SUBOTA – 29. LIPNJA 2019.

Na početcima i izvorima naše vjere ne nalazi se knjiga. Nije to ni Stari ni Novi zavjet, nije ni nejasna objava ni ljudsko traženje, tapkanje za smislom. Na početku imamo pojavu i osobu, djelo i lik Isusa Krista. Od svih utemeljitelja velikih svjetskih religija nitko nije kraće od Isusa djelovao, nitko nije tako nasilno umro kao on, nitko nije mlađi nestao s pozornice kao Isus.

Ni danas nije moguće točno odrediti koliko je mjeseci ili godina djelovao. Sinoptici o tome ništa ne govore, a ni Ivanovo Evanđelje. Imamo samo djelovanje u Galileji i put kroz Samariju u Jeruzalem gdje je nasilno (s)maknut. Ubijen je kao prevratnik koji uznemiruje i buni narod.

Prisjetimo se: Kaifa nije rekao za Isusa da nije u pravu. On je samo rekao da je neprilično i politički neoportuno slijediti Isusa jer da mogu doći Rimljani i osvojiti grad, uništiti ono malo tobožnje slobode koju je svijet pod okupacijskom rimskom čizmom imao. On se jasno izrazio: Opasno je Isusa slušati. On i nije rekao kako je Isus zaslužio smrt. Već je rekao: Isus mora umrijeti. Mora biti maknut. Kocke su sve pale, karte su otkrivene. A da je opasno Isusa slušati, svjedoče i apostoli koji su za njim pošli. Ostavili sve na njegovu riječ i izveli najveću moguću revoluciju u Isusovo ime.

Sve u svemu se čini da Isus ima malo vremena, da mu je rok ograničen i da mora u kratko vrijeme ispuniti svoju misiju. Njegova je pojava djelovala kao iskra u buretu baruta. I zapaljivala preko apostola, pojedinaca koje je izabirao u svojoj pronicljivosti i psihološkom zapažanju. Petar tu bijaše među prvima. Mijenja mu ime, a to je biblijski uvijek znakovito jer sa sobom nosi i novu misiju. Isus ga gleda, zri, motri, i svojim prodornim pogledom odgaja. On ga  preobražava i čini neustrašivim svjedokom svoje misije. Poglavito snagom Duha Svetoga nakon Duhova kad je ponovno nakon nevjere i zataje postao vjernikom.

Petar, a isto tako i Pavao su živi primjeri Božjeg djelovanja. Bog traži čovjeka, grješnika. Traži bezbožnika. Na toliko mjesta kasnije priznaje i Pavao, nakon izvanrednog Isusova zahvata pred Damaskom, kako je on od grešnika najveći. Nedostojan zvati se apostolom jer bijaše zatornik Isusove osobe i djela. Ali Božja milost je bezgranična i ne pravi razlike.

Prihvaća odlutalog sina, sažaljuje se nad onim koji je pao među razbojnike, uzima ga na svoje kljuse, povija, njeguje. Kao što se otac sagiba prema sinu u prnjama, prema onome koji je pored puta u jarku. To Bog prema svjedočanstvu apostola čini prema svakome od nas. Tomu su oni svjedoci. Zapućuje se Bog čovjeku u Isusu, da bi se oni koji su Isusovi zaputili svim ljudima. I svjedočili o onome koji je došao baciti oganj na zemlju. Koji je u kratko doba svog djelovanja zapalio vatru da bismo je mi podržavali, prema primjeru i nauku apostola, i pronosili do kraja zemlje i vremena. Tomu su zalog i brojna ređenja upravo na današnji dan. Zato molimo da ne ponestane tih odlučnih svjedoka.

Jer, među najdojmljivije prizore u cjelokupnoj Bibliji, a napose u Novom zavjetu spadaju prizori poziva. Napose trenutci kad Isus poziva učenike da ga slijede. U tim zgodama vidimo neposrednost i prozračnost Isusove osobe, način na koji čovjeka susreće, spontanost poziva i odziva. Tekstovi su zgusnuti, sažeti, zbijeni da nam se čini nevjerojatnim kako se sve ono onako lako odigralo.

