Iz 50, 4-7; Ps 22, 8-9.17-20.23-24; Fil 2, 6-11; Mt 26, 14 – 27, 66

Cjelokupni se Isusov život zgušnjava i sažima u danima Velikog tjedna i tu poprima svoje konačno ovjerovljenje pred svojim učenicima, svijetom, vrhovništvima i vlastima. Sve ono što je zborio, počevši tamo od obećavajućeg galilejskog proljeća, kad su mase grnule da ga vide i čuju, da iz dodirne i izliječi, od Govora na gori pa do uhićenja u Getsemaniju, odn. do drame Velikog petka, te gore Kalvarije jedno je veliko poistovjećivanje osobe s riječju i djelom. Time nam je dan temelj i mogućnost vrjednovanja te jedinstvene pojave.

Pobjeći, umaknuti pred neminovnošću ili se suočiti sa silom. Moliti da Gospodin u zadnji čas pošalje dvanaest legija anđela i porazi sve ove koji mu smrću prijete, ili se prepusti­ti Očevoj volji, križnom putu i ondje skončati, napušten od svih, i Neba i Zemlje. Obračun sa Zlim i Zlom ne treba tražiti u oružju i s oružjem, jer se Bog nikad ne služi svojom svemoći, već radije nemoći. Nikada prisilom, radije ljubavlju. Nikada utjerivan­jem, već povjerenjem. Tako se u nama rađa vjera, jedno posve razgoljeno, da ili ne Isusu na križu!

Tu je Arhimedova točka, ono mjesto sposobno pokrenuti i preokrenuti svijet i poredak u njemu. Simbolizira to i onaj potres za Isusova preminuća. Zemlja se potresla u svojim temeljima, svojim osovinama i stožerima. Trese se svijet zbog smrti Boga, cijela povijest odsada stoji u znaku ovoga koji je pobijedio smrt svojom smrću. Upravo je Isusova smrt onaj obrat, iz kojega je svakomu moguće živjeti i svoj život usmjeravati prema ovome, Bogu u Isusu Kristu.

Taj je potres istodobno i žal ove zemlje. Zemlja se trese i grozi zbog takva zločina počinjena nad ovim jedinim Nevinim. Nema više na toj Zemlji ništa poštena ni sveta, nema nikakva uporišta, ako bijaše moguće ubiti ovoga koji je mnogima značio život, donio u mnoga srca nadu i spas. Zbog toga se i grobovi otvaraju da pokažu što je učinjeno kad je ono na Kalvariji učinjeno. Zbog toga oni uskrsavaju da bi kazali svima nama živućima kako je sve na svijetu samo jedan ubojiti stroj, mašinerija smrti. Bit će moguće pokopati ga u grob i zapečatiti ga, staviti pod stražu, ali je nemoguće uništiti ono što je započelo i zaživjelo u ovome Isusu u tolikim srcima.

Mateju je stalo pokazati kako se u Isusu ispunjava sve, od samog početka. Sva Božja obećanja kulminiraju u ovome Jednom, Jedinstvenom. To je moguće prepoznati. Samo treba otvoriti oči za znakove, viđenja, riječi, nebesko zborenje. Jednom je to na početku prepoznao Josip kroz snove, zatim mudraci s Istoka, poučeni i vođeni zvijezdom, ovdje u Isusovoj muci to su Pilatova žena, poučena u snu, stotnik pod križem koji ga priznaje Božjim Sinom.

Zato i cijelo Matejevo evanđelje, a poglavito izvješće o Muci stoji u znaku onoga upitnika ali i uključenog odgovora: “Tko je taj Isus”? Pitaju se mase za Isusova ulaska u Jeruzale­m, u kraljevskom mimohodu, kad se sav grad uskomešao (usp.Mt 21,10sl), baš kao i za dolaska onih mudraca s Istoka. Tko je taj što jaše na magarcu? Koja naivčina ili suludi čovjek?    

Tko još jaše na magarcu, osim Sancha Panze iz Cervantesova Viteza tužnog lica, priglupog seljaka. Ali onaj tko je na magarcu, bliže je čovjeku. U magarcu se kao kroz ledac lomi i prelamaju ljudske kategorije. Na konjima gaze silnici ovu zemlju i ovom zemljom, a na ovome sivom magaretu, koje je i vanjskim izgledom slično zemlji, suhoj i sivoj, čovjek pronalazi svoj izvorni jezik.

