Iz 62,1-5
1 Kor 12,4-11
Iv 2,1-12

SVE JE SLIKA I PRETKAZIVANJE

Današnja su čitanja bliza (ili već daleka?) jeka božićnih prizora. Zapravo je cijeli božićni ciklus tako zacrtan da su slike koje nam nudi zbunjujuće i prividno neporedane. Očekivali bismo u svojoj podsvijesti Gospodinov rast i razvoj, slijed njegova života od Betlehema do javnog nastupa. Pred nama su Hram i zbivanja ondje, ‘magoi’ s Istoka s darovima, Herod, krštenje na Jordanu, Kana Galilejska. Međutim, moramo imati u zreniku da Crkvi nije stalo do Isusove biografije, do redanja pojedinih scena iz njegova života u kronološkom smislu, nego joj je stalo u što snažnijem koloritu prikazati dolazak, utjelovljenje Boga među ljudima. Potrebno je tu Tajnu produbljivati, zahvaćati dublje i dublje, tražiti Boga u velikim kao i u malim stvarima života i svemira, Boga koji se očituje u naravnim životnim datostima, u jelu i piću (u Kani imamo čak i pretkazivanje euharistijske zbiljnosti). Bog je nazočan u životnim darovima. Život je u svim svojim protegama svet, i bračni i nebračni, a svadba u Kani samo je znakovitost ponovnog ženidbenog saveza između Jahve i Izraela, njegova naroda. Ponovno se odvija hieros gamos, svete zaruke Neba i Zemlje, gdje nas obasjava svjetlo s Visine.

Jer već prvo čitanje u svojoj poruci nosi silnu utjehu. Po povratku iz prognanstva nije nastupila trenutna obno­va Izraela. Nevolja je bila posvemašnja i posvudašnja, i činilo se kao da je izbavljenje iz izgnanstva donijelo samo još veću nesreću. Vjera poljuljana, nade nikakve nema, i zato prorok uzima riječ, ne smije zašutjeti. Nismo ostavljeni ni zaboravljeni. Nešto ‘pendent’ prizoru u Kani. Ponovno će zasjati Slava Gospodnja među svojim narodom, i vidjet će je svi narodi (1. čit. r. 2). Istu slavu doživljavaju učenici za očevida pretvaranja staroga u novo, vode u vino. Jer ‘Isusov čas’ se stubokom razlikuje od ‘časa ovog svijeta’, kozmosa, ljudi. Isus nije izvana ‘programiran’ kao svijet, nego iznutra. Ono što mu je činiti, ne propisuje nitko, pa ni vlastita Majka. To je u domeni božanskoga prožimanja (perihoreze) Oca i Sina, Očeve volje i Sinovlje poslušnosti. On je podložan drugoj ‘instanci’, Ocu. (Prisjetimo se i odgovora Isusa dvanaestogodišnjaka u hramu roditeljima. Oba mjesta hoće reći, kamo Isus spada!) Samo Isus zna kad je njegov ‘čas’. Getsemani, Golgota, proslava. Dok je među nama, vrijedi za sve pravilo: “Činite što vam rekne”! (r. 5) Taj naputak ne vrijedi samo za onu konkretnu situaciju svadbe i slugu, nego i za čitatelja i njegov odnos prema Isusu. Upusti li se čovjek u nutarnji dvo-govor s Isusom, doživjet će i sam osobno, a i drugi oko njega, začudni upit: “Odakle ovo ovomu?” — “Odakle” — česta je uzrečica upravo u Ivanovu evanđelju i ima značenje koje se tek mora dovidjeti (usp. 4,11; 7,27; 8,14; 9,29; 19,9).

Isus čini prvo čudo, prvi znak. Znak ima ulogu ne da promatrače zastraši, prenerazi, nego da im posreduje novu, snažniju spoznaju nečega ili nekoga, da pokrene na razmišljanje i promjenu stava i života. Kad Mojsije čini znakove pred sunarodnjacima, onda to ne čini da ih zadivi, nego da se pred njima legitimira kao Božji ovje­rovljeni poslanik. Isto čini i Isus. Ovjerovljivanje vlastite misije pred svijetom započinje pretvorbom staroga u novo. Vino ljubavi. U braku Neba i Zemlje. U obnovljenoj vjernosti Izraelova Boga svom narodu u Isusovoj osobi. Čudo je raspoznajni znak kojim se želi privesti vjerovanju u Boga, uz popratnu riječ. U židovskoj predaji živjelo je uvjerenje da će se u konačnici, kad se pojavi Mesija, obnoviti svi oni silni znakovi iz Knjige Izlaska, knjige oslobođenja i puta u Božju budućnost. To su poglavito znakovi slobode, a ti bijahu upravo u Isusovo vrijeme očekivani zbog okupacijske rimske sile. Svi znakovi koje Isus čini u Ivanovu evanđelju imaju ulogu da ovjerove što je pret-kazano u Proslovu (r. 14): “Motrili smo slavu njegovu, slavu koju ima od Oca kao Jedinorođenac, pun milosti i istine.” Zato nas svako čudo stavlja pred upitnik, kome ili u što vjerovati. Vjerovati u čudo, ili vjerovati u onoga tko ga čini, Isusa? Jer znak, odnosno čudo uvijek je samo smjerokaz, putokaz, znak pored puta koji nam veli u kome se smjeru treba zaputiti. Zato su u potonjim poglavljima Ivanova Evanđelja upravo znakovi, čudesa kameni spoticaja, prihvata ili otpada od Isusa, (s)poticaj na vjeru ili nevjeru. U kome će se tko smjeru zaputiti, zavisi od vlastite slobode i vjere.

Prema daru i naravi dara vidi se tko je i kakav je darivatelj. Obilje vina smjera na preobilje spasenja u Isusu Kristu. Šest punih vrčeva moglo bi se simbolički prenijeti i na šestoricu prvih učenika koji su bili nazočni (usp. Iv 1: dvojicu Zebedejevih, Andriju i Petra-Šimuna, Filipa i Natanaela, jer još nemamo ‘kompletnu’ dvanaesto­ricu). Tu šestoricu preobražava u nove ljude, novo vino. ‘Is­punilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje’, započinje svoje Evanđelje evanđelist Marko. Sagledamo li cjelokupni ranokršćanski navještaj, kerigmu, vidjet ćemo da je posvuda kršćanstvo, odnosno Božje djelo u Isusu Kristu nuđeno i prikazivano kao konačno ispunjenje svega što je Bog obećao. Sve je u znaku slave i proslave, svadbe, svemirske svečanosti, zanosa, oduševljenja, ali bez truna primjese poganskih, dionizijskih ili bakanalskih orgijastičkih obreda, divi­nizacije seksualne moći, kao u tadašnjim helenističkim i egipatskim religijama i misterijskim obredima. Punina spasenja u divnom daru božanske ljubavi, „djevičanski izvor“ (Ingmar Bergman) s kojega se možemo napojiti i odakle možemo uvijek crpsti dovoljno za sebe i one oko sebe. Objava Boga radosti i sreće koji se veseli čovjeku i s čovjekom te mu nudi puninu života, bez krutosti zakona i mraka bezizlazja.

Fra Tomislav Pervan