ŠESTA VAZMENA NEDJELJA – Godina B

ČITANJA: Dj 10,25-26.34-35.44-48; Ps 98,1-4; 1Iv 4,7-10; Iv 15,9-17

U prvom čitanju iz Djela apostolskih evanđelist Luka navodi jedan zanimljiv detalj: vjernici koji  su zajedno s Petrom došli u kuću rimskog satnika Kornelija začudili su se kad su vidjeli da se i na pogane izlio dar Duha Svetoga, a taj dar su prepoznali jer su Kornelije i njegovi ukućani govorili drugim jezicima i veličali Boga. Sam apostol Petar iznenađeno i oduševljeno otkriva: „Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.“ Tom rečenicom Petar otkriva kako su mu se u susretu s Kornelijom razbile predrasude o poganima kao o ljudima koji kao da se Boga ne tiču, i kako su se rastvorila vrata njegove religiozne zatvorenosti te je spoznao kako Bog svim ljudima otvara vrata vjere (usp. Dj 14,27).

Do takvoga stava Petar nije došao sam od sebe. Njegova spoznaja nije samo plod njegova razmišljanja nego prihvaćanja Božje objave u Isusu Kristu po daru Duha Svetoga. A u Prvoj poslanici svetoga Ivana apostola kao i u Evanđelju slušamo kako se Boga spoznaje u ljubavi i to ne zato jer smo mi prvi ljubili Boga nego zato jer je on prvi ljubio nas.

Božja ljubav objavila nam se u Isus Kristu na najsavršeniji način. Polažući život za svoje prijatelje Isus je izvršio najveći čin ljubavi i pokazao nam svu Božju ljubav prema nama. Kada Isus kaže „vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga“ to je kao da kaže: „Sva Očeva ljubav je u meni, i nema u Ocu ljubavi koju bi zadržao samo za sebe.“ Nema u Ocu ni trunka više ljubavi od one koju je pokazao u svome sinu Isusu Kristu. Niti uopće može biti više ljubavi od one koju nam je objavio Isus Krist. Mi se ponekad znamo izraziti da Bogu posvećujemo ili prikazujemo svoj život. Ali prava istina naše kršćanske vjere jest da Bog daje život za nas i poziva nad da taj dar Božjega života prihvatimo.

Sveti apostol Petar shvatio je da je taj Božji dar neograničen i da se u Duhu Svetomu daje svima koji ga primaju. Drugi sveti apostol, Pavao, govori u Prvoj poslanici Korinćanima kako su darovi istoga Duha različiti i kako se svakomu daje očitovanje Duha na korist. On i nabraja neke dragocjene darove u kršćanskoj zajednici: riječ mudrosti, riječ spoznanja, vjera, dar liječenja, dar čudotvorstva, prorokavanje, razlučivanje  duhova, govor u jezicima, tumačenje jezika itd. (usp. 1 Kor 12,4-11). Sve su to vrijedni darovi Duha i oni su uvijek vidljivi i dostupni našoj spoznaji i našim osjećajima. Međutim i među tim darovima postoje manji i veći darovi. Nakon što je nabrojio sve navedeno i primijetio kako nemaju svi jednak dar liječenja, čudotvorstva, poučavanja, govorenja u jezicima, prorokovanja i upravljanja, Pavao kaže „Čeznite za višim darima! A evo vam puta najizvrsnijega!“ (1Kor 12,31) te pjeva hvalospjev ljubavi, najvećem Božjem daru koji se  u punoj mjeri daje svim ljudima.

Zašto je ljubav najveći dar? Ne samo zato što nikad ne prestaje nego upravo zato jer je ljubav dar koji Bog daje svakom čovjeku, i zato što svaki čovjek taj dar može primiti i donijeti roda. Nemamo svi izvanredni dar liječenja i činjenja drugih čudesa. Ne možemo hodati po vodi ili lebdjeti u zraku. Ali to ni nisu najveći darovi. Isus nas uči da njegova najveća djela nisu bila njegova čudesa. Njegovo najveće djelo bilo je polaganja života za svoje prijatelje. A to je ono što može činiti svatko tko hoće primiti dar Božje ljubavi. Ne mogu čudesno izliječiti nekog bolesnika, ali mu mogu posvetiti svoje vrijeme i poslužiti mu u njegovim potrebama. Ne mogu riješiti problem gladi u svijetu, ali mogu pomoći barem jednom siromahu. Ne mogu svojom snagom obratiti pogane, ali ih mogu ljubiti Božjom ljubavlju.

Na taj način ispunjavamo Isusovu zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Naravno, svaku zapovijed, pa bila ona i Božja, čovjek  ne mora izvršiti. Ali ako Isus ljubav zapovijeda, onda to znači da je ona jedini put do potpune radosti. A izvor te ljubavi je Bog. Stoga kršćanska, djelotvorna, zauzeta ljubav ne manifestira se samo prigodno, potaknuta izvanrednim situacijama i potrebama ljudi. Ona tada kao i u svakodnevnom životu donosi rod, ali je njezin korijen u Bogu. To našu ljubav oslobađa od svakog drugog interesa i osposobljuje je za potpuno predanje u služenju Bogu Ocu i bratu čovjeku. Baš onako kako je Isus ljubio svoje učenike.

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: https://www.mir.hr/

PETA VAZMENA NEDJELJA – Godina B

ČITANJA: Dj 9,26-31; Ps 22,26b-28.30-32; 1Iv 3,18-24; Iv 15,1-8

Na posljednjoj večeri sa svojim učenicima Isus na različite načine govori o njihovu međusobnom jedinstvu i pri tome upotrebljava različite slike. U ovom odlomku govori o sebi kao o trsu, o svome Ocu kao vinogradaru, a o svojim učenicima kao o mladicama. Ta slika nije bila strana njegovim slušateljima jer se u različim oblicima nalazi na više mjesta u Starome zavjetu i redovito se, bilo u dobrom bilo u lošem smislu, primjenjuje na odnos Boga i njegova izabranog naroda. Tako prorok Izaija (usp. Iz 5,1-7) donosi pjesmu o Bogu kao vinogradaru koji je sve učinio za svoj vinograd, ali on nije urodio lijepim grožđem već nejestivom vinjagom. Slično i prorok Jeremija opisuje Božju bol slikom vinogradara koji je zasadio plemeintu sadnicu, ali se ona izrodila u divlju lozu (usp. Jr 2,21). U pozitivnijem tonu govori prorok  Ezekiel koji govori o Božjoj zaštiti posađenog trsa kojemu on jamči život i onda kad vanjske okolnosti prijete uništenjem (usp. Ez 17,6). Sličnu poruku nade nalazimo i u Ps 80,9-10, a Sir 24,17 uspoređuje mudrost sa trsem koji je propupao ljupkim mladicama.

Ta slika nasličnija je onoj koju Isus predstavlja svojim učenicima. On je trs, a njegovi učenici mladice. On je mudrost, a njegovi učenici cvijet koji donosi plod. No Isus ovdje govori o onim mladicama koje donose roda, i o onima koje ga ne donose. Poruka je veoma jednostavna. Kao što mladice mogu donijeti roda samo ako ostanu na trsu i iz njega crpe životni sok, tako i Isusovi učenici mogu donijeti ploda ako ostanu životno povezani s njime. Inače, kao što mladica ne može donijeti roda sama od sebe, tako ni učenici ne mogo donijeti roda ako ne ostanu u Isusu. Znakovito je da se čak sedam puta u ovom kratkom odlomku iz Isusovih usta ponavlja izraz ‘ostati/ne ostati u meni (ili trsu)’, te se jasno označuje način na koji se ostaje u njemu – po njegovoj riječi.

Imajući na umu da je ovaj Isusov govor smješten u kontekst posljednje večere, to jest neposredno pred njegov povratak Ocu (vidi 14,12b), znamo da on više neće biti prisutan s učenicima na isti način kao dosada. Već u 14, 23 Isus je rekao svojim učenicima da njegov odlazak Ocu ne znači da će ih napustiti. Naprotiv, on odlazi Ocu da bi se s njime vratio i nastanio se kod onoga tko ga ljubi. A to je onaj koji čuva njegovu riječ. Usporedba s trsom i mladicama samo slikovito izražava tu istu tvrdnju. Oni koji ostaju u Isusu, zapravo su oni u kojima ostaje njegova riječ (15,7). Takvima je svaka molitva uslišana, jer ostajući u Kristu – trsu u njima njegova riječ raste i čisti ih od svega što umanjuje njihovu plodnost.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: https://www.mir.hr/

ČETVRTA USKRSNA NEDJELJA

Dj 4,8-12; 1 Iv 3,1-2; Iv 10, 11-18

                Ova se nedjelja naziva “Nedjelja Dobrog Pastira” zbog toga što se naviješta Isusov govor o “dobrom pastiru” i što se u cijeloj Crkvi moli za duhovna zvanja, za dobre i svete pastire u Crkvi. Čitanje iz Djela apostolskih navodi odlomak obrane Petra i Ivana poslije ozdravljenja hromoga na hramskim vratima. Židovsko “vrhovništvo” kuša ponovno izreći osudu nad Isusom u liku apostola, a uloge se zapravo okreću. Tko komu sudi nakon uskrsnuća? Isus je postavljen za suca i presuditelja u cijelom svemiru. On je posvemašnja kriza svjetskog ustroja u svakom obliku. I on je mjerodavna “instanca” za pravorijek i pravosud nad cijelim svijetom. Drugo je čitanje iz Prve Ivanove – iz koje se uzimaju čitanja kroz cijelo vazmeno vrijeme. Blizina vjernika Bogu u Isusu Kristu. Božje sinovstvo utiskuje biljeg cjelokupnom životu u sadašnjosti, kako bismo bili sposobni gledati ga licem u lice, onakvim kakav jest.

                Kad god i gdje god ljudi kušaju nešto zorno prikazati, nešto što im je od bitna značenja, kušaju to izraziti u slikama, posežu za slikama, simbolikom, kojom žele ostaviti dojam na one koji ih slušaju ili čitaju. Pogotovo ako žele prikazati veličinu i dostojanstvo, ako žele stvoriti pred nekim strahopočitanje ili možda ulijevati strah.

                Od samoga početka u kršćanstvu i kod kršćana bijaše obrnuti proces. Nisu oni prikazivali Isusa kao svevladara, kao cara, kao sudca, kao filozofa ili učitelja, nego kao pastira. Dobrog pastira koji nosi na ramenima izgubljenu ovcu, umornu i iscrpljenu, izgladnjelu i iznemoglu, te je vraća u stado ili u ovčinjak. Vjernici kao da su tom slikom htjeli poručiti, za nas je Krist ono što bijaše u poganskom svijetu glasnik bogova Hermes, tumač božanske volje. Isus pre-vodi, pretače Božju riječ u ljudsku riječ. U riječ koju mi možemo shvatiti i razumjeti, ljudski razumljivu riječ. Isus kao pravi egzeget svoga Oca. Na to misli i današnje evanđelje kad govori za Isusa: Ja sam Dobri pastir!

                Pastir poznaje sve svoje ovce. Dobro se sjećam kao dječak, dok sam čuvao ovce, svaku sam svoju poznavao, pa i po njezinu blejanju, oglašavanju. Upravo to želi istaknuti ova slika o pastiru i ovcama. Tu blizinu, prisnost, koja se stječe kad čovjek živi sa životinjama. Pa znamo kako je to kad nas netko oslovljava imenom. Sve zavisi od toga kako tko moje/naše ime izgovara.  Kako to zvuči? Je li to opadački, kritički, odbojno, ili prijateljski, umilno. Ton čini muziku! („Der Ton macht die Musik“ – kažu Nijemci). 