S Pavlom bijaše teže, on je morao na dramatičan način biti bačen na zemlju, iz svojih visina, da bi mu nakon tri dana sljepila pale ljuske s očiju i ugledao novim očima novo svjetlo koje je zasjalo u njegovu srcu u trenutku krštenja. To novo svjetlo za njega je ravno onome prvom danu stvaranja iz knjige Postanka: “Bog koji je zapovjedio, neka iz tame zasja svjetlo! – jest onaj koji zasja u našim srcima da nas prosvijetli za spoznaju sjaja Božjeg na licu Kristovu” (2Kor 4,6). Čovjek mora biti nanovo prosvijetljen da bi spoznao što se skriva i otkriva ljudima u Isusu Kristu!

Što se zbilo s Pavlom u tom trenutku? Po naravi radikalac progonio je one koji su ostavili Božje putove i zašli na krivi (stari hrvatski izraz za “heretik” jest “zašlac”). Na srcu mu je iskorijeniti tu pogubnu Nazarenčevu sljedbu. Na srcu mu je Božja stvar i Zakon. Do kraja bezuvjetan. Na putu u Damask mora udariti glavom u zid, biti zaslijepljen da bi shvatio kako je bio na krivu putu. Kako je sam zaluđen, kako je sam Boga hulio progoneći kršćane, kako se sam stavio protiv Boga nanoseći ono vjernicima. Bio je slijep, izfanatiziran, a fanatik lako prelazi u terorista.

Evanđeoski prizori su jednostavniji, manje dramatični. Isus jednostavno prolazi, poziva i pojedinci se zapućuju za njim. Idu ustopice. Poziv je poziv na posve određeni životni put i životni stil. Isusov zov stavlja čovjeka na novi kolosijek. Isusov put i sudbina postaju njihov put i sudbina. Na mnogim mjestima govori Isus o putu te što znači slijediti ga te učiniti njegov put svojim vlastitim.

Put je to koji vodi Bogu ali i čovjeku, put je to napuštanja svih uhodanih kategorija, običaja, mišljenja. Još uvijek to učenici ne shvaćaju, ali je to u klici već položeno, kao sjeme. Put je to patnje, križa, svakodnevnog umiranja, ali istodobno poziv na veće, novo, na zajedništvo s Isusom Kristom. Učenici hode, kroče tim putem, korak po korak, postupnog pounutrašnjenja.

Taj hod najprije za Isusom, a vremenom i s Isusom daje pečat svemu njihovu biću te tako postaje putom i za sve koji na njihovu riječ vjeruju u Isusa Krista. Izvučeni iz uhodanosti svakodnevice, uzaludnosti posla koji su obavljali (“Gospodine, svu noć smo lovili, ništa ne ulovismo” – Lk 5,5), s Gospodinom i na njegovu riječ njihov život poprima na punini, smislu, uspješnosti.

Isus je onaj koji od njihova života stvara nešto više, osmišljenije. Odsada je njihov život usmjeren prema drugima, izgubljenim sinovima i kćerima Izraelove kuće te prema svim ljudima svih vremena i prostora koje Bog želi imati u svojoj kući. “Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas” (Iv 20,21) veli im Uskrsli. Poziv koji je ujedno smjerokaz i putokaz u život.

I naša je molba i želja da svatko od nas doživi i iskusi Isusa kao prvi učenici. Da ga na onakav način susretnemo. Da nam pruži neki vidljivi znak kojim nas poziva, glas, riječ, koja pruža utjehu, nadu na nerazvidnu životnom putu. On je nazočan po svome Duhu u Crkvi i moguće ga je i danas susresti. To je radosna poruka o kojoj neumorno svjedoči Pavao u svojim spisima, na svojim misionarskim putovanjima.

Pismo je nemoguće čitati poput napeta romana ili priručnika za sretan život, već ga treba čitati s maksimalnim uživljavanjem, razmatranjem, odvagivanjem u vlastitu srcu te traženjem i pitanjem što nam koja riječ ili događaj govori i znači. Gospodin i danas poziva.

Fra Tomislav Pervan

Međugorje