Sir 3,2-6.12-14;Kol 3,12-21;Mt 2,13-15.19-23

BOG KAO PROGNANIK MEĐU SVOJIMA

Nepojmljivo, ali istinito: Tisućljeća očekivala, bezbrojni najavljivali, sam Bog obećavao, u vremenu se uzbiljila nadanja čovječanstva. Pojavio se Mesija. Ali, što je uslijedilo. Namjesto mira nemir, namjesto naravnog uzrastanja bijeg u tuđinu, kao dijete postaje azilant, namjesto prekivanja oružja u plugove i srpove izranjaju paklene sile nasilja i mržnje da u zametku, u korijenu unište Božji plan s čovjekom. Isus je, tobož, ugroza za poredak, on je proglašen državnim neprijateljem!
Najbolji tumač onoga prvog Božića jest upravo ovo naše vrijeme. Božić bi danas trebalo slaviti uz ovo evanđelje, čitajući ga u cijelosti, i s onim prizorom betlehemske dječice. Kolika samo odudarnost od idilične božićne noći i navještaja mira ljudima dobre volje.
Ima li uopće takvih? Dobre volje? Nije li sve u rukama kojekakvih mešetara, hladna srca, mutna pogleda, brza jezika, praznih riječi, globalista, svjetskih vladara. Ljudi kojima su novac i sila jedina božanstva. Zloguke riječi iz Jeremije o kuknjavi i leleku u Rami su poput one tube u Mozartovu Rekvijemu koja najavljuje konačni sud.
Među riječi nadanja, ohrabrenja, ispunjenja ubacuju se te sudbotvorne. Jeremija proživljava Golgotu svog naroda, deportacije u Babilon, progonstvo cijelog naroda. To je progonstvo neizbježno i gotovo nužno da bi se ondje otvorile oči za istinsku veličinu Boga Izraelova i da se nikako i ni pod koju cijenu ne isplati trčati za drugim bogovima. Ondje su, u Babilonu, uvidjeli što je to svijet koji služi, odn. robuje lažnim bogovima, s kojima su i sami potajice paktirali dok su bili u Jeruzalemu.
To je, vjerujem, također jedna velika lekcija i našim danima, milijunima naših prognanika. Ponovno se naučiti pouzdavati u jednog Boga, Boga naših otaca. Stravični su najsvježiji prizori iz Isusove domovine i susjednih zemalja, Sirije, Iraka, Kurdistana. Prizori iz razorenih crkva i domova u Siriji i Iraku potresni su nakon samozvanoga kalifata. Sve je to najbolja ilustracija gornjim tekstovima. Dobra povijesna pouka, unatoč tome što svako srce puca i plače pred onim prizorima. Koliko naših Rahela oplakuje svoje muževe, djecu, sinove i kćeri? Što bi s tolikim obiteljima? To je tematika današnjeg blagdana, sv. Obitelji – Isusa, Marije i Josipa. Prognanika, izbjeglica, pred krvničkom kamom.
Na sve strane rabi se riječ ‘egzodus’ i ‘azilanti’. Izvorno je to izlazak Izraelaca iz Egipta, kuće robovanja. Danas je to put u nepoznato, s vlastitog ognjišta i svoje kuće, u tuđinu. Isus u svojoj osobi utjelovljuje obje dimenzije izlaska. I bijeg u nepoznato, tuđinu i emigraciju, da bi se, kad mine opasnost, ponovno vratio u svoj kraj. U svojoj osobi zgušnjava cjelokupnu povijesnu sudbinu svog naroda. Minut će i nestat s lica zemlje svi silnici, zvali se oni Herodi, egipatski faraoni, babilonski osvajači. Svanut će dan slobode i jutro blagostanja. I ta se povijest Izraela, zgusnuta i ponovljena u Isusovoj osobi, obnavlja ponovno danas, na tolikim progonjenim kršćanima diljem svijeta. Čitamo svednevice u ubijanjima kršćana, svećenika, o progonima s ognjišta.
Za velikog teologa Karla Bartha veli se da je rekao kako suvremeni kršćanin treba svaki dan imati kao obveznu lektiru dvoje u rukama: Bibliju i dnevni tisak. Danas još i internet jer su uvijek prijelomne vijesti, najsvježije. Biblija nam veli kakav je svijet i što je on u sebi, a novosti i novine nam vele kako i što taj svijet svakodnevno živi i doživljava. Biblijom se nadahnjivati i odčitavati u svojoj sadašnjosti događaje u svjetlu Božje riječi. Pretakati biblijske riječi i događaje u vlastito vrijeme i pronalaziti crvenu nit spasenja koje Bog izvodi u svako doba.
Što je čovjek više otvara i čita, sve više spoznaje kako je upravo Biblija onaj ljudski humus, mješavina radosti i nadanja, uspona i padova, poraza i uskrsnuća čovjeka iz njegovih strahova i tugovanja. Čovjek u revoltu protiv svog Tvorca ali i u svojim zvjezdanim trenucima te Bog, nazočan, opipljiv, milosrdan i koji prašta te podaruje nadu. Bog dolazi čovjeku, a čovjek, ili Boga traži il’ od njega bježi. Božanska ljubav i naša sloboda s druge strane. To je smjerokaz svjetske povijesti kakvu pronalazimo u tome spisu.
