BLAGOSLOV ODGOVORNA SLUŽENJA ILI PROKLETSTVO NEPLODNE AUTONOMIJE
Iz 5,1-7; Fil 4,6-9; Mt 21,33-43

Postoje u evanđeljima izričaji iz Isusovih usta koje bismo rado izbrisali jer su otužni, sumorni, pesimistični, odveć nabijeni tragičnošću ljudskog neposluha, lutanja. Najradije ih se ne bismo ni spominjali. Nu, unatoč tome toliko su zbiljski, istiniti, do te mjere odražavaju ‘condition humaine’, da su neizbrisivi iz Božje povijesti s ljudima. I moramo ih prepričavati jer tvore neotuđivi isječak svačijeg života.
Uzmemo li jednom sinoptički, panoramski Isusove prispodobe, zamijetit ćemo jednu neobičnost. Kad god Isus zbori u prispodobama o prirodi, o pticama nebeskim, ljiljanima poljskim, pastirima i njihovim stadima, o divnom Božjem stvorenju, za koje sam Gospodin u izvješću o stvaranju (usp. Post 1) veli da bijaše ‘dobro’, štaviše i ‘vrlo dobro’, osjećamo nepomućeni dašak mira i reda, nutarnje harmonije i skrovitosti u Božjoj ruci. A je li u Isusovim ustima riječ o čovjeku koji uzima ‘stvari u svoje ruke’, koji kroji svoju pravdu prema svojim mjerilima, stvara svoju autonomiju, neovisnost, slobodu od svega i svakoga, koji prema svojim mjerilima radi tobož odgovorno, a u biti krajnje neodgovorno i prema sebi i prema onima s kojima živi, onda je sve dramatično, zapetljano, nabijeno sukobima i na koncu sve svršava u posvemašnjoj katastrofi: i po njega i po one za koje je odgovoran i u čije ime radi.
Suočen s neminovnošću svoga skoroga nasilnog i tragičnog svršetka, znajući za spletke i urote koje se protiv njega pletu, sriče Isus ovu prispodobu o vinogradu i najamnicima u njemu, povlačeći jasnu poveznicu i spojnicu s Izaijinom pjesmom o vinogradu (usp. I. čitanje) i povlači zornu usporedbu na Izabrani narod i svoju osobu. Prispodoba je istodobno i teška optužnica, ali i utjeha. Oduvijek je proročka sudbina bila vezana uz nasilni svršetak; Božji su glasnici ubijani i kamenovani, pa zar dolikuje da s Isusom bude drukčije!? Ali, pitamo se: Mora li to baš tako biti? Mora li čovjek najprije ubiti, uništiti, zanijekati ono što mu daje život, da bi nakon kajanja došao do zakašnjele spoznaje, kako je uništio živodajni izvor?
Možda ćemo se zapitati: “Što se to tiče nas, to se odnosi na Izrael od prije 2000 godina?” Ali, što smo naučili iz Isusove smrti, što smo spoznali o istinskom ‘zaglavnom kamenu’, na kojemu se sve temelji? Mislim da bismo morali ovu Isusovu prispodobu pročitati kao povijest svakoga pojedinoga od nas, a ne samo pod uopćenim vidikom ljudske povijesti, dakle, kao upitnik svakom pojedinomu od nas. Nije li svako ljudsko srce, svaka ljudska duša predivni Božji perivoj, vinograd, krasno oblikovan Božjom rukom, povjeren najamnicima, da ga obrađuju? U svakom trenutku morali bismo znati da nam je povjereno iznajmljeno blago koje treba da izraste, dozrije do punine, ljepote, i donese plod u svoje vrijeme.
Isusova prispodoba započinje upravo s krivom pretpostavkom na ljudskoj strani. Čovjek se ne osjeća radnikom poslanim u Božje ime obrađivati Božje stvorenje, nego gospodarem i stvoriteljem. Kao da se kroz cijelu povijest ponavlja Adamov pad, istočni grijeh: Ne želim služiti, želim biti poput Boga. Prometejsko nastojanje koje svršava u katastrofi. Kroz povijest se čovjek ponaša neodgovorno, sebično, misli samo na svoj vlastiti probitak i korist, provodi život u potiranju prava drugih. A zaboravlja da će odlučno pitanje na kraju života glasiti, ne što je kao čovjek učinio dobra ili zla, kao da se život sastoji u nabrajanju pogrješaka ili krjeposti, nego će odlučno pitanje glasiti glede naših životnih plodova: Prema plodovima ćete ih prepoznati! Gospodin povjerava vinograd onima koji donose plod u svoje vrijeme. Poruka je i upitnik, koliko smo dopustili da u nama pusti život i žilje Isus i njegov Duh Sveti, odnosno koliko smo prilika uništili? Jer, sve što nije učinjeno u našemu životu u skladu s Isusovom riječju i osobom, ispast će na kraju bezvrijedno, kao napisano po vodi ili pijesku.

Fra Tomislav Pervan