Magarac na kome Isus ulazi u Jeruzalem – središte političke i vjerske moći – , okružen masom koja mu kliče, zbori svojim jezikom. Svi Židovi znaju za Zaharijino proroštvo, magarac utjelovljuje životinju na kojoj jaše dugoočekivani obećani Mesija, da bi uspostavio mir “od mora do mora, od Eufrata do kraja zemlje” (Zah 9,9).

To je ono čovjeku i zemlji blisko kraljevstvo o kome je Isus uvijek govorio kad je rabio slike iz prirode, kad je rabio prispodobe o kraljevstvu iz čovjekova okoliša, o zrnu, gorušici, biseru na njivi, korovu i sl. Tko jaše na konju, ne vidi čovjeka, ne vidi zemlju, preponosan je i ohol. Tko se spušta na magarca, spušta se čovjeku, stvorenju, priznaje svoju smrtnost i ranjivost. Magarac je simbol za poniznost, malenost. Tko želi postajati i bivati sve većim i većim, tome će doskora biti i zvijezde premalene, gubi tlo pod nogama, ne živi više u realnosti. Samo oni koji imaju samopouzdanje, koji su u sebe sigurni, koji su samosvjesni, istodobno su i ponizni. Isus, Bogočovjek, ulazi na magarcu u Jeruzalem. Tri je godine provodio život s malim ljudima, a nije se bojao velikih ni moćnih. Za nekoliko dana će ga smaknuti. A što se zbiva s onima koji su u pratnji?

Petar će opozvati svoje priznanje pred običnom sluškinjom i slugama da ga uopće poznaje, a nekmoli da je ovaj Isus Mesija, Juda će ga ostaviti, svi se ostali razbježati, a svjetina će tražiti njegovu krv i život. Jednom riječju: svi djeluju protiv vlastita uvjerenja i mimo naših očekivanja i svečanih zakletvi kako će s njime u samu smrt.

Na kraju Isus ostaje sam, a pred Kajfom (=Kefa, Stijena, za razliku od Petra-Kefe-Stijene) će svečano izjaviti da je Sin Božji. Veliki je svećenik to shvatio, i zato Isus mora u smrt! Bogohula. I Pilat se pita, tko bi bio taj Isus. Zagonetna osoba, zna da su ga predali iz mržnje i zavisti. U sebi kukavelj, ne može se oprijeti masi, predaje svjetini Pravednika. I on radi mimo svog uvjerenja. Ali, trenutak je to Tame, kad je Zlo na vrhuncu svoje moći. Pilatovu neizravnu nijekanju pridružuje se sav svijet pod križem: “Ako si Sin Božji… učini napokon znak da ti vjerujemo…”

Mesija je odbačen. Po ljudsku svršava u ništavilu i posvemašnjem nijekanju svih. Nakon tolikih znakova koje je činio u narodu, doživljava sudbinu jednog Jeremije, Izaije, Mojsija… Taj zavedeni svijet i ne zna komu služi, tko ga je upregnuo u svoja kola… Rimski stotnik, jedini pod križem, nakon doživlje­na čuda pronalazi pravi odgovor na trajni upit Matejeva evanđelja: Tko je ovaj Isus?

Priznajmo i mi s tim satnikom, i neka njegov odgovor bude i naš: “Doista, Isuse Kriste, ti si Bog, Sin Božji, Spasitelj i Otkupitelj naš”… Taj Raspeti traži naš odgovor i priznanje. Jesmo li ga spremni dati na današnji dan? Jer stvarajući čovjeka na svoju sliku i priliku Bog je ušao u rizik vlastite Golgote, da nam dadne zadnji i savršeni dokaz svoje ljubavi.

Raspeta Ljubav nije dovoljno ljubljena, nismo dovoljno odgovorili tomu zovu i kriku s križa, kriku tolikih koji su danas oko nas u istoj situaciji kao Isus Krist, po tolikim koncentracij­skim logorima, tamnicama, u obruču nemilosrdne sile, okruženi svim mogućim apokaliptičkim jahačima. Otvorena usta ovoga preminula na križu zadnji su vapaj upućen svakomu da se nad sobom zamisli.

 

Fra Tomislav Pervan

Međugorje