4. USKRSNA NEDJELJA – GODINA A

Dj 2,14a.36-41; 1Pt 2,20b-25; Iv 10,1-10

 

Misaoni i veliki pisac Franz Kafka napisao je jednu kratku pripovijest u kojoj opisuje čovjeka sa sela koji u dubini svog bića traži smisao života i ne pronalazi ga. Zapućuje se taj čovjek u potrazi za ‘zakonom’, dolazi na prava vrata, ali ga stražar ne pušta unutra. Čuvar ga odvraća strašeći ga kako iza njegovih vrata slijede mnoga druga vrata s još strašnijim čuvarima od kojih se i on sam straši. Jadni čovjek nije računao s takvim poteškoćama. Vjeruje da je zakon svakom dostupan, nutarnji mu glas govori da stoji pred pravim ulazom, boji se unići, sjeda pred vrata i provodi tu svoje dane i godine. Sva nastojanja i podmićivanja ne pomažu. Stražar mu iznovice govori kako ga ne može pustiti. Bijednik je usredotočen samo na tog prvog stražara i misli da je on jedina zapreka. Na kraju osljepljuje, bliži se čas smrti i nutarnje mu iskustvo veli da se zadnji put obrati stražaru. Veli mu: “Po zakonu naravi svi moraju umrijeti. Kako to da nitko za ovih dugih ljeta nije tražio ulazak na ova vrata?” Stražar mu odgovara: “Na ova nitko i nije mogao unići jer ovaj ulaz bijaše određen samo za tebe. Sad ga zatvaram i idem za svojim poslom”. I jadnik nije pronašao put ni vrata u život.

Za Kafku vele njegovi prijatelji da mu bijaše apsolutno nemoguće napisati ili izreći nešto nebitno, nevažno. Nikad se nije iz njegovih usta čula plitka ili površna riječ. Ako ne bi imao reći nešto bitno, onda je radije šutio. Bio je Židov i vjerovao u Apsolutno, Boga. Zakon bijaše za nj nešto poput simbola za Boga. Ni za čim nije toliko žudio koliko za sjedinjenjem s tim Apsolutom, s Božanskim, s Čistim. Za Neuništivim. Stoga je potrebno u sebi osloboditi to Neuništivo, zapravo postati sam neuništiv, slobodan, ili jednom riječju: bivovati!

Onaj čovjek sa sela ćuti u sebi taj nagon, ali se zapreke na putu napuhuju, teškoće su danomice sve veće i one priječe put samoostvarenju, konačnom smislu. Svatko tko se želi suočiti s vječnom, konačnom istinom, susreće se s tim teškoćama. Ne dolazi na cilj jer je okupiran zaprekama. Prepušta se pasivnosti, ne odlučuje se za bitno, proigrava životne šanse, i na kraju se vrata pred nosom zatvaraju. Na kraju mora spoznati da onaj tko poklekne pred prividnim silama, pričinama, patvorinama, da ga one na kraju taktikom oklijevanja i odugovlačenja, ubiju. Iskusio je to pisac kroz svoj život, iskustvo je to bezbrojnih koji idu svijetom besciljno, ne znajući na koja bi vrata unišli u život, tumarajući unaokolo i živeći u besmislu.

Isus nam se predstavlja ne kao strašni čuvar, kao Kerber koji priječi ulazak u život, već kao vrata koja treba otvoriti. Ja sam vrata u život, ja sam vrata u ovčinjak, ja ne odbijam nikoga tko mi pristupi. On ide ispred nas, krči put, nitko ne dolazi k Ocu osim po njemu. Isus je božanska privlačna, magnetska snaga. Upućujući svoj poziv, svojim umilnim glasom, hvata čovjeka u domenu svoje riječi. Sve zavisi od nas. Hoćemo li glas čuti i slijediti ga. Potrebno je učiniti prvi korak.

Isusov pogled, glas, zov otvara nova prostranstva, uvodi u istinu, puninu života („dođoh da imaju život, u izobilju da ga imaju“, veli on sam: r.10). Da apostoli nisu čuli Isusov glas, pošli za njim, da nisu učinili prve nesigurne korake za Isusom, tko bi ih se još danas sjećao? Tko bi za njih uopće znao? A oni koji su se susreli s tim glasom, osjetili su neodoljivost. Ili kao što bi rekao Nietzsche: “Najrazumljivije u govoru nije sama riječ, već ton, jačina, modulacija, tempo s kojim se izgovara slijed riječi; Jednom riječju: glazba iza riječi, žar iza te glazbe, osoba iza te žarčine: jednom riječju sve ono što nije moguće napisati”. Tako bijaše s Isusom. Koliko je povjerenje, pouzdanje, sigurnost i sugestivna moć zračila iz njegovih riječi upućenih tolikim patnicima, bolesnicima, tražiteljima pomoći!