                Elizabeta prepoznaje Mariju po glasu! „Tek što mi do ušiju doprije glas tvoga pozdrava… zaigra čedo u utrobi“.  Pa i u oluji na moru, kad se Isus oglasio, učenici su ga prepoznali, i smirili se. Nakon uskrsnuća, na uskrsno jutro Isus oslovljava Mariju njezinim imenom i ona ga tek tada prepoznaje, po glasu! To u njoj uzrokuje toliku radost da je skakala od sreće. Za onoga ribolova na Tiberijadskom moru, kad ih je Isus još u pramazorje pozvao s obale, Ljubljeni učenik je uzviknuo: „Gospodin je!“ Prepoznao ga po glasu. Druga šestorica ne!

                Poznajem svoje i moje poznaju mene. Kao što Otac poznaje mene i ja poznajem Oca, tako poznajem i ja svoje. Uzajamnost ljubavi. Evanđeoski odlomak nameće mnoštvo tema za razmišljanje. Uzajamno poznavanje Učitelja i učenika. Gospodin nas poznaje, daje svoj život za nas. Poznaje se samo ono što se ljubi i prihvaća cijelim bićem. Čovjek onoliko poznaje osobu ili stvar koliko je ljubi. Ako ne ljubim, ne mogu reći ili tvrditi da nešto poznajem. Postoji načelo iz filozofije tantum cognoscitur quantum diligitur.

                Gospodinu nisu nepoznate ni dubine zla i grijeha, zna što je u čovjeku, u kakvim smo opasnostima. Kao ovca koja zaluta. Cijeloga svoga života borio se on protiv zla i grijeha u čovjeku i svijetu. Zapravo drugo ništa nije ni radio. Poznaje on čovjeka do dna, nitko mu nije trebao davati svjedočanstvo o čovjeku. Istinski znalac čovjekove duše, daleko bolji od suvremenih psihologa, psihijatara ili psihoanalitičara. Isus je znao u svakom trenutku što čovjeku treba, kako se ponašati prema njemu, kako mu pomoći. Upravo to ističe slika Pastira. Toliko puta čujemo u odlomku riječ „poznavati“. A poznavati u Bibliji jest istoznačnica s „ljubiti“. Tko poznaje, tko spoznaje, on ujedno i ljubi, prihvaća, jedno je s dragom osobom. Od samoga početka, kad je Adam „poznao“, „spoznao“ svoju družicu Evu iz čega onda dolazi na svijet novi porod.

                Jasno, u ljubavi netko mora uvijek učiniti prvi korak. Davno ga je Isus učinio time što je dao sebe i svoj život za svoje ovce. To je njegov razlikovni, raspoznajni znak. Dao je svoj život, predao se u smrt, nije samoga sebe poštedio, Otac ga nije poštedio. Predao ga je za nas u smrt. To će znakovito reći: Toliko mi značite. Toliko ste mi vrijedni i dragocjeni!

                Gospodin nas je prihvatio, do kraja se za nas založio. Daje svoj život za svoje. I za sve ostale, bez razlike. Isus koji nosi križ, Isus raspet na križu: Već same geste su usmjerene prema svima: Poziva, obujmljuje, grli. U svome životu, poruci, u smrti i uskrsnuću postaje Spasitelj svih. Ne samo svoga, židovskog naroda. Nije on “pastir” samo jedne stanovite sljedbe (makar to bilo i unutar Crkve). Nije on tu zbog elite, izdvojenih (= “farizeja”, što izvorno riječ znači). On je onaj koji u ljubavi i s ljubavlju pristupa svima, siromasima, bolesnima, grešnicima poput brata. Skrbi se za slabašne i “crne” ovce u svome “stadu”. Daje se svima koji pokazuju iole trunku dobre volje. Pred njim je veličanstvena vizija silnog “stada” pod jednim “pastirom” – zajedničkim Ocem nebeskim.

                Nije li svijet prepun lažnih pastira, najamnika, raznoraznih samozvanih usrećitelja, “voždova” koji iza sebe ostavljaju samo pustoš, duhovnu, duševnu i materijalnu, nakon što su dobrano iskoristili svoju zavodničku ulogu, služeći silama razaranja? “Ovce moje slušaju glas moj”. Toliko glasova, na sve strane, a koji je samo pravi? Toliko ponuda za punim životom, a koja je prava? “Došao sam da imaju život, u punini da ga imaju” – govori Isus u ovome istom sklopu, samo koji redak prije (r. 10).

                Kojim glasovima i kakvoj “glazbi” priklanjam svoje uho, darujem svoj sluh? Koji glas slijedim u životu? Koji mi je glas najdraži, najprepoznatljiviji? Među tisućama glasova u vrevi i metežu, na kolodvoru ili gusto napučenu mnoštvu, prepoznat ću uvijek otprve glas drage osobe, prijatelja, majke, oca. Pa čak i kad se nakašlje.  Prepoznajem li glas Isusov? “Ovo je Sin moj, njega slušajte”, odjeknulo je snažno na Taboru. Slušati znači i slijediti, slijediti znači imati udjela u životu koji Isus nudi.

                Uloga pastira nije romantična ni idilična. Pogotovo ne u Palestini, oskudnoj pašnjacima i vodom. Pastir pronalazi ispašu, izvorsku vodu, brani od zvijeri, razbojnika. Zalaže svoj život. Pronalazi pravi put u bespuću pustinje i izvore koji mogu podariti nadu i snagu, oživjeti klonule sile, ovce dojilice. Isus nam veli: smijemo doći sa svojim razočaranjima, strahovima, željama, nadanjima k njemu.

                Ostavio je toliko vidljivih tragova kroz proteklih dvadeset stoljeća da mu se zbiljski može vjerovati, da se može hoditi tim utrtim i uhodanim, ugaženim putem. Zato nas evanđelje o “dobrom pastiru” ne želi učiniti nekakvim slijepim i poslušnim “ovčicama”, nego nam obećaje u obilju ponuda pravu slobodu, zrelost odluke, a potkrijepljeno sve riječju iz psalma: “Gospodin je pastir moj: ni u čemu ne oskudijevam” (Ps 23).  

                Naime, što se više približavamo velikoj tajni – „Krist – nada u slavu jest u vama“ – to više osjećamo kako moramo izreći svoje bezuvjetno „da“ sami sebi i svima koje susrećemo, napose u ovoj pandemiji. To „da“ nije naše, nije autosugestija, nego Isus Krist djeluje u nama. Papa Franjo osvaja srca jer kod njega osjećaju taj prihvat, ljubav prema svakom čovjeku. Vrijedi možda prisjetiti se njegova prethodnika, svetoga Ivana XXIII., „Ivana Dobroga“. Bio je neposredan, zračio dobrotom, ljubavlju, otvorio je novu stranicu crkvene povijesti.  

                Negdje u ožujku  1963., nekoliko mjeseci prije smrti, posjetio ga je A. Adžubej, glavni urednik partijskoga lista „Izvjestija“ sa suprugom Radom, kćeri N. Hruščova. Bilo je to na vrhuncu „hladnoga rata“. Došao je u Rim, pohodio Papu, makar su vatikanski uredi bili protiv toga posjeta zbog stanja Crkve na Istoku, mnogih zatočenih svećenika, progona vjere itd. Krajnje napeta situacija, svjetonazorski dva svijeta, katolički, kršćanski i ateistički. Ivan Dobri znao je kako započeti susret. Pitao je suprugu Radu o djeci i njihovim imenima. Odgovorila je: Nikita, Aleksej, Ivan. Papa je protumačio kršćansku pozadinu tih imena i o svakome imenu ispričao po jednu legendu. Kad je došao do imena „Ivan“, rekao je:  „To je i moje ime, tako se zvao i moj otac“. Tako je osvojio srca onih koji su se priznavali ateistima i nalazili  su s druge strane, u drugom taboru. Led je probijen. U svome životopisu stoji primjedba: „I tako se stvara politika. Čovjek sije sjeme čovječnosti, humanizma u brazde zaleđene njive“!

                Gospodin je to očitovao za cijeloga svoga zemaljskog života kao osloboditelj i pomoćnik, u bezbrojnim gestama ljubavi, naklonosti, žrtve, pranja nogu učenicima, križa. I zato se pokazao dostojnim vjere i povjerenja da mu se daruje i glas, i sluh, i srce, i cijelo biće. Od nas samo traži jedno: svjesnu, promišljenu odluku. Stoga je potrebno upravo danas moliti da nam Gospodin pošalje onih koji će uvjerljivo i svjedočanski naviještati Isusa i današnjem svijetu. A ako se priznajem vjernikom, kršćaninom, Kristovim (što izvorno znači „hristianos“ – onaj koji pripada Kristu), onda to znači: Ne ispuštam iz ruku i srca to što mi je u povojima darovano te nastavljam prenositi tu istinu i ljubav u svijet.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

TREĆA USKRSNA NEDJELJA

Dj 3,13-15.17-19; 1 Iv 2,1-5a; Lk 24,35-48

                Sva tri današnja čitanja imaju jednu zajedničku poruku: Oproštenje grijeha kao plod Isusova križa, smrti i uskrsnuća. Čovjek, oslobođen i rasterećen od grijeha, krivnje, može normalno (pro)disati. Pozvan je živjeti ljubav, svjedočiti silno Božje djelo u Isusu Kristu te sveobuhvatnost spasenja koje se proteže na sve ljude i sva vremena.

                Nema čovjeka koji nije zapao ili ne zapada u krivnju ili osjećaj krivnje. Imati osjećaj krivnje, a ne vjerovati u oproštenje, ravno je paklu, već ovdje na zemlji. Krivnja i grijeh tjeraju u osamljenost, izolaciju. Čovjek se ne usuđuje pristupiti svom bližnjemu, pogledati mu u oči. Grijeh svoj i krivnju sa sobom nosi kao svoju tajnu (usp. Raskoljnikova u “Zločinu i kazni”) i nikomu se ne povjerava. I sva je čovjekova briga da ne izgubi obraz, ugled, što nužno vodi u prijetvornost, lažnu egzistenciju. Iz dana u dan gomila se životna laž, a krivnja sve više i više srasta s čovjekom. I na kraju se čovjek ne stidi samo svoje krivnje i grijeha, nego samoga svog života. Vječna dvostruka igra, dvostruki život: lice i naličje, istina i obmana. I tko to od nas nije iskusio, i tko nije vikao iz dubine za riječju oprosta, odrješenja i rasterećenja?

                Susret s Isusom, već zemaljskim, a pogotovu uskrslim i proslavljenim, donosi novu kvalitetu života. Čovjek je uosovljen, staje na svoje noge pred Isusom. Život se isplati, vrijedan je življenja, unatoč tolikim protimbama, padovima, grijesima, krivnji. Smrt i krivnja nemaju zadnju riječ. Život nije kako vele mnogi suvremeni defetisti nesretni slučaj, smrt nije katastrofa. A uskrsnuće nije samo historijski čin, događaj, kršćani ne bi smjeli biti stare-tinari koji u pojedinim zgodama svog kalendara otvaraju svoju kršćansku “buti-gu” i pokazuju je svijetu (kao za Božić, Uskrs, razne proslave i sl.). Čemu sve te uspomene, ako su bez odraza u našemu životu? Ako mi nije oprošteno, ako ne živim novim životom, ako te zbiljnosti nemaju nikakva odraza u životu, a pogotovu u srcu?

