ČITANJA: 2Sam 5,1-3; Ps 122,1-5; Kol 1,12-20; Lk 23,35-43
Kraljevstvo Isusa Krista
Uz današnji službeni završetak Izvanrednog jubileja Milosrđa sretno se uklapa odlomak iz evanđelja koji ove godine čitamo na svetkovinu Krista Kralja u posljednju nedjelju liturgijske godine. Naime, Isus jednomu raskajanomu razbojniku u posljednjim časovima i svoga i njegova zemaljskoga života kaže: Danas ćeš biti sa mnom u raju.
Teško je istražiti sadržaj tih riječi predožbama o raju. Koliko god naše slike o raju bile lijepe i maštovite, one ne mogu dohvatiti pravu stvarnost. U Novome zavjetu riječ raj ne koristi se često. Još samo dva puta. Sveti apostol Pavao u Drugoj posalnici Korinćanima govori o sebi kao o čovjeku koji je „bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti. (2 Kor 12,4). A u Knjizi Otkrivenja Isus na kraju pisma Crkvi u Efezu kaže „Pobjedniku ću dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem.“ (Otk 2,7).
Prema tome Isus raskajanom razbojniku kaže da će danas biti ponesen u raj u kojem će kao pobjednik jesti sa stabla života. Razbojnik je, dakle, nazvan pobjednikom, koji je očigledno pobijedio u posljednjoj, ali najvažnoj bitci. U posljednjem času on je u Isusu prepoznao kralja-pobjednika te se svrstao na njegovu stranu. Možemo možda i krivo gledati na to što je jedan razbojnik tako lako zaradio raj, dok mnogi bogobojazni i pravedni ljudi žive u strahu da nisu dovoljno dobri da bude zajedno s Isusom. No takav strah nije opravdan. Bog nije hiroviti sudac koji postupa prema trenutačnom raspoloženju. Bog prima sebi sve koji hoće i riječima i djelima biti zajedno s njime, pa tema obraćenja u posljednji čas nije u središtu našega današnjega razmišljanja. Ono što izaziva više pitanja jest sama scena na križu koja se gledajući ljudskim očima nikako ne može nazvati pobjedom. Kako možemo smatrati pobjednikom čovjeka koji svoj život završava kažnjeničkom smrću na križu? Nije li on na križu doživio najveći poraz. Prema biblijskoj objavi, ne. Isus je na kržu pobijedio zlo i smrt, a raskajani razbojnik pridružio mu se u toj pobjedi.
Koliko je takvo shvaćanje pobjede ipak teško, govori ono što se događa oko Isusova križa. Svi mu se, osim spašenoga razbojnika, rugaju. Rugaju mu se glavari s narodom. Izruguju mu se vojnici. Pogrđuje ga i jedan od dvojice razbojnika.
Ruganje je najgori stav koji možemo imati prema nekoj osobi. Kad Isusa tuku, pa čak i kad ga lažno optužuju čini se da njegovo dostojanstvo nije dokraja pogaženo. Udaren može uzvratiti, optužen može se braniti, ali ruganje kako kaže Ps 69,21 „slama srce“.
Pa ipak, čini se da ni i u jednom trenutku svoje muke Isus nije toliko izrazio svoje dostojanstvo kao u ovom. On na izrugivanje ne odgovara ni jednom riječju, jer je riječ podrugljivcima govor u prazno. Podrugljivi ne traži istinu pa je komunikacija s njima blokirana.
Jedini čovjek kojemu se Isus u ovom trenutku izravno obraća jest razbojnik koji moli da ga se sjeti kada dođe u svoje kraljevstvo. U jednoj svojoj propovijedi Sveti Ivan Zlatousti sa smislom za šalu koji je potpuna suprotnost ruganju kaže kako je ovaj razbojniku na koncu ukrao i sami raj ušavši u njega prije samih patrijarha i apostola. No, potom nastavlja kako je, uz njegovu ‘lopovsku’ vještinu, još više zadivljujuća njegova vjera. On je vidio Isusa izmučena, a klanja mu se kao da ga vidi u njegovoj slavi. Vidio ga je razapeta na križu, a moli mu se kao da sjedi na prijestolju. Vidi ga osuđena, a obraća mu se kao kralju od kojega traži milost. A sve to zapravo pokazuje da je raskajani razbojnik jasno uvidio istinu i o sebi i o Isusu. Priznao je svoje grijehe i pokajao se za njih, a u nevino osuđenom Isusu prepoznao je Spasitelja koji ga može uvesti u novi život. Zadivljujuća je vjera razbojnika koji u času smrti ne misli da je njegova egzistencija potpuno promašena. On unatoč svemu vjeruje u budućnost, ali ta vjera nije utemeljena na njegovu dosadašnjem životu, nego na činjenici da Bog ne odbacuje nikada nikoga tko želi biti zajedno s njime. Razbojnik je to spoznao i jednostavno se svrstao na stranu konačnog i milosrdnog pobjednika.
Fra Domagoj Runje
Prenijeto s: https://www.mir.hr/