Večerašnja je večer nabijena događajima, simbolima, slikama. Radnjama koje same po sebi i od sebe govore, kojima ne treba velika tumača. U ovoj se večeri zgušnjava cjelokupni Isusov život koji bijaše do kraja prozračan i jednoznačan. Nisu trebali njegova riječ ili djelo velikih tumača: kako je on to mislio, što je nakana pojedinih čina ili čuda? Svaki je potez prozračan prema Vječnome tako da se čini da bi svaka druga ljudska riječ mogla biti suvišni komentar koji bi samo krivotvorio i unakazivao iskonski i istinski smisao događaja ili osobe.
Trebali bismo se u ovom trenutku prepustiti govoru Isusovih čina: blagovanja, kruha, vina, pashalnog jaganjca, pranja nogu, i Isusovih popratnih riječi i oproštajnih govora. Sve govori svojim vlastitim rječnikom, a naš govor može samo pratiti smisao tih tajni u koje on poziva i uvodi.
Ivan evanđelist jasno podvlači kako je Isus znao što čini. Znao je da je došao njegov trenutak. Znao je što će uslijediti. Bio je svjestan da je (na)došao trenutak u kome se sav njegov život zgušnjava, zaokružuje i poprima cjelovitu sliku. Njegovo djelo ne ostaje nedovršeni torzo, nego prerasta u remek djelo koje izvodi sam Bog u našim ljudskim dimenzijama. Svoje ljubi do kraja. U tome trenutku čini se kao da se sve njegove životne silnice slijevaju u jednu žarišnu točku, poput sunca, da bi se onda tu te silnice, prelomljene, odrazile u novoj zbiljnosti uskrsnuća i podarene nade cijelom svijetu. Trenutak u kome Bog uzima sve u svoje ruke, Bog iz koga Isus dolazi i kome se vraća.
U svojim ljubljenima ljubi on sve. Cijeli svijet. Trenutak je to koji učenici ne shvaćaju. Sve im postaje zagonetnije pa ne shvaćaju ni Učitelja ni ono na što smjera svim time.
Isus je čeznuo za tim trenutkom. Htio se napojiti zajedništvom, utjehom, hrabrošću za ono što predstoji. Čezne za ovom gozbom da najdragocjeniji dar podijeli svojima: SEBE SAMOGA. U komadiću kruha, gutljaju vina. Postaje tako malen, pristupačan, beznačajan. Odrekao se samog sebe do kraja. Posljednja je večera upravo sažetak tajne Kristova odreknuća, poništenja vlastite osobe, božanske kenoze u svijetu.
Ali što se zbiva? Nakon blagovanja nastaje prepirka o prvim mjestima među učenicima. Blagdan nad blagdanima, događaj nad događajima, o kome je Isus samo sanjao, počinje ružnom prepirkom oko nečega što je Isusu posve strano. Tko je najveći? Pred njim su posljednji trenuci zemaljskog života, a oni, tobože njegovi, svađaju se oko prvih mjesta. Već im je davao ‘lekcije’ s djecom, i još uvijek ostaju nepoučljivi.
Dijete je mjerilo veličine. Stoga je ova večer ujedno i večer Isusovih velikih razočaranja. Vlastiti mu učenici priređuju osjećaj kako su mu život, trud i poslanje promašeni. Kad već nisu oni, njegovi najvjerniji, shvatili bit njegove osobe i poruke, kako to onda očekivati od ostalog svijeta?
Učenici ga ovdje doslovce ponizuju. Svojim neshvaćanjem i tupošću. Morao se zapitati, zar baš ništa nije kod njih uspio. Ali se ipak ne da smesti. On se još više ponižava, i to je ono pravo rješenje koje Isus uvijek nalazi kad želi jednom zauvijek utuviti im u glavu svoju misao i nakanu. Do kraja se odriče samog sebe i pere im noge. Nikad nećemo moći shvatiti krajnji domet tog čina strana našoj kulturi. Činiti ropsku uslugu, biti crv, bespravan. Pomisao na to prenerazuje apostole, i stoga je Petrova reakcija posve shvatljiva.