                Osim tih susreta u kojima Isus prašta, prihvaća, obnavlja, postoji i bezbroj tihih susreta s Isusom. Napose u čitanju Svetog pisma. Ono o njemu zbori, ono ga svjedoči. I on iz njega progovara. I objektivno, i subjektivno. U današnjem evanđeoskom čitanju Luka upravo želi naglasiti tu dvostrukost. Zbiljnost uskrsnuća i Uskrsloga. Isključuje svaku mogućnost obmane, halucinacije naglašavajući Isusovu (meta)fizičku stvarnost nakon Uskrsa gdje s njima blaguje (“a to ne čini duh koji nema tijela ni kostiju”). I potom sveti Luka naglašava važnost ispravnog razumijevanja Pisma. Isus je ispunjenje svih obećanja. Isus sam svoj tumač! Govori što o njemu pišu pisma.

                Sve se mora ozbiljiti i cjelokupno Isusovo djelovanje u Lukinu poimanju stoji pod tim predznakom. Već prvi Isusov nastup u nazaretskoj sinagogi (Lk 4), a zatim cjelokupni navještaj stoji u znaku ispunjenja svega Zakona (Isus ne dokida, nego dopunjuje). I dok se Isus bliži Jeruzalemu, mjestu gdje se mora sve “ispuniti” govori svojima o tim zadnjim danima (usp. Lk 18,31sl.). A kao crvena nit provlači se u svih evanđelista općeniti zaključak: Učenici nisu shvatili niti razumjeli tih Isusovih riječi. Smisao im je zatvoren…

                Sad nakon Uskrsa biva im jasno. Počinju čitati novim očima, razumjevati novim srcem, shvaćati novom pameću. Prosvijetljeni, prožeti Duhom, sam ih Duh uvodi u puno razumijevanje. Nakon brodoloma Velikog petka, prelamaju sve: i svoj i Isusov život kroz prizmu uskrsnuća. Srušila su se njihova nadanja prije Velikog petka da bi Isus mogao biti nekakav zemaljski osloboditelj. Uskrs se očituje kao slavodobiće ljubavi, praštanja, nenasilja. Postupno im postaje jasno: Tako je to moralo biti. I urastaju u Tajnu. Isto se može i mora zbiti i danas. Tko dopusti da mu Isus otvori oči srca i razum, shvatit će Pismo i crpsti iz njega utjehu, snagu, svjedočit će o vlastitom iskustvu koje ima na temelju svojih susreta s Kristom koji podaruje svjetlo i smisao života.

                Kad su američki stručnjaci za atomsku energiju izvodili prve pokuse s atomskim bombama u američkim pustinjama Arizone i Nevade, stvarala se svjetlost daleko snažnija od sunčeve. Jedan od očeva atomske bombe, fizičar židovskoga podrijetla, Robert Oppenheimer rekao je da nakon tih pokusa čovječanstvo ubuduće zna što je grijeh. Atomska bomba ima strahovitu razornu snagu, iskusili su to japanski gradovi na kraju Drugoga svjetskog rata. I danas od posljedica tih eksplozija ljudi umiru. Vidimo i danas koliko prijepora oko korištenja upravo te atomske energije za proizvodnju struje nakon katastrofalnih događaja u Černobilu u Ukrajini te Fukušimi u Japanu.

                Isusovo se uskrsnuće dade usporediti upravo sa snažnom atomskom, kozmičkom eksplozijom, ali u pozitivnom smislu riječi. Kvantni iskorak! Oslobođene su sile dobra, života, ljubavi, praštanja. Isus osvjetljava i prosvjetljuje oči i srca svojih učenika. Uskrs daje smisao našemu životu, smisao postojanju Crkve. Bez Uskrsa sve bi naše vjerničko bilo obični zemaljski trud i muka, zapravo u konačnici i suvišno.

                U Isusu se susreću Bog i čovjek, božanstvo i čovještvo, u njemu se nepomiješano, ali i nerazdvojno sjedinjuju. I on postaje otvorenim prostorom koji treba zahvatiti sve ljude. Isus Krist – Uskrsli jest naš zadani životni cilj. Nije on nikakav fantom, nikakva utvara ili pak duh, nego živi u novoj dimenziji Duha koga šalje i svojima. S njim započinje sve, s njime svršava sve. Učenicima Isus nalaže: Vi ste tomu svjedoci. – To je i naše poslanje u suvremenom svijetu koje je otjeralo Boga iz svoje sredine: Biti svjedoci veće nade i budućnosti u Isusu Kristu i unositi u svijet atomsku energiju ljubavi.

                Uskrsnućem Isusovim na svjetsku povijesnu pozornicu stupa ono što danas nazivamo kršćanstvom. Isus je sa svojima, ukazuje im se, sjeda za stol. Snebivaju se, misle da vide duha. S njima ponovno blaguje kako bi im razbio svaku sumnju da vide nekakvu avet. Kao što su za zemaljskoga života bile krajnje značajne one gozbe koje je s njima znao upriličiti, kao što je gozba (grčki „symposion“) nešto kao znamen za nebesko kraljevstvo, tako i ovdje, nakon uskrsnuća, Isus rabi rječnik slika, znakova kako bi od svojih otklonio svaki oblik ili vidik dvojbe.

                Isus je ispunjenje svih obećanja. Isus je sam svoj tumač, sam svoj egzeget! Ne treba mu naša egzegeza! Govori što o njemu pišu Pisma. Sve se mora ozbiljiti i cjelokupno Isusovo djelovanje u Lukinu poimanju stoji pod tim predznakom. Već prvi Isusov nastup u nazaretskoj sinagogi (usp. Lk 4), a zatim cjelokupni navještaj stoji u znaku ispunjenja svega Zakona (Isus ne dokida, nego dopunjuje!). I dok se Isus bliži Jeruzalemu, mjestu gdje se mora sve “ispuniti” govori svojima o tim zadnjim danima (usporedi Lk 18,31 sl.). A kao crvena nit provlači se u svih evanđelista općeniti zaključak: Učenici nisu shvatili niti razumjeli tih Isusovih riječi. Smisao im je zastrt, zatvoren…

                Učenici nisu preko noći, od danas do sutra, postali ono što su postali. Oni su ponajprije bili Židovi koje je Isus uzeo u svoju školu, i postupno su nadišli granice svoga židovstva, nadišli granice svojega nacionalizma i svoje, židovske religije. Povijest kršćanstva do dana današnjega jest nečuveni prijepor spram činjenice što je Isus značio za pojedinca, za ljudsku zajednicu. Isus je i nadalje živ i snažan, i učenici su doskora mogli iskusiti Božju snagu te moć u evangelizaciji ondašnjeg svijeta.

                Ukazanja uskrsloga Krista Gospodina pretvorila su šačicu demoraliziranih galilejskih hodočasnika za Pashu u Jeruzalemu u skupinu krajnje odlučnih pojedinaca koji su bili sigurni u svoju nepobjedivost jer su imali Boga iza sebe, kao štit i odstupnicu. Moglo bi se štoviše reći kako su apostoli prošli, proživjeli nešto kao inicijaciju očaja i duhovne smrti prije nego su bili preporođeni na novi, duhovni život, prije nego su postali prvi misionari Evanđelja.

                Isus im otvara oči, razum, srce za Pisma, tumači im sve što je pisano o njemu. Oni ostaju u Jeruzalemu i tu se stvara svijest poslanja, pogotovo nakon iskustva na Duhove. Postali su svjesni: Došao je trenutak istupiti pred svijet i donijeti svijetu nečuvenu poruku koja je njih osobno zahvaćala, oduševljavala, prožimala. Nije se to dogodilo naprečac, jer okolnosti to nisu dopuštale, sve je bilo višeslojno i netransparentno, ali oni su bili nošeni nutarnjim zanosom, Duhom Svetim, i vremenom ih je Duh uvodio sve snažnije u tajnu Isusove osobe.

                Novi je duh zahvatio tu skupinu, otjerao stari strah i bojazan, postavljeni su novi temelji, dogodio se duhovni potres koji je sve dotadašnje stavio pod veliki upitnik. Isus je svojim uskrsnućem izveo u svijetu nesagledivi prevrat na svakome području. Ni danas nismo kadri dovidjeti sve dosege toga događaja.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

DRUGA USKRSNA NEDJELJA

Dj 4,32-35; 1 Iv 5,1-6; Iv 20,19-31

            Svaki put kad su ljudi sposobni u svome životu oprostiti, događa se u njima i njihovoj okolini jedna vrst čuda. Događa se čudo što su ga iskusili učenici iza za­tvorenih vrata kad im se ukazao Uskrsli. Njegova pojava pred njima, preplašenima i zastrašenima, ulila je novu vjeru kako je život nerazoriv, kako je ljubav neuništiva, kako je nemoguće iščupati iz čovjekova srca mir, ako je čovjek pronašao nutarnje sidrište. Upravo događaj iz dvorane Posljednje večere bjelodano svjedoči gdje je moguće pronaći tu silnu energiju dobrote. To je uskrsli Gospodin sa svojim proslavljenim tijelom.

            Isus se svojima ukazuje. Prva je riječ „Mir“ potom udahnjivanje Duha Svetoga. Novo stvaranje. Kao što je nekoć Gospodin udahnuo svoga Duha u Adama, isto to čini i ovdje Isus uskrsli apostolima. Daje im Duha da mogu biti njegovi „veleposlanici“ u svijetu. Ambasadori koji će donositi mir i oprost grijeha. Na Veliki četvrtak imamo uspostavu euharistije, na Veliki petak ozbiljenje žrtve na križu, a ovdje, oprost grijeha, sakrament pomirenja i ispovijedi. Oprost grijeha kao prvi dar Uskrsloga svijetu. Bog je sa sobom pomirio svijet u Isusu Kristu, pa to moraju učenici svjedočiti svijetu, nositi riječ pomirenja i oprosta.

            Isus je na svome tijelu, u svome duhu iskusio moć i snagu praštanja i zato bio uzet u slavu, te se pojavljuje s proslavljenim tijelom pred svojima. Samo onaj tko je na vlastitu biću iskusio snagu i moć praštanja, tko je doživio to čudo međuljudskih odnosa, može izrasti iznad sebe te oprostiti drugima.

            U nas se obično događa da se, ako nas je netko uvrijedio, u sebi time toliko mučimo i razbijamo glavu da nam to postane stanje duha, stanje kronične uvrijeđenosti, neka vrst nutarnje mrzovolje te potisnute i više-manje priznate potrebe za vlastitom osvetom. Sve uvrjede koje je čovjek kroz život doživio prerastaju u nutarnje stanje. One se ne zadržavaju na našoj površini, već grizu dušu, te tuđa zloća vremenom postaje odnosno prerasta u vlastitu. Čovjek se sa stanjem pomiruje.

            Go­spodin Isus nije dopustio da mu takvo stanje izjeda dušu, kod njega se stanje s tijela nije prenijelo u duh i nije postao rob osvetničkih misli i osjećaja. Proces pomirenja i praštanja nemoguće je započeti dok pojedinac sam ne shvati da u trenutku, kad drugomu nanosi bol i uvrjedu nanosi je samome sebi. Sve zlo koje se nanosi drugima, najprije se odražava na vlastitoj duši, ide u vlastitu psi­hofiziku.