Govoreći skolastičkim rječnikom nutarnja forma svega što je u vezi s kršćanstvom jest Isus Krist. On omogućuje pristup u dubine ljudske egzistencije, on pozna tajne našeg života. Sržnu misao i točku našeg vjerovanja izrekao je sv. Ivan riječju: “I Riječ je postala tijelom i nastanila se među nama” (Iv 1,14). To će reći da se Božja bezuvjetna istina o nama povezala nerazdvojivo s njegovom ljubavlju i istinom u osobi Isusa Krista.

Stoga je Isusu svojstven glas sposoban dodirnuti najdublje tajne čovjekove osobe, probuditi zapretane sile, liječiti, osloboditi, voditi. Nije dovoljno reći čovjeku istinu. Potrebno ju je reći glasom ljubavi, istine, razumijevanja. Upravo kao što ovce razumiju i shvaćaju što im njihov pastir govori. Slijede ga jer znaju da ih ljubi i prihvaća i da život za njih polaže. Zato možemo s pravom reći da nema nijednoga koji bi bolje poznavao naš život i vodio ga prema sreći od Isusa. “On svoje zove imenom, izvodi ih, i one ga slijede jer poznaju njegov glas”. Poznaju ga po glasu. Taj se ne dade nikojim i ničijim drugim glasom zamijeniti. Glas je to prepoznatljiv među tisućama i milijunima drugih. Kako se priviknuti na taj glas?

Neka nam tu bude učiteljem i primjerom jedan od vodećih katoličkih pisaca prošloga stoljeća Fr. Mauriac. Redovito je otvarao Novi zavjet sa željom da na izvorištu čuje glas svog Učitelja. On bilježi: “Da bih čuo taj glas, ne pouzdajem se toliko u suvremene tumačitelje, profesionalne egzegete, već osluškujem svoje nutarnje uho. Postoji tako prepoznatljiv ton koji mi je drag, jezik za koji sam siguran da me ne vara. Kad je koji čovjek uopće govorio kao što je to činio Isus Krist”? Slušanje njegova glasa, nezamjenljiva i neprevarljiva, izoštrava naš sluh, a ujedno preobražava našu nutarnjost. Čovjek prestaje ponašati se kao vuk, biti plaćeni najamnik…

“Gospodin je pastir moj…” Iskustvo je to Starog zavjeta. Nisu to kraljevi, moćnici, faraoni, generali pastiri. Samo je Gospodin, Jahve pastir. Taj Bog nije nešto, već Netko tko nam dolazi u susret, u liku Isusa Krista. Zato nas Isus poziva da prihvatimo svoj život u Božjem ozračju, pod njegovom rukom voditeljicom, njegovim budnim okom; ne policijskim koje je tu u ime zakona, već onim koje otvara srce, u znaku istine i ljubavi. Nemaj drugih bogova osim jednoga, svoga koji posla svog Sina da vas vodi. Samo je to put u slobodu, čovjekoljublje i puni život.

Za svu bogovjetnu budućnost Isus ostaje mjerilo ponašanja u međuljudskim odnosima, poglavito u Crkvi. S tzv. pastirskim štapom zna se i dade se na razne načine postupati, ali svakom pastiru u Crkvi ostaje oporučno Isusova riječ: “Kraljevi naroda gospodare nad njima, i oni koji vrše vlast nad njima hoće da se zovu dobrotvori. A vi ne tako! Naprotiv, tko je najveći među vama neka bude kao najmanji, a upravitelj kao poslužitelj… Ja sam među vama upravo kao poslužitelj” (Lk 22,25sl).

Stoga Isus i veli: Ja sam vrata! Na drugi način nije moguće pristupiti čovjeku, steći povjerenje. Moguće je ugoniti zakone, kazne, carine, poreze, stvoriti savršeni izvršni ustroj, ali je čovjeka moguće pridobiti samo znajući ga po imenu, prihvaćajući ga, ljubeći, upravo u Isusovu Duhu.

 

Fra Tomislav Pervan

Međugorje