NOVI ČOVJEK ILI NOVI POREDAK

Iz 53,10-11; Heb 4,14-16; Mk 10, 35-45

Odlomak iz Izaije čitamo u njegovoj cjelini na Veliki petak. Isus u evanđelju najavljuje svoju smrt, po treći put, a učenici su spori u shvaćanju, slijepi pored očiju, gluhi pored ušiju. Nakon godina drugovanja kao da nisu ništa naučili u Gospodinovu okružju (poslije će Isus uputiti isti prigovor onoj dvojici na putu u Emaus). U našem svakodnevnom životu nema većeg razočaranja nego kad nakon godina drugovanja i prijateljevanja s nekom nama dragom osobom na kraju shvatimo da nas ta osoba nije ni shvatila ni razumjela, unatoč svim našim osobnim pokušajima da joj se približimo, podarimo svoje misli, osjećaje, nakane, svoje životne planove. S istim se problemom suočavao svakodnevno i Isus. Dok on s jedne strane govori o svojoj smrti (r. 32-34), oni se međusobno prepiru o mjestima s desne i s lijeve. Namjesto ‘fotelja’ Isus od njih traži samo jedno: Ići za njim, poći njegovim križnim putom. Što im nudi? ‘Kalež’, novo ‘krštenje’, gorčinu, suze, znoj. Mučeništvo kao konačnicu vjernosti njemu, Učitelju. Continue reading →

IZDRŽATI ISUSOV POGLED

Mudr 7,7-11; Heb 4,12-13; Mk 10,17-3

Problem i pitanje vječnog života ujedno je pitanje živog Boga u čovjekovu životu te zajedništva s njime. Bez Boga vječni je život vječna smrt. Zato se oduvijek čovjeku nametala misao, kako urediti svoj život da bi bio osmišljen i na kraju imao sretni ishod u vječnosti. Problem je to teoretske i praktične mudrosti života koja se slijeva u spoznaju Boga i zajedništvo s njime. (Prisjetimo se Isusova oproštajnog govora u Ivanovu Evanđelju gdje Isus govori o ‘vječnom životu’ kao egzistencijalnoj ‘spoznaji njegova Oca’ – Iv 17,3, u povijesnoj pojavi onoga koga je Otac poslao: Isusa Krista). Dakle, upoznati Isusa Krista, s njime drugovati, vrhunac je spoznaje u kratkom ljudskom životu. Continue reading →

NASLJEDOVANJE KRISTA U BRAKU

Post 2,18-24; Heb 2,9-11; Mk 10,2-1

Čovjek je stvoren na Božju sliku i priliku. Obdaren je slobodom, moći, odgovornošću. Sposoban je graditi i rušiti, spašavati i upropaštavati. On kroji sudbinu svoju, bližnjega i svijeta. Čovjek je bitno i životno usmjeren na druge ljude. Ne može živjeti sam. Život u samoći, osami, duhovnoj i fizičkoj, nesnošljiv je i neljudski. Poglavito su ljudi u braku i kroz brak upućeni jedno na drugo. Bračna je veza i ljubav snažnija od bilo koje druge međuljudske veze i po svojoj je naravi jedinstvena, jedincata, neponovljiva. Iz toga proistječe jasno načelo neponovljivosti i nerazrješivosti. Jer brak je daleko više od pravnog ugovora. On je u temeljima ljudske egzistencije. Brak je neprestana škola ljubavi, razumijevanja, predavanja, jedinstva, on je mjesto rasta i sazrijevanja. Zato je on i u Isusovim očima poglavito mjesto istinskog nasljedovanja, ozbiljenja njegove poruke i riječi. Continue reading →

ČITANJA: Iz 35,4-7a; Ps 146,6c-10; Jak 2,1-5; Mk 7,31-37

Glas o Isusovoj ozdraviteljskoj moći brzo se proširio od početka njegova djelovanja. Kuda god je prolazio dolazili su mu bolesnici ili su mu ih donosili njihovi bližnji. Tako u današnjem evanđelju Isusu dovode jednoga gluhoga mucavca da stavi na nj ruke. To je bila uobičajena gesta kojom je Isus ozdravljao. Staviti na nekoga ruku znači pokazati mu svoju blagonaklonost. U Psalmu 139,5 nalazimo prekrasne stihove kojima psalmist opisuje svoje iskustva Boga: „S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio.“ Taj psalam inače zadivljeno govori o ljepoti čovjeka kojega je Bog čudesno stvorio i satkao ga u majčinu krilu. Stvaranje je i skrovita tema našega  današnjeg odlomka. Continue reading →

