PETA KORIZMENA NEDJELJA – B

            Gledajući Ivanovo evanđelje, današnji evanđeoski tekst je zadnji Isusov javni govor. Nalazimo se pri samom kraju Isusova zemaljskoga života.

            Ovaj tekst, kao zapravo i cijelo evanđelje, nam jasno poručuje da naš Gospodin ne slijedi logiku ovoga svijeta, već da On ima jedan drugačiji pogled na svijet i na život. Kratko korizmeno vrijeme koje još stoji pred nama, može nam biti poticaj da vidimo nastojimo li zaista biti Isusovi učenici i živjeti životom kakvim On to želi. Možemo vidjeti, ravnamo li se njegovim načelima u svagdanjem životu ili slijedimo životni primjer onih koji nas uče kako što laganije i bezbolnije proći ovim svijetom.

            Isus danas pred nas stavlja maleno i neznatno pšenično zrno s kojim On uspoređuje svoj život. Znamo svi koja je svrha svakoga zrna, pa tako i onog pšeničnog. Ono se u prikladno vrijeme baca u zemlju kako bi kasnije donijelo plod te se od njega pravio kruh i druge potrepštine potrebne za život. No da bi maleno zrno moglo donijeti plod, ono mora pustiti korijenje, rasti i probijati se kroz zemlju. U tom cijelom procesu zrno nestaje, ne postoji više u onom obliku kakvom smo ga bacili u zemlju. Rečeno Isusovim rječnikom: ono je umrlo sebi kako bi donijelo plod. Međutim ako zrno u zemlji ostane u svom prvobitnom stanju od njega nema ploda te će s vremenom zrno istrunuti i propasti bez ikakva roda.

            Lako je pronaći poveznicu između pšeničnoga zrna bačenog u zemlju koje donosi plod i između Isusova života. Biti zrno, znači biti bačen u zemlju te osjetiti tminu i mrak zemlje, osjetiti odbačenost. Znamo da je Krist umro, a da je njegovo tijelo bilo stavljeno u grob gdje je osjetilo i tminu i mrak. Međutim kao što sjeme nastavlja živjeti nakon što je umrlo sebi, sada u jednom drugom obliku, tako je i Krist slavno nastavio živjeti nakon svoje smrti. Ali je prvo trebalo umrijeti. Njegovo uskrsnuće je ovom prolazno svijetu donijelo najljepši plod koji je čovjek ikada mogao zamisliti: život vječni i konačno zajedništvo čovjeka s Bogom u njegovu kraljevstvu.

            Dok moderni čovjek živi samo za sebe, gledajući svoje potrebe, Isus nas usmjerava drugačijim putem. On nas uči kako oni koji žele sačuvati svoj život na zemlji, da će ga oni zapravo izgubiti. Oni su kao sjeme koje se boji pustiti korijenje, koje zauvijek želi ostati tek sjeme, koje ne vidi dalje od boravka u zemlji. Ali sjeme bačeno u zemlju svoju svrhu pronalazi tek u donošenju ploda. A za to je potrebno umrijeti sebi. Za to je potrebna vjera koja gleda dalje od ovog prolaznog svijeta, vjera koja zna da tmina zemlje nije kraj već da tek nakon boravka u mraku može doći svjetlo uskrsnoga jutra koje je jače od svake tmine.

            Mrziti svoj život ne znači činiti loše sebi i svom tijelu jer je život dar Božji. Mrziti svoj život na ovom svijetu podrazumijeva gledati manje na sebe i na svoje interese, odnosno ne tražiti kako prvenstveno ugoditi samo sebi pod svaku cijenu čak i pod cijenu da drugi ima manje i da time njemu i njegovoj obitelji nanosim ogromnu štetu. Mrziti svoj život ne znači ne misliti nikako na sebe već znati i umjeti svoj pogled usmjeriti i prema drugome, prema onima u potrebi. To također podrazumijeva umrijeti svojim lošim navikama, zlim sklonostima, psovkama. Mi danas ne moramo nužno umrijeti za drugoga kako bi on mogao živjeti kao Krist, ali svakodnevno umirući svojim sebičnim interesima, mi postajemo kao sjeme koje donosi plodove u svom životu.

            Nedjeljna euharistija nam uvijek daje mogućnost da u zajedništvu s braćom i sestrama blagujemo Kristovo tijelo. Neka nam blagovanje euharistijskoga kruha koje se pravi od zrna pšenice, pomogne da ne živimo samo za sebe, već da kao i Krist svoj život usmjerimo prema drugome. Učimo se živjeti Isusovom logikom darivanja.

Fra Renato Galić