            Nemoguće je lagati drugima, a da se sam čovjek ne vara i ne živi u zabludi. Jednako i kod drugih grijeha. Dokle god čovjek ne zamijeti da sa svakim grijehom gubi dio vlastitoga bića, počev s najmanjim, pa do samoraza­rajućeg razvrata ili droge, dotle neće shvatiti dubinu u koju se svojim grješnim stanjem sunovraćuje. Nije li istina da mržnjom onemogućujemo sebe u svojoj ljud­skosti i ljudskom dostojanstvu te da sami sebe gazimo vlastitim nogama dok druge preziremo i mrzimo. I tako u svakom i sa svakim grijehom.

            Samo je s pomoću sreće što izrasta iz ljubavi moguće naučiti praštanje. Samo u ostvarivanju, u reali­zaciji vla­stite ljudskosti i ljudskog života, moguće je istinski živjeti ono što nam nudi sam Isus Krist, a to su njegovi sakra­menti kao zgusnute tajne našega i njegova života u nama. Vrijednost euharistije, praštanja, pomirenja i pokore i svega onoga što nam Isus nudi kao oporuku, kao vlastitu nazočnost, mo­guće je naučiti u međusobnom ljudskom ophođenju.

            Svatko je pozvan, prema onome što je izrekao Isus kod Mateja (Mt 18), praštati da bi mu se oprostilo. Praštati je nemoguće nasilno ili prisilno. Srce se ljudsko ne mijenja silom, ni dobrim nakanama i odlukama, ne sti­snute šake protiv sebe ili drugih, ne stisnutih zubi ili snagom ove ili one zakletve ili čvrste odluke, kako se takvo nešto više ne smije ponoviti, već jedino ljubavlju i sviješću da je čovjek ljubljen te da treba uzvratiti ljubav­lju, te na poruku mira uzvratiti mirom.

            Jedanaestorica iza zatvorenih vrata iskusiše kako je Uskrsli među njima. Nema u njegovoj pojavi ni riječi prijekora, pa ni onih koje bi oni sami sebi uputili. Najgora su u životu samooptuživanja. Isus je došao da bi donio mir, da bi darovao mir, da bi kazao da je posvema nestalo onoga što se ispriječilo između njega i njih. Nije se Isus pojavio među apostolima da bi sad jednom zauvijek ob­računao sa svojim smrtnim neprijateljima, da bi dušmane porazio, već svojom pojavom i riječima bjelodano svjedoči kako ljubav ima zadnju riječ u svemiru i ljudskom životu, pa i onda kad se ta ljubav prezre ili uništi. Upravo je na Isusovu primjeru savršeno jasno kako je Božja nemoć snažnija od ljudske moći i sile.

            Tek postupno se u njima razdanjivalo i svanjivalo. Tek postupno je i u njima to sunce pravde svitalo. Postajalo im je jasno, a to će kasnije posvjedočiti na toliko mjesta apo­stoli u Djelima apostolskim, Pavao u svojim pismima, cijeli Novi zavjet i povijest Crkve, kako je na Veliki petak za­počela nova povijest čovječanstva, kako je čovjek vri­jedan ljubavi i praštanja unatoč svoj svojoj pokvarenosti i zlo­hotnosti. Obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. To je je­dinstveni usklik radosti, sreće. To je dokaz kako je mo­guće preokrenuti svijet, podariti svijetu novo lice i novu budućnost, kako je moguće da i nemoguće postane isku­stvenom zbiljom.

            Ono što se zbilo s učenicima moguće je i s cijelim svijetom. Nutarnja i vanjska preobrazba snagom Isusove osobe i nazočnosti. To im je ulilo snagu svjedočiti njega pred carevima i kraljevima, namjesnicima i velika­šima ovog svijeta te svjedočiti o miru što ga donosi Isus. To im je ulilo snagu položiti i svoj život za svoje uvjerenje.

            Prisjetimo se kako su komunisti svojedobno nastupali kao oni koji žele ukloniti sa zemlje rat i ratna stanja te uspo­staviti sveopći mir. Savršena utopija i bulažnjenje. Da bi uklonili rat i postigli taj svoj cilj, tako su govorili, potrebno je započeti rat. I ako se želi da ne bude više pušaka, da je treba uzeti pušku u ruku i oteti je onome tko je na drugoj strani. Nije li to savršeni začarani krug mržnje i osvete, neprekidna ratovanja sa sobom i drugima?

            Zato treba uskrsnim iskustvom probiti zača­rani krug mržnje i osvete. Moguće je pretvoriti Veliki pe­tak u Uskrs samo ako imamo nutarnje iskustvo Isusa Krista, ako se uživimo u njega. Ne misaono, ne izgova­ranjem molitava ili pukih zaziva, već je potrebno upravo poput Tome pasti mu do nogu i uzviknuti zajedno s pobijeđenim apostolom Gospodin moj, Bog moj.         Susret s uskr­slim Isusom daje nam sigurnost kako nema mjesta očaju, beznađu, strahu, preplašenosti, grijehu, neprašta­nju. Pri­sjetimo se kako je sveti Franjo nastupao s porukom mira svakom čovjeku. Papi Inocentu III. je poručio, Go­spodine Papa, Gospodin ti podario svoj mir. S istom je porukom išao pred muslimanskog sultana u Damietti. Znao je Franjo da i Papa i sultan trebaju mira, a vjerujemo da bi to Franjo izrekao i su­vremenim nasilnicima i zlosilnicima, tiranima i diktato­rima.

            Tko se susretne s Uskrslim, ne smije ga zadržati za sebe. On se mora zaputiti ljudima, naviještati praštanje i mir. Tko je dotaknuo Isusove rane poput Tome, taj je istodobno poslan naviještati to jedinstveno iskustvo. Marija iz Mag­dale je to iskusila, apostoli su to doživjeli, učenicima su se oči otvorile. Isto je moguće i s nama u našem životu.

            I za nas kao i za apostole vrijedi: Kao što je Otac poslao mene, i ja šaljem vas! Ne zuriti u budućnost, ne prepustiti se malodušju, već biti svjestan svoje poslanosti. Ne govoriti o praštanju, već donositi praštanje. Biti čovjek praštanja i oprosta, upravo kao što molimo u Očenašu. Poslani smo nositi Kristov mir. To se tiče cijele Crkve, ali i svih onih koji su u njoj.

            To što se zbilo onda, u zbilji Uskrsa, zbiva se u svakoj euharistiji. Tajanstvena Isusova nazočnost u kojoj on sve jasnije i zornije izranja, u kojoj nam podaruje svoj mir. Kao ubijeni, zaklani Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta, podaruje nam svoj mir te nas šalje da ga nudimo cijelom svijetu. Zato Isus svojima veli idite po svemu svijetu, ne veli im da čekaju u svojim crkvama i toplim kućama. Otvorite vrata svojih crkava, pustite Isusa iz njih na ulice, budite onaj lazaret na bojnom polju koji vida rane čovječanstva. Bit je misija i misionara da su poslani te da se moraju osmjeliti izići i životom svjedočiti zbiljnost Uskrsa i Uskrsloga.

            To će se tek onda istinski dogoditi, kad se budu preko naših ruku i naše nazočnosti događala ona znamenja i čudesa o kojima čusmo u današnjem prvom čitanju iz Djela apo­stolskih. Na nama je samo prenijeti ondašnju zbiljnost u ovu našu sudobnu, ponovno iščitavati i dopisivati svojim životom nova poglavlja apostolskih djela i znamenja što ih učiniše u Isusovo ime. Treba samo da sjena naša padne na tjelesa izmučena životnom žegom te im ulijemo, donesemo spas.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

U Novom zavjetu možemo slijediti trajni duhovni proces, duhovni rast. Naići ćemo na razmišljanja o tome tko je Isus, odakle on, zašto je došao, zašto je umro onakvom smrću i čemu onakva njegova sramotna i tragična smrt. Sve se pak prelama kroz jednu prizmu, kroz prizmu, kroz ledac jedne činjenice: Taj Isus Krist u koga vjerujem živi. Pobijedio je smrt, uskrsnuo je, svojima se ukazivao, a slanjem Duha Svetoga stubokom je promijenio život onih koji su se s njim susreli. Preko njih poziva sve na promjenu života.

                Isus korjenito mijenja sve s kojima dođe u dodir. Sve prerasta u povjerenje i u vjerovanje u njega, u priznanje njega kao Gospodina i Gospodara. Sve izrasta i razvija se u nauk i riječ o njemu kao jedinome koji ima ključeve života i smrti, tj. ključeve smisla ljudskog života. Nauk postaje obvezatan, a ustrajati u vjerovanju u njega postaje stvar od koje zavisi život i smrt. Nema odstupanja.

                Susret s Isusom nabacuje mnoštvo pitanja na koja treba odgovoriti. Međutim, vremenom postaju pitanja drukčija u Palestini, drukčija u Maloj Aziji, različita u Grčkoj ili u Rimu. Svaka se od zajednica koja vjeruje u Isusa Krista suočava sa svojom problematikom, svojim duhovnim ozračjem u kome živi i ponudom rješenja koje nudi Isus. Svatko ima drukčiju duhovnu potku, drukčije pretpostavke s kojima pristupa Isusu Kristu i njegovu liku. Svi vjeruju isto, ali govore drukčijim jezicima, različnom problematikom.

                Svi su oni međutim u Isusu pronašli zajednički jezik vjerovanja, zajednički odgovor i oslonac koji vrijedi za sve: Isus je zajednički svima, on je jedan i jedini, jedincati. Za nj se isplati živjeti i umrijeti. To bijaše misao vodilja svih prvih kršćana, svih kršćanskih misionara u moru poganstva. Ma gdje se kršćani nalazili, u ma kojoj duhovnoj situaciji živjeli, svima je zajedničko jedno priznanje, ispovijed: Kristovi križ, smrt i uskrsnuće, zbilja su njihova života, stožina i osovina oko koje se sve okreće. Onima pak koji to uvjerenje ne dijele, sve je jedna velika ludost, sablazan, bezumlje i skandal.

                U Novom zavjetu nema oko jednoga nikakve dvojbe: Isus Krist jest i ostaje glavni. Vjera u njega je nepokolebljiva. Sve što znamo o Isusu znamo iz svjedočanstava onih koji su ga slijedili, kojima je postao sve u životu. Ti prvi učenici (su)dionici su jedne velike duhovne revolucije prema kojoj su sve druge političke revolucije dječja igra i zanemarivost. Zašto? Zato jer je ovaj prevrat prevrat čovjekova srca. Čovjek se treba odvratiti od zla, od sebičnosti, od sebe. Treba stvarati novi poredak, baziran ne na moći, sili ili prisili, nego na ljubavi i povjerenju. Revolucija u odnosima jer je temelj i osnovica svega života Isus Krist, živi i prisutni, jer je on blizak svima koji mu se povjeravaju i predaju.

                Prvi vjernici – što možemo vidjeti na svakoj stranici Novog zavjeta – osobe su, kojih je život snažno zahvatio i stubokom izmijenio jedan: Isus Krist. Imali su živo iskustvo Božje dinamike, Božjeg Duha koji preobražava sve, koji stvara novo. Iskusili su da je Krist među njima kao pokretačka snaga u Duhu. To bijaše prava duhovna revolucija, prevrat u ondašnjem svijetu. Vjera, odnosno priznanje Isusa Krista ujedno je vjera u sveopću preobrazbu svijeta i života pod tim novim, zajedničkim nazivnikom. Uskrsnuće je postalo temeljem najdinamičnijeg pokreta na svijetu, ono je postalo osnovom kršćanstva i izvorom njegove nepobjedive snage u svim vremenima. Kvantni skok i iskorak iz postojećega.

