Današnja četvrta korizmena nedjelja, „Dominica Laetare“, „Veseli se” poziva nas i potiče da
se veselimo. Ovaj poziv Laetare – Veseli se!, nalazimo u riječima ulazne pjesme iz Knjige
proroka Izaije: Veseli se, Jeruzaleme, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte
s njime, svi koji ste nad njim tugovali! Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove. (Iz
66,10-11)
Osim toga, razlog veselju nalazimo i u današnjem evanđelju koje nam govori da Bog
neizmjerno ljubi svijet – nas ljude i sve što je stvorio – te je poslao svoga Sina na svijet da se
svijet spasi po njemu.
I dok u našim ušima odzvanja poziv na radost, žalosti nas činjenica da i danas mnogi žive kao
da Boga nema, pa čak i otvoreno govore kako ne vjeruju u Boga. Mnogi se današnji državnici
i vođe naroda ponašaju isto kao što to govori knjiga Ljetopisa, svi svećenički poglavari i
narod gomilali su nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda,
oskvrnjujući dom Gospodnji. Jer i danas svjedočimo kako u mnogim zemljama oni koji vode
javne poslove, državnici i vladari nisu puno bolji. Oko nas bjesne ratovi, a oni koji nisu u
njima direktno uključeni, često sudjeluju posredno. Tamo gdje izgleda da vlada mir, često su
prisutni razni skandali, korupcija i nepravda.
Mnogi se danas opravdavaju za svoju nevjeru, govoreći da ne vjeruju da Bog postoji jer
dopušta da nevini trpe i da mala djeca stradavaju i pate. Oni očito nikada nisu čuli riječi
današnjeg evanđelja, koje je Isus rekao Nikodemu: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao
svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život
vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“
Kako bi bolje shvatili veličinu ljubavi Božje, prenijet ću misli jednog propovjednika koje sam
nedavno slušao.

U jednoj župi, u nekom velegradu, organizirali su duhovnu obnovu za mlade obitelji. Jedna
obitelj, da bi mogla doći, potražila je „babysittera“ da im pričuva malodobnog sina kako bi
oni bili slobodni i mogli sudjelovati na duhovnoj obnovi. Kad su došli u župu, svi su se
iznenadili kad su ih vidjeli da su bez sina pa su ih pitali kako su uspjeli doći, odnosno kome
su ostavili svog malodobnog sina. Tada su roditelji objasnili da su našli „babysittera“, koji je
bio spreman pričuvati im sina. Neki su se začudili pa su upitali kakav je taj „babysitter“ i kako
se zove. Rekli su da se činio vrlo fin i zainteresiran i posve spreman čuvati sina. No kad su
roditelji rekli njegovo ime u dvorani je nastao muk. Svi su se zaprepašteno pogledali i
ispričali roditeljima da su upravo taj dan vidjeli na vijestima da je upravo taj čovjek ovih dana
pobjegao iz zatvora i kako je tražen jer je on zločinac i ubojica. Tada su se i roditelji
zaprepastili i bili prestrašeni jer su takvom zločincu ostavili na čuvanje svoga sina. Što su oni
dalje učinili, ne znamo. No, razlog radi kojega je ispričana ova priča jest taj da bi shvatili
kako je upravo nešto slično učinio Otac nebeski. Svoga Sina poslao je na ovaj svijet, ne zato
što je taj svijet bio dobar, nego baš obratno. On ga je za sve nas predao, da se svijet spasi po
njemu. Svoga Sina dao je praktički u ruke zločinca i grešnika da bi On svojom mukom, smrću
i uskrsnućem sve nas otkupio. Volje Očeva je bila da nam Sin očituje koliko nas On ljubi. Nije
poštedio ni svoga Sina Jedinorođenca, samo da bi se mi spasili. Nije volja Očeva bila da
njegov Sin bude ubijen, nego da nam očituje Slavu koju Sin ima kod Oca i da nas po svojoj
slavi dovede u tu istu slavu k Ocu nebeskom. No, mi često s njim postupamo poput zločinca i
ubojice, kada griješimo, kad smo indiferentni na njegovu ljubav, kad se ravnamo samo po

