Krist Kralj svega stvorenog

U procesu protiv Isusa pred rimskim upraviteljem Pilatom odvija se dijalog u kojem Pilat među ostalim pita Isusa je li on židovski kralj. Isus na to pitanje ne odgovara izravno, nego postavlja protupitanje. To Isus redovito čini kad mu netko postavlja pitanje na koje ne traži drukčiji odgovor od onoga koji već ima. Pilatu je, naime, dobro poznat Isusov slučaj. On zna da je optužba kako se Isus pravi kraljem lažna i da se tu radi o školskom primjeru zlobne zamjene teza.

Isus koji uopće nije htio biti politički mesija i obnoviti Davidovo kraljevstvo tako da svrgne rimsku vlast u svojoj domovini, optužen je da buni narod i da se praveći kraljem protivi rimskom caru. Ali jedino takva optužba imala je smisla kod rimskog upravitelja, jer se Rimljani u načelu nisu miješali u židovska vjerska pitanja. Onima kojima je cilj smaknuti Isusa nije važno što je optužba lažna.

U takvom spletu laži svojim protupitanjem „Govoriš li to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?“ Isus upućuje Pilata na put osobnog i oslobođenog traženja istine. Isus poznaje Pilatovu plahu dušu. Zna u kakvu se procijepu nalazi i ohrabruje ga da se ponaša sukladno vlastitom uvjerenju. Čini se da u početku to i uspijeva jer svoje pitanje  „Ti li si židovski kralj?“ Pilat preoblikuje u  pitanje „Što si učinio?“.

Time se  otvara se prostor u kojem Isus govori o istinskoj naravi svoga kraljevstva. Isus jest kralj, ali njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Kraljevi ovoga svijeta u biti lažni su kraljevi, jer njihova vlast ovisi o drugim ljudima ili stvarima: o narodu, vojsci, politici, ekonomskoj moći, itd. Oni nisu kraljevi sami po sebi i njihova su prijestolja stalno uzdrmana. Isusovo kraljevstvo nije takvo. Ono ne ovisi ni o drugim ljudima ni o procesima koji se događaju u ovome svijetu. Isusovo kraljevstvo jest istinsko, a njegovo kraljevanje svjedočenje istine.

Zanimljivo je to Isusovo povezivanje kraljevstva i istine, pogotovo ako nam je poznata etimologija grčke riječi za istinu, a ona glasi aletheia. Naime, riječ aletheia, ako bismo je doslovno preveli značila bi odsutnost zaborava i to u smislu odsutnosti namjernog zaborava ili skrivanja činjenica. Prema tome, istina se ne može svesti na predmet spoznaje. Ona se ne može poistovjetiti sa znanjem. Ako se istina spozna na razumskoj razini, ali se skriva, zanemaruje i ignorira u životu, onda je to najveća laž. Čovjek može bez krivnje živjeti u zabludi i neznanju zbog toga što ne poznaje činjenice. Ali ako ih upozna, a ne prihvati, živi u laži i život mu postaje laž. Od takvoga lažnog života Isus je htio spasiti Pilata i zato mu govori o svome kraljevanju kao o svjedočenju istine. Znamo da na kraju Pilat nije smogao hrabrosti prihvatiti istinu, te je u povijesti ostao poznat kao lik koji se pritiješnjen između laži i istine priklonio laži jer je na taj način htio sačuvati svoju vlast. A zapravo je nije ni imao. Njegova vlast ovisila je o caru te mu Židovi kasnije prijete baš time da će, ako pusti Isusa koji se tobože caru protivi, izgubiti carevo prijateljstvo. Ne prihvaćajući istinu Pilat ne živi samo u laži nego i u istinskom strahu. Tako je sa svakim tko živi u laži. Stalno se boji da će se razotkriti istina.

U nastavku dijaloga, koji se izostavlja u odlomku današnjeg evanđelja, Pilat postavlja Isusu još jedno pitanje. Pita ga „Što je istina?“ i ne sačekavši Isusov odgovor odmah izlazi pred Židove i svjedoči da na Isusu ne nalazi nikakve krivice. U jednom trenutku opet se učinilo da je Pilat uspio pobijediti svoj strah. Na koncu je ipak pokleknuo pod pritiskom mase, ali je dao na Isusovu križu napisati natpis „Isus Nazarećanin, kralj židovski“ i u tom je ostao nepokolebljiv.

Međutim, to ipak nije bila sva istina. Nazvavši Isusa židovskim kraljem Pilat kao da se htio osloboditi tereta odgovornosti za istinu koju mu je Isus otvoreno rekao riječima „moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta“. Isus nije kralj jednoga naroda ili zemlje. On je istinski kralj svega stvorenja.