                Isus nije došao promijeniti fizikalne ili prirodne zakone. Isto tako nije došao ni zbog toga da u svijet odašilje neku novu sljedbu koja bi se ponosila svojim utemeljiteljem koji ima divne misli, programe, koji je činio čudesa i sl., te koja bi se onda dičila svojim uspjesima na svim poljima ljudskog djelovanja. Ne. Nego on nas je htio dovesti do naših ljudskih granica i spoznavši te svoje granice podariti nam novi život.

                Kršćani su stoljećima svjedočeći vjerovali i vjerujući svjedočili ovoga Jednoga. Na tome su gradili svoju egzistenciju, svoj život. Temeljna istina i uvjerenje bijaše: Taj Isus je živ, on je uskrsnuo. To bijaše istina njihova života. Istina da je Isus u meni, u mome životu ne koristi ništa, ako ne iskušavam svednevice njegovu prisutnost. Nije potrebno znati iz njegova života historiografske ili biografske podatke, kao da bi nam oni bili od pomoći ili koristi. Pa i kad ih sve znaš, ne koriste tvojoj vjeri ni tvome stavu. Kad njih znaš, malo toga ili ništa ne znaš niti shvaćaš.

                Isus mora biti pokretačka snaga, on nas mora siliti, tjerati, gorjeti u srcu. Poput onim učenicima na putu u Emaus. Već je davno rekao Gospodin preko Jeremije: “Nije li riječ moja poput ognja – riječ je Gospodina Boga – i nije li slična malju što razbija pećine” (Jer 23,29). Kad se njegova riječ i osoba razgori u srcu, ruše se zidovi nerazumijevanja, okamenjene utvrde ovog svijeta u čovjeku. Tek iz toga proizlazi svjedočanstvo njegove prisutnosti. Isusovo je uskrsnuće ispunjenje svih obećanja Starog zavjeta.

                Bog je Bog živih, ne mrtvih, on je izvor života, i u tome Bogu je temelj nade da neće predati čovjekov život smrti. Isusovo je uskrsnuće tomu glavno jamstvo. Tako Isusova smrt nije besmisleni kraj, nego početak.

                Znati nije isto što i razumjeti. Da bismo razumjeli Isusa i sve što se s njime i u njemu dogodilo, moramo se zaputiti s njime. Cijelog svog života bio je putnik. Kao mladić je putovao Galilejom, s Josipom, poočimom. Išao od kuće do kuće, promatrao ljude, običaje, ponašanje, moral. Imao savršeno bistro oko, upoznavao i raspoznavao ljude. Nije stoga Isus osoba za pozornicu, na kojoj ga promatramo iz publike, sa svog sjedala, nezainteresirani, nego je on osoba koja nas poziva da pođemo i zaputimo se sa svog sigurnog i udobnog mjesta, iz svoga mirnog kuta, u avanturu života.

                Isusova mudrost nije knjiška, naučena ili školska, nije iz akademija ili naukovnih zavoda, već ju je stekao na prašnjavim putovima Galileje i neprestanog dodira sa svojim Ocem. Tek kad budemo spremni zaputiti se za njim, bit ćemo sposobni upoznati njegovo biće i njegov lik. Nemoguće je neke stvari naučiti. Neke se mogu samo vjernim uvođenjem i uvježbavanjem upiti u sebe, upuštajući se u avanturu vjere i nasljedovanja. Njegova osoba i lik prava su poruka. On je putnik kroz krajobraze naroda, uljudbi, duhovnu povijest čovječanstva, i sve prevraća na neponovljiv, revolucionaran način.

                Uskrs daje ton i značenje cijeloj Isusovoj egzistenciji. Ujedno i cijeloj budućnosti koja slijedi nakon Isusa. On daje potvrdu Isusovu djelu: To je djelo Božje, to su riječi Božje, i sam Bog zapečaćuje tim činom Isusovu riječ i navještaj. Uskrs proizvodi u učenicima obrat. Na Kalvariji i pred križem slomila se i urušila njihova djetinja vjera. Slom i pokop svih iluzija glede Isusa u njihovim zemaljskim protegama. “A mi smo očekivali, mi se nadasmo…” – zaključuju ona dvojica na putu u Emaus. Prebiru misli koje ničemu ne služe, koje ne pomažu dalje u životu. Što je, prema njihovu poimanju, preostalo od Isusova djela? Uspjeh protivnika, druge strane. Drugi su postigli svoj cilj, a s Isusom je gotovo… I upravo u takvoj situaciji i bezizlazju pristupa Isus, neprepoznat.

                Učenici su živjeli sa slikom Krista i Mesije koja nikomu ne pomaže niti ikomu služi. Vjeruju u svoju sliku Mesije, ali je ta slika zaprjeka pravoj vjeri. Obrat nije uslijedio na temelju nekakva čuda, nego snagom riječi. Pisma. S čudom su se susrele žene na grobu, vidjele su anđele, imale su nadzemaljske vizije, ali obrat u životu podaruje samo Pismo! Susljedno i Isusova osoba za njegovih osobnih ukazanja izabranima. Isusova riječ postaje za stolom vidljivi dar koji može hraniti život. Uskrsli ostaje neuhvatljiv, ali iza njega ostaje jedno: Povijesna akcija, povijesno djelo!

                Sažeto se može reći: Ono što svijet čini svijetom, i što konkretna čovjeka čini čovjekom, uzima Isus na sebe i nadilazi, transcendira u svome tijelu. On u sebi nosi tijelo, smrtno, grješno, te u svome tijelu osuđuje smrt i grijeh. Svijet u svome protubožnom stavu iscrpljuje svoje mogućnosti na križu gdje Isus umire. Ondje je smrt izrigala sav svoj otrov i naizgled likovala, ali uzalud. U uskrsnuću se otvara novi život, budućnost prema Bogu. “Je li tko u Kristu Isusu, novi je stvor” (2 Kor 5,17), odnosno: novo je stvorenje nastalo.

                Ono što su židovska proroštva slutila, čemu su se nadali apokaliptički spisi i cijelo ozračje nabijeno apokaliptičkim, kataklizmičkim očekivanjima, o čemu su poganski pisci i pjesnici, vidovnjaci sanjali, razne Sibile, proroci i proročice u poganstvu najavljivali (usp. Četvrtu Vergilijevu Eklogu), navješćuje evanđelje o Uskrslom kao svemirsku zbiljnost, otvorenu i zaključenu u osobi, liku i djelu Isusa Krista (usp. Fil 2,11). To postaje zbiljnost i konačno ispunjenje, ali opet kroz muke, patnje, suze, križ, umiranje.

                Jednom je zauvijek otvoren put do Boga, a u Isusovu životu i smrti odjeknula je riječ oproštenja i pomirenja, izvedeno je djelo otkupljenja, dogodila se napokon Božja povijest u svijetu. Elementi i sile ovog svijeta lišeni su svoga oružja, zarobljeni i moraju svjedočiti o svome porazu, hodeći kao poraženici u slavodobitnom mimohodu Kristovu (usp. Kol 2,9-15). Za razliku od tadašnje globalne nazovireligije gnoze koja odbacuje vidljivi svijet, kršćanska poruka ispunja stvoreni svijet novom energijom, podaruje novu nadu usred tame i noći. Istodobno pak Krist i kršćanstvo očituju izgubljenost i beznadnost svijeta koji ga ne prihvaća. Zato Isus Krist prema svjedočanstvu napose Ivanova Evanđelja ostaje krizna i kritična točka i sudište svijeta.

                Vjernici su oslobođeni, oni su djeca slobode, lišeni obveza prema svijetu, nisu ovisni o elementima ovog svijeta. Noć odmiče, dan se bliži, sviće. Isus je gospodar svih i svega. Ta vjera stvara zajedništvo, novo bratstvo svih. Riječ koja je uslijedila nakon Isusova uskrsnuća riječ je kršćanskih misionara i svjedoka. Riječ je to onih koji su drugovali s Tajnom, Kristom, njome zahvaćeni i drugima navješćuju tajnu smisla stvorenja, stvorenoga i svake pojedinačne egzistencije. Stoga svjedoci imaju nutarnji nagon govoriti o onome što su čuli i vidjeli. Radosna se vijest mora navijestiti, pronijeti svijetom.

                Plod su uskrsnuća misije u svijetu. “Zato, krenite u cijeli svijet”…, govori Isus oporučno apostolima. Plod susreta s Uskrslim jest zahvaćenost, nemogućnost ne govoriti o svojim iskustvima s Isusom. Nakon uskrsnuća slijedi jasni nalog: Misije kao preobrazba svijeta, navještaj novog neba i nove zemlje. “Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas”…          

                Zato su misije neminovnost, nužnost nakon Isusova uskrsnuća. Apostoli krstare cijelim svijetom. Pavao žuri, obilazi sav poznati uljuđeni svijet, a konačni je cilj Rim. Rim je sažeti pojam i utjelovljenje cijeloga carstva, pojam i predstavnik političke moći. To je svijet sa svojim bogovima i demonima, zlom i grijesima. Sa svojom kulturom i nekulturom, humanizmom i grozotama, filozofijom, svojom misli, ali i barbarizmom, gladijatorima i divljim zvijerima.

                To je sažetak svih čovjekovih mogućnosti, ali i nesagledivosti i nedokučivosti ljudskog uma. Spasa i spasenja nema gdje samo čovjek vlada. Svijet, Rim trebaju Isusa Krista. Proglasiti ljudima ovoga jedinog, Kyriosa, Gospodina i Gospodara, učenima i neukima, mudrima i nerazumnima, kulturnima i barbarima: to je smisao Isusova poslanja i apostolskih misija.

                U Božjem je planu već davno odlučeno kako je Evanđelje sposobno položiti kušnje i ispite pred izazovom svijeta. Onodobna Atena, Korint, Efez, Rim, Antiohija, Aleksandrija samo su paradigme za suvremenu duhovnu situaciju i duhovne areopage. Ni današnji svijet ne treba ništa drugo, nego prožegnutost tom istinom i silom koja je Božja snaga, dynamis, za spas svakomu tko vjeruje (Rim 1,16).

                Ondašnja cjelokupna misao bijaše zaokupljena tragičnošću čovjekove egzistencije, sudbina (grčki: ananke, moira, ate odn. fatum, osnovica su i potka velikih antičkih dramatičara i tragičara) vlada svime, nemoguće joj je izbjegnuti. Kršćanstvo nastupa kao konačno oslobođenje od svih sila tragizma, gnoze. Duša i čovjek nisu bačeni u tamu, patnju, tragediju, otuđenje. Bog se objavio, makar ostaje u biti misterij. Njegova objava u Isusu jest zov iz zaslijepljenosti, tame, noći, pomračenja srca, grijeha koji je u biti bijeg iz Božje blizine u konačno otuđenje.

                Isus ostaje prisutan u svojoj riječi i u riječi apostola. “Ako Krist nije uskrsnuo, isprazno je naše zborenje, naše govorenje, naša vjera”. Ako Krist nije uskrsnuo, onda je Isusovo ime prazno ime, ostaje bez značenja i sadržaja za sve nas, onda to ime nije takvo da mu se ima pokloniti svako druge ime na nebu, zemlji i pod zemljom (Fil 2). Ako nije uskrsnuo, sva je naša vjera, svi sakramenti prazna iluzija, magijska praksa, muka i napor.

