Odavna je Gospodin najavio svoju muku i smrt. Na Petrovo priznanje Isusova mesijanstva nadovezuje Isus s govorom o svojoj muci i smaknuću te uskrsnuću. S punom odlučnošću i sigurnošću, da ostajemo zatečeni. Sin Čovječji mora mnogo pretrpjeti, podnijeti sramotu, muku i smrt na križu.

Pitamo se: Zašto mora ovaj jedan koji je došao služiti, a ne biti služen, koji je došao ljubiti i pokazao ljubav do kraja, a ne gospodariti nad ljudima, koji je došao i pokazao ljudima kako živjeti kao ljudi, kako podariti životu konačni smisao: zašto mora baš taj Isus biti odbačen? On koji je do danas bio i ostao bezbrojnima i bezimenima odgovor, pomoć i pomoćnik.

Kao da postoji nepisano pravilo: ljudi se bore protiv života, ubijaju ga, abortiraju, protjeruju ljudskost među ljudima. Nikada ne slučajno. Redovito pod obrazinom zakona, vjere, predaje starih, uhodanih pravila. Isusa osuđuju sva vrhovništva. Rimsko pa onda i židovsko, i građansko i vjersko. Starješine narodne, svećenički glavari i pismoznanci. Starješine narodne: vrhovništvo za politički i javni pravorijek. Svećenici, to su oni koji imaju prvu i završnu riječ u Hramu i oko Hrama, bogoslužja. Urotili su se skupa s vlastima. Pismoznanci su oni koji mjerodavno tumače i određuju propise Božjeg zakona. Continue reading →

Večerašnja je večer nabijena događajima, simbolima, slikama. Radnjama koje same po sebi i od sebe govore, kojima ne treba velika tumača. U ovoj se večeri zgušnjava cjelokupni Isusov život koji bijaše do kraja prozračan i jednoznačan. Nisu trebali njegova riječ ili djelo velikih tumača: Kako je on to mislio, što je nakana pojedinih čina ili čudesa? Svaki je potez prozračan prema Vječnome tako da se čini da bi svaka druga ljudska riječ mogla biti suvišni komentar koji bi samo unakazivao iskonski i istinski smisao događaja ili osobe. Continue reading →

Blagoslov i prokletstvo

Jr 17,5-8; Ps 1,1-4.6; 1Kor 15,12.16-20; Lk 6,17.20-26

Današnja čitanja uče nas mudrosti življenja. Život koji donosi blagoslov je život oslonjen na Boga, a život koji donosi prokletstvo je život koji se oslanja samo na sebe ili na ljude.

«Prosjak je potegao za rukav prolaznika i molio ga novac da kupi šalicu kave. Ovo je bila njegova priča: ‘Bilo je vrijeme, gospodine, kad sam ja bio bogat poslovni čovjek kao što ste Vi sada. Cijeli sam dan ozbiljno radio. Na mojem je stolu bio moto: Misli kreativno, djeluj odlučno, živi riskantno. To je bio moto prema kojem sam živio, i novac se jednostavno slijevao. A onda… a onda (prosjakovo se tijelovo treslo od jecaja)… čistačica je s ostalim smećem bacila moj moto.’»

Ovaj čovjek je vjerovao u moto. Na to se oslanjao. Cijelim bićem je slijedio tih nekoliko riječi. No, kad je moto nestao sa stola i njegov život i sve što je stvorio srušilo se. Continue reading →

Iz 6,1-2a.3-8; Ps 138,1-5.7c-8; 1Kor 15,1-11; Lk 5,1-11

Gospodine, nemoj ići od mene!

Isus, nakon što je umalo doživio smaknuće u vlastitom gradu, ne bježi od novih susreta. Čini baš suprotno. Još više svojim milosnim pogledom traži one koji su u potrebi. Naime, on je došao navijestiti mir, slobodu, radost. Ukratko, jedno novo vrijeme. Naroda je toliko da se guraju oko njega, a on uzima Petrovu lađu, odmičući se od kraja i počinje propovijedati dok narod sluša okupljen kao u nekom amfiteatru. Continue reading →

Jr 1,4-5.17-19; Ps 71,1-4a.5-6b.15ab.17; 1Kor 12,31 – 13,13; Lk 4,21-30

Isusova prva propovijed u Nazaretu. Ispred njega, u sinagogi, sjede ljudi s kojima je proveo 30 godina. Poznaje ih u dušu i zato zna koju će im ljekovitu riječ uputiti pa makar ta riječ i zaboljela. Čini se da ljudi u klupama nisu prepoznali tu njegovu ljubav. Ti Nazarećani imali su taj privilegij ili, bolje rečeno, milost da je Isus u njihovoj sredini živio 30 godina. Međutim, taj privilegij pretvorio se, na žalost, u njihov hendikep. Continue reading →

Iz 62,1-5
1 Kor 12,4-11
Iv 2,1-12

SVE JE SLIKA I PRETKAZIVANJE

Današnja su čitanja bliza (ili već daleka?) jeka božićnih prizora. Zapravo je cijeli božićni ciklus tako zacrtan da su slike koje nam nudi zbunjujuće i prividno neporedane. Očekivali bismo u svojoj podsvijesti Gospodinov rast i razvoj, slijed njegova života od Betlehema do javnog nastupa. Pred nama su Hram i zbivanja ondje, ‘magoi’ s Istoka s darovima, Herod, krštenje na Jordanu, Kana Galilejska. Međutim, moramo imati u zreniku da Crkvi nije stalo do Isusove biografije, do redanja pojedinih scena iz njegova života u kronološkom smislu, nego joj je stalo u što snažnijem koloritu prikazati dolazak, utjelovljenje Boga među ljudima. Potrebno je tu Tajnu produbljivati, zahvaćati dublje i dublje, tražiti Boga u velikim kao i u malim stvarima života i svemira, Boga koji se očituje u naravnim životnim datostima, u jelu i piću (u Kani imamo čak i pretkazivanje euharistijske zbiljnosti). Bog je nazočan u životnim darovima. Život je u svim svojim protegama svet, i bračni i nebračni, a svadba u Kani samo je znakovitost ponovnog ženidbenog saveza između Jahve i Izraela, njegova naroda. Ponovno se odvija hieros gamos, svete zaruke Neba i Zemlje, gdje nas obasjava svjetlo s Visine. Continue reading →

Iz 43,1-4.6-7
Dj 10,34-38
Lk 3,15-16.21-22

Krštenje Gospodinovo je jedan vidik bogojavljenja, teofanije. U Isusovu liku ponazočuje se među nama Božji miljenik, vidljivom postaje Slava Gospodnja-Kabod Jahve. Duh se na nj spušta, ne da bi ga uveo u službu, poput starozavjetnih proroka, nego da bi ga pred svim ljudima potvrdio, podario mu ‘vlast i moć’ nad svim silama. Ovdje se može navesti usporedba sa starozavjetnim prorocima. Na po­četku Isusova djelovanja nemamo nikakvu posebnu vizi­ju, nikakav specifični događaj ili doživljaj koji bi upućivao na neki posebni Božji zahvat u Isusovu životu, kao u životu starozavjetnih proroka, koji su — milom ili silom — bili istrgnuti iz uhodanosti života.  Prisjetimo se samo mnogih opiranja, rezervi, zatezanja, prigovora, odbijanja te teške službe koja je mnogima postala ‘kobna sudbina’, svrša­vajući redovito nasilno. Riječi koje se nad Isusom izgo­varaju u trenutku kad se on svrstava u povorku grješnih ljudi, koji žele primiti Ivanovo krštenje obraćenja, riječi su samo potvrde na eventualni Isusov upit za sebe, nakon što je trideset godina proveo u skrovitosti Nazareta, tko je i što te koja mu je misija u svijetu. Dolazi nebeski autentični od­govor. Makar je ona scena s dvanaestogodišnjim dječakom u Hramu bila do­voljna da i njemu i nama dadne jasni odgovor, da Isus od svog početka živi pod ‘Božjom zvijezdom’, ipak on prema Poslanici Hebrejima mora slušati, osluškivati, čeka­ti Očev nalog. Odgovor dolazi s Neba, a artikulirat će ga poslije sam Isus, zanosno pozivajući sve pod svoje okrilje, jer ‘sve mu je predao Otac njegov’ (usp. Lk 10,22). Continue reading →