Svoje svjedočanstvo za istinu Isus je zapečatio mukom, smrću i uskrsnućem. U kraljevstvima ovoga svijeta istina je često namjerno zaboravljena te je u svjedočenju istine potrebno ući u dijalog i sa onim ljudima koji više vole tamu od svjetla. Taj dijalog zna biti dramatičan, mučan i ponekad se čini besplodnim. Međutim, Isusovo kraljevsko svjedočanstvo uči nas se da se istine i za istinu ne treba bojati. Tko je od istine, sluša njegov glas.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: https://www.gospa-sinjska.hr/

TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU – C

ČITANJA: Mal 3,19-20a; Ps 98,5-9; 2Sol 3,7-12; Lk 21,5-19

Vrijeme se približilo!

U kršćanskoj Bibliji knjiga proroka Malahije posljednja je Knjiga Staroga zavjeta, koja ima završetak otvoren prema budućnosti i iščekivanju eshatološkog Dana Gospodnjeg.

U odlomku današnjeg prvog čitanja opisuje se kakav će to Dan biti. Opis je slikovit i dijeli se na dva dijela. U prvom se govori kakav će kraj zadesiti one koji čine zlo. Pri tome se koristi sliku paljenja strnjike što se svako ljeto pali nakon završetka žetve. Vatra kojom će se strnjika zapaliti bit će takva da će sažeći i korijen tako da neće biti nikakve mogućnosti da iz korijena udare mlade grančice. Tako će u dan koji se bliži zlikovci biti potpuno uništeni.

U drugom dijelu govori se o pravednicima koje se boje Imena Božjega. Oni za razliku od zlikovaca neće biti spaljeni vatrom nego obasjani suncem pravde i uživati u zdravlju i radosti. Continue reading

TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina C

ČITANJA: 2Mak 7,1-2.9-14; Ps 17,1.5-6.8b.15; 2Sol 2,16 – 3,5; Lk 20,27-38

Vjera u uskrsnuće

U ozračju svetkovine Svih Svetih i spomena Svih vjernih mrtvih kao i približavanjem kraja litrugijske godine na poseban način razmišljamo o posljednjim stvarima – smrti,  sudnjem danu, raju, paklu, čistilištu, uskrsnuću tijela i vječnom životu. U hrvatskoj crkvenoj terminologiji uvriježilo se o tim temama govoriti kao o posljednjim stvarima, što je prijevod grčke riječi eshatologija.

Međutim, postoji u Crkvi, pogotovoj rimskoj, i druga, latinska, terminologija koja govor o posljednjim stvarima naziva „de novissimis“. Doslovno bismo preveli:  „o najnovijim stvarima“,  kao kad govorimo o najnovijim vijestima. Naime, kad kažemo posljednje vijesti onda ne mislimo na takve vijesti nakon kojih više nema ničega, nego mislimo na najsvježije vijesti nakon kojih smo u očekivanju drugih još novijih vijesti. Continue reading

SVETKOVINA SVIH SVETIH

SVETOST U SVAGDANU

Vjerodostojnost kršćanskoga života ne očituje se toliko u blagdanu koliko u svagdanu. Svagdan je očitovanje kršćanske egzistencije, areopag na kome se odvija kršćanski život, ili pak arena gdje se dokazujemo.

Naime, kako živjeti svoju vjeru u svagdanu, kako vjerodostojno svjedočiti vjeru? Vjernik postaje klanjateljem Ocu u Duhu i istini u trenutku kad cijelim svojim bićem postaje izričaj poklonstvena stava pred svojim Stvoriteljem, kad moli cijelim svojim bićem, ne samo usnama.

Postoji srednjovjekovni izričaj koji veli: Non clamor sed amor, non cordula sed cor, non vox sed votum psallit in aure Dei, što će reći: Ne glasna molitva nego ljubav, ne glazbalo nego srce, ne glas nego predanje psalira u same Božje uši. Moliti srcem, predanjem, ljubavlju, moliti cijelim svojim bićem. Continue reading

TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina C

ČITANJA: Mudr 11,22 – 12,2; Ps 145,1-2.8-11.13cd-14; 2Sol 1,11 – 2,2; Lk 19,1-10

Zakejeva promjena života

Prispodoba o molitvi farizeja i carinika u hramu koju smo slušali prošle nedjelje ostala je nedovršena. Doduše, Isus je pohvalio carinikovu poniznu molitvu „Bože, milostiv budi meni grešniku“ i rekao da je on iz hrama otišao kući opravdan, a ne farizej koji se u svojoj molitvi hvalio pred Bog i podcjenjivao druge ljude. Međutim, ništa nije rečeno o tome kako se carinik ponašao kad je došao kući. Njegova je molitva u hramu dobra i po obliku i po sadržaju, ali je li carinik svoj život prilagodio svojoj molitvi? Ako je njegova molitva u hramu bila opravdana, to znači da ga je Bog uslišio. Bio mu je milostiv. Oprostio mu je grijehe. Pokazao mu je milosrđe. Ali, kako je carinik prihvatio Božje milosrđe? O tome u prispodobi nije ništa rečeno. Zato je ona nedovršena i otvorena. Slušatelj je pozvan da sam zaključi što bi trebao učiniti carinik nakon svoje molitve u hramu. Continue reading

