ČITANJA:
Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29b-31.34; Rim 8,8-17; Iv 14,15-16.23b-26

“Gdje je Crkva, ondje je i Duh Božji, a gdje je Božji Duh, ondje je i Crkva i svakovrsna milost”. Tom sažetom formulacijom odgovara sv. Irenej iz Liona (umro kao mučenik god. 202.) svim zavodničkim glasovima svog vremena koji su posvuda navije¬šta¬li prosvjetljenje, du¬hovsku eru, gnostički nauk, gnozu.
Dok se gnostici pozivaju na mnogovrsna iskustva duhovske i pneumatske naravi te filozofiraju o djelovanjima Duha Božjega, zanemarujući i optužujući već tada Crkvu za izdaju, Irenej se poziva na instituciju Crkve naglašavajući ono što je primio kao predaju: Samo iz Crkve teče najčistiji izvor, vrutak Duha Svetoga, dok svi drugi kopaju kladence koji ne mogu držati niti davati živu vodu (Jeremija).
Naime, sam je Duh stvorio Crkvu i osposobio je za misije, upravo kao što je vjerovala prva Crkva: Otac šalje Sina-Logos-Riječ koja u vremenu postaje Isus. Otac i Sin šalju Duha, a Sin i Duh šalju Crkvu. Duh je onaj čimbenik koji Crkvu uvijek iznova oplođuje, drži je svježom i čistom, mladom. On je pomlađuje jer puše gdje hoće i kamo hoće, kako se izrazio Isus u razgovoru s Nikodemom.
Jedan se suvremeni patrijarh antiohijske Crkve ovako izrazio o zbiljnosti Duha Svetoga u Crkvi, odnosno o pomanjkanju duhovskog iskustva. On veli: “Bez Duha Svetoga Bog je dalek, Krist je prošlost, Evanđelje je mrtvo slovo, Crkva obična ljudska organizacija, crkveni autoritet gospodarenje, misije puka propaganda, bogoštovlje zazivanje duhova, sakramenti magija, a kršćanski život i moral obično puko robovanje.
Međutim, u Duhu je svemir uzdignut i uzdiše za dolaskom Božjeg kraljevstva, Krist je Uskrsli, Evanđelje je životna snaga, Crkva je trojstveno jedinstvo, crkveni autoritet oslobo¬diteljska služba, misije su trajni Duhovi, a bogoštovlje je spomen te anti¬cipacija slave, a ljudsko djelovanje pobožanstve¬njeno”, ima značajke bogolikosti.

Već sami događaj Duhova kako ga opisuje sv. Luka u Djelima jest nešto posve novo u životu apostola, a Duh je označen s tri vidljiva znaka: vatrom, ognjenim jezicima, krštenjem i Crkvom. Biblijski mu je nazivnik Duh, a vanjski znameni oluja i vatra kao nekoć na Sinaju. Duh je drugi Branitelj, s onu stranu Riječi. Zato ga je gotovo nemoguće zbiti u stezulju ili krletku riječi, i stoga se on ne objavljuje kao riječ, već kao dinamika, snaga, ne kao melodija, već kao harmonija, ne kao vidljivi lik, već kao olujna i snažna skrivena moć koja probija sve granice, pojmovlje, poretke, planove, na iznenađujući način.
Duh je ljubav! Ta pak ljubav poznaje neobično mnogo istančanih osobina kao i Paraklet kod sv. Ivana, o čemu svjedoče i dva zanosna himna Duhu Svetome u našem bogoštovlju. Ili poput biblijskih psalama koji poznaju veoma široku lepezu raspoloženja i stanja.
Taj Duh je Duh istine jer izvodi čovjeka iz životne laži (Petrov govor na Duhove doslovce probada srca onih što su ga slušali), i zato je plod Duha uvijek pristanak, životni Amen uz Isusovu istinu koja uvodi u životnu slobodu. Duh sili da čovjek stavi sve na jednu jedincatu kartu. Da kaže ne grijehu, i svoj konačni da Bogu.

