NAPOKON OTVORENO GOVORITI O ISUSU KRISTU

Ivan Krstitelj – glas u pustinji, glas koji viče

Zamislimo  sljedeću situaciju. Personalni šef neke velike firme ili koncerna treba iznova imenovati glasnogovornika svoga velikog koncerna, svoje tvrtke. Prijavila se dva kandidata. Jedan krajnje uglađen, pristojan, lijepo obučen, s najfinijim manirama, onako kako dolikuje imenu i slici te velike kuće. Spretan u govoru, zna jezike, ima iza sebe karijeru, kulturan, učtiv, obrazovan, na sva pitanja odgovara znalački, kompetentno se kreće u svemu. Pokazuje svoje stručne kvalitete. Jednom riječi, sve ga preporučuje za spomenuto mjesto. Continue reading →

ČITANJA:
Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29b-31.34; Rim 8,8-17; Iv 14,15-16.23b-26

“Gdje je Crkva, ondje je i Duh Božji, a gdje je Božji Duh, ondje je i Crkva i svakovrsna milost”. Tom sažetom formulacijom odgovara sv. Irenej iz Liona (umro kao mučenik god. 202.) svim zavodničkim glasovima svog vremena koji su posvuda navije¬šta¬li prosvjetljenje, du¬hovsku eru, gnostički nauk, gnozu.
Dok se gnostici pozivaju na mnogovrsna iskustva duhovske i pneumatske naravi te filozofiraju o djelovanjima Duha Božjega, zanemarujući i optužujući već tada Crkvu za izdaju, Irenej se poziva na instituciju Crkve naglašavajući ono što je primio kao predaju: Samo iz Crkve teče najčistiji izvor, vrutak Duha Svetoga, dok svi drugi kopaju kladence koji ne mogu držati niti davati živu vodu (Jeremija). Continue reading →

Pravi trenutak objave Isusa Krista jest trenutak njegove smrti. Svoju vlast nad ljudskim srcima zauzima Isus u trenutku kad ljudi misle da je s njim gotovo, da je bezizlazno i besmisleno govoriti o nekakvoj misiji tog čudaka iz Galileje. On koji je kao nitko bio moćan na riječi i djelu sažetak svog života sažimlje kao patnik i u posvemašnjoj šutnji. Svu inkviziciju koja se na nj sručila u onoj odsudnoj noći i na Veliki petak prihvaća u šutnji i nikomu ne odgovara, napose ne onima koji bi se htjeli s njime zadnji put nečovječno poigrati. Odgovara Velikom svećeniku i za svoj odgovor zaslužuje smrt. Odgovara Pilatu ostavljajući ga u nedoumici glede cjelokupne namijenjene mu uloge u ovome sramotnom procesu. Šutnjom se zaokružuje krug ovog života koji je kao nitko bio jedan veliki zov Neba čovjeku. Continue reading →

Tko je vidio mene, vidio je i Oca! – odgovorit će Isus Filipu u Ivanovu evanđelju. U toj se Isusovoj riječi zatvara tajna Isusove muke i smrti u svim svojim postajama. I u Isusu, svome Jedinorođenome Sinu pošao je sam Bog na našu i svoju Golgotu. Bog se sam upustio u rizik Golgote, stavio sama sebe na kocku kad je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, stvorenje koje je izabrao da bude poput samog Boga, ljubav, sposobno ljubiti i uzvratiti ljubav. Golgota je vrhunac Isusove karijere, ali ne prema gore, već prema dolje. Na posljednjem mjestu postiže smisao i cilj svoga života: Za sve nas pobjeđuje smrt kao zadnjeg neprijatelja. Continue reading →

Odavna je Gospodin najavio svoju muku i smrt. Na Petrovo priznanje Isusova mesijanstva nadovezuje Isus s govorom o svojoj muci i smaknuću te uskrsnuću. S punom odlučnošću i sigurnošću, da ostajemo zatečeni. Sin Čovječji mora mnogo pretrpjeti, podnijeti sramotu, muku i smrt na križu.

