Nakon obavljena spomena na slavni Gospodinova ulazak u Jeruzalem i nakon pročitane Muke Gospodinove, uistinu nema se što dodati niti reći, no ipak kako bismo mogli ovaj događaj i ovu liturgiju primijeniti na sebe, prisjetimo se Isusovog slavnog ulaska u naš život. Najprije bilo je to na svetom krštenju. Tim činom smo preporođeni i pritjelovljeni Isus Kristu i njegovoj Crkvi. Zatim i ostali sakramenti su ponovni Isusov svečani ulazak u naš život. I svako slavljenje sv. liturgije i sv. ispovijedi i sv. pričesti, ulazi Isus u naš život u naša srca. Mi redovnici na poseban način Isusu otvaramo svoje srce polaganjem naših redovničkih zavjete. Time se mi predajemo Bogu i Isusa želimo slijediti, mi franjevci po primjeru sv. Franje Asiškoga. Obilježavajući ove godine jubilej 800 godina od Franjinog primanja stigmi na brdu Laverna, moramo se zapitati, koliko smo ozbiljno prihvatili Isusa u svoj život i koliko je on vidljiv po nama u ovom današnjem svijetu.

Poznato nam je svima kako sv. Franje govori u svo­joj Oporuci: “Nakon što mi je Gospodin dao braću, nitko me nije upućivao što moram činiti, nego mi sam Svevišnji objavi da živim po svetom Evanđelju”. A za Franju život po Evanđelju je život bezuvjetnog nasljedovanja Krista. O tome govori šesta Opo­mena: „Svi, braćo, gledajmo dobroga pastira koji je, da spa­si svoje ovce, podnio muku križa. Gospodina su njego­ve ovce slijedile u nevolji i progonstvu, u preziru i gla­di, u bolesti i kušnji i u svemu ostalome; zato su od Go­spodina primile život vječni. Stoga je nama, slugama Bo­žjim, velika sramota da su sveci izveli djela, a mi hoće­mo da primimo hvalu i čast govoreći o njima.“

Bezuvjetno slijediti Krista

Ovim nas riječima naš serafski Otac uvodi u središnji stu­panj svoga i našega života. On nam ovdje razjašnjava posljednju tajnu franjevačkoga života: Neposredno nasljedovanje Krista, nasljedovanje kao reprodukciju, kao novo predstavljanje njegova zemaljskog života kao Čovjeka-Boga. Franjo nije htio, kako su to činili osnivači redova prije njega i toliki njegovi suvremenici, oponašati i obnoviti život prvotnih zajednica, zajednice prvih kršćana, o kojima nam govore Djela apostolska. A nije ni htio, kao toliki kršćani u njegovo vrijeme, obnoviti i predstavljati u Crkvi život apostola. Franjo se pokušao podići do Krista, Go­spodina. Tako nisu Djela apostolska temeljna knjiga njegova ži­vota, nego Evanđelje. Ono govori kako je Krist živio na zemlji i kako ga moramo nasljedovati. Franjo želi živjeti čisto i jedno­stavno kako je na zemlji živio Krist. On želi činiti sve što je mo­guće vjernije, kako je to Krist činio na zemlji. Neprestano je po­gledavao na Krista, i sve ono što je u Njemu vidio, vjerno je izv­ršavao i to u punoj jednostavnosti.

Tako se može oblikovati osnovni zakon, temeljni stupanj na­šega franjevačkog života. Kao što je Krist živio na zemlji, tako isto želi živjeti i Franjo, a tako moramo živjeti i mi, njegovi si­novi!

To nas na poseban način dovodi do drugog franjevačkog jubileja, a to je 800 godina od stvaranja „Pjesme stvorova“, u kojoj sv. Franja poziva sva stvorenja, sunce, mjesec zvijezde, zemlju i sve ih naziva braćom i sestrama i poziva ih da hvale i slave Svevišnjeg Svemoćnog dobrog Gospodina.

Ovaj stav je ovako formulirala sv. Klara: “Sin Božji se uči­nio našim putem, koji je naš serafski Otac Franjo, njegov zaljub­ljenik i sljedbenik, nama pokazao u riječi i primjeru”. I sv. Franjo započinje ovu šestu opomenu riječima: „Svi, braćo gledajmo Dobroga Pastira“, dakle nitko nije isključen.

“Gledajmo…” Ovo je važno! Tko želi slijediti i suobličiti se u životu s Kristom, mora uvijek gledati u Njega. Moramo neprestano proučavati i upoznavati Kristov život i svu pozornost usmjeriti na ono što je On činio i govorio. Sve ovo mora ostaviti dubokoga traga na nama. Njegove riječi i djela ne smiju nas ni­kada napuštati. Ne smijemo nikada gubiti iz vida i, prije svega, ne zaboraviti ono što je najveće i najvažnije za nas: da je On, kao naš dobar Pastir, podnio muku križa da nas spasi. Umro je za nas da nas otme sotoni i da od nas grješnika učini sinovima Božjim.

Evanđelje naviješta vječne istine koje imaju stalnu vrijednost, bez obzira koliko ih netko dovodio u pitanje ili nijekao. Isus privlači sve ljude, zato što nikoga ne odbacuje, a one koji su odbačeni, isključeni i koji se nalaze „izvan tabora“ prihvaća i brine se o njima. Isus nije prao ljudima mozgove, nego je učenicima prao noge da im pokaže vrijednost služenja. On nije gospodario nego služio. Nije zarobljavao nego oslobađao, nije prisiljavao nego pozivao u slobodi. Želio je ljude rasteretiti, a ne opteretiti ih. Ne ukida drugoga niti ga iskorjenjuje, nego mu pomaže da raste i da u slobodi prihvati sebe, drugoga i Boga. Nije učio kako ćemo zarađivati na štetu drugoga, nego kako ćemo pomagati i dijeliti drugima. Učio je kako ćemo voljeti drugoga kao sami sebe i još više od toga, kako ćemo dati svoj život za prijatelje. On to nije samo učio, nego je to i učinio. Pozvao je na vraćanje mača u korice. Nije ubijao drugoga, nego je umro za nas. Njegova središnja poruka bila je ljubiti Boga svim svojim bićem, a bližnjega svoga kao sama sebe. Neka sve ovo bude i naš cilj. Dao Gospodin da plod ovog našeg korizmenog hoda za Isusom, bude upravo rast u sličnosti samom Isusu Kristu, kako bismo se mogli nadati i vječnoj slavi s Njim u domu Oca nebeskoga.

Đuro Hontić, OFM Conv