Propovijedi
S čime su se ova dvojica učenika, napuštajući Jeruzalem, morala rastati i pozdraviti te što su morali pokopati u tome gradu pri zapućivanju u Emaus? Rekli bismo jednostavnim rječnikom: Iza njih je ostalo zgarište vlastitih očekivanja i nadanja. U zidinama svetoga grada razoreno je sve u što su polagali svoja životna očekivanja, svoje nade. Continue reading
S gornjim evanđeoskim odsječkom izvorno je završavalo Ivanovo evanđelje. U njemu se odražava vjera prve Crkve. Toma je propustio trenutak “ukazanja”, “viđenja” Uskrslog, kad je ostalim apostolima Gospodin udahnuo svoga Duha i poslao ih na misije u svijet, dao ovlast oprosta grijeha te ih učinio dionicima svoje sudbine u svijetu. Stoga je Toma upućen na svjedočanstvo i izvještaj očevidaca, onih koji su prije njega povjerovali (usp. Lukin programski zadatak: istražiti ‘događaje koji su se ispunili među nama, kako su nam ih predali oni što bijahu od početka očevidci i sluge Riječi”). Continue reading
Dj 10,34a.37-43; Kol 3,1-4; Iv 20,1-9
“Tko si ti?” Upitnik je koji se postavlja Isusu za njegova života, poglavito za njegova procesa. Svi su za njegova djelovanja u čudu glede te jedinstvene osobe, a tajanstvenost nije uklonjena skidanjem s križa, polaganjem u grob. Pitanja se postavljaju već dva puna tisućljeća. Odgovor na to kušaju dati evanđelja u svojoj višeslojnosti, ostali spisi Novoga zavjeta koji kušaju probuditi vjeru u slušateljima i čitateljima.
I svi pokušaji da se Isus definira nadilaze običnu pojavnost, na nemogućnost svesti tog Isusa na obična Josipova sina, pa ni putujućeg propovjednika, proroka, čudotvorca, silna na riječi i djelu. Odgovor pada na sam Uskrs: Isus se očituje kao dovršitelj povijesti, Otkupitelj, Spasitelj, Osloboditelj. Sve one značajke stapaju se u jedno nerazdvojivo jedinstvo, makar suvremena egzegeza kušala izdvajati pojedine segmente i promatrati ih izdvojeno iz cjeline te jedincate osobe. Continue reading
Pravi i odlučni trenutak objave Isusa Krista jest u času njegove smrti. “Zavlada Bog s drveta”. U trenutku svoje smrti ovladava on ljudima. Onda kad misle da je s njim svršeno, da je zauvijek taj galilejski čudak uklonjen kao buntovnik, započinje njegova istinska misija u svijetu. Nekoć je hodeći ovom zemljom pokazivao moć svoje riječi, snagu svojih djela, sažimlje sav svoj život kao patnik u posvemašnjoj šutnji na križu. Sav onaj inkvizicijski proces koji se na nj sručio prihvaća na sebe u šutnji.
Nikomu ne odgovara, napose ne onima koji bi se htjeli s njime posljednji put lakrdijaški poigrati. Ionako im je više neškodljiv, misle u sebi. Za jedan jedini odgovor Velikom svećeniku odlazi u smrt, a odgovore koje pruža Pilatu ostavljaju dotičnoga u nedoumici glede vlastite uloge u sramotnom procesu. Šutnjom se zaokružuje ovaj život koji je kao nijedan do njega i iza njega bio jedan jedinstveni veliki zov i poziv Neba čovjeku. Continue reading
Večerašnja je večer nabijena događajima, simbolima, slikama. Radnjama koje same po sebi i od sebe govore, kojima ne treba velika tumača. U ovoj se večeri zgušnjava cjelokupni Isusov život koji bijaše do kraja prozračan i jednoznačan. Nisu trebali njegova riječ ili djelo velikih tumača: kako je on to mislio, što je nakana pojedinih čina ili čuda? Svaki je potez prozračan prema Vječnome tako da se čini da bi svaka druga ljudska riječ mogla biti suvišni komentar koji bi samo krivotvorio i unakazivao iskonski i istinski smisao događaja ili osobe.
