Danas na svetkovinu Uskrsa u evanđelju slušamo o Mariji kao prvoj svjedokinji Isusova praznoga groba koja je nakon strašnog iskustva i traume o nasilnom prekidu Isusova života došla je na njegov grob. Susreće odvaljen kamen. I odlazi javiti dvojici učenika da je kamen s groba odvaljen i da je grob prazna. Praznina groba budi sumnje i pitanja. Strah i nepovjerenje. Susreću se s granicom ljudskih mogućnosti i očekivanja.

Što se dogodilo s Isusom iz Nazareta? Ivan nam na kraju izvještaja o ovom događaju kaže da nisu upoznali Pisma da Krist treba uskrsnuti od mrtvih. Riječ je dakle o putu vjere, o njezinom shvaćanju koja je jedan proces i u koji je čovjek pozvan s otvorenošću srca da upozna Božji način djelovanja i ostvarenja Božjeg kraljevstva.

Što zapravo govori Isusovo uskrsnuće pa da ga ne shvatimo i ne razumijevao kao nešto samorazumljivo. Potresaju li i dotiču li naše srce, naš život, naše odnose Isusovo uskrsnuće o kojem danas slušamo, kojeg danas slavimo?

Primijetit ćemo da danas živimo u krizi. Ne u krizi pred svijetom kao da bi svijet posjedovao stvarnost, nego živimo u krizi vlastitog srca odgovora na pitanje što je zapravo Isusovo uskrsnuće za nas osobno. U ovom trenutku dok slušamo ovo pitanje, i ta kriza u kojoj se nalazimo je zapravo prijelazni moment, označen onim presudnim trenutkom u kojem je postavljeno pitanje, pitanje u kojem se očituje naša dezorijentacija a koju prati i trpljenje u kojem se rađaju neočekivana pitanja i kada moramo odabrati, odgovoriti na to pitanje iz čega bi naposljetku trebao proizići novi identitet. Stoga je ovo pitanje o vjeri u uskrsnuće vrijeme našeg osobnog odgovora, rasta i novosti. Ovo pitanje zahtijeva stajanje pred radikalnošću vjere, tišinu kako bismo slušali odgovor koji nastaje iz nutarnje slobode i susreta s Isusom iz
Nazareta koji je uskrsnuo. Otuda pitanje da li imamo hrabrosti i odvažnosti da to i učinimo da
se vratimo onom bitnom u iskustvu vjere i naše duhovnosti kako bismo oslobođeni Isusovom
uskrsnom slobodom hodali novim i svježim prostorima života.

Poruka koju čovjek osluškuje u samoći vlastitoga duha, jest poruka uskrsnuća. Pritom samoća ne znači odsustvo drugih ljudi, nego odsustvo civilizacijskih obmana i rukotvorina koje sputavaju čovjekov duh da osluhne glas o istini ljudske egziztencije.

Samo odgovor Ti si Krist uskrsli može od te krize koju proživljavamo učiniti trenutak milosti i bolnog čišćenja susreta s uskrslim Isusom. Ipak kako bi smo i mi povjeravali Pismu, potrebno je prevladati strah, strah od nas samih, od slabosti naše vjere pa sve do ranjivosti susreta s Bogom. Mi osjećamo potrebu za sigurnošću. Strah za kojega se čini da nas brani i štiti, zapravo nas vezuje uz koje kakve male sigurnosti koje nas čine ranjivima i nanose bol. Nužno je imati hrabrosti kako bi smo iz te smrtne tišine oteli ono što stvara prostor životu a to je povjerenje u uskrslog Isusa i njegovu riječ. Stoga je nam je potrebna vjera o kojoj govori Isus i kojoj ništa nije nemoguće, vjera koja čini sve novim. Bez vjere, povjerenja u Isusa i njegovu riječ Evanđelja postat ćemo žrtvama vlastitih predodžbi, budućnosti koja je ispunjena strahom, zaglušujućeg skepticizima, siromašni i bez nade.

Isusovo uskrsnuće koje danas slavimo i o kojem smo danas slušali jest mogućnost nečeg novog, još nedoživljenog. Povjerovati Pismu traži susret s Kristom. Stoga je ovo vrijeme darovana milost da ponovno zadobijemo svježinu vjere i nade, da ljubav bude ona naša nutarnja sigurnost da je Bog uvijek tu za nas i da nas ljubi u svakom trenutku našega života i da nas preobrazi i učni slobodnim osobama. Jer da bi čovjek mogao vjerovati Bogu potrebna mu je sloboda, oslobođenost od nutarnjih i vanjskih prisila kojih je prepun naš život i naši odnosi. Pozvani smo dopustiti da nas Isusovo uskrsnuće propitkuje i prosvijetli kako bi naš život postigao okus neprolaznog. Slušati i vjerovati Pismu znači susresti uskrsloga znači
vratiti se Pismu i Istini koju ono obznanjuje, Istinu koja jedino može opravdati naš život, oživjeti milost vjere, jer će naš život biti iskupljen od naših bijeda i ropstava, od naših strahova i naših tuga. Sve ostaje rascjepkano i nedovršeno, sve biva blijedo i nemoćno bez Isusa i Njegova Evanđelja.

