NAPOKON OTVORENO GOVORITI O ISUSU KRISTU

Ivan Krstitelj – glas u pustinji, glas koji viče

Zamislimo  sljedeću situaciju. Personalni šef neke velike firme ili koncerna treba iznova imenovati glasnogovornika svoga velikog koncerna, svoje tvrtke. Prijavila se dva kandidata. Jedan krajnje uglađen, pristojan, lijepo obučen, s najfinijim manirama, onako kako dolikuje imenu i slici te velike kuće. Spretan u govoru, zna jezike, ima iza sebe karijeru, kulturan, učtiv, obrazovan, na sva pitanja odgovara znalački, kompetentno se kreće u svemu. Pokazuje svoje stručne kvalitete. Jednom riječi, sve ga preporučuje za spomenuto mjesto.

A nakon njega dolazi drugi, jedva slika prvomu. Nepristojno odjeven, odrpan, na upite odgovara nevoljko, tek po koju riječ, protiv volje, na svaki novi upit reagira uzrujano, nervozno, žuri mu se. I šef ga otpušta. Jasno, nije prihvaćen.

Jednostavno, ishod znamo, ne treba velika mudrost da zaključimo koji je od dvojice prihvaćen kao glasnogovornik, koji će zastupati tvrtku pred javnošću. Tu nema velike dvojbe, mudrosti niti velika izbora. Jer, onaj prvi bit će vanjska prezentacija velike i ugledne tvrtke pred svijetom. On je dobitna kombinacija u natjecanju. Nije ni čudo što ovaj drugi nije prihvaćen. On je usamljenik, čudak, bije ga glas i sudbina usamljenoga pustinjskoga glasnika i glasa u pustinji.

I upravo nam evanđelja nude Isusova glasnogovornika otkana od takva gradiva i prediva. Kao ovaj drugi koji je odbijen. Odjeven u devinu dlaku, kožnim pojasom opasan, djeluje neugodno, neprivlačno, čak i odbojno, ni po čemu simpatičan. Ni izgledom ni pojavom, a ni riječima. Jednostavno, protiv svih medijskih slika i šablona. Na prvi pogled čini se da je neprikladan za tu službu, za taj job.

Što kvalificira Ivana – autsajdera, tu neugodnu i nepriličnu pojavu svojim suvremenicima, za tu zadaću, što ga kvalificira da se nadmeće u igri glasnogovornika onoga koji ima doći nakon njega? Nije li Isus mogao pronaći pogodniju osobu za sebe, da mu pripravi put, da ga reklamira. Lakšim i ljepšim riječima, pojavom i izgledom?

Ta neobična pojava koja je izronila iz pustinje nema dlake na jeziku. Govori izravno, posjeduje dar govora, njega resi osobna poniznost te samosvijest u poslanju. Pitanja spram vlastitoga ovjerovljenja ne izbjegava. Riječi su jednostavne, upravo onakve kakve je spominjao i sam Gospodin. Jednostavno, da ili ne. Tim riječima okončava on sva nagađanja spram sebe i svoje uloge, svoga identiteta.

Pa tko si ti, reci nam napokon? Nemoj nas više držati u neizvjesnosti. Kad odgovara kako je on samo glas onoga koji viče u pustinji, kao da im ništa nije odgovorio. Dakle, ni ime, ni prezime, ni mjesto podrijetla, ni starost, ni roditelji, ni rod. Jednostavno, ništa od onoga što se od svakoga od nas traži kad se ispunjavaju osobni podatci u bilo kojem obrascu na bilo kojem uredu (čuveni „curriculum vitae“ CV). Kod njega nemamo ni najminimalnije iz njegove biografije. Ni stupanj obrazovanja, ni podrijetlo, ni genetika, ni geneza. Sve što se nama ljudima čini značajnim i važnim, sve što zanima one u Jeruzalemu spram njega – Ivan ni na što ne odgovara izravno. Sve to nije za njega tema. Njegova osoba nije bitna, ne igra nikakvu ulogu. On jednostavno nije bitan, važan, on nije u igri.

Da je rekao kako je sin Zaharijin, kako je svećeničkoga podrijetla, da je uglednik, možda bi te obavijesti skrenule pozornost s bitnoga što ima reći. Njegova osoba nije bitna, nego osoba koja dolazi nakon njega. Njemu je stalo ne do sebe, nego do Mesije. Na njega on skreće pozornost i one koji se zanimaju spram neposredne budućnosti. Ivan se usredištuje na bitno, naime, na proročka obećanja. Ona se ispunjavaju u njemu i onomu koji dolazi – Isusu iz Nazareta. Uistinu, silne stvari čini naš Bog u ovo vrijeme, tako naglašava svoju ulogu Ivan.

Ivan kao da im želi reći: Pa, deder, otvorite konačno Sveto pismo! Čitajte što ondje piše. Otvorite svoje oči i oči srca. Sve vaše pametovanje i sve vaše diskusije zastiru vam pogled za bitno što se među vama događa, što Bog ovdje i danas čini za vas i vašu budućnost. Među vama jest jedan koga vi ne poznajete, koga ne prepoznajete! On je smisao, od njega zavisi sve. On je bitan, on je veći, zanimljiviji i značajniji od mene. Ja sam samo preteča, njegov glasnogovornik!

Što bi taj Ivan rekao danas nama i ovdje? U svim našim diskusijama, prijeporima, što bi rekao da on nazoči našim sjednicama, planovima, projektima? Vjerujem da bi za mnoge stvari oko kojih se mučimo, kojima razbijamo glave, jednostavno prekrižio, da bi jednostavno rekao: Pa nije to najvažnije. Nemamo li značajnijih tema? Sve je to beznačajno, sporedno. I vjerujem da bi nam na kraju svima poručio, lupajući šakom o stol: Vrijeme je govoriti o Kristu, o onome koji će doći, koji je tu! Upravo kao što je to učinio sveti Franjo: Braćo, dosada nismo gotovo ništa učinili. Vrijeme je započeti iznova! Spočetka.

Crkveni su oci rabili za Crkvu sliku odnosa Sunca i Mjeseca. Kao što mjesec prima svoje svjetlo od sunca te za vedrih noći i za puna mjeseca zna osvijetliti noć, jer zrcali svjetlo samoga sunca, tako je i s Crkvom. Ona će sjati samo onda ako zrcali svjetlo – Isusa Krista, svoje Sunce.

U krštenju je to svjetlo u svakome od nas zapaljeno i trebali bismo to svjetlo zrcaliti svojim životom i bićem. Trebali bismo biti upravo ono što je bio Ivan u svome životu. Glas koji viče, koji naviješta Isusa Krista.

Živimo u vremenu zaborava Boga na sve strane, pa je napokon došlo vrijeme da i mi vjernici dignemo svoj glas. I da govorimo o ljepoti onoga tko ide pred nama, tko je naša zvijezda vodilja u životu.

Fra Tomislav Pervan

Međugorje