Dj 10,34a.37-43; Kol 3,1-4; Iv 20,1-9
“Tko si ti?” Upitnik je koji se postavlja Isusu za njegova života, poglavito za njegova procesa. Svi su za njegova djelovanja u čudu glede te jedinstvene osobe, a tajanstvenost nije uklonjena skidanjem s križa, polaganjem u grob. Pitanja se postavljaju već dva puna tisućljeća. Odgovor na to kušaju dati evanđelja u svojoj višeslojnosti, ostali spisi Novoga zavjeta koji kušaju probuditi vjeru u slušateljima i čitateljima.
I svi pokušaji da se Isus definira nadilaze običnu pojavnost, na nemogućnost svesti tog Isusa na obična Josipova sina, pa ni putujućeg propovjednika, proroka, čudotvorca, silna na riječi i djelu. Odgovor pada na sam Uskrs: Isus se očituje kao dovršitelj povijesti, Otkupitelj, Spasitelj, Osloboditelj. Sve one značajke stapaju se u jedno nerazdvojivo jedinstvo, makar suvremena egzegeza kušala izdvajati pojedine segmente i promatrati ih izdvojeno iz cjeline te jedincate osobe.
Nemoguće je Isusa svesti na njegovu povijesnu pojavnost. Uskrsnuće je glavno težište i uporište svih novozavjetnih spisa, a upravo se na toj činjenici duhovi dijele. Jer uskrsnuće spada u one događaje koji poput munje paraju i obasjavaju cjelokupnu povijest čovječanstva. Munja je stvarna i trenutna, gotovo neuhvatljiva, ali nabijena tolikom energijom, da joj učinke možemo samo slutiti. Isto je i s uskrsnućem.
Uskrs je “magna charta” kršćanstva, kršćanske slobode. Naša vjera počiva na očima i iskustvu onih koji su vidjeli Uskrsloga, odnosno kojima se Uskrsli ukazao. Ti su bili uvjereni kako je pobijedio smrt i prenijeli su na svoje suvremenike i sve buduće naraštaje taj događaj. Osobna sigurnost, uvjerenje, iskustvo, zajednički i isti sadržaj onog što se pripovijeda, o čemu se daje svjedočanstvo.
Na Uskrs se obistinjuje ono što u Časoslovu čitamo na Veliku subotu: “Probudi se! Ustani od mrtvih! Ja sam Bog tvoj, a zbog tebe sam postao tvoj sin. Zbog tebe i zbog ovih koji su tvoji potomci sada govorim i zapovijedam svima što su okovani: Iziđite! A onima što su u tami: Nek vas Svjetlo obasja! A usnulima: Ustanite!… Ti si u meni a ja u tebi, jer smo jedna nedjeljiva osoba”. “Ustani”, nastavlja isti pisac, “pođimo odavle. Nisi stvoren za tamnicu ti koji si još uvijek u tamnici”.
Isus je raskinuo okove smrti i podzemlja. Možemo samo predočiti kakvi bijahu zatvori u to doba, bez tračka svjetla, bez mogućnosti ikakve komunikacije, posvemašnja odsječenost od bilo koga i čega, lišen svega i svakoga, posvemašnja otuđenost. Jer čovjeku daje životno uporište najprije zajedništvo i sudjelovanje u životu s drugima. Gdje mu se to uskrati, prestaje biti ono što kao čovjek i biće jest. Gubi svoje dostojanstvo i ljudska prava, na kojima počiva svaka sloboda.
Još je dublja i mračnija tamnica čovjekova duha zarobljena neistinom, laži, ideologijom, neslobodom. Ako ne poznaje istinu, ako ne zna tko je i što je, kamo smjera i zašto je ovdje, onda je otuđen od sebe, živi u egzistencijalnoj laži, zatočenik svijeta pričina. Jer svakom je čovjeku temeljno pravo pravo na Boga, i bez toga temeljnog prava čovjek se srozava na običnog potrošača koji zadovoljava svoje potrebe. Upravo je u tome i prava tragedija suvremenog čovjeka da mu se sve nudi u lijepom omotu, ali na kraju ne zna čemu sve to služi. Samo se prividno suvremeni mislioci bave onim Pilatovim pitanjem “A što je istina?”, dok im zapravo nije do istine. Istine i nema, postoje samo interesi i interesne sfere, i stoga je čovjek lišen svog ljudskog dostojanstva. Svatko ima svoju „istinu“ te stoga imamo globalni relativizam u odnosu na istinu.
“Čovječe, nisam te stvorio za tamnicu”, viče Gospodin kao Gospodar Podzemlja Adamu. Upravo je Uskrs dan kad se svakome u ruke pruža svijeća, znamen svjetla Krista uskrslog, da iziđe na svjetlo dana. Poziv je to da se vratimo svomu krštenju, da prihvatimo ruku istine, kojom nas Krist – Orfej izvodi iz podzemlja uz nebesko suzvučje i pjev anđela.
“Istina će vas osloboditi”, reče Gospodin onima s kojima se sporio (Iv 8,31sl). “Ja sam istina”, i po tome put, po tome život. U onoj uskrsnoj homiliji veli sam Gospodin Adamu: “Ja tvoj Bog zbog tebe postadoh tvoj sin. Stvorio sam te za slobodu, da se konačno zaputiš iz tamnice”.
Suvremeni pisac i filozof, ateist Sartre u svojoj drami “Iza zatvorenih vrata” opisuje čovjeka kao biće koje je beznadno zatočeno iza teških rešetaka i svoju žalosnu sliku čovjeka sažimlje u riječi: “Pakao: pa to su drugi”. Budući da je to tako, budući da je čovjek čovjeku vuk i pakao, stoga je pakao posvuda oko nas, i stoga su na sve strane zatvorena vrata.
Uskrs je dan pucanja i otvaranja grobova, otvaranja tamnica, zatvorenih vrata. Dan slobode. Stoga se ona misao može okrenuti: „Raj: pa to su drugi, moji bližnji“. Oni kojima predajem stijeg vjere, baklju uskrsnog ognja, plamen uskrsne svijeće. Krist nas poziva da pronađemo u njemu svoje nebo, da ga otkrijemo u bratu čovjeku te tako jedni drugima postanemo dio neba na ovoj zemlji.
Potrebno je prihvatiti njegovu ruku i dati se njime voditi. Ono što se zbilo u edenskom vrtu s negativnim predznakom u obliku čovjekova iskonskog pada, nakon što sagriješiše i otvoriše im se oči te dođe grijeh kao stepski požar na ovu zemlju, događa se ovdje, na Uskrs s pozitivnim predznakom.
Milost se širi, daje joj se mogućnost širenja od osobe k osobi, od brata k bratu. Potrebno se tu pronaći i prihvatiti luč te je proslijediti bratu i sestri pored sebe.
Fra Tomislav Pervan
Međugorje