PLODOTVORNOST KRŠĆANSKOG ŽIVOTA

Čitanja: Dj 9,26-31; 1 Iv 3,18-24; Iv 15,1-8

Sva tri čitanja pružaju nam različite sadržaje kršćanskog života, ali nam svako na svoj način oslikava životne prilike u ranoj Crkvi, vjeru, nadanja i svakodnevni život. U prvom se čitanju izvješćuje o Pavlovu pohodu jeruzalemskoj zajednici koja je u nedoumici i nevjerici glede tako nagla zaokreta u životu doskorašnjeg zatornika Isusova djela. Nije im posve jasno, je li Pavao istinski obraćenik ili uhodi zajednicu. Kako vjerovati onomu tko je do jučer progonio vjernike, vodio u tamnice, osobno mučio, ponižavao? Je li moguće da dojučerašnji revnosni policajac postane preko noći zagovornik i propovjednik Isusa Krista?  Trebalo je vremena da se taj dojučerašnji opasni protivnik dokaže kao vjernik, najsposobniji i najrevniji propovjednik Isusa Krista u povijesti Kristova djela. Isus mu je povjerio veliku zadaću, a pročitat to možemo u trima izvješćima o susretu s Gospodinom Isusom na putu u Damask koja nam prenosi sv. Luka u Djelima apostolskim (Dj 9; 22; 26) . Pavao je trebao preporuku, a imao je najbolju u iskusnome Barnabi koji se nagledao i naslušao onoga što je Gospodin preko Pavla činio.

Takvih je zaokreta bilo kroz cijelu povijest,  na velikim povijesnim prekretnicama. Jednako i mi na ovim prostorima padom komunističkom protubožnog i protunarodnog, protunaravnog režima. I ovo vrijeme pokazuje mnoge obraćenike, i u svemu je važno sačekati sud vremena i zrelih, iskusnih ljudi.  Važno je naglasiti rast zajednice uz pomoć i utjehu Duha Svetoga.

Ivanova poslanica osokoljuje na vjeru i pouzdanje unatoč protivnim životnim iskustvima, opterećenjima savješću, grijesima, prošlim životom. Upravo je u tome i sadržaj i smisao Radosne vijesti. Ona je “radosna” jer se naviješta oprost. Bog se ne obazire na promašaje, grijehe, manjkavosti, komplekse. Pozna on svačije dobre i loše strane, svjesne i nesvjesne motive, opterećenja koja nas priječe u dobru i ostvarenju vlastitih planova i odluka. Nikakav grijeh s naše strane nema za posljedak opoziv milosti s Božje strane. Mogli bismo s Petrom parafrazirati: “Gospodine, ono što o sebi znam i što o meni znaš je krajnje porazno. Kukavelj sam, zanijekao sam te, sagriješio. Sve što o meni znaš jest: šaka jada i bijede. Ali ti ipak znaš da te ljubim, volim, prihvaćam, unatoč trenutnim slabostima, unatoč grizodušju, predbacivanjima i svakodnevnim opterećivanjima moje savjesti. Veći si od mog srca koje me danonoćno opominje i koje mi toliko toga spočitava…”

To kao da nas uvodi u temeljnu misao evanđeoske poruke. Kršćanska egzistencija samo je onda prava, vjerodostojna, plodna, učinkovita, ako čovjek djeluje iz nutarnje povezanosti s Učiteljem, s Gospodinom. Nemoguće je činiti nešto za Crkvu, Boga, Isusa Krista, ali na svoju ruku, bez Boga, bez Krista. Nerijetko radimo za Krista ali bez Krista. Gospodin govori o obrezivanju, kresanju, okresinama koje su suvišne na trsu. Gospodin govori o životnom zajedništvu s Njime. Bez toga nema zajednice ni zajedništva. Ni vjerničkoga, ali ni redovničkog. Rasti, srastati, urastati. Isus uvijek govori, mogli bismo reći, ‘organskim’ rječnikom, sjemena, umiranja, klijanja, rasta, odrastanja, žetve. Dug je put do kruha, još dulji i naporniji do pitka vina koje „razveseljuje čovjekovo srce“. O tome govori Gospodin.