                Zato je uskrsnuće Božji odgovor na patnju, besmisao, bol i smrt. U Kristovu uskrsnuću Bog poziva na povjerenje njemu, na blizinu, ljubav. U uskrsnuću je Bog jednom zauvijek stao na čovjekovu stranu. I to na stranu obespravljenih, poniženih, pogaženih, ubijenih, onih kojih nema ni u čijem sjećanju, koje je ljudska okrutnost pregazila, i kojima je jedina utjeha i nada bio i ostao samo Bog.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

Što nam veli današnji dan, Velika subota? Isus u grobu. Mrtvi Božji Sin. Ispovijedamo u svome Vjerovanju kako je umro i pokopan, potom sišao nad pakao. To bi mogao biti smisao današnjega dana, mirovanja, kad se ništa ne zbiva. Ali Isus nije u stanju mirovanja. Današnji je dan spomen na njegovu odsutnost između nas, ali istodobno i iskustvo današnjega čovjeka, naime posvemašnje iskustvo odsutnoga Boga.

                Na Veliki petak imamo uprizorenje Kristova križa, imamo Raspetoga Boga, a današnji je dan spomen na ‘smrt Boga’. Upravo ovaj dan izriče iskustvo suvremenosti, Bog je jednostavno nestao, iščeznuo iz svijesti. Nietzsche je glasno izvikivao: Bog je umro, mi smo ga ubili. I upravo ta riječ izriče sadržaj vjerske istine: Sišao nad pakao.

                U Velikom tjednu redovito čitamo iz Ivanova Evanđelja. Za nas je bitno dvadeseto poglavlje, u kome se zbori o Isusovu uskrsnuću.

                Naime: Na početku poglavlja čitamo: „Prvoga dana u tjednu – još zarana“. Cijelo je Ivanovo Evanđelje daleka ili bliza jeka, eho prvoga poglavlja Knjige Postanka. Oba djela počinju riječima: „U početku…“

                U Knjizi Postanka šestoga dana stvara Bog čovjeka na svoju sliku udahnjujući mu svoga Duha. U Ivanovu Evanđelju šestoga dana – na Veliki petak – izvodi Pilat Isusa pred zavedenu i  sluđenu svjetinu, žednu krvi. Isus nosi trnovu krunu, obučen u luđačku haljinu s trskom u ruci te pred svjetinom Pilat uzvikuje: „Evo čovjeka! Ecce homo!“

                Stari Adam – Novi Adam! Kad Bog dovršava djelo stvaranja, veli se, „Bog dovrši svoje djelo“, a Isus na križu na Veliki petak izgovara iste riječi: „Dovršeno je!“ Kao što je Otac dovršio djelo stvaranja, dovršava Sin djelo otkupljenja!   

                Sedmoga dana, veli se, otpočinu Bog od svoga djela, a utjelovljeni Sin Božji počiva u subotu, sedmoga dana, u grobu. Dovršio je svoje djelo. Počiva. A onda? „Prvoga dana u tjednu, zarana, Marija Magdalena dođe na grob“ i vidje prazan grob. Zašto prazan? To je prvi dan novoga stvaranja, novoga svijeta.

                Isusovo uskrsnuće nije samo jamstvo našega uskrsnuća u vječnosti, nego ono zbori daleko više. Poruka je mnogo silnija. Uskrs je početak novog stvorenja. Ono što je učinio Otac u stvaranju svijeta, Sin u otkupljenju, nastavlja se u Crkvi snagom Duha Svetoga u njezinim misijama. Stoga Isus govori: „Mir vama!“ Udahnjuje Duha, odašilje ih u svijet opraštati grijehe! Stvarati novo snagom Duha! I tu je poveznica s Knjigom Postanka.

                Naše bi se suvremene duhovne prilike dale usporediti s onim iskustvom dvojice učenika na putu u Emaus. Oni su zbunjeni, izbačeni iz svoje kolotečine. Iskusili su nešto kao smrt Boga. Utrnulo se ono žarište koje je zračilo svjetlom i nadom, Božji je poslanik mrtav. Nastupila je posvemašnja zbunjenost i praznina. Nitko i ništa više ne odgovara.

                Međutim, dok govore o smrti svoje nade, dok ne mogu vidjeti ništa dalje od svoga razočaranja i beznađa, nada je među njima, živa. Onaj je njihov zamišljeni ‘bog’ morao umrijeti, da bi ovaj novi, Uskrsnuli, mogao živjeti. Morali su pokopati svoje slike i predodžbe o Bogu kako bi nešto novo uskrsnulo u njima.

                Današnja, tiha Velika subota, veli nam kako na bit našega Boga spada i njegova šutnja, mirovanje. On ne samo govori, on i šuti. On nije samo riječ, on je i šutnja. On je Logos, on je Riječ, ali pred njime moramo zašutjeti da bismo ga mogli čuti, iskusiti.

                Isus je prošao sve faze, sve stadije našega osobnoga života, iskusio je smrt, sišao nad pakao, pobijedio pakao i smrt u svojoj smrti, razorio vrata pakla i otvorio put u nebo, Ocu. Vrata su smrti jednom zauvijek otvorena u njegovoj smrti i uskrsnuću. Ljubav pobjeđuje.

                Isusovo poslanje i uloga u povijesti svijeta dade se shvatiti i spoznati samo sa zrenika muke, križa, smrti, ukopa i uskrsnuća. Današnji je dan dan mirovanja – Isus je u grobu, počiva. Kao i Otac sedmoga dana. Subotnji počinak. On ispunja svoju misiju služenja svima, oslobađanje svijeta jednom zauvijek od svih demonskih, protubožnih sila. Oslobođenje od prisila obmana, laži, neistine. Isus je navjestitelj istine, i njegovo je kraljevstvo kraljevanje istine.

                Istinu nije moguće pokopati, zadržati u grobu. Istina treba da nas vodi prema traženju konačnog, prema traženju smisla. Zato je Isus cijelim svojim nastupom i ponašanjem stranac na ovoj zemlji, u vlastitom narodu i stoga se nužno sukobljava s uhodanim mišljenjem.

                Uskrs ne znači: Isus je jednom zauvijek otišao u nepovrat Neba, iz ove zemaljske suzne doli. Poruka Uskrsa nije jedino kako ćemo biti jednom s Isusom u vječnosti. I to, ali je prvenstveno poslanje učenika. Misije. Uskrs = misije u svijetu. Naviještati novi svijet, stvarati novi svijet, u sebi i oko sebe. Ne znači da je Isusov križ uskrsnućem dokinut, opovrgnut, već naprotiv: Uskrs je prava legitimacija i osnaženje onoga što je Isus pokušao dok je među nama živio. Njegov povijesni kraj na križu i njegovo cjelokupno djelovanje poprimaju uskrsnućem kozmičke dimenzije konačne, završne, eshatološke borbe između Boga i Sotone, započete već u Isusovu životu, koje je konac na svršetku svijeta. Povijest je dio eshatona, a eshaton je dio naše povijesti, zadire u nju.

                Isus namjesto materijalne pomoći u djelima ljubavi, kako to obično ljudi čine (da bi, naime, čovjek iskazao ljubav, obično nešto daruje dragoj osobi), dakle namjesto nekih ljudskih ponuda daruje samog sebe, nešto neočekivano. To je ono pred čime čovjek staje. Isus se razdaje kao kruh života, daje se i razdaje do kraja. Na potrebe ljudi i svijeta Isus odgovara uvijek egzistencijalnim činom, akcijom. Razdavanjem samog sebe. Umiranjem za nas.

                Isus se sasma razdao. Isus je u svojoj muci bio slomljen daleko više slabošću, malaksalošću i zakazanjem svojih najbližih prijatelja i učenika nego od svojih mučitelja. Teško je podnosio zatajenje, bijeg svojih učenika, to ga je snažnije porazilo nego potonje mučenje rimskih vojnika. Isus je žrtva slabosti svojih s kojima je proveo tri godine, ne toliko mržnje drugih. Prizor u Getsemaniju je predokus umiranja i smrti, doslovce smrt prije smrti, što tako jasno ističe sveti Luka u svome Evanđelju.

                Isto poručuje i nama: Tko svoju vjeru shvati samo kao tešku obvezu, nekakvu dužnost, a ne kao mjeru vlastitih dana i života, prema kojoj treba sve u životu mjeriti, životni će mu križ biti pretežak. I slamat će se pod njim. Svakoga, jasno, čeka križ. Ne moramo ga ni tražiti. Stoji tu pored našeg životnog puta i treba ga samo prihvatiti.

                U životu redovito nadmašujemo Petra u zatajivanju, Pavla u progonima, Judu u vlastitim izdajama, Tomu u njegovim dvojbama, a i ostale koji su se razbježali. Negdje smo među svjetinom koja traži njegovu smrt.

                Možda nam je preostala uloga Šimuna koji nevoljko pomaže Gospodinu na križnom putu ili uloga jedne Veronike. Budimo zahvalni za Gospodnji dar i primjer. I što nas smatra vrijednima svog pogleda, ljubavi i milosti. Jer već u trenutku rađanja bitne stanice našega bića odumiru te najavljuju neumoljivu smrt.

                Put je tako tijesan, vrata su u život tako uska. Što nam drugo preostaje, nego ga prigrliti, zahvalni za Gospodnji dar i primjer. I što nas smatra vrijednima svoga pogleda, ljubavi i milosti. Isus ne želi s naše strane nikakav „sentiš“, da lijevamo suze, nad njegovim križem i križnom putu. Nije to dopustio ni onim ženama iz Jeruzalema koje su ga oplakivale. Rekao je zorno i jasno kako „pšenično zrno mora u zemlju da bi donijelo stostruki rod“. Tako i njegov život mora proći kroz dveri smrti da bi se rodio novi život za čovječanstvo. Isto je i s našim životima, poručuje nam Isus. Valja nama preko rijeke, treba nama križnim putem…

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

MUKA GOSPODINOVA

VELIKI PETAK

                Odavna je Gospodin najavio svoju muku i smrt. Na Petrovo priznanje Isusova mesijanstva nadovezuje Isus s govorom o svojoj muci i smaknuću te uskrsnuću. S punom odlučnošću i sigurnošću, da ostajemo zatečeni. Sin Čovječji mora mnogo pretrpjeti, podnijeti sramotu, muku i smrt na križu.

                Pitamo se: Zašto mora ovaj Jedan koji je došao služiti, a ne biti služen, koji je došao ljubiti i pokazao ljubav do kraja, a ne gospodariti nad ljudima, koji je došao i pokazao ljudima kako živjeti kao ljudi, kako podariti životu konačni smisao: zašto mora upravo taj Isus biti odbačen? On koji je do danas bio i ostao bezbrojnima i bezimenima odgovor, pomoć i pomoćnik.

                Čovjek ubija život

                Kao da postoji nepisano pravilo: Ljudi se bore protiv života, ubijaju ga, odbacuju i pobacuju, abortiraju, protjeruju ljudskost među ljudima. Nikada ne slučajno. Redovito pod obrazinom i prividom zakona, vjere, predaje starih, uhodanih pravila. Isusa osuđuju sva vrhovništva. Rimsko pa onda i židovsko, i građansko i vjersko. Starješine narodne, svećenički glavari i pismoznanci. Starješine narodne: vrhovništvo za politički i javni pravorijek. Svećenici, to su oni koji imaju prvu i završnu riječ u Hramu i oko Hrama, bogoslužja. Urotili su se zajedno s vlastima. Pismoznanci su oni koji mjerodavno tumače i određuju propise Božjeg zakona.

                Svako od tih triju mjerodavstava i nadleštava ima na usnama Boga i Božje ime, Božju predaju i Pismo, misle da rade u ime i namjesto Boga, a zapravo misle na svoj autoritet, moć i ugled. Navodno i prividno bore se za Boga, a zapravo im je pred očima vlastiti probitak. Glavni pokretač i cilj njihova djelovanja jest samoodržanje.