Možda su u nama prisutni pojmovi i geste religije, miris religije bez sadržaja vjere. Još negdje u nama postoji nostalgija za ljepotom religije, ali i umor srca koje više nema snagu vjere. Tako se navika religije predstavlja kao utočište u kojem se može sačuvati miris vjere. U nama živi svojevrsna religiozna neosobnost. Možda se ništa bitno ne mijenja u našem slavljenju uskrsnuća, jer ako smo nastavili isti ritam života, užurbanosti, nutarnjih nesređenih odnosa. Isusovo uskrsnuće čovjeka upućuje na ono bitno. U tom bitnom nalazi se početak mogućnosti svježeg, preobražnog života, obnovljene životne snage. Isus ne traži izolaciju, niti bijeg od svijeta, ali nužno je uvidjeti kako Isusovo uskrsnuće pokušava otvoriti novu perspektivu za čovjeka gdje se mogu sabrati svi zvukovi, svi koraci, sve riječi, svi susreti i sva djela koja mogu zadobiti smisao cjeline, inače život biva rastrgan i površan. Upravo kroz uskrsnuće svi događaji našega života postaju povezani, istrgnuti iz vlastite razmrvljenosti, nepovezanosti i bivaju obasjani svjetlom. Vjera u Isusovo uskrsnuće govori, o obnovljenoj životnoj snazi, uskrsnuće, koje liječi razlomljena iskustva, lomove usred prenatrpanog života svim i svačim. Takva vjera u uskrsnuće nužno je potrebna čovjeku. Vjera u uskrsnuće nije osamljenost. Ona je susret sa uskrslim Isusom iz Nazareta, susreta sa sobom, osjećaj blizine Boga i sebe. Vjera u uskrsnuće, nije zaokupljnenost sobom, nego prihvaćanje sebe u otvorenosti životu, životu koji dolazi snagom Duha Božejga, koji uskrišava. Potrebna je jakost duha i iskrenost srca za taj susret. Zato vjera u uskrsnuće nije bijeg nego povratak. A povratak uvijek otkriva zaboravljeno. U vjeri se otkriva ono što se lako zaboravlja i gubi u mnoštvu. Mi moderni kršćani kao da nemao hrabrosti biti sami s Bogom u ljubavi i radosti uskrsnuća, zato stalno bježimo od sebe. Kao da smo trajno u bijegu, a uskrs nudi mogućnost sagledavanja bitnog, potrebnog.

Uskrs znači povjerovati u mogućnost novog života, kad imamo slobodno srce da se susretnemo s Bogom bez straha, kad prestanemo s isprikama o neimanju vremena, kad povjerujemo u ljubav Božju i ljubav ljudsku. Tek kad naslutimo da Kristova smrt i uskrsnuće dodiruju temeljne ljudske nejasnoće, one vezane uz zlo, krivnju i smrt, moći ćemo naslutiti da Uskrs nije proslava i prisjećanje na neki davni događaj, već ona živa stvarnost koja nas zahvaća u vjeri i ljubavi. Uskrs je radosna vijest.

Tako nas eto, ovo bezazleno uskrsno slavlje dovodi pred tjeskobnu i sudbonosnu odluku: Što ako vjerujemo u uskrsnuće?

Naša vjera u uskrsnuće jest hod poput onog Marije Magdalene na Isusov grob. Vjera u uskrsnuće i ne može biti ništa drugo nego hod za Kristom, nasljedovanje Krista. Tako nam vjera otkriva da ne slijedimo mrtvoga Krista nego živoga. O njemu svjedoče Pisma. Svjetlom vjere spoznajemo da nas je Bog u njemu pomirio sa sobom i istrgnuo nas iz robovanja đavlu i grijehu, tako da svaki od nas može danas s punom nadom, vjerom i ljubavlju reći: ‘Sin me Božji ljubio i predao samoga sebe za mene’ (Gal 2, 20). Dok njega nasljedujemo, znamo da su koraci naši koraci uskrsnuća. Tako da možemo vidjeti konačni cilj svoga života i biti neizrecivo sretni, ushićeni što nas Bog beskrajno ljubi da nas hoće primiti u zajedništvo svoga života Oca i Sina i Duha Svetoga. Tako ono pitanje o našem životu, nama samima postaje nam jasno u otajstvu utjelovljene Riječi u otajstvu Uskrsloga Krista.

Uskrsno jutro nosi u sebi mogućnost povratka Bogu u istini srca, nosi u sebi mogućnost da naš život postane nov, svjež, otkupljen od naših tuga i naše bijede. Za tumačenje života nije dostatno biti blizak sa stvarnošću. Potrebno je na nju gledati očima vjere, to jest živjeti je polazeći od dubokog odnosa s Bogom i njegovom Riječju! Vratimo se Isusovu uskrsnuću i u našem će se životu ponovno osjetiti ljepota, čar početaka. Oslobodimo srce za istinu uskrsnuća i ono će osloboditi nas. Zaustavimo se pred činjenicom da nas Bog ljubi u uskrslom Isusu iz Nazareta. S tom istinom o nama i Bogu sve biva preobraženo.

Ante Bekavac, ofm