Pnz 4,1-2.6-8: Ps 15,2-4ab.5ab; Jak 1,17-18.21b-22.27; Mk 7,1-8.14-15.21-23

Prava mjerila

Postoje neka mjerila po kojima ljude razvrstavamo u različite kategorije: tako primjerice razlikujemo lijepe i ružne, pametne i glupe, okretne i smušene, uspješne i neuspješne. Mnogi misle da je moguće točno razlučiti ljude i s obzirom na njihovu vjeru i njihov odnos prema Bogu. Za takve dobri vjernici su oni koji vrše sve crkvene propise, idu redovito u crkvu, primaju sakramente i pomažu crkvene pothvate. To su bez sumnje hvale vrijedne osobine svakoga vjernika, ali to još nije nikakvo jamstvo da će ti ljudi i u Božjim očima biti bolji od onih koji možda nisu takvi. Continue reading →

Jš 24,1-2a.15-18b; Ps 34,2-3.16-23; Ef 5,21-32; Iv 6,60-69

Tvrdoća Isusove riječi

Već treću nedjelju za redom čitamo iz čuvenog Isusova govora u kojem on sebe naziva «kruhom koji je s neba sišao» i kruhom koji je «njegovo tijelo za život svijeta» (Iv 6). Prva reakcija na te riječi bilo je  mrmljanje i prepirka Židova, a danas smo svjedoci pravog otpada koji su one proizvele u redovima samih Isusovih učenika. Govoreći o tome, evanđelist doista ne želi ništa uljepšavati ni umanjivati, već izravno donosi riječi kojima su neki učenicima popratili Isusov govor: «Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?» (Iv 6,60). To nam govori i o njihovoj dubokoj razočaranosti zbog te riječi. Continue reading →

Euharistija – ispit vjere

Nakon što je Isus rekao: «Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta» (6,51) mrmljanje Židova nikako da se smiri. Štoviše ono prerasta u otvorenu prepirku koja se pretvara u izravno pitanje: «Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?» (6,52). Da je Isus kojim slučajem rekao kako će ih ponovo čudesno nahraniti kruhom, vjerojatno bi to bili primili s pravim oduševljenjem. Da ih je podsjetio i na brojna iscjeljenja njihovih bolesnika, vjerojatno ni protiv toga ne bi imali ništa, već bi mu izrazili zahvalnost. Continue reading →

«Blažena ti što povjerova…»

Odgovor na pitanje, što slavimo današnjim blagdanom Gospina uznesenja na nebo nalazimo u kliktanju njezine rođakinje Elizabete: «Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina» (Lk 1,45). A to je opet samo potvrda onoga što je Marija prethodno odgovorila anđelu: «Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj» (Lk 1,38). Continue reading →

Zašto Židovi mrmljaju?

Ovo što nas se na prvi pogled doimlje kao veliki nesporazum između Isusa i njegovih slušatelja zapravo je ozbiljna i dalekosežna lekcija vjere. Divljenje naroda nad Isusovim čudesnim umnoženjem kruha kojim je utažio njihovu tjelesnu glad pretvorilo se u mrmljanje i gotovo pravu pobunu kad je nakon toga progovorio: «Ja sam kruh koji je sišao s neba» (Iv 6,41). Continue reading →

Što je potrebno za život?

Iako ljudi nisu shvatili Isusov čudesni znak umnoženja kruha, ipak ima u njima nešto što ih tjera k njemu, a što oni nisu u stanju objasniti. Oni sami osjećaju da nije dosta biti sit, ali još uvijek nisu načistu što bi im Isus mogao dati više od čudesno umnoženog kruha. Ovdje smo na tragu onoga što je jedan ugledni mislilac prošloga stoljeća (E. Fromm) opisao kao dva različita svijeta koji u sebi utjelovljuju riječ IMATI i riječ BITI. Prvi svijet jest svijet posjedovanja materijalnih dobara i blagostanja koje ta dobra omogućuju, a drugi svijet jest svijet duha u kojem se čovjek pita kako će postati duhovno zreo i sretan. Continue reading →