                Isus je htio unijeti u nečovječno društvo malo dobrote, topline, svjetla, ljubavi. Zato se suočio s neprijateljstvom i odbacivanjem, pa čak i mržnjom na smrt. Isus je u cijeloj svojoj pojavnosti bio veliki izazov, kamen spoticaja, od prvog svog nastupa u Nazaretu, a da i ne navodimo one zgode oko njegova rođenja i Herodove namisli da ga kao dijete i možebitnog takmaca na prijestolju ukloni.

                Svijet ne želi istinu

                Samo naivčine misle kako je svijet voljan prihvatiti istinu. Istina uvijek boli i peče. Napose ako se čovjek suoči s nekim tko ga proniče u dušu i optužuje s prijetvornosti i licemjerja. U nazočnosti osobe poput Isusove čovjek spoznaje sebe, svoju životnu laž i ograničenost. Pred njime čovjek sagledava svoju uskogrudnost. Ako čovjek nije spreman na promjenu stava i života, dolazi do mržnje i odbacivanja Isusove osobe. Isus je, naime, u osobi živi prosvjed protiv svake vrsti okamina i uhodanosti u životu, napose u odnosu prema Bogu.

                Isus je toliko puta naglašavao kako je poslan oboljelima kuće Izraelove (usp. Mk 2,17). Htio je liječiti. Ne u rukavicama, nego je dodirivao bolna mjesta, gubavce, svojim rukama. Nije htio da čovjek nastavlja živjeti život okovan zakonima i pojmovima tlačenja, potiranja, mržnje, nepodnošljivosti. Zagovornik je ljudskosti i razumijevanja.

                Gađenje nad samim sobom

                Stanje čovjekova duha i upitnike koje čovjek nosi sa sobom možda nitko nije zornije postavio od istinskog tražitelja Danca S. Kierkegaarda, čiji upiti upravo u dane Gospodine muke i smrti postaju aktualni. On piše: “Moj je život posve na izmaku. Gadim se na vlastitu egzistenciju. Bez ikakva je okusa, bez soli i smisla… Čovjek zabode prstom u zemlju da pomiriše u kakvoj je zemlji. Ja zabadam prst u egzistenciju. Ne miriše ni na što! Gdje sam to ja? Što bi to imalo značiti: svijet? Što znači jednostavno ta riječ? Tko me to postavio u sve to i jednostavno napustio? Tko sam ja zapravo?”

                Jobovska su to pitanja gdje je vlastita egzistencija postala problemom. Bespomoćnost i pravog odgovora nema. Sve je zastrto očima, ako ih ne prosvijetli Duh onoga koji je zasjao na licu Raspetoga. A učenici kao u zrcalu odražavaju slavu Raspetoga preobražavajući sebe i svoj život prema slici danoj u Pilatovu “Ecce homo”.

                Isus kao osoba uosobljuje

                Nekako je u Isusovo vrijeme i filozofska misao ondašnjeg helenizma počela naglašavati pojam individuuma, otkrivala vrijednost osobe, pojedinca. Profinjeniji način života i fina uljudba čine čovjeka osjetljivim. Jednako je i Isusova terapeutska uloga bila prvenstveno usmjerena prema pojedincu patniku, nevoljniku, čovjeku na udaru vlastite sudbine. Svoju malu zajednicu oblikuje od onih koje je izliječio, koji su u njegovoj nazočnosti, preko njegove riječi i dodira iskusili cjelovito ozdravljenje.

                Pokazivao se većma kao liječnik nego kao prevratnik. Stavljajući ruke na bolna čovjekova mjesta izvodio bi revolucionarna djela u svijesti, psihi, srcu i na tijelu pogođenika, čovjeka okovana strahom za sebe. Čovjek je u biti poprište velike borbe, arena ili areopag, a Isus svojim djelovanjem upućuje na izvore pravog života. Veliki je petak dan spoznaje kako je ubijen Život, kako je zamuknula Riječ postala Tijelom.

                Tri vrhovništva osuđuju Isusa

                Sva tri vrhovništva koja imaju udjela u Isusovoj smrtnoj osudi imala su svoje stvarne razloge i motive za Isusovo uklanjanje. Starješine ga uklanjaju zbog topline njegova srca, bliskosti svakom čovjeku, zbog oduševljenja koje ga je posvuda pratilo, zbog snage i mudrosti koja je izbijala iz njega i zahvaćala sve s kojima se susretao. Ono što Isus izgovara ruši njihova mjerila i umovanja, protresa njihovu mudrost kao ono u Jeremijino vrijeme (Jer 8,8-9): “Kako možete tvrditi: ‘Mi smo mudri, u nas je Zakon Jahvin! Zaista, u laž ga je pretvorila lažljiva pisaljka pisara! Mudraci će biti osramoćeni, prestravljeni”…

                Za vođe naroda Isus je premlad, sanjar, utopist. Nema on pravo dirati u sijede vlasi, u njihovu beživotnost, otvrdnulost. Isus se drznuo rušiti toliko toga u jednom naletu, preokrenuti i pokopati staro, trulo, mrtvo. Bog je stvorio savršene uvjete za normalan ljudski život, budući da ‘Zakon Jahvin srce krijepi, oči prosvjetljuje’, život pomlađuje kao orla (psalmi, passim). Taj Zakon je živ, dušu krijepi, živodajan. Pretvoren je u mrtvo slovo ‘zaslugom’ starješina u narodu.

                Veliki ga svećenici osuđuju u ime Boga. To se moralo Isusa najbolnije dojmiti. Vjerojatno se cijeloga svog života pitao, kako je moguće neprestano imati Boga i Božje ime na ustima, a misliti na sebe, svoje osobne obiteljske ili političke probitke i poslove, ubijati Boga u ljudima i srcima, otimati Boga iz čovjekova srca do te mjere da Bog postaje čovjeku tuđ, nedostupan. Upravo onima koji su Boga u životu najpotrebniji. Boga su učinili Bogom mrtvih, a ne živih (usp. Mk 12,27), pa su zato u velikoj životnoj zabludi, kako im veli sam Isus na istom mjestu.

                Bog je pak Bog živih i ne dopušta, kao što veli Ezekijel (34,4passim), da pastiri ne liječe bolesne, ne povezuju ranjene, ne skupljaju raspršene, ne traže zalutale.            Pismoznanci su najteži i najogorčeniji Isusovi protivnici. Imaju svoju logiku i izvode vlastite silogizme iz Božje riječi, a samo im je jedno na umu: Kako opravdati sebe i svoje stavove, a sve uvijeno u lijepe fraze, zakone, predaje, pojmove koji nemaju nikakve veze sa životom.

                Život iz vjere u vječnost

                Isusu pak za svega njegova djelovanja progovara Bog iz vapaja bolesnika, sja iz očiju slijepca, vidljiv je u sjaju sunca, cvjetanju livade. Sav mu svijet zbori o Bogu, njegovu i našem Ocu. Svega se svog života borio protiv okamenjena i beživotna Boga.

                Njegovom je protivnicima jedno jasno: Isusova je istina smrtonosna za njihove strukture, formule i krilatice te fraze. Stoga Isus ide do kraja i ne dade se ničim smesti. Ima kičmu, u stavovima je nesavitljiv, u potezima do kraja odlučan. Uspravan. Značaj je i polaže život za istinu svog poslanja.

                Smrti se, jasno, plaši, ali o njoj uvijek zbori otvoreno. Pred njim je vječnost. Čovjek uči umirati samo iz vjere u vječnost. Ta vjera podaruje smirenost i otvorenost s kojom se čovjek može susresti sa smrću. Ima li čovjek pred sobom samo svoj zemaljski život, onda se ne isplati staviti ga na kocku zbog nekakve istine, i zato čovjek traži načine kako da ga produži za koji mjesec, godinu. Isus pak ne živi otuđenim životom, nije otuđen ni Bogu, ni sebi, ni ljudima, a svojim uspravnim hodom u smrt i prema smrti ubija smrt (usp. 1 Kor 15,54 sl.).

                Isus je dovoljno velik i svjestan svoje veličine, i zato ga nije strah pri pomisli na poniženje pred ljudima ili od ljudi. Svjestan je svog dostojanstva. Samo onaj tko je svog dostojanstva svjestan, sposoban je otrpjeti poniženje, bez riječi protimbe, kako je vidljivo za svega Isusova sudskoga procesa…

                A oni koji su svjesni svoje ograničenosti, teže prema gore, ne podnose poniženja, na sve reagiraju poput ježa. Isus je dovoljno božanski samosvjestan pa je zato mogao biti do kraja čovječan. I ništa drugo nije htio nego da njegovo kraljevstvo, ondje gdje je on zavladao, bude bratska zajednica svih ljudi, gdje su svi sinovi i djeca istog Oca.                 Ta se zamisao nije uklapala u postojeće okamenjeno ustrojstvo svijeta i društva i zato je morao biti nasilno uklonjen. Nije ga toga strah. U smrt ide svjesno znajući da ideja, misao i poslanje koje je živio i propovijedao ostaju i postaju baština cijelog svijeta, svih potonjih i budućih naraštaja.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

VELIKI ČETVRTAK

Govoreći ljudskim rječnikom i logikom, ova večer u koju Gospodin ulazi večer je konačnog odbacivanja njega kao Mesije, kao Božjeg poslanika. Nad Isusovo se djelo nadvijaju duge sjene promašenosti vlastitog djela. Nije djelovao ni pune tri godine, a posvuda je požnjeo samo odbacivanje i nerazumijevanje. Možda su najviše obećavali oni sretni početci u tzv. ‘galilejskom proljeću’, kad je bio prihvaćen, kad su mu se divili, kad je liječio sve bolesne i opsjednute, ali se i nad to razdoblje doskora nadvijaju sjene urota, smicalica, klopki, optužbi.

                Otpori su svednevice rasli na sve strane. Poglavito od ulaska u Jeruzalem i žestokih obračuna s vrhovništvima u Hramu i oko njega. Jedno mu je jasno: Njegov ga Jeruzalem neće prihvatiti kao obnovitelja, kao proroka, štaviše, bit će optužen kao zavodnik, prevarant, opsjenar, onaj koji se bavi magijskim praksama, jer Herod će sa svojom kamarilom tražiti od njega ‘hokus-pokus’ za vlastito uveseljavanje i provod. Vjerojatno se i Isus pitao i tražio uzroke takvu ponašanju.

                Kad danas ‘destiliramo’ Isusove riječi i djela kroz filtre suvremenih znanosti a u svjetlu starozavjetne objave, vidimo da Isus jednostavno nije mogao niti smio govoriti ili postupati drukčije. Cijeli njegov život bijaše samo nazočna Božja slovnica-gramatika među ljudima, koju bi trebali svi naučiti. Jer svaka riječ iz njegovih usta samo je potvrda jedne velike životne istine: Svi tekstovi govore za njega i njemu u prilog. Cijeli Stari zavjet. Jasno ako ga se čita Isusovim očima i njegovim srcem. Ne samo u onim međuljudskim protegama, nego i na globalnom planu kad se Isus izjašnjava o ratu, ubojstvima, vladarima, kad govori o vladanju, gospodarenju, služenju, životu, smrt itd. On je htio samo jedno: Utjeloviti u svojoj osobi Boga koga zovemo Ocem i odvažiti ljude da se Bogu obrate poput djece svomu ocu.