Pitamo se: Zašto mora ovaj jedan koji je došao služiti, a ne biti služen, koji je došao ljubiti i pokazao ljubav do kraja, a ne gospodariti nad ljudima, koji je došao i pokazao ljudima kako živjeti kao ljudi, kako podariti životu konačni smisao: zašto mora baš taj Isus biti odbačen? On koji je do danas bio i ostao bezbrojnima i bezimenima odgovor, pomoć i pomoćnik.

Kao da postoji nepisano pravilo: ljudi se bore protiv života, ubijaju ga, abortiraju, protjeruju ljudskost među ljudima. Nikada ne slučajno. Redovito pod obrazinom zakona, vjere, predaje starih, uhodanih pravila. Isusa osuđuju sva vrhovništva. Rimsko pa onda i židovsko, i građansko i vjersko. Starješine narodne, svećenički glavari i pismoznanci. Starješine narodne: vrhovništvo za politički i javni pravorijek. Svećenici, to su oni koji imaju prvu i završnu riječ u Hramu i oko Hrama, bogoslužja. Urotili su se skupa s vlastima. Pismoznanci su oni koji mjerodavno tumače i određuju propise Božjeg zakona. Continue reading →

Večerašnja je večer nabijena događajima, simbolima, slikama. Radnjama koje same po sebi i od sebe govore, kojima ne treba velika tumača. U ovoj se večeri zgušnjava cjelokupni Isusov život koji bijaše do kraja prozračan i jednoznačan. Nisu trebali njegova riječ ili djelo velikih tumača: Kako je on to mislio, što je nakana pojedinih čina ili čudesa? Svaki je potez prozračan prema Vječnome tako da se čini da bi svaka druga ljudska riječ mogla biti suvišni komentar koji bi samo unakazivao iskonski i istinski smisao događaja ili osobe. Continue reading →

Blagoslov i prokletstvo

Jr 17,5-8; Ps 1,1-4.6; 1Kor 15,12.16-20; Lk 6,17.20-26

Današnja čitanja uče nas mudrosti življenja. Život koji donosi blagoslov je život oslonjen na Boga, a život koji donosi prokletstvo je život koji se oslanja samo na sebe ili na ljude.

«Prosjak je potegao za rukav prolaznika i molio ga novac da kupi šalicu kave. Ovo je bila njegova priča: ‘Bilo je vrijeme, gospodine, kad sam ja bio bogat poslovni čovjek kao što ste Vi sada. Cijeli sam dan ozbiljno radio. Na mojem je stolu bio moto: Misli kreativno, djeluj odlučno, živi riskantno. To je bio moto prema kojem sam živio, i novac se jednostavno slijevao. A onda… a onda (prosjakovo se tijelovo treslo od jecaja)… čistačica je s ostalim smećem bacila moj moto.’»

Ovaj čovjek je vjerovao u moto. Na to se oslanjao. Cijelim bićem je slijedio tih nekoliko riječi. No, kad je moto nestao sa stola i njegov život i sve što je stvorio srušilo se. Continue reading →

Iz 6,1-2a.3-8; Ps 138,1-5.7c-8; 1Kor 15,1-11; Lk 5,1-11

Gospodine, nemoj ići od mene!

Isus, nakon što je umalo doživio smaknuće u vlastitom gradu, ne bježi od novih susreta. Čini baš suprotno. Još više svojim milosnim pogledom traži one koji su u potrebi. Naime, on je došao navijestiti mir, slobodu, radost. Ukratko, jedno novo vrijeme. Naroda je toliko da se guraju oko njega, a on uzima Petrovu lađu, odmičući se od kraja i počinje propovijedati dok narod sluša okupljen kao u nekom amfiteatru. Continue reading →

Jr 1,4-5.17-19; Ps 71,1-4a.5-6b.15ab.17; 1Kor 12,31 – 13,13; Lk 4,21-30

Isusova prva propovijed u Nazaretu. Ispred njega, u sinagogi, sjede ljudi s kojima je proveo 30 godina. Poznaje ih u dušu i zato zna koju će im ljekovitu riječ uputiti pa makar ta riječ i zaboljela. Čini se da ljudi u klupama nisu prepoznali tu njegovu ljubav. Ti Nazarećani imali su taj privilegij ili, bolje rečeno, milost da je Isus u njihovoj sredini živio 30 godina. Međutim, taj privilegij pretvorio se, na žalost, u njihov hendikep. Continue reading →