Trebali bismo se u ovom trenutku prepustiti govoru Isusovih čina: blagovanja, kruha, vina, pashalnog jaganjca, pranja nogu, i Isusovih popratnih riječi i oproštajnih govora. Sve govori svojim vlastitim rječnikom, a naš govor može samo pratiti smisao tih tajni u koje on poziva i uvodi. Continue reading
Iz 50, 4-7; Ps 22, 8-9.17-20.23-24; Fil 2, 6-11; Mt 26, 14 – 27, 66
Cjelokupni se Isusov život zgušnjava i sažima u danima Velikog tjedna i tu poprima svoje konačno ovjerovljenje pred svojim učenicima, svijetom, vrhovništvima i vlastima. Sve ono što je zborio, počevši tamo od obećavajućeg galilejskog proljeća, kad su mase grnule da ga vide i čuju, da iz dodirne i izliječi, od Govora na gori pa do uhićenja u Getsemaniju, odn. do drame Velikog petka, te gore Kalvarije jedno je veliko poistovjećivanje osobe s riječju i djelom. Time nam je dan temelj i mogućnost vrjednovanja te jedinstvene pojave.
Pobjeći, umaknuti pred neminovnošću ili se suočiti sa silom. Moliti da Gospodin u zadnji čas pošalje dvanaest legija anđela i porazi sve ove koji mu smrću prijete, ili se prepustiti Očevoj volji, križnom putu i ondje skončati, napušten od svih, i Neba i Zemlje. Obračun sa Zlim i Zlom ne treba tražiti u oružju i s oružjem, jer se Bog nikad ne služi svojom svemoći, već radije nemoći. Nikada prisilom, radije ljubavlju. Nikada utjerivanjem, već povjerenjem. Tako se u nama rađa vjera, jedno posve razgoljeno, da ili ne Isusu na križu!
Tu je Arhimedova točka, ono mjesto sposobno pokrenuti i preokrenuti svijet i poredak u njemu. Simbolizira to i onaj potres za Isusova preminuća. Zemlja se potresla u svojim temeljima, svojim osovinama i stožerima. Trese se svijet zbog smrti Boga, cijela povijest odsada stoji u znaku ovoga koji je pobijedio smrt svojom smrću. Upravo je Isusova smrt onaj obrat, iz kojega je svakomu moguće živjeti i svoj život usmjeravati prema ovome, Bogu u Isusu Kristu.
Taj je potres istodobno i žal ove zemlje. Zemlja se trese i grozi zbog takva zločina počinjena nad ovim jedinim Nevinim. Nema više na toj Zemlji ništa poštena ni sveta, nema nikakva uporišta, ako bijaše moguće ubiti ovoga koji je mnogima značio život, donio u mnoga srca nadu i spas. Zbog toga se i grobovi otvaraju da pokažu što je učinjeno kad je ono na Kalvariji učinjeno. Zbog toga oni uskrsavaju da bi kazali svima nama živućima kako je sve na svijetu samo jedan ubojiti stroj, mašinerija smrti. Bit će moguće pokopati ga u grob i zapečatiti ga, staviti pod stražu, ali je nemoguće uništiti ono što je započelo i zaživjelo u ovome Isusu u tolikim srcima.
Mateju je stalo pokazati kako se u Isusu ispunjava sve, od samog početka. Sva Božja obećanja kulminiraju u ovome Jednom, Jedinstvenom. To je moguće prepoznati. Samo treba otvoriti oči za znakove, viđenja, riječi, nebesko zborenje. Jednom je to na početku prepoznao Josip kroz snove, zatim mudraci s Istoka, poučeni i vođeni zvijezdom, ovdje u Isusovoj muci to su Pilatova žena, poučena u snu, stotnik pod križem koji ga priznaje Božjim Sinom.
Zato i cijelo Matejevo evanđelje, a poglavito izvješće o Muci stoji u znaku onoga upitnika ali i uključenog odgovora: “Tko je taj Isus”? Pitaju se mase za Isusova ulaska u Jeruzalem, u kraljevskom mimohodu, kad se sav grad uskomešao (usp.Mt 21,10sl), baš kao i za dolaska onih mudraca s Istoka. Tko je taj što jaše na magarcu? Koja naivčina ili suludi čovjek? Continue reading
Iz 60, 1-6; Ps 72, 1-2.7-8.10-13; Ef 3, 2-3a.5-6; Mt 2, 1-12
Novorođeni kralj židovski – Bog koji progovara žargonom prirode zaobilazeći politiku
Slavlje današnje svetkovine seže daleko u prošlost; liturgijski se obilježavala u vrijeme dok samo slavlje svetkovine rođenja Gospodnjega nije imalo ono značenje koje je poprimilo u kasnijim povijesnim stadijima.