                Zato za Isusa ne bijaše uzmaka. Nije mogao niti smio uzmaknuti. Inače bi postao nevjerodostojan. Možda su mu za vrijeme javnog djelovanja učenici kadikad i savjetovali veći oprez („slow down“, povuci „ručnu“), kako nije uputno upuštati se neprestano u sukobe, istjerivati pravdu na čistac, kako treba nekad svjetlo staviti i pod posudu, kako se neke stvari moraju reći šapćući, a ne izvikujući ih s krovova. Međutim, Isus je drukčijeg stava. Čemu strah koji blokira? Plaši se samo nesposobniji te onaj tko se osjeća ugroženim. Ako je istina na našoj strani, onda je ona neuništiva, ostaje, unatoč svim protimbama. Ljudi nad ljudima gospodare samo iz straha. Potrebno je jedino Bogu iskazivati štovanje, njega respektirati, a ne ljude, novac, ni druge brige koje nas snalaze, ni tobožnje sigurnosti u koje se uljuljavamo.

                Što je uslijedilo? On koji nije znao mrziti, postaje žrtvom mržnje. On koji nikoga nije odbacio, postaje odbačenikom. Koji nikoga nije prokleo, postaje na križu prokletnikom. On koji je u službi života, mora umrijeti. Koji trsku napuklu nije prelomio, ni stijenja što još tinja nije zgazio, biva zgažen i slomljen. On koji nikoga nije odbacio, postaje odbačenikom sam u sramotnom procesu. On koji je druge učio povjerenju, trese se i znoji krvlju od straha u Getsemaniju. On koji je imao sa svakim sućuti i srca, prepušten je bešćutnoj rulji i bez ikakve ljudske utjehe. Jedino pouzdanje koje mu preostaje jest Otac.

                Nikakvo čudo! Na jednom mjestu u Ivanovu Evanđelju (Iv 2,23sl) izvodi pisac u obliku korolarija, zaokružene cjeline i zaključka, nešto za Isusa vrlo znakovito: „Sam je od sebe dobro znao što je u čovjekovu srcu!“ Strašna je to pomisao: Znati i razumjeti što je u čovjekovu srcu, i ne moći promijeniti bilo što. Od samog aktera znati daleko bolje što se odvija u dubinama svakoga čovjeka, koji procesi, kakve misli, i ne moći ništa protiv toga.

                Strašno bijaše za Isusa promatrati kako je ljubav nemoćna, dobrota ismijana, kako su nasilje i prijevara, volja za moći sveopći i sveprisutni. Porazno je za Isusa iskustvo da ni vlastiti učenici u koje se pouzdavao i koje je odgajao ništa ne shvaćaju. Ni jednu riječ, ni jednu misao. Dovoljno je zaviriti im u oči i vidjeti kako se sve što je godinama u njih ugrađivao poput kule od karata u sebe urušava. Petar je redovito samosvjestan, prsi se, odvažan, a zapravo se uopće ne pozna, i od svih je najugroženiji. Juda, pa ostali. Ivan kao ljubljeni, simbol nemoći ljubavi u moru mržnje pod križem. Ostali spavaju, a potom bježe.

                Shalom Ben Chorin, veliki židovski teolog našega doba, izrazio se jednom ovako: Ako je Isus i u čemu pogriješio kad je govorio o kraljevstvu Božjem, onda zacijelo u tome što je vjerovao da ga ljudi razumiju. Silna zabluda ljubavi. “Prisjetite se Getsemanija, g. župniče. Svi su učenici pozaspali. Ništa nisu shvatili… A On je ostao sam. Mora da je to bila silno velika bol. Uvidjeti kako nitko nije ništa shvatio… Međutim, ni to nije bilo ono najgore. Kad je Krist bio pribijen na križ, i viseći pribijen ondje, kriknuo je sred svojih patnja: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’… Teška se dvoumica spustila na Krista u minutama prije njegove smrti. To je morala biti zacijelo najstrašnija od njegovih svih patnji. Mislim na Božju šutnju. Zar ne, g. Župniče?”. Tako govori sakristan u Bergmanovu filmu “Svjetlo u zimi”.

                U dugim zimskim noćima podnosi taj sakristan nesnošljive bolove i da si muke olakša čita Isusovu muku. Svoje misli priopćuje župniku: Kristova agonija i sve njegove patnje nisu ništa u usporedbi sa strahom. Daleko bolnije od svih tjelesnih patnji boli gorko iskustvo da je čovjek neshvaćen, isključen, ostavljen. A kad se čovjek osjeti ostavljen i odbačen, ne samo od ljudi nego i od Boga, i kad je suočen s Božjom šutnjom upravo u trenutku kad čovjek nekoga treba i s kime se može računati, dakle, kad izostane svako uporište i hvatište, onda se zapada u apsolutni strah. Apsolutno u doslovnom smislu, kao ab-solutus, tj. odvojen, odcijepljen, otkinut, odvrnut. Srce puca, tijelo se raščetvoruje i kida u svim udovima. Razapinjanje i sve muke vezane s time samo su vanjsko uprizorenje nutarnje raspetosti, probodenog srca, apsolutnog straha, raslojavanja vlastitog bitka. Čovjek je kao biće poništen. “I vi ste sami postali moja negacija: Vidjeste strahote i preplašiste se”, veli u svojoj odbačenosti Job prijateljima (Job 6,21).

                Što nam je naučiti iz ove Gospodinove lekcije u getsemanskoj i golgotskoj noći? Postoji neuništivost nade i povjerenja. Lako je govoriti o slobodi, a teško ju je živjeti. Isto tako i o istini. Jednako je lako govoriti o Bogu, ali je životno opasno približiti mu se. Bog je ugroza naših iluzija. Prepustiti se njegovoj talionici, gdje u žaru svog ognja i kušnje odvaja čisto od nečistoga, vrijedno od bezvrijedna.

                Svjedoče o tome svi proroci, svi koji su se približili tomu gorućem grmu. “Oče, budi volja tvoja”, ili na križu: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj”, riječi iz 31. psalma. Mogu nam ljudi činiti što hoće, postoji u svakome od nas neuništiva jezgra koja živi za svu vječnost. Isus je zorni primjer. Prošao je Božji i ljudski tijesak, poput grožđa ili masline. Zgažen i zgnječen, iskorišten, zlorabljen, šikaniran, popljuvan, ismijan i bičevan, raspet. Ljudi su na sve i za sve spremni i sposobni. Međutim, unatoč svemu, Gospodin nam daje mogućnost istinskog života.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

NEDJELJA MUKE GOSPODNJE. CVJETNICA – Godina B
ČITANJA: U procesiji s grančicama: Mk 11,1-10; U misi: Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Mk 14,1 – 15,47

Na nedjelju Muke Gospodnje čitaju se dva evanđeoska izvještaja. Prvi o Isusovu mesijanskom ulasku u Jeruzalemm koji se naviješta prije mise u obredu blagoslova grančica, a drugi u misi kada se čita izvještaj o njegovoj muci i smrti. Ove godine u oba slučaja čitaju se dotični odlomci iz Evanđelja po Marku.

Evanđelje po Marku najstarije je evanđelje po vremenu nastanka, a ujedno je i najbolji primjer kako u središtu kršćanskog navještaja  stoji otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Naime, dok se najveći dio Isusova života teško može kronološki rekonstruirati, njegov posljednji tjedan od mesijanskog ulaska u Jeruzalem opisan je tako detaljno da ga se može pratiti iz dan u dan, a opis  njegove muke, smrti i uskrsnuća čak iz sata u sata.

Što se tiče Isusova mesijanskog ulaska u Jeruzalem možemo reći da se ponajprije radi o radosnom događaju u kojem je Isus dočekan kao pobjednosni knez mira. I premda se to događa pred blagdan Pashe, narod se ponaša kao da slavi blagdan Sjenica, tj. blagdan čije je slavlje u židovskoj tradiciji obilježeno najvećim vanjskim izrazima radosti i veselja. To se posebno vidi u mahanju zelenim granjem naroda koji kliče Isusu kao Spasitelju koji dolazi u Božje ime i naviješta (novi) dolazak Davidova kraljevstva. No u tom klicanju naroda krije se i glavni nesporazum koji će dovesti do Isusove muke i smrti. Narod je govorio i snivao o obnovi Davidova kraljevstva, a Isus, premda dopušta da ga nazivaju Davidovim sinom, propovijedao je o Kraljevstvu Božjem.  Dok je narod očekivao Isusov vjersko-politički angažman koji će ostati u uskim okvirima njhove slike o mesiji,  Isus je, kako svjedoči završetak Evanđelja po Marku, svoje učenike poslao da propovijedaju Radosnu vijest o Kraljevstvu Božjem svemu stvorenju.  Tako Isusov evanđeoski proglas zahvaća sve moguće ljudske odnose, a ne samo one nacionalne,  političke, ekonomske itd. ma kako bili obojeni i vjerskim obilježjima.

Svjestan ‘rizika’ takvoga propovijedanja Božjega kraljevstva Isus u tri navještaja svoje muke, smrti  i uskrsnuća, koja se događaju već za vrijeme njegova hoda prema Jeruzalemu, o tome govori kao o svome predanju u ruke ljudima. To će se još snažnije izraziti u danima Velikog tjedna. Najprije u dvorani posljednje večere kada za stolom sa svojim učenicama Isus ustanovljuje sakrament euharistije dajući im za hranu i piće u prilikama kruha i vina, svoje tijelo i krv, a potom iste noći u Getsemanskom vrtu kada neposredno prije uhićenja kaže: „Evo predaje se Sin čovječji u ruke grešničke!“ (MK 14,41b).

Tako se otajstvo Kristove muke i smrti, a zapravo i čitav njegov život, može promatrati pod vidom njegova predanja u ruke ljudima. Čitajući izvještaj o njegovoj muci i smrti lako se uočava što mu se u tim ljudskim rukama dogodilo: Juda ga je izdao, ostali učenici pobjegli, Petar ga zatajio, Veliko vijeće i Pilat osudili, vojnici ga udarali, izrugivali ga, bacali kocku za njegove haljine, razapeli ga na križ. Na kraju, ljudske su ga ruke pokopale i na vrata groba navalile teški kamen. No pri tome se ne smije zaboraviti da je posljednje što su ljudske ruke učinile Isus ujedno i posljednje tjelesno djelo milosrđa kako se to uči na vjeronauku: mrtva pokopati. A taj čin promatrale su, kako izvještava Marko, žene koje su Isusa vjerno pratile iz Galileje  i posluživale mu. Ne bi se smjelo zanemariti tu činjenicu  da posljednja scena Isusove muke i smrti uza svu okrutnost upućuje na sućut i milosrđe ljudskih ruku.

Ali to je ipak posljednje štu su ljudske ruke mogle učiniti. Njihova snaga može navaliti kamen na grobna vrata, ali ga ne može otkotrljati. Za to je potrebna snaga Božjih ruku, čija moć nema granica. Na Cvjetnicu se u crkvama doduše ne čita uskrsno evanđelje u kojem žene ulaze i  grob uskrslog Isusa, ali je Uskrs naviješten  i usred Isusove muke i smrti, jer njegova muka i smrt nije bila samo predanje u ruke ljudima, nego i u ruke Božje.  A Bog čini to da se ljudska tragedija Isusove smrti na križu preobrazi u znak i sredstvo spasenja. To je razlog zašto je Nedjelja Muke Gospodnje, dan radosnog slavlja u kojem se unatoč  svemu anticipira radost Uskrsa.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: https://www.mir.hr/