskih navodi odlomak obrane Petra i Ivana poslije ozdravljenja hromoga na hramskim vratima. Židovsko “vrhovništvo” kuša ponovno izreći osudu nad Isusom u liku apostola, a uloge se zapravo okreću. Tko kome sudi nakon uskrsnuća? Isus je postavljen za suca i presuditelja svemiru. On je posvemašnja kriza svjetskog ustrojstva u svakom obliku. I on je mjerodavna “instanca” za pravorijek i pravosud nad cijelim svijetom. Drugo je čitanje iz Prve Ivanove poslanice – iz koje se uzimaju čitanja kroz cijelo uskresno vrijeme. Blizina vjernika Bogu u Isusu Kristu. Božje sinovstvo daje biljeg cjelokupnom životu u sadašnjosti, kako bismo bili sposobni gledati ga licem u lice, onakvim kakav jest.

Ovce moje slušaju moj glas! One me poznaju! One me slijede. Vjernik je upravo onaj koji sluša Isusov glas, tko poznaje, tko je spoznao Gospodina, tko ga slijedi. Prisjetimo se da je jedna od bitnih značajki u Pismu upravo slušanje. Ne toliko gledanje, oko, vid, već sluh, uho, posluh, poslušnost. Oko i vid mogu prevariti, mogu varati, čovjek može otići za pričinama, priviđenjima, lažnim viđenjima, dok je uho neprevarljivo.

Prisjetimo se da je Marijina tetka Elizabeta preko Marijinih riječi koje su odjeknule u Elizabetinu uhu i srcu spoznala Marijino bogomaterinstvo. Tek što mi do ušiju doprije glas tvog pozdrava. Na Marijin šalom-poruku mira uzvraća Elizabeta blagoslovnom i zahvalnom molitvom i usklikom. Nakon toga otvara Marija svoja usta i izgovara svoj veličajni Veliča.

Prisjetimo se i za Isusova djelovanja kako su apostoli za oluje na moru u pramazorje mislili da vide utvaru. Oči su ih prevarile, ali kad ih Gospodin oslovi, onda su uzviknuli Gospodin je, i Petar nakon toga hoda po vodi. Isto se zbilo i s Marijom Magdalenom nakon Isusova uskrs- nuća za onoga susreta u vrtu kad je mislila da je ono vrtlar. Tek kad ju je Isus oslovio s Marijo prepoznala je u tom glasu Učitelja i pala mu do nogu. Jednako i učenici nakon uzaludnog ribolova, kad su se cijelu noć mučili, lovili i ništa nisu ulovili, prepoznaju Isusa, nakon što ih je s obale oslovio: Gospodin je to!, a ne neki neznanac ili stranac.

Isto se zbiva i u našem svakodnevnom životu. Glas voljene osobe prepoznajem među tisućama drugih glasova, pa i u metežu, zbrci. Pogotovo ako me ta osoba poziva ili zove imenom. Upravo se to zbiva s Isusom u cijelom desetom poglavlju Ivanova evanđelja. Isus poziva svoje ovce poimence, sve ih poznaje, i one ga slijede, slušajući njegov glas. Glas je to pastira, ne najamnika, glas je to onoga koji polaže život svoj za svoje ovce. Glas je to ne vuka u ovčjoj koži (kao u bajci o Crvenkapici), već onoga koji je došao k svojima da imaju život, u punini da ga imaju.

Evanđeoski odlomak nameće mnoštvo tema za razmišljanje. Uzajamno poznavanje Učitelja i učenika. Gospodin nas poznaje, daje svoj život za nas. Poznaje se samo ono što se ljubi i prihvaća cijelim bićem. Postoji princip koji veli: „Tantum cognoscitur, quantum diligitur“. Onoliko se stvar ili osoba (s)poznaju koliko se vole, ljube, prihvaćaju. Tek kad prihvatim i ljubim, sposoban sam spoznati, upoznati. Augustin je rekao: „Nemo cognoscitur nisi per amicitiam“ – „Nemoguće je osobu upoznati, spoznati, osim po prijateljevanju s njom“. Isus nas je nazvao svojim prijateljima jer nas voli, poznaje.