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU C

Sir 35,12-14.16-18; 2Tim 4,6-8.16-18; Lk 18,9-14

MOLITVA KAO POVOD ZA GRIJEH

Isus je, nikada nije dovoljno naglasiti, stvarni, povijesni Božji izazov svakom čovjeku i vremenu. Isus svakome od nas stavlja pred oči zrcalo koje poput bezdane prozirne dubine orisava konture onoga što u njegovoj osobi započinje i što se ondje odslikava.

Dolazak Božjeg kraljevstva s jedne, a s druge strane neprotumačivo zatvaranje čovjeka, u tvrdoći i hladnoći, toj ispruženoj ruci. Ovdje beskraj čovjekove slobode, a ondje neshvatljivost Božje ljubavi kojom se (is)pruža prema tome ljubljenom biću. Cijeli je Isusov život jedna velika ispružena ruka koja se svakome smiluje. Stoga gotovo nevjerojatno zvuči ona osuda na kraju ove prispodobe koja kao da ne dopušta mogućnost popravka ili obraćenja onome farizeju. Ako bismo tu iščitali konačnu osudu ovog farizeja, onda bi to bilo u oprjeci s Isusovim prispodobama o kukolju u pšenici, o mreži punoj dobrih i loših riba, gdje se tek na kraju, na konačnom sudu, provodi razdioba dobra i zla. Continue reading

DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU C

Izl 17,8-13; 2Tim 3,14-4,2; Lk 18,1-9

PRAVO NA ŽIVOT I VLASTITI PUT

Prema predloženim tekstovima dalo bi se zaključiti kako je u središnjici poruke poziv na ustrajnu molitvu te jamstvo glede uslišanja molitava uprisutnjeno primjerima iz Starog zavjeta i prispodobom o nasrtljivoj udovici. A da je Pismo neprevarljivo te da nas uči pravilnim životnim koracima poručuje drugo čitanje iz Poslanice Timoteju. Potrebno je samo imati dugi, veliki dah i duh (=’mah-atma’ znači upravo to, Gandhi se znao kroz desetljeća strpljivo boriti za pravo na slobodu i život svog naroda, cijele Indije), ustrajnost, svijest o vlastitom pravu, najprije na život, slobodu. Continue reading

DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU C

2Kr 5,14-17; 2Tim 2,8-13; Lk 17,8-13

ISKUSTVO ZDRAVLJA I SPASENJA NA PUTU

Da bismo mogli shvatiti dosege bolesti gube, moramo imati na pameti da je u antičkom poimanju, pa tako i u Starom zavjetu guba bila ne samo tjelesna nego i duševna bolest. Ona je, vjerovalo se, plod izravnog utjecaja nečistih duhova i sila, stvara kaotično stanje u duši, čovjeka čini elementarno nečistim, izdvojenim iz društva, isključenim iz zajedništva s Bogom u bogoslužju. Guba je stanovita vrst Božje kazne i suda za grijehe.

Ako druge bolesti ili druge vrste onečišćenja čovjeka za stanovito vrijeme isključuju iz takva zajedništva, po gubi, koja je slovila kao neizlječiva bolest, čovjek je jednom zanavijek isključen, on je pojam ‘grješnika’ par excellence. Izliječiti od gube ravno je uskrsnuću od mrtvih. Stoga ćemo i pronaći u današnjem starozavjetnom čitanju, u prethodnim redcima kraljevu reakciju: “Zar sam ja Bog da mogu usmrćivati i oživljavati… da ga (tj. Naamana) izliječim od njegove gube (r.7)? Continue reading

DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU C

Hab 1,2-3;2,2-4; 2Tim 1,6-8.13-14; Lk 17,5-10

VJEROVATI = RAČUNATI S BOGOM

Isusove riječi znaju zazvučati teško i oporo. Poglavito u Lukinu Evanđelju na njegovu proputovanju u Jeruzalem, mjesto gdje ga očekuje sramotno smaknuće. Učenici su se priključili Gospodinu s velikim osobnim očekivanjima, napose nakon onih prvih većih uspjeha u navještajima i s čudesima u Galileji. Nisu ni znali za zahtjevnost Isusova puta. Sad se nalaze na putu u Jeruzalem, u kome Gospodin neće učiniti nijedno čudo, nad kim će proplakati, gdje će biti sve u znaku konačnog obračuna, raspri, prijepora, kontroverznih pitanja. Continue reading