ČITANJA: Ez 17,22-24; Ps 92,2-3.13-16; 2Kor 5,6-10; Mk 4,26-34
Svaki propovjednik zna da ne može sve reći u jednoj propovijedi. To trebaju znati i oni koji slušaju propovijedi, a u današnjim misnim čitanjima vidimo kako su s tom činjenicom mučili proroci, apostoli i sam Isus. Stoga on u svojem propovijedanju o Kraljevstvu Božjem nije ponovljao samo jednu te istu prispodobu, nego je tražio načina kako da prisbodobi svojim slušateljima različite aspekte Kraljevstva Božjega. Ali, pođimo redom s nekoliko misli o svakom o tri današnja čitanja.
Prvo čitanje donosi zaključni dio prispodobe proroka Ezekiela o dva velika orla koja se tradicionalno dešifriraju na sljedeći način. Prvi orao je babilonski kralj Nabukodonosor koji je odlomio „grančicu s vrha cedra“ to jest judejskoga kralja Jojakina kojega je odveo u Babilon, a na njegovo mjesto postavio Sidkiju koji će se poslije protiv njega pobuniti. Nabukodonosor će stoga napasti Jeruzalem, razoriti ga te zarobiti Sidkiju, iskopati mu oči i odvesti ga okovana u babilonsko sužanjstvo (usp. 2Kr 25,1-7). Drugi orao odnosi se na Egipat, kojemu se Sidkija bezuspješno priklonio protiv Babilona. Tako i jedan i drugi orao označuju teške okolnosti u kojima su židovi ostali bez svoje zemlje, kralja i hrama. No, u svemu tome pojavljuje se još jedan, zapravo najvažniji lik u povijesti izabranog naroda, a to je sam Bog.
Premda je političko i vjersko stanje katastrofalno, jer su i kralj Jojakin i kralj Sidkija činili zlo u Božjim očima, što je na koncu i dovelo do propasti, prispodoba o dva orla završava riječima nade i utjehe. Bog obećava da će sad on odlomiti grančicu s vrha cedra i posadi je na najvišoj gori (usp. r. 22). Grančica s vrha cedra simbolizira potomka iz kraljevske Davidove loze koji će obnoviti kraljevstvo, a najviša gora bez sumnje je brdo Sion na kojem se uzdiže jeruzalemski hram kao mjesto Božjega prebivanja s ljudima. Treba istaknuti da slika cedrove mladice ima i eshatološko-mesijanski karakter. To se osobito vidi u tome što će cedar o kojem se ovdje govori uroditi plodom, a zna se da cedar nije plodonosno stablo. Midraška literatura to tumači tradicionalnim uvjerenjem da su prije Adamova grijeha sva stabla bila plodonosna, ali su neka poslije bila kažnjena neplodnošću. U tom smislu plodonosni cedar slika je idealnog nepokvarenog svijeta kakav je bio na početku i kakav će se obnoviti na kraju vremena. Ta ideja ističe uvjerenje kako Bog upravlja svjetskom poviješću te je, unatoč svim ljudskom promašajima, usmjeruje prema konačnom dobru.
Drugo čitanje donosi jedan odlomak iz Druge poslanice Korinćanima u kojem apostol Pavao govori o razorenju zemaljskog šatora i preseljenju u vječni, nerukotvoreni, kod Boga na nebesima. To se odnosi na tjelesnu smrt kao prijelaz iz jednog načina egzistencije u drugi. Sama egzistencija u Kristu, premda mijenja oblik, neuništiva je. Ništa pa ni smrt ne može joj nauditi. Pavao čak priželjkuje što prije umrijeti, jer iselivši se iz šatora ovoga tijela, dolazi u onaj bolji, neruktvoreni, Božji. U tom smislu ovozemaljski život je nesavršeniji u odnosu na vječni, kao što je spoznaja vjere nesavršenija od spoznaje gledanja licem u lice. Ipak, rečenica „ta u vjeri hodimo, ne u gledanju“ izražava tu činjenicu na pozitivan način. Vjera je manje savršena od gledanja, ali je neophodni put spoznaje Boga koji čovjeka potiče da živi po Božju te Pavao kaže: „Zato se i trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni.“ . Ta rečenica sadrži i jednu poteškoću jer nije jasno kako se netko može truditi da omili Bogu pošto se iseli iz ovoga tijela, to jest poslije smrti. Možda je rješenje samo u načinu izražavanja koje ne pazi uvijek na savršenu logiku teksta, nego, u ovom slučaju, radije želi naglasiti kontinuitet čovjekova odnosa prema Boga. Tko se u ovom svijetu trudi omiliti Bogu, bit će Bogu mio i u buduće.