Isus se ne da smesti, ne zbunjuje, nego svojom radnjom želi reći: Upravo u tome i jest heroizam Evanđelja: prati jedan drugome noge, a ne mozgove, glave ili uši. Evanđelje ide putem poniznosti. Sagiba se Isus pred sinovima groma, carinikom Matejem, pa i samim Judom.
To je put kršćanskog Boga: put poniženja i sagibanja pred čovjekom. Isusov put bijaše taj put. Sagibao se nad svakim, kao što se majka sagiblje nad čedom u kolijevci. Ma koliko dijete ponižavalo vlastitu majku, ona se pred njim uvijek sagiba i klanja. Isto čini i naš Bog nama u Isusu Kristu. Nad nama se sagiba, udvara se oko nas, moli nas da mu se smilujemo kako bi nam mogao učiniti barem neku uslugu…
Jesmo li sposobni cijeniti taj dar? Posvemašnje poniženje? U komadiću kruha i gutljaju vina? Dar u kome je on sam. Dar i darovatelj su jedno. Od nas se traži samo mjera poniznosti, otvorenosti i jednostavnosti u prihvatu tog dara. Pokušamo li analizirati, raščlanjivati dar, gubi on svoju vrijednost. Svaki dar sadržaje u sebi tajnu osobe koja ga daruje, a tajna se ne može riješiti ili raščlanjivati. Pred njom se samo klanjamo!
Božji put postaje ljudskim. Put koji je očitovao Bog u Isusu Kristu postaje put za čovjeka, postaje smjerokaz. Zasad to Petar i učenici ne mogu shvatiti, ali će shvatiti kasnije, govori im Učitelj. U tajni križa i uskrsnuća, u tajni nasljedovanja. Put je to ludosti križa, ludosti u očima svijeta. Pouka za cijelu budućnost i sve ljude svih vremena je savršeno jasna: Ako se najveći, najsilniji, svemogući Bog, utjelovljen u Isusu Kristu, odlučio biti sluga svih, tko onda ima pravo, ovlast ili čak želju biti nad drugima i gospodariti nad njima? Krist nam ostavlja zagonetku nad zagonetkama koju je nemoguće odgonetnuti, već je treba svakodnevno usvajati i s njome živjeti.
Dao sam vam primjer. Ja sam vam uzor. Ja sam početak i početnik, začetnik vašeg života. Početak vašeg početka. Isus nam daje mogućnost biti kršćanima. Daje snagu nasljedovanja, tj. djelovanja i življenja snagom njegova Duha.
Da je povijest Isusa Krista svršila na Kalvariji, onda bi to bila povijest čovjeka koji je bio i nestao. Ali budući da i dvije tisuće godina nakon njegove smrti odzvanja njegovo obećanje da je on ondje gdje su dvojica ili trojica sabrana u njegovo ime, i kako je ta riječ napose aktualna ove večeri, onda je ta povijest povijest osobe koja i danas živi i u nama želi zaživjeti. Ne samo u svome nauku, ne samo u sljedbenicima koje imaju i drugi velikani duha i srca, nego jednostavno želi u nama živjeti kao osoba.
Velikani duha i srca živjeli su i otišli ispred nas. Ostaje na njih samo spomen. Jednako umjetnici, filozofi i sveci. Ostavili su nam svoju inspiraciju, svoja djela. U datom su trenutku morali otići. Jedino se kod Isusa Krista ostvaruje i pokazuje nešto neobično, čega su svjedoci bezbrojni u svim rasama i klasama, narodima i plemenima, kulturnijima i najjednostavnijima: Isus Krist je živ, živi nazočan u povijesti. Tu pod prilikama koje je ostavio, u riječima koje je izgovorio, u apostolima koje je učinio svojim svećenicima.
Zato je ova večer istinski večer hvale, zahvale, poklona za dar i nebeskog Darovatelja. Jer ove večeri za one Večere primili su učenici ono što će odsada zauvijek biti: Tijelo Kristovo. I on ih je ovjerovio i poslao činiti isto što je on činio. Zato neka Gospodin podari i nama kao jelo ono od čega se može živjeti i što će nas povezivati kao braću i sestre, u svu vječnost.
Fra Tomislav Pervan
Međugorje