Jr 1,4-5.17-19; Ps 71,1-4a.5-6b.15ab.17; 1Kor 12,31 – 13,13; Lk 4,21-30

Isusova prva propovijed u Nazaretu. Ispred njega, u sinagogi, sjede ljudi s kojima je proveo 30 godina. Poznaje ih u dušu i zato zna koju će im ljekovitu riječ uputiti pa makar ta riječ i zaboljela. Čini se da ljudi u klupama nisu prepoznali tu njegovu ljubav. Ti Nazarećani imali su taj privilegij ili, bolje rečeno, milost da je Isus u njihovoj sredini živio 30 godina. Međutim, taj privilegij pretvorio se, na žalost, u njihov hendikep.

U Isusu nisu vidjeli Sina Božjega, nego tek samo sina tesarova. Imali su oči a nisu vidjeli, bili su izabrani a nisu se odazvali.

Dok je Isus propovjedio u njihovoj sinagogi, prvo su se divili milini njegovih riječi, ali ubrzo su se razgnjevili i htjeli su ga baciti niz liticu. Kako to da su se za kratko vremena preokrenuli od obožavatelja do žestokih mrzitelja?

Kad je Isus vidio i osjetio kako mu se svi dive, mogao je nastaviti s tim govorom kojim je i započeo i sigurno bi pokupio sve ovacije „publike“. Međutim, Isus ne samo da im ne povlađuje nego im govori i ono što im se nimalo ne sviđa i ukazuje im na njihovu nevjeru i navodi im neke pogane iz Staroga zavjeta, udovicu u Sarfati Sidonskoj i Naamana Sirca, koji su Bogu bili bliži negoli Izraelci. Ozdravlja strance a ne svoje Izraelce jer su njegovi Izraelci bili nevjerni.

Isus stvari dobro predviđa. Zna da će oni od njega tražiti čuda ali Isus nije zabavljač. On ne čini čuda zato što je netko radoznao nego zato što netko vjeruje. Ne na temelju radoznalosti nego na temelju vjere. Kad su od njega farizeji tražili neki znak s neba (dakle čudo) on to nije učinio, iako je mogao. Nije učinio jer su oni to tražili iz radoznalosti, a ne iz vjere. Tako je bilo i s njegovim Nazarećanima. Isus je znao da vjera neće nastati iz čuda nego čudo nastaju iz vjere i zato traži prvo vjeru.

Dakle, Isus nema namjeru podilaziti „publici“, pa ni u svom rodnom gradu. Mogao je pred svojim zemljacima govoriti ono što se njima sviđa i na kraju govora otići s njima na roštiljadu i veseliti se. Međutim, Isus govori ono što se Bogu Ocu sviđa i želi se samo njemu svidjeti. To se ljudima nije svidjelo i zato su ga htjeli strmoglaviti niz liticu ali straha u Isusa nije bilo: mirno prolazi pokraj njih. Da je Otac htio da Isus tada umre bačen niz liticu, Isus bi to prihvatio bez straha ili nemira u srcu jer ispunja Božju volju. To bi prihvatio mirno kao što je mirno prošao između toliko gnjevnih i histeričnih ljudi. Pouka je jasna: kad god se želimo svidjeti ljudima, uvijek ćemo pogriješiti jer im se nikada nećemo svidjeti a život će nam protjecati u strahu. Nastojmo uvijek i u svemu svidjeti se Bogu i njegovoj volji i nikada nećemo pogriješiti. Straha tada neće biti.

Možemo se čuditi Isusu i govoriti: pa tko je još tako lud da kritizira svoje obožavatelje, i to baš u trenutku kad mu se dive. Zamisli sebe u sličnoj situaciji. Svi ti se dive, obasipaju te lovorikama… Ne vjerujem da bi ti palo na pamet u tome trenutku te iste obožavatelje kritizirati ili provocirati.

Kod Isusa nije tako. Ljudi iz Nazareta tražili su od njega čudo i na kraju su i dobili čudo, ali su bili slijepi da bi ga vidjeli. Kad su Isusa htjeli strmoglaviti niz liticu, Isus je samo mirno između njih prošetao i otišao dalje. Zamislite, kroz razjarenu rulju koja je puna mržnje i žedna krvi, proći mirno bez ikakve ozljede, uistinu je jedno veliko čudo. Ali oni to nisu vidjeli jer ih je narcisoidnost i mržnja zaslijepila. Dobili su čudo, ali ga nisu vidjeli.

Mi možemo sad govoriti kako su ti Nazarećani bili slijepi i glupi i bezvjerni i nezahvalni. Od svih gradova na svijetu da Bog baš izabere njihov! I opet su bezobrazno nezahvalni. Možda mislimo da su u Nazaretu tada sve bili sami huligani i čupavci kad su tako postupali s Isusom. To nije istina. Naprotiv, bili su to sve sami dobri vjernici. Oni što svake nedjelje idu u crkvu. Za njih je subota bila kao nama nedjelja, a sinagoga kao nama crkva. Bili su i širokogrudni: dali su Isusu Bibliju da im je tumači… Pa što im bi pa htjedoše Isusa ubiti? I drugdje je Isus isto učio i radio, ali ga nigdje narod ne htjede ubiti nego samo u rodnom kraju. Ljudi su uvijek bili takvi i uvijek će biti takvi. I mi smo takvi. Međutim, prije nego bacimo kamen na njih, pogledajmo malo u svoju dalekovidnost odnosno kratkovidnost. Zar nismo i mi u istom položaju kao i oni njegovi Nazarećani. Zar mnogi od nas nemaju onaj isti privilegij kao i Nazarećani; zar od samog svog djetinjstava ne živimo i ne odrastamo s Isusom. Međutim, možda se taj naš privilegij, ta milost pretvara u naš nedostatak jer smo prema Isusu postali toliko ravnodušni da u njemu ne vidimo više Sina Božjega nego samo fantastično izgrađene katedrale i crkve, umjetnički izrađene tabernakule, kipove, mudre teološke knjige koje se natječu koje će biti mudrije, sve opremljenije i svečanije korizmene, uskrsne, božićne folklorne i običajne ceremonije itd. Vidimo li u svemu tome Isusa koji je živ i prisutan i želi s nama razgovarati ili smo postali mlaki i ravnodušni pema svemu sakralnom? Današnji Isusov govor Nazarećanima jest govor i nama.

Majka je Terezija na jednom je mjestu lijepo primijetila: «Naša je prva dužnost da umirućima operemo lica i tijela…Kad sestre ne bi bile kadre otkriti, prepoznati Kristovo lice u licu tih bijednih ljudi, njihov bi rad bio nemoguć. Radujte se jer Krist ponovno prolazi svijetom čineći dobro u vama i po vama!» Trudimo se prepoznati Isusa u nama i oko nas, posebno u siromašnima i patnicima jer u njima Isus trpi. Ako ga ne prepoznamo u jednostavnim, malim stvarima i jednostavnim, malim i siromašnim ljudima, bojim se da ga nećemo prepoznati ni u crkvi.

U životu ćemo sigurno puno toga dobra učiniti ali sigurno ćemo puno i griješiti i stidjeti se za naše čine, ali ne zaboravimo nikada da On sjedi u toj našoj učmaloj sinagogi srca i strpljivo čeka da njegova Riječ u njemu odjekne.

Kada se to počne događati, onda će naš život biti čudo.

Fra Stanko Mabić

prenijeto s: http://www.franjevci.info