Bog tvrde besjede

Čitanja: Jš 24,1-2a.15-18b; Ps 34,2-3.16-23; Ef 5,21-32; Iv 6,60-69

Mnogi kršćani su se navikli, pa i duhovno razmazili, jer su zaboravili ili zanemarili činjenicu da je Bog zahtijevan. Gotovo redovito očekujemo da Bog udovoljava naše prohtjeve, te da ima logiku i sklop razmišljanja poput našega. Pretpostavljamo da nam on treba govoriti ono što želimo čuti, te da od nas ne iziskuje nikakav napor kako bismo shvatili ono što govori. Čak i ne mislimo da trebamo rasti i odrasti kako bismo ga razumjeli bolje i dublje, uvjereni da se duhovni rast događa sam po sebi. Da bismo se to predočili, možemo usporediti s jednom slikom: misliti da je Bog tek tako po sebi shvatljiv, ma koliko je jednostavan i sveo se na mjeru čovjeka, isto je kao zamisliti da je malo neuko dijete kadro slušati i razumjeti sveučilišnog profesora. U životu dobro znamo da se treba mučiti i učiti kako bi se došlo do većih spoznaja, te nam je sasvim normalno da treba savladati niže razine znanja kako bi se pristupilo onim višima i dobro ih razumjelo.

Zajedništvo s Kristovim tijelom i krvi

ČITANJA: Izr 9,1-6; Ps 34,2-3.10-15; Ef 5,15-20; Iv 6,51-58

Današnje prvo čitanje (Izr 9,1-6)  govori o personificiranoj mudrosti i personificiranoj ludosti. Mudrost se prikazuje kao bogata i plemenita žena koja je sagradila kuću i priredila gozbu te poslala svoje sluškinje da s gradskih zidina pozivaju goste. Pri tome se obraćaju dvjema vrstama ljudi. To su prije svega oni koji ne posjeduju dovoljno mudrosti jer su mladi i neiskusni, a drugi su oni koji su bez obzira na životnu dob i bez svoje krivice ostali neuki i nepoučeni. Poziv na traženje mudrosti upućen je svima koji su neuki, ali su jednostavna i otvorena srca. To znači da će na gozbu koju je mudrost priredila doći oni koji mudrost traže i nisu prema njoj neprijateljski raspoloženi.

Tko istinski vjeruje u Boga ne može se protiviti Isusu Kristu

ČITANJA: 1Kr 19,4-8; Ps 34,2-9; Ef 4,30 – 5,2; Iv 6,41-51

Nakon što je kralj Ahab ispričao svojoj ženi Izabeli kako je Ilija poubijao Baalove proroke koje je ona štitila, uplašen za goli život Ilija bježi. Do Beer Šebe u Judeji je s njime išao njegova mladi sluga, a onda je sam nastavio hod kroz pustinju.

Tu se događa trenutak koja bi se psihologijskim rječnikom mogao nazvati nečim nalik depresiji koja slijedi nakon nekog trenutno uspješnog posla. Naime, Ilijina borba s Baalovim prorocima na brdu Karmelu zasigurno se s Ilijine točke gledišta može smatrati uspješnom. Još je nakon toga poslije trogodišnje suše pala kiša. Međutim, ništa od toga nije pomogla da se obrati kralj Ahab i njegova kraljevska kuća. Dapače, njegova žena Izabela postala je još gorljivija u svome gnjevu protiv Ilije. Nasilje koje je Ilija učinio nad Baalovim svećenicima okrenulo se protiv  njega. Žrtvu koju je prinio na gori Karmelu, prinio je Ilija po Božjoj zapovijedi, ali poubijati protivnike nije spadalo u Božju zapovijed. Razlog Ilijine potištenosti može se stoga opisati ovako: Poubijavši Baalove proroke Ilija nije pobijedio neprijatelje vjere, jer im nije očitovao pravo lice milosrdnoga Boga koji poziva na život, a ne smrt. Napravio je veliku pogrešku u svome, inače dobrom i Bogu vjernom, proročkom djelovanju. Uspjeh u dvoboju s Baalovim svećenicima bio je prividan. Izgleda da se nitko nije obratio, i Iliju mori proročka bol zbog ljudske tvrdokornosti.

Rađanje novog čovjeka

ČITANJA: Izl 16,2-4.12-15; Ps 78,3.4bc.23-25.54; Ef 4,17.20-24; Iv 6,24-35

Središnje pitanje koje prožima čitavu Knjigu Izlaska jest pitanje Božje vlasti nad Izraelom. Tko je pravi vladar Izraela: Faraon ili Jahve Bog? Nakon deset egipatskih zala i prelaska preko Crvenoga mora, odgovor na to pitanje je jasan. Kralj Izraela je Bog koji je izveo narod iz egipatskog ropstva, a faraon je sa svojom vojskom potopljen u more. No, odmah nakon prelaska preko Crvenoga mora kada započinje dugotrajni put kroz pustinju pojavljuju se nova pitanja koja se također tiču Božjeg kraljevanja nad Izraelom. Narod je gladan i traži jesti. O tome govori odlomak današnjeg prvog čitanja.

Našavši se u pustinji narod mrmlja protiv Mojsija i Arona što su ih onamo doveli. No, mrmljanje protiv Mojsija i Arona zapravo je mrmljanje protiv Boga, jer poziva na slobodu i izlazak iz ropstva je Božji poziv. Stoga Bog odmah reagira. Kao što se pokazao kraljem svoga naroda pokazavši svoju moć nad faraonom, tako se sada kao kralj brine za svoj narod. U Izl 15,22-27, tekstu koji neposredno prethodi našem odlomku, Bog je već riješio problem s gorkom vodom, a sada rješava i pitanje gladi.