Bogojavljenje ili objava Boga, objavljivanje Boga svemu tada poznatu svijetu jest dotad neviđena novost koju je prva Crkva s pravom osobito svetkovala. U opisima koje nam donosi današnji evanđeoski odlomak uočljiva su isprepletanja geografskih podataka s kozmičkim događajima. Antičkim je geografima pojam Zemlje bio sužen na – iz današnje perspektive promatrano – prostor starog svijeta: na Europu, gotovo cijelu Aziju i velik dio Afrike. U drugoj polovici 1. st. po Kristu, kad nastaje Matejevo evanđelje, poznat je rad barem 20-ak antičkih geografa koje je baš u to vrijeme pokušao sabrati rimski autor Plinije Stariji u iscrpnu djelu Naturalis historia („Prirodoslovlje“) u kojem se spominju i mnogi lokaliteti koje je danas teško ubicirati. To djelo spominje i hladna i vruća nebeska tijela (planete i zvijezde), zakonitost njihova kretanja te ulogu koju imaju s obzirom na Zemlju. Continue reading
Sir 3,2-6.12-14;Kol 3,12-21;Mt 2,13-15.19-23
Nepojmljivo, ali istinito: Tisućljeća očekivala, bezbrojni najavljivali, sam Bog obećavao, u vremenu se uzbiljila nadanja čovječanstva. Pojavio se Mesija. Ali, što je uslijedilo. Namjesto mira nemir, namjesto naravnog uzrastanja bijeg u tuđinu, kao dijete postaje azilant, namjesto prekivanja oružja u plugove i srpove izranjaju paklene sile nasilja i mržnje da u zametku, u korijenu unište Božji plan s čovjekom. Isus je, tobož, ugroza za poredak, on je proglašen državnim neprijateljem!
Najbolji tumač onoga prvog Božića jest upravo ovo naše vrijeme. Božić bi danas trebalo slaviti uz ovo evanđelje, čitajući ga u cijelosti, i s onim prizorom betlehemske dječice. Kolika samo odudarnost od idilične božićne noći i navještaja mira ljudima dobre volje.
Ima li uopće takvih? Dobre volje? Nije li sve u rukama kojekakvih mešetara, hladna srca, mutna pogleda, brza jezika, praznih riječi, globalista, svjetskih vladara. Ljudi kojima su novac i sila jedina božanstva. Zloguke riječi iz Jeremije o kuknjavi i leleku u Rami su poput one tube u Mozartovu Rekvijemu koja najavljuje konačni sud. Continue reading
Uz današnji službeni završetak Izvanrednog jubileja Milosrđa sretno se uklapa odlomak iz evanđelja koji ove godine čitamo na svetkovinu Krista Kralja u posljednju nedjelju liturgijske godine. Naime, Isus jednomu raskajanomu razbojniku u posljednjim časovima i svoga i njegova zemaljskoga života kaže: Danas ćeš biti sa mnom u raju.
Teško je istražiti sadržaj tih riječi predožbama o raju. Koliko god naše slike o raju bile lijepe i maštovite, one ne mogu dohvatiti pravu stvarnost. U Novome zavjetu riječ raj ne koristi se često. Još samo dva puta. Sveti apostol Pavao u Drugoj posalnici Korinćanima govori o sebi kao o čovjeku koji je „bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti. (2 Kor 12,4). A u Knjizi Otkrivenja Isus na kraju pisma Crkvi u Efezu kaže „Pobjedniku ću dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem.“ (Otk 2,7). Continue reading
Krepost pravednosti usavršava našu volju da Bogu i drugima dajemo ono što je njihovo. Za svetoga Franju, pravednost je Bog sam, kao što kaže u Pohvalama Bogu: „Ti si pravednost!“. Onima koji su boravili u samotištu piše da neka traže najprije Kraljevstvo Božje i pravednost njegovu. Jedino ako priznajemo Boga za Boga i dajemo mu dužnu hvalu, moći ćemo prepoznati da sve dolazi od njega i da nam ništa ne pripada, osim grijeha. „I blago njemu, jer dok daje caru carevo, a Bogu Božje (Mt 22,21), njemu ništa ne ostaje“ (Opom XI, 4).