Duh je istodobno i Duh Crkve. Na Duhove se uteme¬ljuje Crkva iz svih plemena, puka i jezika koji su bili nazočni tog dana u Jeruzalemu. Duh je princip jedinstva jer svi žive isto, vjeruju isto, iz punine Isusove istine. On je živa egzegeza, tumač Isusa Krista u likovima nebrojenih sve¬taca, znanih i neznanih, koji su u svome životu uzbiljili Isusovu poruku. Duh uvijek proizvodi originale, osobe, a nikada puke oponašatelje, kopije ili epigone.
Živimo u bezbožnome vremenu, vremenu zaborava Boga i njegova djela u svijetu. Zato je zadaća Crkve i svih svjesnih vjernika ponovno se založiti snagom Isusova Duha za ovaj svijet. U svijetu u kome Bog ne diše iz njegovih pora, u kome se jedva zamjećuje djelovanje Duha, potrebni su kršćani do kraja zauzeti, koji zajedno s Bogom trpe zbog zaborava njegova imena, koji ponovno s Isusom preuzimaju dužnost otkupljenja svijeta, koji pate zbog čovjekove patnje i nesreće. Isus nas u Duhu poziva na novi život. Svijet se emancipirao od Boga i zato treba ponovno klice Duha da bi Bog imao stanarsko pravo među nama.

Dok su apostoli propovijedali, svijet i ljudi bijahu zahvaćeni, mijenjali su se, jer su govorili ispunjeni Duhom. Apostoli bijahu istinski obno¬vitelji svijeta. Novo stvorenje, novi svijet, novo nebo i nova zemlja. Ona sila koja je pretvorila strašljivce i ljude iza zatvorenih vrata u odlučne navjestitelje i preobra¬zitelje svijeta sposobna je i danas izmijeniti lice zemlje samo ako molimo. U Crkvi živi nerazoriva snaga Duha Svetoga koja je sposobna učiniti i izvesti to i preko nas. Jasno, samo ako se upustimo u tu životnu pustolovinu, ne znajući kamo će nas Duh odvesti.

Kršćanstvo je preoralo i promijenilo ondašnje lice zemlje. Ne treba Isus mlake kršćane, koji nisu ni vrući ni hladni. Mlake on izbacuje iz svojih usta. Ne treba on slatkaste, limunadu, nego osoljene, odlučne, sljedbenike koji imaju energije duha i srca, koji se ne zadovoljavaju s postojećom nemoći. U naša je srca poslan Duh Očev koji s nama viče Abba-Oče koji s nama i u nama svjedoči i u nama kliče: Dođi, Gospodine Isuse!
Zato nam današnji dan poručuje da se moramo zaputiti u vlastito srce gdje je Božji stan i hram. Nemoguće je donijeti Boga izvana, naučiti ga na vjero¬nauku, trenirajući ili učeći članke vjere naizust. Inspiracija a ne instrukcija! Svaki čovjek, tako nam veli Isus, nosi Boga u svome srcu. Potrebno je raskinuti okove vlastitog robovanja, pri¬zemnosti, i spoznati: Bog nam nije dalek, on je bliži meni nego ja sam sebi.

Sve riječi koje rabimo da bismo ga izrazili preskromne su i presiromašne da ga iskažu. Postoji u nama sila koja, kad nam ponestane riječi, ne prestaje u nama zazivati, govoriti, glasno i uporno vikati Oče!
Duh nije crkvena pismohrana, arhiva iz koje možemo uzimati ili crpsti prema vlastitoj volji što nam odgovara, već je on sila koja je sposobna preobraziti sve nas ako mu dopustimo da nas zahvati. S Duhom i u Duhu možemo i moramo izricati svoj hvalopoj Božjem stvorenju.
Naše je srce snažno poput igle na kompasu. Ono iskonski traži i želi ljubav, za njom teži, sve zbog nje daje. Duh je pak i Ljubav i zato molimo da nam on bude putokaz do vlastitog srca i srca svih ljudi. Učenici bijahu jedno srce i jedna duša upravo snagom Duha Svetoga. Zato nam treba daleko više Duha nego kruha da bismo živjeli od Božje riječi i za Božje djelo u svijetu.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje