ISUSOVA GOLGOTA

Tko je vidio mene, vidio je i Oca! – odgovorit će Isus Filipu u Ivanovu evanđelju. U toj se Isusovoj riječi zatvara tajna Isusove muke i smrti u svim svojim postajama. I u Isusu, svome Jedinorođenome Sinu pošao je sam Bog na našu i svoju Golgotu. Bog se sam upustio u rizik Golgote, stavio sama sebe na kocku kad je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, stvorenje koje je izabrao da bude poput samog Boga, ljubav, sposobno ljubiti i uzvratiti ljubav. Golgota je vrhunac Isusove karijere, ali ne prema gore, već prema dolje. Na posljednjem mjestu postiže smisao i cilj svoga života: Za sve nas pobjeđuje smrt kao zadnjeg neprijatelja.

U svijetu patnje Isus pati, u svijetu umiranja Isus umire, za taj svijet i s tim svijetom Isus pati i umire i tu se po prvi put događa istinski obrat za sve nas: Svi mi dobivamo pravu plaću za svoja djela, ali ovaj, ovaj nije ništa zla učinio. Riječi su to jednog od razbojnika. I onda, okrenuv se Isusu domeće: Isuse, sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo. Isus mu obećaje: Još danas ćeš biti sa mnom u raju! (Lk 23,40sl).

          Isus umire između dvojice razbojnika. Ne između jednog pravednika i jednog razbojnika, već između dvojice! Ta dvojica smo mi. Što se krije u toj dvojici razbojnika, to se nalazi i u svakome od nas, ma koliko se mi pravili pravedni i iskreni, pošteni i dobri. Toliko sebičnosti, teroriziranja drugih, manipuliranja, podlosti, toliko razbojništva nad drugima počinjamo svaki dan. Time se ogrješujemo o sebe i druge.

Svaki put kad izdam bližnjega, kad mu okrenem leđa ili zalupim vratima, postajem razbojnik, izdajem zakon ljubavi i pravde, kidam jedinstvo i postajem razlomak. Svi se mi razlikujemo od onih razbojnika samo po tome što ona dvojica na svome tijelu moraju iskusiti okrutnost svijeta koja nosi predznak razbojništva. I na kraju, vidimo, među tom dvojicom razbojnika visi Jedan, brat svih zločinaca i tretiran kao i svaki zločinac. Što se događa ovdje, događa se u svome krajnjem posljetku našemu Bogu koji je ljubav i obrat povijesti čovjeka i svijeta.

Zašto raspeti Isus? Zato što se mržnja može pobijediti samo ljubavlju do krajnjih granica, zato što će s križa reći: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine! Isus na križu djeluje kao od Boga zaboravljeni i napušteni Bog. Izrazit će to u M.L.King sljedećim riječima: Vašu sposobnost nanositi bol i patnju podnijet ćemo, nadmašiti i pobijediti svojom sposobnošću podnošenja patnje i ljubavlju.

U Pjesmi nad pjesmama se veli: Ljubav je jaka kao smrt. U Isusovoj se smrti pokazuje još jedna snažnija protega ljubavi: Ljubav je jača od smrti. Jača od grijeha, jača od svih naših razbojstava, jača od svega onoga što nas svakodnevno poražava na svakom planu. Svaki grješnik, svaki patnik, svaki umirući koji s Kristom pati, koji u Kristu umire, koji se s Kristom pomiruje jest jedno veliko čudo za Nebo i Zemlju. Raspeti je u sebi uzeo Zemlju na Nebo, odnosno spustio Nebo na Zemlju.

Zašto križni put, zašto te postaje i zašto upravo na Veliki petak, zašto križni put u Međugorju na Križevac? Rekao bih s jednoga razloga, upravo kao i u sv. Misi: Činite ovo meni na spomen. Činite ovo sjećajući se mene i moga križnog puta. Via dolorosa! Činite ovo da ne zaboravite što je moja ljubav učinila za vas sve, bez razlike. Dobro je on znao koliko smo zaboravni u svome životu i da nam ne treba ničega više od vjernosti te sjećanja na njegova djela. Ne zaboravite što je učinila moja ljubav i što sam učinio u prevelikoj ljubavi prema vama.

Izrazit će to Pavao, bivši Savao, riječima: On me ljubio i predao samoga sebe za mene! Patnje svih patnika i nevolje svih nevoljnika u Isusovoj patnji dodiruju samoga Boga, a od Golgote promatra Bog samo jedno: Ljubav svoga Sina prema Njemu i prema čovjeku. Svakomu od nas dana je mogućnost ubuduće imati Krista kao supatnika, kao suraspetoga, kao suputnika. Isus nije umro između razbojnika i pristojnog čovjeka, već između dvojice jednakih. To smo svi bez razlike.

Križni put i patnja koju moramo proći i podnijeti nije onaj od prije dvije tisuće godina, već je to križni put današnjice, križni put svakoga čovjeka, križni put na kome Isus pati u patnicima i biva progonjen u progonjenima, biva raspet u raspetima današnjeg vremena i svih stoljeća.

Sjetimo se riječi upućene Savlu: Zašto me progoniš? – ili, meni ste učinili što ste učinili jednome od ove najmanje moje braće? Ili na drugome mjestu: Zar niste mogli jednu uru probdjeti i moliti sa mnome? To će reći: Zar i danas nemamo ure vremena za one oko sebe, dok promatramo strahovita stradanja, ratne rane i nevolje, progonstva, zarobljene, deportirane, žrtve mržnje i osvete?  Dakle, od nas Isus traži jedno: solidarnost s tim najmanjima i najnevoljnijima, sa svakim Lazarom koji čami i stoji pred našim vratima.

Sva ova razmišljanja navode nas na životnu odluku. Naime, suočavanje s Isusovom patnjom i mukom na križu svakomu od nas je izazov na opredjeljenje i odluku. Kao i u cijeloj Bibliji. Imamo uvijek dvojicu braće: Kaina i Abela, Ezava i Jakova, Šaula i Davida, starijeg i mlađeg brata, blagoslovljene i proklete na posljednjem sudu, desnog i lijevog razbojnika, desnu i lijevu stranu prigodom ribolova (usp. Iv 21). Sve je to za nas ispit i mogućnost izbjeći konačnoj osudi i sudu.

Živimo u svijetu koji polaže sve svoje nadanje u jedno: u rast i razvitak, u povećanje životnog standarda i veću novčarku, deblji bankovni račun. U Isusovim očima to je obično smeće. Isus poziva na obraćenje. Bez obraćenja i privrženosti Bogu sve vodi u konačnu propast. Sve zavisi od toga konačnoga ili-ili, spasenja ili prokletstva, milosti ili propasti, gubitka života i sreće ili povratka u Očev dom. Ne dopušta to nikakvih isprika kakve danas navode psihologija ili sociologija spram našeg neposluha u odnosu na Boga. Ne plačite nada mnom, nego nad sobom i svojom djecom. Ako se ovako događa sa zelenim, mladim stablom, što li će se tek dogoditi sa usahlim i ostarjelim?

          Isus ne želi i ne će smilovanja ni sućuti, ne će on afektivne ni duševne potresenosti spram njegove patnje, već hoće da se zemlja potrese, da mrtvi iz nje iziđu, da se otvore grobovi, da svako od nas ustane iz svog groba i obrati se njemu koji za sve nosi križ i umire. Jer, može nam se dogoditi upravo kao u dane Noine ili Lotove, dane općeg potopa ili Sodome i Gomore. “I kao što bijaše u dane Noine, tako će biti i u dane Sina Čovječjega: jeli su, pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju. I dođe potop i sve uništi. Slično kao što bijaše u dane Lotove: jeli su, pili, kupovali, prodavali, sadili i gradili. A onog dana kad Lot iziđe iz Sodome, zapljušti s neba oganj i sumpor i sve uništi. Tako će isto biti u dan kad se Sin Čovječji objavi… Na to ga učenici upitaše: “Gdje to Gospodine?” A on im reče: ʼGdje bude trupla, ondje će se okupljati i orloviʼ lešinari” (Lk 17,26-37).

U ovome surječju htio bih navesti primjer jedne suvremene žene, izvanredne u svakome pogledu, naime, francuske Židovke Simone Weil. Rodila se u Parizu 1909. u židovskoj obitelji i odrasla praktično kao bezvjerka. Kao student filozofije oduševljavala se marksizmom, ali se na čudesan način susrela s Kristom, osjetila je kako je taj Isus pohodio i privukao, kako ju je on našao. Bila je na putu da postane kršćanka, ali nikad nije učinila taj zadnji i odlučni korak na putu do Krista, naime, čin krštenja. Sav je svoj život shvaćala kao sudioništvo u križu i patnji našeg Gospodina.

Svomu prijatelju i duhovnom vođi dominikancu o. Perrinu piše ovako: Moja je dobra luka, kao što znate, križ. Ako mi jednog dana ne bude omogućeno da imam udjela u Isusovu križu, onda bih barem htjela imati udjela u sudbini desnog razbojnika. Osim Krista taj lik, desnog razbojnika, mi je od svih koje susrećem u evanđeljima jedini komu ponajvećma zavidim. Biti za Isusova razapinjanja s njegove desne strane i biti u istoj situaciji kao što bijaše sam Isus čini mi se da je daleko veći privilegij na kome bi trebalo pozavidjeti tome razbojniku, nego sjediti s Isusove desne u njegovoj slavi.

Ta je Francuskinja i Židovka djelovala u francuskom pokretu otpora. Za nju je general de Gaulle rekao kako je prava luda. Umire s 34 godine od tuberkuloze i neishranjenosti, ali u onome što je iza sebe ostavila, a to je pozamašno djelo, uvijek iznova govori o križu. Pri tome se uvijek služi slikom poluge, da bi se bolje shvatila tajna i uloga križa. Da bi poluga mogla biti učinkovita, mora se podmjestiti pod kamen što dublje i tek tako je moguće pokrenuti kamen. Kao što je Arhimed rekao: Dajte mi polugu u svemiru gdje se može osloniti na čvrsto i pokrenut ću zemlju, isto se zbiva i s Isusovim križem. On je duboko zabijen u zemlju i pokrenuo je svemir i cijeli svijet. Bez učinka poluge nemoguće je podignuti teški teret. Uvijek mora biti stanovita ravnoteža u svemu da bi poluga imala svog učinka. I Simone Weil piše svome prijatelju filozofu: Imamo veliku sreću da smo svojim rođenjem bačeni u podnožje križa.

Isusov križ i križni put, uzimanje križa na sebe i nošenje križa, čini se da je zbilja jedini kršćanima primjereni put naše vjere. Ako su progonili mene, i vas će progoniti, rekao je Isus svojima (Iv 15,20). Pavao će reći: Uvijek na sebi nosimo umiranje Isusovo (2Kor 4,10). I slijedimo li cjelokupnu povijest kršćanstva, od prvih vremena do danas, vidimo kako je to neprestana Kalvarija, neprestani Getsemani, vidjet ćemo kako su ljudi uvijek iznova zbog svog uvjerenja i svoje vjere bili mučeni, razapinjani, progonjeni, u svome dostojanstvu ponižavani i obeščašćivani, dok drugi zure ili pilatovski peru ruke nad tim nevinima. Međutim, Uskrs nam veli kako je križ samo jedna strana smrti, dok je druga strana križa pobjeda nad smrću, uskrsnuće na novi život. Križ je ona nužna poluga. Što bijaše poniženo i pogaženo, treba biti uzvišeno i podignuto na dostojanstvo djece i sinova Božjih.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje