BOGOJAVLJENJE

Iz 60, 1-6; Ps 72, 1-2.7-8.10-13; Ef 3, 2-3a.5-6; Mt 2, 1-12

Novorođeni kralj židovski – Bog koji progovara žargonom prirode zaobilazeći politiku

Slavlje današnje svetkovine seže daleko u prošlost; liturgijski se obilježavala u vrijeme dok samo slavlje svetkovine rođenja Gospodnjega nije imalo ono značenje koje je poprimilo u kasnijim povijesnim stadijima.

Bogojavljenje ili objava Boga, objavljivanje Boga svemu tada poznatu svijetu jest dotad neviđena novost koju je prva Crkva s pravom osobito svetkovala. U opisima koje nam donosi današnji evanđeoski odlomak uočljiva su isprepletanja geografskih podataka s kozmičkim događajima. Antičkim je geografima pojam Zemlje bio sužen na – iz današnje perspektive promatrano – prostor starog svijeta: na Europu, gotovo cijelu Aziju i velik dio Afrike. U drugoj polovici 1. st. po Kristu, kad nastaje Matejevo evanđelje, poznat je rad barem 20-ak antičkih geografa koje je baš u to vrijeme pokušao sabrati rimski autor Plinije Stariji u iscrpnu djelu Naturalis historia („Prirodoslovlje“) u kojem se spominju i mnogi lokaliteti koje je danas teško ubicirati. To djelo spominje i hladna i vruća nebeska tijela (planete i zvijezde), zakonitost njihova kretanja te ulogu koju imaju s obzirom na Zemlju.

Pretpostaviti je da je pokušaj autora Matejeva evanđelja upravo takve ljude – prirodoznance, koji se u evanđelju donekle pojavljuju kao oprjeka pismoznancima, prikazati kao prepoznavatelje pojavka novorođenoga kralja židovskoga (Mesije?) kojeg sami pismoznanci nisu prepoznali, odnosno prihvatili. Kristovim rođenjem nastupaju kozmički događaji (vodič do mjesta na kojem se nalazi dijete jest zvijezda) koji svoj epilog nalaze u trenutku Kristove smrti (usp. Mt 27,51-53). Život je dakle mladoga židovskog kralja uokviren iznimnim prirodnim pojavama čime evanđelist oslikava potpuni autoritet Krista nad cjelokupnom prirodom. Budući da se Kristova moć u percepciji kralja Heroda prelijeva i na stolicu zemaljskoga vladara, on perfidno pokušava nadmudriti prirodoznance te preko njih ostvariti vlastiti politički interes.

Vladavina pak Novorođenoga smjera onkraj prirode i društva. Gesta koju čine magi jest proskineza. U antici se obavljala pred kraljevima i božanstvima. Prvotno je označavala polaganje usana na ruku da bi se poljupcem iskazala čast dotičnoj osobi, a u predhelenističkom razdoblju gesta je bila pridržana bilo za sluge perzijskih kraljeva (padanje na pod i ljubljenje zemlje) bilo za religijske obrede Grka (izuvanje kao gesta iskazivanja počasti božanstvu). Nemoguće je ne zamijetiti primjenu ove geste i na Horebu (usp. Izl 3,5).

U pohodu ljudi s Istoka židovskomu kralju u Judeji naglašena je nova narav vladavine koja se proteže preko granica židovskoga kraljevstva i Rimskoga carstva. Intencija je autora ovoga izvještaja jasna: Isusa iz Nazareta kao Gospodina i Boga sad priznaje cio poznati svijet. Spasenje koje je nastalo Emanuelovim pojavkom putanjom se zvijezde nudi svemu svijetu. Tzv. univerzalizam spasenja obuhvaća nešto širu kartu svijeta negoli je opisana u Herodotovim „Povijestima“. Otkrićem novih dijelova Zemlje širit će se i ponuda spasenja koja je nažalost ponekad bila instrumentalizirana u svjetovne svrhe.

Oprječnost i gotovo netrpeljivost dvoga: prirodoznanaca i Heroda u odnosu na Krista – radikalno suprotan pristup iskrenih istraživača i jednog politikanta božanstvu iz Betlehema ili Nazareta od prvih dana pa sve do našega doba budi uvijek nove, a tako stare teme. Odnos prema Kristu, osobito u ove dane, ponovno stoji u opasnosti da bude instrumentaliziran i doveden u izravnu vezu s ovozemaljskim tronom. Nadpolitičan, nadnacionalan, nadjezičan, nadkategorijalan, sveobuhvatan, Bog u tijelu djeteta, ponovno pred iskušenjem da mu se prolazni konzumenti vladarske stolice narugaju o danu rođenja i iskoriste ga još jednom u sebične političke svrhe. Katolicitet se pak evanđeoske poruke, slavljen vrlo intenzivno od prvih vremena Crkve, izravno opire ograničavanju na ideologiju i praksu jedne partije.

Fra Ivan Penavić

Prenijeto s: https://www.franjevci.info/