Božja prisutnost među ljudima

Danja misa: Iz 52,7-10; Ps 98,1-6; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18

Prije nekoliko godina imao sam priliku gledati jedan kratki film koji prepričavam po sjećanju. Možda se potkrade i pokoja pogreška, ali se nadam da će poruka biti jasna.

Radnja filma odvija se u Japanu za vrijeme i netom poslije Drugoga svjetskoga rata.
U nekom selu oženio se jedan mladić i vrlo brzo nakon vjenčanja regrutiran je u carsku vojsku. U ratu je doživio, vidio, pa i sam činio svašta: ubojstva, mučenja, silovanja, paleži, protjerivanja ljudi iz njihovih domova itd. Sve je to doživio i preživio, ali se nakon rata nije vratio kući. Budući da ga nitko nije vidio ni mrtva ni živa smatrali su ga nestalim. Continue reading →

Susret Marije i Elizabete

Mih 5,1-4a; Ps 80,2ac.3b.15-16.18-19; Heb 10,5-10; Lk 1,39-45

Prorok Mihej živio je u vrijeme judejskih kraljeva Jotama, Ahaza i Ezekije. Vladanje tih kraljeva pokriva razdoblje od 740. do 687. god. pr. Kr. To je vrijeme kada je asirski kralj Tiglat-pileser III. 732. godine sa svojom vojskom osvojio Damask, a deset godina kasnije (722.) i Samariju, prijestolnicu Sjevernog izraelskog kraljevstva. Pad Samarije bila je velika opomena za Judeju i Jeruzalem. No opasnost koja je Judeji i Jeruzalemu prijetila izvana nije bila jedina nevolja na koju upozorava prorok Mihej. U narodu je bilo lažnih proroka te sudaca i svećenika koji su primali mito, a uz štovanje jedinoga pravoga Boga sve više su se prakticirali i kanaanski poganski kultovi.
U takvu lošem ozračju prorok Mihej upozorava na sve negativnosti u društvu. Ali, njegova oštra proročka riječ isto tako naviješta bolju budućnost koja je povezana s dolaskom tajanstvenog idealnog vladara koji će donijeti mir.
Betlehem kao mjesto njegova rođenja označuje da on dolazi iz loze kralja Davida čiji je otac bio Betlehemac Jišaj. Međutim, njegovo podrijetlo starije je od čitave Davidove loze. On potječe od vječnosti, a žena koja ga treba roditi, također je prikazana kao osoba unaprijed određena za tu ulogu.
Bibličari pokušavaju odgonetnuti na koju se povijesnu osobu odnosi ovo proroštvo. Mnogi misle da se odnosi na dobrog kralja Ezekiju koji je živio i vladao pošteno. Možemo reći da se ovo proroštvo u kralju Ezekiji djelomično i ispunilo. Međutim, kad je Ezekiju naslijedio njegov sin Manaše koji je bio prava suprotnost svom dobrom ocu postalo je jasno da proroštvo proroka Miheja još treba čekati svoje konačno ispunjenje.
To se događa u Novom zavjetu kada evanđelist Matej (2,6) u Isusovu rođenju u Betlehemu od Djevice Marije vidi puno i konačno ispunjenje proroka Miheja koji je navijestio dolazak istinskog vladara čitavog svijeta koji se brine za spasenje svoga naroda.
*** Continue reading →