Bog podiže dobre pastire
ČITANJA: Jr 23,1-6; Ps 23,1-6; Ef 2,13-18; Mk 6,30-34
Nakon što je ispripovijedio kako je Isus poslao dvanaestoricu propovijedati i izgoniti zloduhe, evanđelist Marko donosi izvještaj o umorstvu Ivana Krstitelja (6,14-29) da bi potom opisao kako su se učenici vratili i izvijestili Isusa o svome djelovanju. O tome čitamo u odlomku današnjeg evanđelja u kojem se u malo riječi odvija nekoliko ključnih scena.
Učenici koji su se vratili s izvršenim poslanjem nazvani su apostolima, tj. poslanicima. To je jedini slučaj da evanđelist Marko tako naziva Isusove učenike. To znači da je to riječ koja se ne upotrebljava samo kao uobičajena titula, nego je u potpunosti ispunjena sadržajem. Apostoli, kao Isusovi poslanici mogu izvijestiti svoga učitelja o onom što su propovijedali i činili u njegovo ime. Čitateljima je to poznato već iz 6,12-13 te Marko ovdje stavlja naglasak na Isusovu skrb za umorne učenike, čime otvara novu temu koju će razviti u nastavku teksta u kojem Isus ima ulogu pastira koji se brine za potrebe svoga stada.
Prvo njegovo stado su upravo dvanaestorica, i ono što ime je potrebno u trenutku kad su se vratila sa svoga poslanja, jest odmor. Isus im kaže „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto i otpočinite malo.“. Formulacija rečenice sugerira da je prethodno, to jest dok su učenici djelovali, i sam Isus bio u osami. To znači da za vrijeme djelovanja apostola Isus nije djelovao paralelno s njima, jer su oni djelovali u njegovo ime. Sada pak Isus šalje učenike u osamu da se odmore, a on će se pobrinuti za mnoštvo koje ih je salijetalo.
Evanđelist kaže da je to mnoštvo u Isusovim očima bilo kao ovce bez pastira, te ih je on stao poučavati mnogočemu. Tipično za Marka ne navodi se sadržaj Isusova poučavanja, ali je jasno da je narod o kojem je riječ bio potreban vodstva. Budući da je narod imao svoje vođe to znači da aktualne narodne starješine prema Isusovu mišljenju nisu prikladno obavljali svoju službu. Premda je narod imao vođe, pastire, oni se očito nisu brinuli za potrebe naroda. Imali su druge interese. Zapravo tu se radi o svevremenskoj poruci, o čemu svjedoči i prvo čitanje iz Jr 23,1-6.
Taj odlomak svojevrsni je zaključak niza besjeda u kojima prorok Jeremija govori o lošem vladanju židovskih kraljeva u razdoblju prije propasti Jeruzalema i odlaska u babilonsko sužanjstvo. Odlomak se može podijeliti u tri dijela.
U prvom dijelu (Jr 23,1-2a) izriče se Božja opća osuda loših pastira koji, umjesto da ga čuvaju, upropašćuju Božje stado. Premda se loši pastiri mogi odnositi općenito na sve koji u narodu imaju zadaću vodstva, kontekst navodi na zaključak da je riječ o prethodno spomenutim lošim židovskim kraljevima. Čini se da je u osudi njihova načina vladanja proroku veoma važno naglasiti to da stado kojem su na čelu nije vlasništvo njih kao pastira nego je to stado Božje, njegov izabrani narod.
U drugom dijelu (Jr 23,2b-4) Bog govori kako će se zbog loših pastira sam pobrinuti za svoje stado, i to tako da će sakupiti raspršene ovce, vratiti ih na pašu i učiniti ih plodnima. No, to se neće dogoditi na neki misteriozan način nego će Bog podići pastire koji će se za stado brinuti onako kako treba. Iz toga proizlazi da se socijalni, politički i vjerski problem koji sastoji u temelju svega ne sastoji u pogrešnom sustavu, nego u grijesima onih koji su na vlasti. Problem nije u lošem društvenom sistemu. Poblem su loši ljudi. Pogotovo ako je u njihovim rukama vlast. Stoga se u ljudskom društvu neće ništa na dobro promijeniti, ako se deklarativno promijeni društveno uređenje, a na vlasti ostanu isti ljudi. Zato prorok Jeremija naviješta da će Bog podići nove dobre pastire. Oni nisu imenovani, ali nastavak teksta donosi još jednu novost.
U trećem dijelu (Jr 23,5-6) govor o pastirima prelazi iz množine u jedninu. Tekst je bez sumnje mesiijanskog karaktera. Iz Davidova potomstva doći će kralj sa svim potrebnim dobrim odlikama. On će vladati i Judejom i Izraelom, to jest ujediniti razjedinjeni narod, a njegovo ime bit će sinonim za Božju pravdu.
U Novom zavjetu dolazak dobroga pastira prepoznaje se u Isusu Kristu. On se pojavljuje kao pastir koji se potpuno brine za svoje stado. U odlomku današnjeg evanđelja gotovo simpatično pobrinuo se da se njegovi apostoli koji su došli s poslanja mogu odmoriti. Narodu kojemu je potrebna pastirska pouka daje pouku u mnogočemu, a u sljedećem odlomku (Mk 6,35-44) pobrinut će se za to da se taj isti narod nahrani, umnoživši pet kruhava i dvije ribe za pet tisuća ljudi. Na taj način Isus savršeno pokazuje kako se Bog brine za cjelovitog čovjeka.
Fra Domagoj Runje