našim nagonima, tada mi postupamo sa Sinom kao sa zločincem. Mi ga svojim grijesima
ponovo razapinjemo i ubijamo. To je ono čega trebamo postati svjesni i promijeniti se.
Korizmeno vrijeme treba nas podsjetiti na naše krštenje, kada smo postali ljubljena djeca
Božja, kad smo nanovo rođeni i pozvani da Boga ljubimo svim srcem, svom dušom i cijelim
svojim bićem. Nije dovoljno truditi se da se odreknemo grijehe, nego još više, važno je da
zavolimo Isusa i da na njegovu ljubav odgovorimo svojom ljubavlju.
Lijepo nam u tom smislu doziva u pamet apostol Pavao u poslanici Efežanima: „Bog, bogat
milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi
zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima
u Kristu Isusu: da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima
preobilno bogatstvo milosti svoje. Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to
dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao…“
Bog nam nije mogao dati, niti nam ikad daje, nešto loše i nevaljalo, nego samo ljubav, jer on
je prava i sama Ljubav.
Zato, dok u svijetu promatramo velika i divna djela, nije dovoljno da se divimo i slavimo
samo ljude koji su to svojim rukama načinili. Važno je da u tom hodu po svijetu diveći se
prirodi koja je djelo Božje, i djelima koje su ljudi načinili, ne smijemo nikad zaboraviti na
Stvoritelja. On je taj koji je dao ljudima milost i dar da mogu činiti nešto vrijedno i lijepo.
Kako je to jednom zgodno izrekao pokojni muzikolog Ljubo Stipišić Delmata, kad su mu
čestitali na ljepoti glazbenog djela, onda je on digao ruke k nebu i rako to nije moje, to je
Njegovo djelo.
Stoga bismo se u ovom korizmenom vremenu trebali sjetiti kako je i kroz povijest našega
hrvatskog naroda, ali i kroz svjetsku povijest, kao što smo čuli u današnjem prvom čitanju iz
Druge knjige ljetopisa: „Gospodin, Bog njihovih otaca, slao je k njima zarana svoje glasnike,
slao ih svejednako, jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega prebivališta.“
Sjetimo se događaja iz svjetske povijesti, kako je propalo rimsko carstvo i kako se proširilo
kršćanstvo. No, ubrzo u taj kršćanski svijet dolaze pogani, Huni, Avari, Longobardi, pa i
Slaveni, koji ne poznaju Boga. Svi su oni isprva sve palili, pljačkali i ubijali. No, malo po
malo i oni su postali kršćani, pa im je Bog u 13. stoljeću poslao učitelja i vođu u sv. Franji iz
Asiza. On koji je ljubio Boga svim svojim srcem, on je i sve njih poučio da su svi počeli
hvaliti Boga Stvoritelja i Isusa Krist Spasitelja i tada se Europa potpuno izgradila i obnovila.
Gradili su crkve, katedrale, koje su svojim vanjskim izgledom podsjećale na uzdignute
sklopljene ljudske ruke k Bogu, pa taj arhitektonski slog nazivamo gotikom. Danas se divimo
tim velikanima graditeljstva koji su izgradili veličanstvene gotičke katedrala. U Franjinu
pozivu da slavimo i hvalimo Boga, započela je nova vizija svijeta i novi način govora o
čovjeku, što nazivamo humanizam i renesansa. Tako su nastali temelji današnje suvremene
znanosti. Tu bismo svakako trebali spomenuti i druge velikane duha, poput sv. Dominika, sv.
Tome Akvinskog, ali to za neku drugu priliku. Za ovaj pravi razlog radosti i veselja, na što
nas poziva današnja liturgija, dovoljno nam se spomenuti sv. Franje iz Asiza i poput njega
predati se Bogu te imati potpuno pouzdanje u neizmjernu dobrotu i bogatstvo milosti Božje i
težiti za čistoćom srca, koje će se veseliti jedino u Gospodinu.

Đuro Hontić, OFM Conv.