Došašće je vrijeme čežnje. Čežnja je draga težnja za onim što može najdublje duboko ispuniti i zadovoljiti naše srce. Ona je uvijek povezana s ljubavlju, sa srcem koje čežnjom postaje široko. Čovjek je u svojoj biti netko tko čezne za Bogom. U svakoj zemaljskoj čežnji odzvanja ova čežnja za Bogom. Nema priznanja koje bi sasvim zadovoljilo moju čežnju. U konačnici mi čeznemo za Bogom. Sveti Augustin je to izrazio rečenicom: Nemirno je naše srce sve dok se ne smiri u tebi, Bože.

Saint-Exupery rekao je: Želiš li graditi brod, nauči ljude čeznuti za širokim morskim prostranstvima. U čežnji se dakle krije snaga koja nas osposobljava posve konkretno gledati na utopije. Čežnja je ljude srednjeg vijeka tjerala na to da grade velike crkve, katedrale. Ovo umijeće građenja živjelo je od čežnje. Glazba živi od čežnje. Svaka umjetnost je na kraju krajeva pomol vječnoga, nečega što još nikada nije bilo tu, izraz čežnje za posve drugim. I dok u adventu slušamo tekstove proroka Izaije ili pjevamo adventske pjesme dopustimo im da u nama pobude čežnju za Bogom, koja će nas povesti na izvore života duboko usađenog u naša srca.

Prema Anselm Gruen, Božić, Zagreb 2005, 17-19.