Gospodin mi je obznanio da za pozdrav govorimo: Gospodin ti dao mir!
Tako je Franjo Asiški zapisao u svojoj Oporuci. Pozdav neobičan, pa su se neki Franjini suvremenici i čudili, a neki se čak pokazivali neraspoloženima prema tom pozdravu. Jednome je Franjinom bratu bilo to i neugodno, pa je zamolio Franju da smije drugačije pozdravljati. Franjo mu je odgovorio da se ne srami toga pozdrava, jer će od sada – rekao je – tebi i ostaloj braći mnogi plemići i knezovi zbog toga pozdrava iskazivati poštovanje. (Asiški zbornik ili Peruđinska legenda, 101).
Iako je Franjo izričito rekao i napisao da je Božjom objavom njegov pozdrav Gospodin ti dao mir!, kao franjevački pozdrav uvriježio se pozdrav Mir i dobro!
Prema Franjinome životopisu koji je sastavljen na svjedočanstvima prve Franjine braće, prije Franjina obraćenja neki je čovjek prolazeći Asizom pozdravljao Mir i dobro, mir i dobro! Temelj toga pozdrava životopisci su nalazili u riječima proroka Izaije 57, 2, gdje se govori o oglašavanju radosti, mira, sreće, naviještanju spasenja. U tome čovjeku Franjina su braća vidjela na čudesan način pojavljenoga Franjinoga ‘preteču’. Kad se pojavio Franjo, taj čovjek nije više nastupao kao prije (Legenda trojice drugova 26). Bilo bi i zanimljivo, i korisno, ispitati zašto se u franjevačkome svijetu stoljećima radije usvojio taj a ne Franjin pozdrav.
Još jedan Franjin pozdrav trajno živi, a glasi: Dobar dan, dobri ljudi! Naime, oko 1208. godine, o Božiću, s prvim svojim sudrugovima, Franjo se udaljio od svojih sugrađana koji nisu na njih dobro gledali. Smatra se da su im zamjerali što su se odrekli svojih dobara i dali se na nov način života u siromaštvu i prošnji. Franjo se s braćom zaputio u Poggio Bustone, mjestance jednostavnih ljudi. Prema predaji, Franjo ih je pozdravio: Dobar dan, dobri ljudi! Između Franje i stanovnika toga mjestanca uspostavljen je prisan odnos koji neprekidno stoljećima živi. Naime, svake godine, na blagdan sv. Franje, 4. listopada, uza zvuke bubnjića po uličicama mjesta, svakoj se kući nazivlje Franjin pozdrav: Dobar dan, dobri ljudi! Poggio Bustone spominje se kao mjesto Franjina smirenja, tj. razbijanja sumnja i strahova, mjesto ‘Franjinih objava’: da su mu oprošteni osobni grijesi, da će bratstvo biti brojno te da će njihovo poslanje biti po cijelome svijetu (1Čel 26-27).
Propovijedanje, širenje mira bilo je Franjino poslanje i poslanje njegovih sljedbenika. Franjin subrat i životopisac Toma Čelanski piše: Prije svake svoje propovijedi najprije bi na sakupljene, kojima je imao tumačiti riječ Božju, zazvao mir govoreći: ‘Gospodin vam dao mir!?’ Mir je naviještao i muškarcima i ženama, naviještao ga je pobožno uvijek i onima koji su mu dolazili u susret i pokraj kojih bi prolazio. Zato su mnogi, koji su mrzili mir i spasenje uz pomoć Gospodinovu svim srcem prigrlili mir i postali sinovi mira te osvajači vječnoga spasenja. (1Čel 23)
Taj je mir ponajpije valjalo izboriti u sebi. Tek tada je bilo moguće izmirivati druge: međusobno zavađene članove obitelji, susjede, crkvene i građanske obnašatelje vlasti, gradove i sela. A bilo je mnogo nemira u ljudima: jedni su varali i izrabljivali te se tako bogatili, drugi izrabljivani, nemoćni i obespravljeni grcali u svakojakoj bijedi: neimaštini, bolestima, očaju. Franjo ulazi među svih, ulazi u stanje svakoga od njih: gubavca grli, izrabljivaču i nasilniku postaje živim znakom mira, djelom i riječju, stvorenja živa i neživa poštuje i voli.
Tako Franjo postaje pomiriteljem i bratom čovjeku i stvorenjima. Ali ne iz nekakvoga pustolovnoga zanosa, nego iz duboke spoznaje Božje ljubavi očitovane u učovječenom Isusu Kristu. O djelotvornosti Franjina propovijedanja i poziva na mir svjedoče mnogi kroničari, Franjini suvremenici, među njima i Toma Arciđakon Splićanin, koji je o tome zapisao sljedeće: On nije nastupio kao propovjednik nego kao govornik u skupštini. Cijeli je sadržaj njegovih riječi bio usmjeren na to da ugasi neprijateljstva i da učvrsti dogovor o miru. Odjeća je njegova bila prljava, pojava je izazivala prezir a lice mu je bilo ružno. Ali Bog je njegovim riječima udijelio toliku djelotvornost, da su se mnoge plemićke obitelji, među kojima je bjesnila mržnja davnih neprijateljstava i prolijevalo se mnogo krvi, bile dovedene do primirja. (Toma Arhiđakon, Historia Salonitana. Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, XXVI., 13, str. 153, 155)
Franjino poslanje mira nije bilo samo za onaj trenutak i onaj puk. Po braći i sestrama to je poslanje za vjekove i za svakoga. Franjo će ga sam obznaniti i sultanu. Međureligijski dijalog, dakle, davno je započeo, već u vrijeme najžešćih borba i prodora islamskoga fanatizma te križarskih pohoda. A. Vauchez ističe da se Franjino subsjedništvo sa sultanom temeljilo na polazištu da je svima, sultanu i njemu, muslimanima i kršćanima, potrebno obraćenje.
Ivan Pavao II. odabrao upravo Asiz, da se dana 27. listopada 1986. vjerski predstavnici iz cijeloga svijeta saberu na molitvu za mir. Takvo se nešto dogodilo prvi put u povijesti čovječanstva. Tih je dana u svijetu mirovalo oružje. Time je nastala zbilja kojoj je sam Ivan Pavao II. dao ime Duh Asiza.
I nama je trajno ulagati golem napor da zaživimo mir. Mir duše ponajprije. I krčiti putove do ekumenizma i međureligijskoga dijaloga. Neka nam i u tome sveti Franjo bude uzorom i zagovornikom kod Boga!

s. Judita Čovo
ISUSOVA MAJKA I BRAĆA
Razmišljanja slijedom slavlja
Bl. Dj. Marije i svetačkih slavlja
III. dio: Imenom zazvani
Glas Koncila, Zagreb 2016.