Onaj koji priznaje Boga i klanja mu se, zadobiva mudrost i jednostavnost koja onda rađa pravednošću (usp. 2 Čel 142). Nemoguće je tražiti pravednost u našem ili tuđem životu, u društvu i u međuljudskim odnosima, ako prije ne prepoznajemo da pravi poredak može biti jedino u Bogu. Koji je to poredak koji je jedini ispravan, pravedan i božanski? To je poredak ljubavi ili „ordo caritatis“ koji vrednuje, sudi, daruje i vlada po ljubavi. Jedino je ljubav punina i savršenstvo i jedino ona može uspostaviti savršeni red. Ako tako budemo gledali na svu stvarnost, onda nam neće biti teško odreći se svega da zadobijemo Boga, njegovo kraljevstvo i njegovu ljubav. Tada će biti jasno ono što evanđelje kaže, ali i sveti Franjo ponavlja: „Blaženi progonjeni zbog pravednosti, jer njihovo je kraljevstvo nebesko“ (NPr, XVI, 10). Onaj tko ima ovu „puninu“ u sebi, ne može stavljati nikakvo stvoreno dobro iznad Boga. Znači li to da se ne treba brinuti zbog nepravdi u svijetu?
Franjin odnos prema novcu, npr. pokazuje da je bio jako osjetljiv na nepravdu, čak do te mjere da je i za milostinju smatrao da je to novac koji pripada siromasima. „A milostinja je baština i pravednost koja se duguje siromasima, a nama ju je stekao Gospodin naš Isus Krist“ (NPr, IX, 8). Činiti drugačije značilo bi potkradati siromahe i biti nepravedan prema samome Bogu. On stvorene stvari promatra prije svega u redu ljubavi koji vlada u Bogu. Budući da se je Krist koji je sam Bog zbog nas ponizio i „svukao“ od svoga božanskog veličanstva (usp. Fil 2, 7), koliko više smo mi to dužni učiniti radi Boga i drugih. Ako je sam Bog sućutan prema siromasima i na poseban način se brine o njima i štiti ih, potvrđujući tako njihovo dostojanstvo, i čovjek mora priznati da su ta dobra prije svega namijenjena onima kojima je najviše potrebno. Sva ta dobra su, dakle, u odnosu i prema Bogu i prema drugima. Ovaj Franjin stav je utjecao na sve one koji su ga htjeli slijediti, redovnike i laike, pa i kraljeve. Papa Pio XI. u svojoj enciklici „Rite expiatis“ iz 1926.g., tj. o sedamstotoj obljetnici smrti svetoga Franje, potvrđuje da je ovaj Franjin duh duboko utjecao na oblikovanje društvenog života.
U duhu Franjevačke karizme, tražiti promjenu društva uvođenjem prava i pravednosti, moguće je jedino ako u temelju stavimo Siromašnog Krista i ako priznajemo da dobra koja nam je Bog dao, prije svega pripadaju onima kojima su najpotrebnija. To nije toliko čin našega milosrđa prema njima, nego više pravednosti, jer im vraćamo ono što je njihovo. Ipak, ako bi netko htio uspostaviti ovakav društveni poredak jedino na ljudskoj razini, kao ljudsku pravednost, tada bi počinio najveću nepravdu prema čovjeku. Bez dubokog odnosa prema Bogu, bez ovog temeljnog duhovnog stava da je blažen onaj koji posjeduje Njega i vrši Njegovu volju, zakon bi se mogao vršiti jedino izvana, a to je onda protiv svake pravednosti. Čovjek će ostaviti sva dobra, ako je stekao ono najviše – Boga samoga, ali ako toga nema, ostaje samo vanjski zakon u kojem nema prostora za ljudski duh i dušu. Franjevci mogu u korijenu promijeniti društvo jedino ako budu tražili Kraljevstvo Božje i Njegovu pravednost, jer sve će se ostalo nadodati.
Mirjana Pinezić
Mala franjevačka obitelj