U procesu protiv Isusa pred rimskim upraviteljem Pilatom odvija se dijalog u kojem Pilat među ostalim pita Isusa je li on židovski kralj. Isus na to pitanje ne odgovara izravno, nego postavlja protupitanje. To Isus redovito čini kad mu netko postavlja pitanje na koje ne traži drukčiji odgovor od onoga koji već ima. Pilatu je, naime, dobro poznat Isusov slučaj. On zna da je optužba kako se Isus pravi kraljem lažna i da se tu radi o školskom primjeru zlobne zamjene teza.
Isus koji uopće nije htio biti politički mesija i obnoviti Davidovo kraljevstvo tako da svrgne rimsku vlast u svojoj domovini, optužen je da buni narod i da se praveći kraljem protivi rimskom caru. Ali jedino takva optužba imala je smisla kod rimskog upravitelja, jer se Rimljani u načelu nisu miješali u židovska vjerska pitanja. Onima kojima je cilj smaknuti Isusa nije važno što je optužba lažna.
U takvom spletu laži svojim protupitanjem „Govoriš li to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?“ Isus upućuje Pilata na put osobnog i oslobođenog traženja istine. Isus poznaje Pilatovu plahu dušu. Zna u kakvu se procijepu nalazi i ohrabruje ga da se ponaša sukladno vlastitom uvjerenju. Čini se da u početku to i uspijeva jer svoje pitanje „Ti li si židovski kralj?“ Pilat preoblikuje u pitanje „Što si učinio?“.
Time se otvara se prostor u kojem Isus govori o istinskoj naravi svoga kraljevstva. Isus jest kralj, ali njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Kraljevi ovoga svijeta u biti lažni su kraljevi, jer njihova vlast ovisi o drugim ljudima ili stvarima: o narodu, vojsci, politici, ekonomskoj moći, itd. Oni nisu kraljevi sami po sebi i njihova su prijestolja stalno uzdrmana. Isusovo kraljevstvo nije takvo. Ono ne ovisi ni o drugim ljudima ni o procesima koji se događaju u ovome svijetu. Isusovo kraljevstvo jest istinsko, a njegovo kraljevanje svjedočenje istine.
Zanimljivo je to Isusovo povezivanje kraljevstva i istine, pogotovo ako nam je poznata etimologija grčke riječi za istinu, a ona glasi aletheia. Naime, riječ aletheia, ako bismo je doslovno preveli značila bi odsutnost zaborava i to u smislu odsutnosti namjernog zaborava ili skrivanja činjenica. Prema tome, istina se ne može svesti na predmet spoznaje. Ona se ne može poistovjetiti sa znanjem. Ako se istina spozna na razumskoj razini, ali se skriva, zanemaruje i ignorira u životu, onda je to najveća laž. Čovjek može bez krivnje živjeti u zabludi i neznanju zbog toga što ne poznaje činjenice. Ali ako ih upozna, a ne prihvati, živi u laži i život mu postaje laž. Od takvoga lažnog života Isus je htio spasiti Pilata i zato mu govori o svome kraljevanju kao o svjedočenju istine. Znamo da na kraju Pilat nije smogao hrabrosti prihvatiti istinu, te je u povijesti ostao poznat kao lik koji se pritiješnjen između laži i istine priklonio laži jer je na taj način htio sačuvati svoju vlast. A zapravo je nije ni imao. Njegova vlast ovisila je o caru te mu Židovi kasnije prijete baš time da će, ako pusti Isusa koji se tobože caru protivi, izgubiti carevo prijateljstvo. Ne prihvaćajući istinu Pilat ne živi samo u laži nego i u istinskom strahu. Tako je sa svakim tko živi u laži. Stalno se boji da će se razotkriti istina.
U nastavku dijaloga, koji se izostavlja u odlomku današnjeg evanđelja, Pilat postavlja Isusu još jedno pitanje. Pita ga „Što je istina?“ i ne sačekavši Isusov odgovor odmah izlazi pred Židove i svjedoči da na Isusu ne nalazi nikakve krivice. U jednom trenutku opet se učinilo da je Pilat uspio pobijediti svoj strah. Na koncu je ipak pokleknuo pod pritiskom mase, ali je dao na Isusovu križu napisati natpis „Isus Nazarećanin, kralj židovski“ i u tom je ostao nepokolebljiv.
Međutim, to ipak nije bila sva istina. Nazvavši Isusa židovskim kraljem Pilat kao da se htio osloboditi tereta odgovornosti za istinu koju mu je Isus otvoreno rekao riječima „moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta“. Isus nije kralj jednoga naroda ili zemlje. On je istinski kralj svega stvorenja.
Svoje svjedočanstvo za istinu Isus je zapečatio mukom, smrću i uskrsnućem. U kraljevstvima ovoga svijeta istina je često namjerno zaboravljena te je u svjedočenju istine potrebno ući u dijalog i sa onim ljudima koji više vole tamu od svjetla. Taj dijalog zna biti dramatičan, mučan i ponekad se čini besplodnim. Međutim, Isusovo kraljevsko svjedočanstvo uči nas se da se istine i za istinu ne treba bojati. Tko je od istine, sluša njegov glas.
Fra Domagoj Runje
Prenijeto s: https://www.gospa-sinjska.hr/
