Čekanje je stav na koji nas vrijem došašća uvijek iznova poziva. Čekati zapravo znači stanovati na nekom vidikovcu i gledati dolazi li netko, izviđati uokolo približava li nam se nešto. Čekanje može također značiti: biti pozoran, pažljiv. Čekanje uzrokuje u nama dvoje: širinu pogleda i pozornost na trenutak, na ono što upravo doživljavamo, na ljude s kojima upravo razgovaramo. Čekanje širi srce. Kad čekam osjećam da nisam dostatan samomu sebi. Svatko od nas to već poznaje kad čeka na prijatelja ili prijateljicu. Svaku minutu pogledava na sat nije li već vrijeme njihova dolaska. Napet je onaj trenutak kad će prijatelj ili prijateljica izaći iz vlaka ili pozvoniti na kućnim vratima. Čekanje rađa u nama napetost kao na iglama. Osjećamo da sami sebi nismo dostatni. U čekanju hrlimo prema onomu koji dira naše srce, koji daje da nam ono jače zakuca, koji ispunjuje našu čežnju.

Mnogi danas više ne mogu čekati. Oni vrijeme došašća ne doživljavaju kao vrijeme čekanja, već kao predokus Božića. Mnogi slave neprestano Božić, umjesto da osluškuju i čekanjem pružaju svoje srce otajstvu Božića. Tko ne može čekati, nikada neće razviti snažno Ja. Morat će smjesta zadovoljiti svaku potrebu. Ali tada će postati potpuno ovisan o svakoj potrebi. Čekanje nas čini iznutra slobodnima.

Možda u svakom čekanju osjetiš nešto od svoga djetinjeg iščekivanja Božića. Vjerojatno da je u svakom čekanju prisutan trag božićnog čekanja, slutnja da će naš život dolaskom jednoga čovjeka ili jednoga događaja postati svjetlijim i spasonosnijim.

Prema Anselm Gruen, Božić, Zagreb 2005, 13-15.