Svaki put kad Bog nastupa s riječju “Ja” slijedi glagol, radnja, akcija, Bog je, osoba je u akciji. Dolazi pred čovjeka s ponudom i zahtjevima, poput trenera koji sprema svoju momčad za olimpijske igre. Ne želi promatrače na tribinama, već borce u areni. Svatko zauzima svoje mjesto u toj drami. S druge strane, otvorimo li novine, uključimo li vijesti na radiju ili televiziji, promatramo li svijet očima dana, otkrit ćemo na svakom koraku prevlast Heroda, vidjet ćemo savršeno proračunati svijet.
Treba nam vremena da spoznamo koliko zla, mržnje, sadizma, tiranije, nasilja vlada svijetom, i da je cijeli ovaj ustroj na tome utemeljen. Vidjeli smo kako Herod zlorabi svoju ‘Crkvu’ za svoje ciljeve. Ondašnji mu tumači dadoše točne podatke glede Mesije. Ali, namjesto poklona sprema mu nož! Kao i u nekim našim susjednim crkvama. Herod, davnašnji ali i današnji, osjeća se ugrožen i zato gubi kontrolu. Mobilizira propagandu, vojnike za svoje ciljeve. Hitler Nijemce, Husein Arape za ‘sveti rat’, SPC za ugroženo srpstvo i srpske grobove, ma gdje bili. Svjedoci smo neprestano kako upravo moć i sila kvare ljudske osjećaje, zdravi razbor, sposobnost rasuđivanja i mišljenja.
Da bi čovjek spasio život, poštenje, čast, moral, mora ići u ‘egzil’, progonstvo. Želi li spasiti božansko dijete u svome srcu, ostati uspravan pred sudom povijesti i vlastite savjesti, mora bježati pred Herodom, u tuđinu, progonstvo. Prisjetimo se koliki su umovi i duhovi za proteklih pet desetljeća prisilno išli u osamu, bilo emigraciju u inozemstvo, ili nutarnju emigraciju, vlastite kuće, anonimnosti. Radije su birali šutnju, zatvor, tuđinu, nego da bi prodali svoje dostojanstvo, um ili sposobnosti nekom tamo tiraninu. Čekali su i dočekali dan slobode, uspravna pogleda, čista obraza.
Tu su, u nutarnjem ili vanjskom egzilu, stasavale prave veličine kojima se danas divimo i koji su svojom žrtvom doveli na pozornicu svijeta novu nadu u sretniju budućnost. Ti i takvi su ono toliko potrebno pogonsko gorivo koje će moći pokrenuti svijet naprijed, Bogu u susret. Jer s čime smo suočeni u suvremenoj duhovnoj situaciji? Posvuda susrećemo samo ravnodušnost, apatiju, zamor, hladnoću, prezasićenost. Kao da je povijest ispunila svoj tijek te nam svima predstoji samo vrijeme katastrofe.
Trijumf banalnosti, gubitak smisla za sveto. Nitko se ne uznemiruje što je Bog otjeran u egzil, što je izgubio pravo na ‘domovnicu’ u vlastitoj zemlji, kod vlastitog stvorenja. Jer gdje Bog umre i gdje je on mrtav, pustinja se širi geometrijskom progresijom. Kao ona stvarna u Sahel-zoni. Možda smo upravo morali proći tu pustinju, to egipatsko ropstvo, taj suvremeni egzil, da bismo, prema riječima Berdjajeva iskusili kako je ‘ateizam samo pretposljednja stepenica na putu do Boga’.
Ni Josip nije znao što ga čeka u progonstvu, tuđini. Strani ljudi, tuđi jezik, nepoznata okolina, na sve strane neizvjesnost pod tuđim nebom. Ali, vjerovao je i povjeravao se svome anđelu koji ga nikad nije izdao, koji je uvijek u pravom trenutku rekao smjerodavnu riječ. Koliki su i naši suvremenici iskusili upravo to! Povjeravali su se svome ‘anđelu’, vodiču, Providnosti, onome tko je obećao da će biti uz svoje uvijek, bilo doma ili u tuđini, na slobodi ili u tamnici. Potrebna je samo odvažnost zaputiti se za tom zvijezdom.
Povratak je moguć samo kad Herod i Herodi umru i nestanu s pozornice. Međutim, vidimo kako jedni umiru, a drugi se rađaju. Vječno suparništvo Abela i Kajina, Krista i Heroda, nenaoružanog sveca i do zubi naoružanog heroja rata. Na svakom je pojedinom odlučiti se na koju će stranu stati i kome će služiti. Nemoguće je pristajati uz dva gospodara, reći će kasnije Isus u svome navještaju. Već danas nam se odlučiti za one vrijednosti koje mogu preporoditi naše obitelji kao klijališta nade i novog života. To nam je zadatak trenutka. Dobro je upamtiti riječi jednoga svećenika koji bijaše prognan iz Iraka i nalazi se na ruševinama svoje crkve koju su spalili „isilovci“. On veli – treba obnoviti obitelji, treba obnoviti majke koje će djecu rađati, nove vjernike, a za crkve ćemo lako. Tako i danas. Treba obnova majki, živodajnih – koje se odlučuju za djecu, obitelj. Jer obitelj je ugrožena na globalnom planu raznim ideologijama, teorijama, nametnutim zakonima, LGBT udrugama i kojekakvim „civilnim aktivistima“.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje