NASLJEDOVATI: BITI U ISUSOVOJ ŠKOLI
Jer 20,7-9; Rim 12,1-2; Mt 16,21-27

Kad Gospodin nekoga uzima u svoju službu, u Starom ili Novom zavjetu, onda ga istodobno uzima u svoju školu. Učenik mora naučiti slijediti Gospodina, ići za njim ustopice, ne zaustaviti se na pola puta. Nikad ne bijaše moguće, a pogotovo to nije danas, samom poukom ili preko riječi pridobiti ljude za Boga ili za Isusovu osobu. Isus je išao ususret čovjeku, otvarao mu svoje srce, ćutio njegove patnje i nevolje te time stvarao zajedništvo, prisno i intimno između sebe i onoga komu se priopćavao. Isus traži isto i od svojih. Da bi to bilo moguće, svaki koji se priznaje njegovim treba imati vremena za Isusa, treba mu darovati svoje srce. To srce mora biti preobraženo snagom i ognjem Duha Svetoga, o čemu zbori Pavao u odlomku iz Poslanice Rimljanima. Pavao govori o preobrazbi (izvorno: metamorfoza, o ‘metamorfozama’ je pjevao i poganski rimski pjesnik Ovid) i ta preobrazba mora zahvatiti čovjeka iznutra. Osoba mora zračiti duhovnom zbiljom, biti nešto poput sakramenta koji uprisutnjuje Isusovu blizinu. Nešto što nije moguće posredovati riječima ili bilo kojom drugom moći, već vlastitim bićem i tu-bitkom. Continue reading →

TKO JE I ŠTO JE ZA MENE ISUS KRIST?
Iz 22,15.19-23; Rim 11,33-36; Mt 16,13-20

“A vi, što vi velite, tko sam ja?” Kroz stoljeća i tisućljeća ove naše povijesti upućuje se taj upit na koji je odgovoriti cijelim svojim bićem. Jer u odgovoru danu na taj upit izriče se sve ono što pojedinac misli, u što vjeruje, što mu je u životu vrijedno, čemu se nada i na kraju, zbog čega je na ovome svijetu. Odgovor je uvijek krajnje subjektivan, osoban i u njemu treba da bude sadržana cjelokupna dinamika vlastite osobe, osobnoga životnog iskustva, mjera vlastite vjere i nadanja. Zato je moguće i mora na Isusov upit svatko za sebe dati odgovor koji obvezuje u savjesti, u stavovima, u cijelom životu. Odgovor koji mi pokazuje put do sretna, osmišljena i uspjela života. Odgovor koji na koncu pruža u ruke ključ koji je to smisao ljudske egzistencije ovdje. To su zapravo i glavni te ujedno temeljni upitnici koji se postavljaju u svakom pojedinačnom životu. Continue reading →

ISUSU NIJE NITKO NEBITAN
Iz 56,1-7; Rim 11,13-15.29-32; Mt 15,21-28

Čovjek se s vlastitom patnjom zna nekako i pomiriti. Često nam daleko teže pada patnja dragih nam i nama povjerenih osoba. Ne samo njihova fizička bol pada nam teško. Daleko je teža duhovna bol koju te osobe u sebi nose i proživljavaju. Majka se npr. nekako pomiri s bolešću svoje djece, ali je teža i nesnošljivija bol u srcu majke kad vidi fizičku i duhovnu propast svoje djece, njihovo gubljenje i zastranjenje, njihovo urušavanje, hod u egzistencijalnu propast i pustoš. Kolika je npr. bol roditelja zbog drogiranja ili lutanja vlastite djece?! Continue reading →