Sveti Franjo Asiški je kroza sav svoj život bio čovjek osobito osjetljiv na ljepotu. Isprva je ta njegova osjetljivost bila usmjerenija na izvanjsko. U skladu s njegovom životnom dobi, zanosila ga je ljepota druženja s prijateljima, ljepota trubadurske pjesme, napose ona posvećena mladim damama. Uz to snovi vezani uz ljepotu viteške smionosti i viteških podviga, dvorske otmjenosti i raskoši. Ljepotu je otkrivao i u svom obiteljskom domu, na gradskim ulicama i u gradskom okolišu, kao i u očevoj trgovini. Ljepota tkanina, koje je njegov otac pribavljao s raznih strana, njegovoj je osjetljivoj duši progovarala na neslućene načine.

Kada je kao mladić, nakon poraza asiške vojske, zajedno sa svojim suborcima bio zatočen u Perugi, u oskudnim pa i izrazito neugodnim uvjetima, ljepota je u trenutku iščezla pred njegovim očima. Ali ne i u njegovoj duši. Njegova plemenita duša tražila je ljepotu i u grubosti životnih uvjeta u kojima se zatekao. Nakon što je oslobođen, poželio je vratiti se ljepotama koje je pamtio ali je ubrzo otkrio da ga one više ne mogu ispuniti.

I ne znajući, pošao je u potragu za unutarnjom ljepotom. Posve neočekivano našao ju je u obnavljanju crkvica u asiškoj okolici: u radu svojih ruku. I svoje duše. U susretu s gubavcem: u suosjećanju. Našao ju je na stranicama evanđelja: u njihovoj jednostavnoj zahtjevnosti. U blaženstvu kojim su obilovale. I na koje su upućivale. Našao ju je u jednodušnosti s braćom, isprva malobrojnom, potom nebrojenom. Našao ju je u ljudima posve različitima od njega: dodir ljudskosti činio je toliko toga mogućim. Našao ju je u poniznosti. Čak i u poniženosti.

Kako je vrijeme odmicalo, ljepotu je sve više nalazio u sveopćem bratstvu i sestrinstvu. Nijedno biće iz te ljepote nije htio izostaviti. Za njega to bi značilo izostaviti ljepotu, i to onu Božju. U konačnici: izostaviti Boga. Nalazio je ljepotu u bezazlenosti. I u dijeljenju rana i s Bogom i s ljudima.

U gruboj i iznošenoj odjeći, na blatnim putovima, u krajnje skromnim boravištima, iscrpljen i bolestan, gotovo slijep, posvuda je doživljavao ljepotu. I žario je. Ljepota savršenog veselja u njemu je našla svoje utočište. I izvorište.

I kad je u onaj dan legao na zemlju, svoje je tijelo smjerno pridodao ljepoti zemlje, svoju dušu ljepoti neba. A za svojom dušom poveo i duše tolikih.