Gospodin nas je prihvatio, do kraja se za nas založio. Daje svoj život za svoje. I za sve ostale, bez razlike. Isus koji nosi križ, Isus raspet na križu: Već su same geste usmjerene prema svima: Poziva, obujmljuje, grli. U svome životu, poruci, u smrti i uskrsnuću postaje Spasitelj svih. Ne samo svoga, židovskog naroda. Nije on “pastir” samo jedne stanovite sljedbe (makar to bilo i unutar Crkve). Nije on tu zbog elite, izdvojenih (= “farizeja”, što izvorno riječ znači). On je onaj koji u ljubavi i s ljubavlju pristupa svima, siromasima, bolesnima, grešnicima poput brata. Skrbi se za slabašne i “crne” ovce u svome “stadu”. Daje se svima koji iole pokazuju trunku dobre volje. Pred njim je veličanstvena vizija silnog “stada” pod jednim “pastirom” – zajedničkim Ocem nebeskim.

Nije li svijet prepun lažnih pastira, najamnika, kojekakvih samozvanih usrećitelja, “voždova” koji iza sebe ostavljaju samo pustoš, duhovnu, duševnu i materijalnu, nakon što su dobrano iskoristili svoju zavodničku ulogu, služeći silama razaranja? “Ovce moje slušaju glas moj”. Toliko glasova, na sve strane, ali se ljudi pitaju, koji je samo pravi? Toliko ponuda za punim životom, a koja je prava? Toliko reklama koje obećavaju raj na zemlji. “Došao sam da imaju život, u punini da ga imaju” – govori Isus u ovome istom sklopu, samo koji redak prije (r. 10). Kojim glasovima i kakvoj “glazbi” darujem svoj sluh? Koji glas slijedim u životu? Koji mi je glas najdraži, najprepoznatljiviji? Među tisućama glasova u vrevi prepoznat ću uvijek otprve glas drage osobe, prijatelja, majke, oca. Prepoznajem li glas Isusov? “Ovo je Sin moj, njega slušajte”, odjeknulo je snažno na Taboru. Slušati znači i slijediti, slijediti znači imati udjela u životu koji Isus nudi. Komu povjeriti sebe i svoj život, komu dati glas na izborima? To je pitanje koje se stalno stavlja pred sve nas. Tko je tvoj/moj životni odabir?

Uloga pastira nije romantična ni idilična. Pogotovo ne u Palestini, oskudnoj pašnjacima i vodom. Pastir pronalazi ispašu, izvorsku vodu, brani od zvijeri, razbojnika. Zalaže svoj život. Pronalazi pravi put u bespuću pustinje i izvore koji mogu podariti nadu i snagu, oživjeti klonule sile. Isus nam veli: smijemo doći sa svojim razočaranjima, strahovima, željama, nadanjima k njemu. Ostavio je toliko vidljivih tragova kroz proteklih dvadeset stoljeća da mu se zbiljski može vjerovati, da se može hoditi tim ugaženim putem.

Zato nas evanđelje o “dobrom pastiru” ne želi učiniti nekakvim slijepim i poslušnim “ovčicama”, nego nam obećaje u obilju ponuda pravu slobodu, zrelost odluke, a potkrijepljeno sve riječju iz psalma: “Gospodin je pastir moj: ni u čemu ne oskudijevam” (Ps 23). Gospodin je to očitovao u cijelom svom zemaljskom životu kao osloboditelj  i pomoćnik, u bezbrojnim gestama ljubavi, naklonosti, žrtve, pranja nogu učenicima, križa. I zato se pokazao dostojnim vjere i povjerenja da mu se daruje i glas, i sluh, i srce, i cijelo biće. Od nas samo traži jedno: svjesnu, promišljenu odluku. Stoga je potrebno upravo danas moliti da nam pošalje Gospodin onih koji će uvjerljivo i svjedočanski navijestiti Isusa i današnjem svijetu.

fra Domagoj Runje