U Evanđelju po Marku često se govori o tome kako Isus poučava narod, a da se ne donosi sadržaj njegove pouke. Čini se stoga da je srž njegova propovijedanja sadržana u četvrtom poglavlju u kojem se donosi niz prispodoba o Kraljevstvu Božjem. U tim prispodobama dominira slika sjemena kako vidimo i u današnjem odlomku koji donosi prispodobu o sjemenu koje samo raste, i prispodobu o gorušičinu zrnu.
Već u Mk 1,14-15, gdje se prvi put spominje Isusovo propovijedanje, vidimo da je glavna njegova tema navještaj blizine Kraljevstva Božjeg, koji podrazumijeva poziv na vjeru i obraćenje. Unatoč tomu što Marko bilježi kako je narod bio zanesen njegovim naukom, Isusova poruka nije uvijek prihvaćena s oduševljenjem. U svome djelovanju Isus nailazi na otpor i onih koja smatraju da je njegova riječ veća od njegova djela, jer ne vide učinak njegova propovijedanja. Dvije prispodobe iz današnjeg evanđelja žele odgovoriti upravo na taj problem.
Prispodoba o sjemenu koje raste govori o načinu dolaska Božjega Kraljevstva. Sjeme bačeno u zemlju je maleno, ali puno životne snage. Njegov rast nije ljudsko nego Božje djelo. Kao što nakon sijanja neizostavno dolazi žetva tako će nakon propovijedanja u svoje vrijeme doći i Božje Kraljevstvo. Od čovjeka se samo traži da to sjeme primi i ima povjerenja u tiho, ali moćno Božje djelovanje. U to povjerenje svakako je uključena strpljivost koja zna da od sjetve do žetve treba proći određeno vrijeme. Strpljivost je ujedno i znak sigurnosti da su ključni događaji – sjetva, rast i žetva – u Božjoj ruci. Stoga se blizina Kraljestva Božjeg ne treba gledati prvenstveno u kronološkom smislu. Važnija od samoga tijeka vremena koje se približava konačnom dolasku Kraljevstva, jest sama činjenica da Bog to vrijeme ispunja svojim neprekidnim djelovanjem, koje simbolizira sjeme koje raste i danju i noću, a da čovjek „sam ne zna kako“ .
Druga prispodoba slična je prvoj. Gorušičino zrno je maleno, ali kad je posijano u zemlju izraste toliko da se pod njegovom sjenom gnijezde ptice. Ta slika ptica koje se gnijezde u stablu poznata je već u Starom zavjetu (npr. Ez 17,23), a u ovoj prispodobi o gorušičinu zrnu ptice simboliziraju mnoštvo naroda koji se okupljaju u Kraljevstvu Božjem.
Odlomak današnjega evanđelja, kao i Isusovo poučavenje u prispodobama u Mk 4, završava evanđelistovim komentarom kako je Isus narodu navješćivao Riječ mnogim drugim prispodobama prilagođavajući ih njihovim sposobnostima slušanja i shvaćanja. A učenicima bi potom sve nasamo razjašnjavao. Ovaj podatak, osim što o prispodobama govori kao o intelektualnoj komponenti navještaja evanđelja, govori i o dvije vrste Isusovih slušatelja: mnoštvo kojima govori u prispodobama, i učenici kojima izlaže njihovo dublje značenje. Drugim riječima, to znači da Isusove prispodobe nisu riječi čije se značenje može dohvatiti samo jednim slušanjem. Potrebno je ulaziti u njihovu dubinu, a to je moguće samo u posebnom zajedništvu s Isusom. Ono se ostvaruje u učeničkom nasljedovanju Isusa s punim povjerenjem i ljubavi.
Fra Domagoj Runje
prenijeto s: www.mir.hr