Franjin stav prema euharistiji, svećenicima i Presvetom Oltarskom sakramentu može se reći, da je bez sumnje istovremeno je stav izgrađen na iskustvu susreta s Bogom ali i njegov odgovor na različite pojavnosti i krivovjerja koja su se javljala u Srednjem vijeku. Možda je prvi dojam njegova teksta o Euharistiji kojeg nalazimo u njegovu Pismu čitavom Redu zamarajući, ali kad se dublje uđe u njega, može otkriti njegova sadržajnost i poruka.
Ono što je Franjo naučavao duboko je ukorijenjeno u Svetom pismu i odgovara nauci svetih otaca. U jednoj opomeni Franjo traži od braće da slave euharistiju čisti i s čistom nakanom, a ne iz pohlepe za zemaljskim stvarima: “Još molim u Gospodinu svu svoju braću svećenike, koji jesu i koji će biti i koji žele biti svećenici Svevišnjega da, kadgod budu htjeli slaviti misu, obave čisti i na čist način s poštovanjem pravu žrtvu presvetoga tijela i krvi Gospodina našega Isusa Krista svetom i čistom nakanom, ni za kakvu zemaljsku stvar niti iz straha ili ljubavi prema kojem čovjeku, kao oni koji se ulaguju ljudima (Ef 6, 6; Kol 3, 22); nego neka svu volju, koliko pomogne milost, uprave k Bogu želeći se svidjeti samo njemu, vrhovnome Gospodaru, jer tu on sam djeluje kako je njemu po volji, jer je sam rekao: Ovo činite meni na spomen (Lk 22, 19; 1 Kor 11, 24); kad bi netko drukčije činio, postao bi Juda izdajnik i bio bi krivac tijela i krvi Gospodnje (1 Kor 11, 27)” (Pismo čitavom Redu, br. 14-16). Franjo dakle želi, da kod slavljenja Euharistije kako svećenik isto tako i vjernici potrude se što više svidjeti Bogu naglašavajući kako je Isus na svojoj Posljednjoj večere učenicima ostavio spomen koji je potrebno činiti. Ovdje je bitno primjetiti, kako Franjo govori i o spomenu i o činu. Tako je Franjo gore navedenim tekstom naglasio prvotnu bit liturgijskih slavlja, tj. onu katabatsku liniju posvećenja naroda Božjega koja je prethodnica onoj drugoj liniji i kojoj trebaju biti podređeni ljudski čini prinošenja, žrtve, zahvale, molitve nebeskom Ocu.
Nadasve je predivan Franjin himan o euharistiji. Dakako, nije ga Franjo tako nazvao, nego mi taj Franjin odlomak iz Pisma čitavom Redu radi njegove ljepote tako nazivamo. On u njemu zbori o uzvišenosti i poniznosti Božjoj te poziva čovjeka na poniznost pred Bogom: „Neka čovjeka prođu trnci, neka se potrese cijeli svijet i neka nebo klikće kad je na oltaru u svećenikovim rukama Krist, Sin Boga živoga (Iv 11, 27)! O divne li veličine i zadivljujućeg udostojanja! O uzvišene li poniznosti! O ponizne li uzvišenosti, gdje se Gospodar svega, Bog i Sin Božji tako snizuje da se za naše spasenje sakriva pod neznatno obličje kruha! Pogledajte, braćo, Božju poniznost i pred njim srca izlijevajte (Ps 61, 9). Ponizite se da vas on uzvisi (1 Pt 5, 6; Jak 5, 19). Ništa, dakle, svoga ne pridržite za sebe, da vas primi cijele onaj koji se vama cio predaje.“ (Pismo čitavom Redu, 25-29)
Franjo piše, da presveto tijelo i krv Gospodnju prima onaj koji posjeduje duh Gospodnji što prebiva u svojim vjernicima. Svi drugi koji nemaju tog duha a usuđuju se primati ga, osudu sebi jedu i piju. ( 1 Kor 11, 29) (Br. 12-13), Kod Franje se nalaze u međusobnoj suprotnosti duh Božji i duh tijela. Pritom Franjo pod tijelom ne misli samo na fizičko tijelo suprotno duši, nego na stav, držanje, koje sve usredotočuje prema tijelu, na ono što je u suprotnosti s Bogom. Duh tijela je, dakle, rečeno modernim jezikom: egoizam, čovjekovo držanje po kojem sve okreće prema vlastitom ja. Onaj koji ima duha Gospodnjega više ne misli prema uobičajenim kategorijama na naravan način, on gleda očima vjere Isusa Krista. U pričesti treba Isusa primati s duhom darivanja cijelog sebe, dakle sa žrtvom, inače čovjek jede i pije sebi osudu, jer ne razlikuje Tijela Gospodnjega. Franjo se kod pričesti ne zadovoljava samo pravilnim odvijanjem obreda. On traži korjenitu promjenu čovjeka, njegovo potpuno predanje Bogu. Zato je euharistijska pričest uvijek sudjelovanje u Isusovom predanju Ocu. (usp. Kajetan Esser, Franjevački red, 34). Franjo vjernike približava ovom otajstvu, kada opisuje Kristovu poslušnost sve do smrti, kojom «samog sebe prinese na žrtveniku križa po vlastitoj krvi kao žrtvu i žrtveni prinos.“ (Pismo vjernicima, 11) To Franjo naglašava svećenicima u gore spomenutom himnu: „O ponizne li uzvišenosti, gdje se Gospodar svega, Bog i Sin Božji tako snizuje da se za naše spasenje sakriva pod neznatno obličje kruha! Pogledajte, braćo, Božju poniznost i pred njim srca izlijevajte (Ps 61, 9). Ponizite se i vi, da vas on uzvisi (1 Pt 5, 6); Jak 5, 10). Ništa, dakle, svoga ne pridržite za sebe, da vas primi cijele onaj koji se vama cio predaje.“(Pismo čitavom Redu, 27-29). Kao što se Krist ponizio i predao potpuno u volju svog Oca, tako se i pričesnici trebaju predavati u volju Božju, mijenjati se, umirati sebi i rasti Bogu. Pričest je predanje Kristu a ne samo primanje Krista, predanje u volju Očevu a ne pobožno inzistiranje na tome da Gospodin treba uslišiti sve moje molbe. O koliko li je samo puta Franjo govorio o poniznosti ali o onoj poniznosti koja ima put uzdizanja k Bogu, uzdizanja na križ i umiranja na svome križu, svakodnevnog umiranja i uvijek novog rađanja s Kristom. Tek ovakvo predanje postaje sposobno mijenjati čovjeka iznutra, otvarati prostor novom životu, stvarati novo srce i novi duh za nove susrete prihvaćanja čovjeka kojeg susrećemo i koji nam je darovan.
s. Vinka Bešlić