Svatko mora proći proces čišćenja, obrezivanja i kresanja suvišna i nebitna. O tome govori Gospodin. Nekad to zna biti vrlo bolno, kad čovjek žrtvuje svoje navike. U životu je bitna preobrazba, „metamorfoza“ – „transformacija“ – preporod o kome govori na toliko mjesta Pavao u svojim spisima. Proces čišćenja i sazrijevanja do zrelih boba i ukusna vina. Rani su kršćani uspoređivali životnu snagu i sokove koji su izlazili iz Gospodina uskrsloga s djelovanjem vina. Život treba biti ugodan, poticajan, ukusan – kao pitko vino za blagdanskim stolom.

Za to nam je potrebna vezanost srca i pogleda uz Gospodina. Upravo kao ono kod Petra dok je hodio po vodi. Dok je hodio pogleda i očiju uprtih u Gospodina, išao je smjelo, i mogao je i po vodi kročiti… Neplodnost i neplodotvornost tolikih “kršćanskih” pokušaja, zauzimanja, planova, projekata odraz je upravo pokušaja da se često “proturi” vlastita misao, ideja, plan pod Kristov, vlastita volja kao Božja volja, ili ono što bi prema našemu shvaćanju Isus htio. Tko ne ostaje u Isusu, tko želi živjeti i djelovati bez njega, bit će izbačen, odrezan. Odvojenost od Isusa ima za posljedicu konačnu osudu… Vjera se veže uz Isusovu riječ. “Ostati u Isusovoj riječi”, tj. nauku, za sobom povlači “postati učenikom”, što rađa spoznajom životne istine koja oslobađa. Upravo taj redoslijed imamo u Iv 8,31.32.

Suglasje s Isusovom riječju plodi uslišanjem svake osobne molitve. Molitva nije nikakva magijska praksa, nego osobno uvježbavanje u Isusov duh i način djelovanja. Povezanost, trajna i neprekinuta, s Isusom pretpostavka je za bilo kakvo kršćansko djelovanje ili kršćansko obilježje. Ljubav prema Isusu i vjernost Isusovoj riječi kriteriji su prema kojima se mora ravnati sve naše djelovanje i sva naša crkvenost. Svatko mora dati svoj doprinos.

Kao uznik rimske vlasti Ignacije Antiohijski, drugi ili treći biskup u Antiohiji, na svom putu na stratište u Rimu piše pisma raznim mladim kršćanskim zajednicama u Maloj Aziji. Među inim savjetima pronaći ćemo više puta jednu riječ koja mu je na srcu. On veli: “Sad istom počinjem bivati Gospodinov učenik”.  U njegovoj situaciji to znači: Mučeništvo kao svjedočanstvo za Isusa Krista, Raspetoga. “Sad počinjem, konačno”!

Svatko je od nas to toliko puta rekao, a onda bi doskora uslijedio pad, nekada i tiha izdaja vlastitih ideala i zavjeta. Ono “počinjati” drukčije zvuči u ustima mlade, drukčije srednjovječne a drukčije starije osobe. Ne više nekakav veliki životni plan ili oduševljeni početak, nego svijest kako vrijeme curi kao u pješčanu satu, kako je izmaklo, a čovjek je tu, praznih ruku pred Gospodinom, s nijemom molitvom na usnama: “Gospodine, samo ti, samo ti si sposoban podariti mi novi početak i konačno smirenje. Samo ti si sposoban udijeliti mi da napokon padnem u tvoje milosne ruke i tvoje smilovanje”. A Franjo je Asiški umirući poručio braći: “Braćo! Dosada smo malo ili ništa dobra učinili. Dajte da konačno započnemo činiti dobro”.

Fra Tomislav Pervan